Jedinstvenost

Korelat neponovljivosti ljudskog postojanja u vremenu, u uzastopnosti – jest jedinstvenost svakog čovjeka u usporednosti pojedinih individua. Ali isto tako kao što smrt kao vremensko, vanjsko ograničenje ne čini život besmislenim, nego štoviše tek konstituira njegovu smislenost, isto tako unutarnje ograničenje čovjeka daje tek smisao njegovu životu. Kad bi svi ljudi bili savršeni, posve bi nalikovali jedni drugima, svaki pojedini mogao bi se nadoknaditi bilo kojim drugim. Upravo iz ljudske nesavršenosti proizlazi neophodnost i nezamjenjivost svakog pojedinca; jer pojedinac je doduše nesavršen, ali svatko je to na svoj način. Pojedinac nije svestran, nego jednostran i time jedinstven.

 

Da bismo to potkrijepili, poslužit ćemo se biološkim modelom. Kao što je poznato, jednostanično živo biće plaća svoj razvitak u višestanični organizam cijenom „besmrtnosti“ – gubitkom omnipotencije. No nju je stanica zamijenila svojom specifičnošću. Visokodiferenciranu stanicu retine npr. ne može zamijeniti u njezinoj funkciji ni jedna druga stanica. Tako je princip podjele rada stanici doduše oduzeo njezinu funkcionalnu svestranost, ali joj je zato s funkcionalnom jednostranošću dao relativnu nenadoknadivost za organizam.

U nekom mozaiku isto je tako svaki djelić, pojedini kamenčić, po obliku i boji nešto nepotpuno, tako reći nesavršeno. Tek kroz cjelinu i za cjelinu znači on nešto. Kad bi svaki pojedini kamenčić – poput neke minijature – sadržavao cjelinu, mogao bi se nadomjestiti bilo kojim drugim – poput kristala koji može u svojoj formi na neki način biti savršen, ali ga baš zbog toga možemo zamijeniti bilo kojim reprezentantom iste kristalne forme. Jedan oktaedar je najzad isti kao i drugi.

Što je čovjek više diferenciran, to manje odgovara normi – kako u smislu prosjeka, tako i u smislu ideala. Ali on si je za cijenu te normalnosti odnosno idealnosti kupio svoju individualnost. No značenje takve individualnosti, smisao ljudske ličnosti uvijek je usmjeren na zajednicu i povezan s njom. Jer kao što jedinstvenost kamenčiću u mozaiku daje vrijednost isključivo u odnosu na čitav mozaik, tako je i smisao sveukupne osobne jedinstvenosti čovjekove isključivo u njezinu značenju za nadređenu cjelinu. Tako smisao individualne egzistencije kao osobne, smisao ljudske osobe kao ličnosti, nadilazi vlastite granice i ukazuje na zajednicu; u usmjerenosti prema zajednici transcendira smisao jedinke nju samu.

Iznad osjećajne, dakle tako reći tek „pasivne“ datosti čovjekove socijalnosti pojavljuje se tako zajednica kao zadatak. Iz njezine čisto psihološke ili čak biološke faktičnosti – pa čovjek je „zoon politikon“ – nastaje etički postulat. No ne treba samo individualna egzistencija zajednicu da bi dobila smisao, nego i zajednica treba individualnu egzistenciju kako bi sama imala smisla. To je bitno razlikuje od obične mase. Masa ne trpi nikakvu individualnost, a kamoli da bi individualna egzistencija u njoj mogla naći ispunjenje smisla. Ako smo odnos jedinke prema zajednici usporedili s odnosom kamenčića prema cijelom mozaiku, tada bi se odnos pojedinog čovjeka prema masi mogao usporediti s odnosom normirane kamene kocke prema jednolično sivom uličnom pločniku. Ovdje se svaki kamen, jednako otesan, može nadomjestiti bilo kojim drugim. On nema više nikakvo kvalitativno značenje za cjelinu – a ona sama nije tada zapravo cjelina, nego samo veličina. Jednolični ulični pločnik također nema više vrijednost – isto kao što masa želi još samo iskoristiti čovjeka a ne poznaje više njegovu vrijednost i dostojanstvo.

