Prafenomen

Ljubav je pravi ljudski fenomen, specifični humanum, to znači da se ne može tek tako reducirati na subhumane fenomene, odnosno deducirati iz njih. Kao „prafenomen“, koji se kao takav ne može dalje reducirati na nešto što je „zapravo“ iza njega, ljubav je čin kojim se ljudsko postojanje iskazuje ljudskim, drugim riječima egzistencijalni čin. I više od toga: ona je koegzistencijalni čin u punom smislu; ljubav je naime onaj međuljudski odnos u kojem spoznajemo partnera u cjelokupnoj njegovoj neponovljivosti i jedinstvenosti. Jednom riječju, ljubav ima karakter susreta a susret znači da se radi o međuosobnom odnosu.

 

Ljubav nije samo pravi nego i izvorni ljudski fenomen, nije dakle običan epifenomen. A bila bi puki epifenomen kad bi se u duhu psihoanalitičkih i psihodinamičkih doktrina interpretirala kao sublimacija seksualnosti. Ali ljubav ne može biti samo sublimacija seksualnosti već iz jednostavnog razloga što je, obrnuto, uvjet i pretpostavka procesa u okviru kojeg se tek nešto poput sublimacije može zamisliti, naime procesa sve veće integracije seksualnosti tijekom razvitka i sazrijevanja.

Razvitak i sazrijevanje seksualnosti proizlaze iz običnog seksualnog poriva, koji – ako ćemo zadržati Freudovu terminologiju – ne poznaje ni cilj nagona ni objekt nagona. Kasnije nastaje oblikovanje seksualnog nagona u užem smislu riječi. Seksualni nagon već ima svoj cilj. To je spolni odnos. Ali mu još nedostaje objekt u smislu pravog ljubavnog partnera, na koga bi se usredotočio. Takvo usmjeravanje na određenu, baš voljenu osobu označava treću fazu i treći stadij seksualnog razvitka i sazrijevanja, seksualnu težnju. Zato je točno da je sposobnost za ljubav uvjet i pretpostavka za integraciju seksualnosti, ili kako obično kažem, samo ono Ja koje intendira neko Ti može integrirati vlastito Ono.

I jednostavnu čovjeku može se objasniti da je, ako zaista voli, u ljubavi usmjeren na neponovljivost i jedinstvenost duhovne osobe partnera. Neka si samo zamisli da mora zauvijek izgubiti voljenu osobu, bilo da ona umre, otputuje ili da se zauvijek rastanu; ali neka mu sad ponude tako reći dvojnika voljene osobe, nekog drugog čovjeka koji prvom liči psihofizički kao jaje jajetu. Ako ga upitamo bi li mogao svoju ljubav jednostavno prenijeti na tog drugog čovjeka, morat će nam priznati da to nije u stanju. Stvarno se ne može zamisliti takav „prijenos“ prave ljubavi. Onaj tko uistinu voli, u cjelokupnom svom činu ljubavi ne „misli“ na neka psihička i fizička svojstva „na“ voljenoj osobi, ne misli na ovu ili onu osobitost koju ona „posjeduje“, nego na to što ona „jest“ u svojoj jedinstvenosti. A kao jedinstvenu osobu nikada je ne može zamijeniti ne znam kako sličan dvojnik. No onom tko je samo „zaljubljen“ moglo bi se zacijelo pomoći dvojnikom. Njegova puka zaljubljenost bez daljega bi se mogla prenijeti na dvojnika. Jer on je u svojoj zaljubljenosti usmjeren samo na duševni karakter koji partner „ima“, ali ne na duhovnu osobu koja partner „jest“.