Smisao individualnosti ispunjava se tek u zajedništvu. Utoliko je vrijednost jedinke ovisna o zajednici. No želi li sama zajednica imati smisla, ne može se odreći individualnosti jedinki koje je tvore – dok u masi nužno nestaje smisao pojedine, jedinstvene egzistencije jer bi u masi svaka jedinstvenost djelovala kao ometajući faktor. Smisao se zajednice konstituira kroz individualnost, a smisao individualnosti kroz zajednicu. „Smisao“ mase ometen je individualnošću osoba koje ju tvore, a smisao individualnosti u masi propada (dok u zajednici raste).

Rekli smo da su jedinstvenost svakog čovjeka i neponovljivost sveg života konstitutivni za smisao opstojanja. No potrebno ih je dobro razlikovati od puke numeričke singularnosti. Svaka numerička singularnost sama po sebi je bezvrijedna. Sama činjenica što je svaki čovjek daktiloskopski različit od svih drugih još ga ni izdaleka ne čini ličnošću. Kad god je stoga riječ o jedinstvenosti kao momentu smisla ljudske egzistencije, ne misli se na tu „daktiloskopsku“ jedinstvenost. Po tome bi se – analogno Hegelovoj „dobroj“ i „lošoj beskonačnosti“ – moglo govoriti o dobroj jedinstvenosti. „Dobra jedinstvenost“ bi tada bila ona koja je usmjerena na zajednicu za koju čovjek ima vrijednosno značenje kao jedinstveno biće.

Jedinstvenost ljudskog opstojanja po našem je mišljenju ontološki fundirana. Osobna egzistencija predstavlja naime poseban oblik bitka. Jedna se kuća npr. sastoji od katova a katovi od soba. Kuću možemo tako shvatiti zbrajanjem katova, isto kao i sobu dijeljenjem jednoga kata. Tako možemo više-manje po volji vući granice u bitku, ono postojeće po volji razgraničavati i izlučivati iz sveukupnosti bitka. Jedino se „biti osoba“, osobna egzistencija, odupire toj samovolji. Svaka osoba je nešto u sebi zatvoreno, nešto što postoji samo za sebe – niti se može dijeliti niti zbrajati.

Čovjekov povlašten položaj unutar bitka, čovjekov način bivstvovanja kao poseban, možemo sada precizirati tako da, oslonivši se na našu prvobitnu tezu „biti“ = „biti drukčiji“, postavimo tvrdnju: biti osoba (ljudska opstojnost, egzistencija) znači apsolutno drukčije bivstvovanje. [Time što je svaki čovjek u odnosu prema svima drugima „apsolutno drukčiji“, on je, što se tiče njegove takovosti jedinstven; ujedno je svaki čovjek, što se tiče njegove opstojnosti, neponovljiv, te je tako i smisao svake opstojnosti neponovljiv i jedinstven – čime je fundirana ljudska odgovornost: upravo kroz tu konačnost ljudske opstojnosti u uzastopnosti i usporednosti, u vremenu i prostoru. Uz tu dvostruku konačnost ljudske opstojnosti dolazi i treći konstitutivni moment koji je iznutra probija: transcendencija egzistencije, usmjerenost čovjeka na nešto; jer neponovljiv i jedinstven je čovjek po sebi, ali ne za sebe. Mnogo upečatljivije no u našim oskudnim i siromašnim riječima ta činjenica dolazi do izražaja u riječima Hilela, koji sažima svoju životnu mudrost i daje svoju životnu pouku kroz tri pitanja: Ako to ne učinim ja – tko to treba učiniti? A ako to ne učinim sada – kada to trebam učiniti? A ako to činim samo za sebe – što sam onda?] Jer bitna i vrijednosna jedinstvenost svakog pojedinog čovjeka ne znači ništa drugo nego da je upravo drukčiji od svih ostalih ljudi.

Ljudski se bitak dakle ne može sažeti u neki kompleksni bitak višega reda, a da taj nadređeni bitak ne izgubi dostojanstvo ljudskog bitka. To vidimo najjasnije na primjeru mase. Ukoliko je djelatna i u tom smislu „stvarna“, ne djeluje nikada po sebi. Sociološki zakoni ne djeluju nikada iznad pojedinaca, nego kroz njih. Oni mogu vrijediti, ali vrijede samo onako kako vrijede vjerojatnosni računi psihologije masa i to samo u onoj mjeri u kojoj se može psihološki proračunati prosječan tip. Međutim, taj prosječni tip znanstvena je fikcija, a ne realna osoba – već stoga što se može proračunati.

Bijegom u masu čovjek gubi ono njemu najsvojstvenije – odgovornost. Predanjem pak zadaćama što mu ih postavlja zajednica, u kojoj se našao ili se u njoj rodio, čovjek je na dobitku, i to na dobitku u smislu dodatne odgovornosti. Bijeg u masu jest prema tomu bijeg od individualne odgovornosti. Čim se netko ponaša tako da je puki dio neke cjeline a tek je ta cjelina ono pravo, može steći osjećaj da je oslobođen tereta vlastite odgovornosti. Ova tendencija bijega od odgovornosti jest motiv svakoga kolektivizma. Prava zajednica je u biti zajednica odgovornih osoba – dok je obična masa samo suma bića lišenih osobnosti.

U procjenjivanju ljudi kolektivizam vodi tome da umjesto odgovornih osoba vidi samo neki tip, a umjesto osobne odgovornosti samo vezanost čovjeka za taj tip. Međutim, ne gubi se odgovornost samo kod objekta prosuđivanja već i kod subjekta. Procjenjivanje po jednom tipu znači olakšanje za onog tko to čini time što ga dijelom oslobađa odgovornosti prosudbe. Ako čovjeka vrednujemo kao tip, nije uopće potrebno baviti se pojedinim slučajem, a to je jako udobno. Udobno kao procjena motora prema njegovu tvorničkom znaku ili konstrukcijskom tipu. Vozi li netko određen tip automobila, znade na čemu je. Poznajemo li marku pisaćeg stroja, znamo što možemo od njega očekivati. Čak se još možemo pouzdati i u pseće pasmine – kod pudlice ćemo pretpostaviti jedne sklonosti i karakterne osobine, a kod vučjaka opet druge. Samo je kod čovjeka to drukčije. Samo čovjek nije određen svojom pripadnošću nekom tipu, niti se može po njoj procijeniti. Takva procjena naime nikada ne bi bila točna – uvijek bi bilo ostatka. Taj ostatak odgovara slobodi čovjeka da se othrva uvjetovanostima određenog tipa. Kao predmet moralne procjene čovjek kao takav pojavljuje se tek tamo gdje posjeduje slobodu da se suprotstavi vezanosti za neki tip. Tek tamo je njegov bitak – biti odgovoran, tek tamo čovjek zapravo „jest“, ili tek tamo čovjek „jest“ u punom smislu riječi. Što je neki stroj normiraniji, to je bolji. Što je pak normiraniji neki čovjek, što se više gubi u svojem tipu (rasnom, klasnom ili karakternom) i što više odgovara nekoj prosječnoj normi – to je udaljeniji od etičke norme.

Na moralnom području kolektivizam u prosuđivanju odnosno osuđivanju ljudi vodi do toga da ih čini „kolektivno odgovornima“. Čini ih odgovornima za nešto za što nisu odgovorni. Time se pokušava izbjeći odgovornost prosudbe. Mnogo je dakako udobnije paušalno vrednovati ili obezvrijediti cijele „rase“ nego svakog pojedinog čovjeka procjenjivati po tomu kojoj od dviju u moralnom pogledu jedino relevantnih „rasa“ pripada: „rasi“ poštenih ili „rasi“ nepoštenih ljudi.

Viktor E. Frankl, Liječnik i duša – temelji logoterapije i egzistencijske analize, II. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.


About this entry