Duhovna osoba kao predmet istinskog ljubavnog stava za čovjeka koji stvarno voli nezamjenjiva je baš zbog svoje neponovljivosti i jedinstvenosti. Iz toga ujedno proizlazi da je prava ljubav već sama po sebi jamstvo svog vremenskog trajanja. Jer tjelesno stanje prolazi, a ni određeno duševno raspoloženje nije trajno; i ono fizičko stanje koje karakterizira seksualno uzbuđenje jest prolazno. Seksualni nagon pače upravo nestaje svojim zadovoljenjem. Ni ono čuvstveno raspoloženje koje nazivamo zaljubljenošću obično ne traje dugo. Duhovni pak čin, u kojem intencionalno zahvaćamo neku duhovnu osobu, na neki način nadživljava sam sebe. Ako je njegov sadržaj valjan, valjan je jednom zauvijek. Tako je i prava ljubav kao spoznavanje drugoga u njegovoj isključivoj samosvojnosti pošteđena prolaznosti, koja pogađa puka stanja tjelesne seksualnosti ili duševne erotike.

Ljubav je više od čuvstvenog stanja – to je intencionalni akt. Ona intendira takovost, posebnost, drugog čovjeka. Ta takovost – bit toga drugog čovjeka – jest (kao i svaka takovost) na kraju krajeva neovisna o opstojnosti. Bit, „essentia“, nije upućena na ono što je „existentia“ i utoliko ju nadvisuje. Tako i samo tako možemo razumjeti činjenicu da ljubav može nadživjeti smrt voljene osobe. Tek sada nam postaje shvatljivo da ljubav može biti „jača“ od smrti, od uništenja voljenog čovjeka u njegovoj egzistenciji. Smrt, doduše, uništava njegovu opstojnost, ali ne može dokinuti njegovu takovost. Njegovo jedinstveno biće, kao i sve prave bitnosti, nešto je bezvremensko i prema tomu nešto neprolazno. „Ideja“ nekog čovjeka – koju uviđa baš onaj tko ga ljubi – pripada izvanvremenskom svijetu. Nemojmo sad misliti da se takva razmišljanja, što su prinuđena posizati za skolastičkim ili platonskim idejama, previše udaljuju od onog načina jednostavnog doživljavanja čiji kognitivni dignitet i mi priznajemo. Pred nama je eto sljedeći prikaz doživljaja nekadašnjeg zatočenika koncentracionog logora:

„Svima nama u logoru, mojim drugovima i meni, bilo je jasno da nema sreće na zemlji koja bi u budućnosti mogla nadoknaditi sve ono što smo morali propatiti za vrijeme našeg zarobljeništva. Da smo načinili ‘bilancu sreće’, preostalo bi nam samo jedno: ‘trčati u žicu’, tj. ubiti se. Ukoliko to naši ljudi nisu učinili, bilo je to zbog dubokog osjećaja neke obveze. Što se mene tiče, osjećao sam se obvezanim prema svojoj majci da ostanem na životu. Voljeli smo se iznad svega. Tako je moj život unatoč svemu imao smisla. Morao sam, međutim, svakoga dana i svakoga sata biti spreman na smrt. I na neki bi način i moja smrt imala smisla – i sva ta patnja što me je još čekala. Tada sam s nebom sklopio sporazum: ako bih morao umrijeti, neka moja smrt podari mojoj majci daljnji život; a sve što bih morao do svoje smrti propatiti, time neka joj jednoč bude iskupljeno lako umiranje. Samo kroz takvo shvaćanje žrtve sav moj mučni život bio mi je snošljiv. Mogao sam živjeti svoj život samo ako je imao nekog smisla; ali isto sam tako htio trpjeti svoju patnju i umrijeti svojom smrću samo ako su i patnja i smrt imale smisla“. U svom prikazu taj čovjek dalje iznosi kako se, kad god su mu to vrijeme i situacija u logoru dopuštali, u mislima posvećivao duhovnom liku voljene osobe. Mogli bismo reći: budući da u njegovo konkretnoj situaciji nije bilo moguće ostvarivati stvaralačke vrednote, iskusio je unutarnje obogaćenje i ispunjenje u življenju posvećenom ljubavi, u životu što u kontemplaciji ljubavi, u doživljavanju ljubavi, ostvaruje doživljajne vrednote. Značajnim nam se čini nastavak životne ispovijesti:

„Međutim, nisam znao je li mi majka još živa. Sve to vrijeme nismo imali vijesti jedno o drugomu. Tada sam uočio da me u čestim intimnim razgovorima, što sam ih u duhu vodio s majkom, uopće ne smeta što ne znam je li mi majka uopće živa!“ Taj čovjek nije dakle ni jednog trenutka znao da li osoba koju voli fizički još opstoji. Unatoč tomu to ga je tako malo smetalo da se tek naknadno i usput doticao pitanja „opstojnosti“ – a da se tako reći nije o nj spoticao. Ljubav dakle u tolikoj mjeri bitno smjera na takovost neke sobe da se jedva još postavlja pitanje njezine opstojnosti. Drugim riječima: onoga tko istinski voli toliko ispunjava bitnost drugoga čovjeka da zbiljska opstojnost tog čovjeka na neki način stupa u pozadinu.

Ljubav je dakle tako malo usmjerena na tjelesnost voljene osobe da bez daljnjega može nadživjeti njezinu smrt i trajati do vlastite smrti. Onomu tko zaista voli, nikada nije zaista shvatljiva ni smrt voljene osobe. Može je isto tako malo „shvatiti“ kao i vlastitu smrt. Ta poznato je da čovjek ne može doživljajno pojmiti činjenicu vlastite smrti, da je ona naposljetku isto tako nezamisliva kao i činjenica da još nije postojao prije vlastitog rođenja. Tko stvarno vjeruje da može shvatiti smrt nekog čovjeka, na neki  način laže sam sebe. Tako je na kraju krajeva neshvatljivo ono što vjeruje i u što želi uvjeriti: da je neko osobno biće samim time što je njegov organizam postao leš jednostavno nestalo sa svijeta, da ne pripada više ni jednom obliku bitka. Scheler je u jednoj posthumno objavljenoj raspravi o dvojbenom pitanju „daljnjeg života“ osobe nakon smrti (tijela) ukazao na to da nam je i za života osobe koju stvarno „intediramo“ „dano“ znatno više od „nekoliko osjetilnih dronjaka“ njezine tjelesne pojavnosti. Samo za njih opažamo da ih nema nakon smrti! Ali time uopće nije rečeno da sama osoba više ne egzistira; najviše što bismo smjeli tvrditi jest da se ona samo više ne može objaviti. Jer za pokazivanje su joj potrebni fizički odnosno fiziološki načini izražavanja (govor i dr.). Opet nam je stoga jasno zbog čega i u kojem je smislu prava ljubavna intencija, dakle intencija neke druge osobe kao takve, neovisna o njezinoj tjelesnoj prisutnosti, dapača o tjelesnosti uopće.

Svi time, naravno, ne želimo tvrditi kako ljubav ne teži „utjelovljenju“. Međutim, ona je utoliko neovisna o tjelesnosti što nije na nju upućena. Čak i za ljubav među spolovima tjelesno, seksualno, nije primarno, nije samo sebi svrha, nego je sredstvo izražavanja. U načelu ta ljubav može postojati i bez toga. Gdje god je moguće, ona će željeti tjelesnost i težiti joj. Međutim, tamo gdje se mora toga odreći, neće se zbog toga ohladiti ili umrijeti. Duhovna osoba dobiva lik oblikovanjem svojih duševnih i tjelesnih načina pojavljivanja i izražavanja. U totalnosti usredotočenoj oko osobne jezgre vanjski slojevi dobivaju tako izražajnu vrijednost prema onim nutarnjima. Tjelesnost nekog čovjeka može na neki način izraziti njegov karakter (kao nešto duševno), a njegov karakter opet osobu (kao nešto duhovno). Duhovno nalazi izraz – i traži izraz – u tjelesnom i duševnom. Tako tjelesna pojava voljenog čovjeka postaje za njegova partnera simbol nečega što stoji iza nje i objavljuje se ali ne i iscrpljuje u vanjštini. Prava ljubav sama po sebi ne treba tjelesnost niti za svoje pobuđivanje niti za svoje ispunjenje, ali se služi tjelesnošću s obzirom na oboje. S obzirom na pobuđivanje utoliko što partnerova tjelesnost ostavlja dojam na nagonski sigurna čovjeka, čime se ne kaže da je njegova ljubav usmjerena na partnerovu tjelesnost. Međutim, tjelesnost partnera u danim će okolnostima kao izraz duhovnosti neke osobe baš tu osobu dovesti u uži izbor, u uži izbor zaljubljena čovjeka, koji upravo iz svoje nagonske sigurnosti njoj daje prednost pred drugima. Stanovite tjelesne osobine ili neke duševne karakteristike vode tad zaljubljena čovjeka tim putem do jednog određenog – za „njega određenog“ partnera. Dok se dakle „plitak“ čovjek zadržava na „površini“ partnera i ne može pojmiti njegovu dubinu, za „duboka“ čovjeka sama „površina“ još je izraz dubine, izraz doduše ne bitan i odlučujući, ali značajan.

U tom smislu ljubav koristi tjelesnost za svoje pobuđivanje. Rekli smo da se ona njome služi i za svoje ispunjenje. Doista će tjelesno zreli čovjek u ljubavi općenito osjećati poriv za tjelesnim sjedinjenjem. Za onoga, međutim, tko stvarno voli, tjelesni, seksualni odnos ostaje izražajno sredstvo njegova duhovnog odnosa, koji je zapravo njegova ljubav, i kao izražajno sredstvo prima taj tjelesni odnos svoju ljudsku posvetu tek kroz ljubav kao duhovni čin. Možemo stoga reći: kao što je u ljubavi tijelo partnera izraz njegove duhovne osobe, tako je i seksualni odnos izraz duhovne intencije.

Vanjski dojam tjelesne pojave nekog čovjeka nije prema tomu odlučan da ga netko zavoli. Stvarna individualna obilježja njegove psihofizičke osobe dobivaju svoj erotski dignitet tek kroz ljubav, tek ih ljubav čini svojstvima „vrijednima ljubavi“. Zbog toga moramo biti kritični i suzdržani prema kozmetičkim zahvatima. Čak i ono što nazivamo estetskim nedostatkom pripada u neku ruku tom čovjeku. Ukoliko nešto vanjsko uopće ima djelovanje, onda ne djeluje samo po sebi, već baš na voljenom čovjeku. Jedna se pacijentica npr. bavila mišlju da uljepša svoja prsa plastičnom operacijom. Time si je htjela osigurati muževu ljubav. Pitala je svog liječnika za savjet. On ju je odgovarao od toga i uvjeravao da je suprug stvarno ljubi, te stoga voli njeno tijelo takvo kakvo jest. Ni večernja haljina da ne djeluje lijepo „po sebi“ na nekog muškarca, nego mu izgleda lijepo samo „na“ voljenoj ženi koja ju nosi. Pacijentica je na kraju pitala svoga muža za mišljenje. On je također izjavio da bi ga operativni zahvat samo smetao – morao bi si tada reći: „To na neki način više nije moja žena.“

Psihološki je naravno razumljivo da čovjek koji nije baš privlačne vanjštine uporno traži baš ono što tjelesno privlačnim ljudima pada tako reći samo u krilo. Ružan će čovjek – što mu je teže u ljubavnom životu, to više – precjenjivati ljubavni život. No stvarno je ljubav samo jedna od mogućih prilika da se život ispuni smislom, i to ne najveća. Žalosno bi bilo za naše življenje i naš bi se život mogao nazvati siromašnim, kad bi njegov smisao ovisio samo o tomu hoćemo li doživjeti ljubavnu sreću ili ne. Život je beskrajno bogat vrijednosnim šansama. Pomislimo samo na primat stvaralačkih vrednota. Stoga i onaj tko ne ljubi i nije ljubljen može krajnje osmišljeno oblikovati svoj život. Pitanje je samo je li to zakazivanje zaista sudbinsko ili netko možda zbog prisutne neuroze ne nalazi put do ljubavne sreće. Kod doživljajnih vrednota ljubavi također vrijedi – analogno odricanju od ispunjavanja stvaralačkih vrednota u korist stanovišnih vrednota – da odricanje ne smije biti nepotrebno, prerano. A opasnost od takve prerane rezignacije općenito je velika. Ljudi naime obično zaboravljaju kako relativno malo značenje ima vanjska privlačnost i koliko je u ljubavi više važna ličnost. Svi mi poznajemo svijetle – i utješne – primjere kako osobe, izgledom malo privlačne ili čak neugledne, snagom svoje ličnosti, svoga šarma, imaju uspjeha u ljubavnom životu. Sjetimo se spomenutog slučaja onog bogalja koji se pod sigurno nepovoljnijim životnim uvjetima dokazao ne samo duhovno nego i erotski.

Nema dakle zapravo razloga rezignaciji tjelesno neprivlačna čovjeka. Pogotovu što ona ima nepovoljno djelovanje: povrijeđenost. Neurotičar koji na određenom području vrednota ostaje neispunjen, bježi ili u precjenjivanje ili u potcjenjivanje tog životnog područja. I jednim i drugim načinom postupa krivo i srlja u nesreću. Neurotski grčevita težnja za „srećom“ u ljubavi već zbog svoje neurotske zgrčenosti dovodi do „nesreće“. Tko je dakle fiksiran na erotiku koju precjenjuje, pokušava provaliti ona „vrata do sreće“ koja se, kako smo već čuli Kierkegaarda, „otvaraju prema van“ i tako se nasilniku samo zatvaraju. Onaj tko je, obratno, tako reći u negativnom smislu fiksiran na ljubavni život, tako da ga obezvređuje i tim se obezvređivanjem nedostignutog i prividno nedostižnog želi sačuvati i otupjeti – zatvara si također sam pristup ljubavnoj sreći. Tako pritajena ljutnja zbog prividne ili stvarne nužde odricanja ima istu posljedicu kao i pobuna i protest protiv sudbine. Oba ta tipa ljudi proigravaju svoje šanse, dok opušteno, žaljenjem neopterećeno držanje čovjeka koji se pošteno, ali ne neopozivo odriče, osvjetljava vrijednost jedne ličnosti i time stvara onu posljednju šansu koja se pruža čovjeku ako se drži poslovice: abstinendo obtinere – odricanjem pridobiti.

Naglašavanje vanjske pojave dovodi do toga da se općenito precjenjuje tjelesna „ljepota“ u okviru erotike. Istovremeno se čovjek kao takav na neki način obezvređuje. U sudu, recimo, o nekoj ženi da je „lijepa žena“ zapravo je sadržano poniženje. Zar ne govori taj sud na kraju krajeva da se o drugim vrijednostima, npr. duhovnima, iz obzira radije ne želi govoriti. Naglašeno pozitivni sud u relativno nižem vrijednosnom području mora probuditi sumnju da se prešućuje negativni sud na višem području. U naglašavnju erotsko-estetskih vrijednosnih sudova nije sadržano samo omalovažavanje onoga tko izriče sud. Ako naime govorim isključivo o ljepoti nekoga čovjeka, to ne znači samo da ništa nemam reći o njegovoj duhovnosti, nego ujedno da se nisam zainteresirao za njegovu duhovnost – jer ne držim ništa do njegove duhovnosti.

Viktor E. Frankl, Liječnik i duša – temelji logoterapije i egzistencijske analize, II. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

 


About this entry