Bijeg

Ispunjenost stručnim poslom nije identična s puninom smisla stvaralačkog života; neurotičar pak pokušava tu i tamo pobjeći od života kao takvog, od velikog cjelovitog života u poslovni život. Prava sadržajna praznina i konačno siromaštvo smisla njegova života izići će na vidjelo čim se njegova poslovna aktivnost na kratko vrijeme zaustavi: u nedjelju! Tko ne poznaje izraz neutješnosti što se jedva dade sakriti na licima ljudi koji u nedjelju moraju ostaviti svoj posao, a istodobno se sami osjećaju ostavljeni na cjedilu, time što su, na primjer, propustili ljubavni sastanak ili nisu više mogli dobiti ulaznicu za kinopredstavu. „Opijum ljubavi“ nije tada pri ruci, ugođaj vikenda im je tada trenutno nepristupačan – onaj ugođaj koji treba nadglasati unutarnju pustoš. A taj je ugođaj potreban čovjeku koji je samo radni čovjek, ništa drugo doli radni čovjek. Jer u nedjelju, kad se zaustavi tempo radnog tjedna, razotkriva se siromaštvo smisla velegradske svagdašnjice. I uza sav tempo stječe se dojam kao da čovjek koji ne zna za cilj u životu trči najvećom mogućom brzinom svojim životnim putom zato da ne bi opazio tu besciljnost. Ujedno time pokušava pobjeći od sama sebe – uzalud, i to zato što u nedjelju, dakle kad se radni pogon zaustavi na 24 sata, pred njim opet iskrsava sva besciljnost, besadržajnost i besmislenost njegove egzistencije.

 

Što sve ne poduzima ne bi  i pobjegao od tog osjećaja. Bježi u lokal gdje se pleše. Tamo je glasna muzika i ona ga pošteđuje govorenja, tako da otpada čak i napor kao kod razgovora na nekadašnjim balovima. Ne mora ni misliti. Sva pozornost je usmjerena na ples. Ali „nedjeljni neurotičar“ bježi i u drugi azil vikendaškog pogona, u sportska natjecanja. Tu se može ponašati kao da je najvažnije na svijetu koji će nogometni klub pobijediti. Na terenu igraju dva puta po jedanaest igrača a tisuće ljudi ih promatra. Kod boks-meča su dapače aktivna samo dvojica – doduše, bore se to intezivnije; ovdje se voajerstvu pasivne publike pridružuje još i nešto sadizma. Time ne mislimo reći baš ništa protiv zdravog bavljenja sportom. Trebalo bi se samo kritički upitati koje je unutarnje značenje sporta. Uzmimo npr. sportski stav jednog planinara. Planinarenje pretpostavlja aktivno sudjelovanje. Pasivni promatrači ovdje otpadaju. Postižu se pravi uspjesi. S obzirom na tjelesnu radnu sposobnost alpinist je u određenim situacijama (opasnima po život) prisiljen iz sebe izvući maksimum. U psihičkom pak pogledu postižu se „uspjesi“ kad god mora naučiti prevladati duševne slabosti, kao strašljivost, vrtoglavicu. Pri tom treba imati u vidu da alpinist ne „traži“ opasnost (zbog nje same) nego je „iskušava“, na što je već ukazao E. Straus. Rivalstvo, naprotiv, koje u drugim sportovima vodi do manije za rekordima, kod alpinizma prelazi u vrlo vrijedan oblik „rivalstva sa samim sobom“. Daljni pozitivni, socijalni moment predstavlja doživljaj drugarstva među planinarima vezanim užetom.

Međutim, i u nezdravoj strasti za rekordima može se uočiti istinski ljudska crta ukoliko je tako reći jedan oblik svega ljudskog stremljenja za neponovljivišću i jedinstvenošću. Uostalom, slično važi i za druge masovnopsihološke pojave, npr. modu. Slijedeći je, čovjek želi postići originalnost po svaku cijenu, samo što se jedinstvenost i neponovljivost ovdje ograničavaju na vanjštinu.

I umjetnost se kao i sport može neurotski zlorabiti. Dok prava umjetnost odnosno istinski doživljaj umjetnosti čovjeka obogaćuje i vodi k njegovim najvlastitijim mogućnostima, neurotski zlorabljena „umjetnost“ samo odvraća čovjeka od njega sama. Ona mu tada pruža još samo mogućnost i priliku da se opije i omami. Ako netko želi pobjeći od sama sebe, od doživljaja egzistencijske praznine, posegnut će npr. za što napetijim kriminalnim romanom. U napetosti traži na kraju krajeva rješenje – onu negativnu ugodu oslobođenja od nečega obilježenog neugodom, koju je Schopenhauer pogrešno smatrao jedinom mogućom ugodom. Već smo međutim spomenuli da neugoda, napetost, borba ne postoje za to da bi se u oslobađanju od njih doživjela negativna ugoda. U stvarnosti ne vodimo životnu borbu zato da se domognemo uvijek novih senzacija – životna borba je nešto intencionalno i tek time nešto smisleno.

Čovjeku gladnom napetosti najveću moguću senzaciju predstavlja – smrt, i unutar „umjetnosti“ i kao realni fenomen. Malograđanskom čitatelju novina potrebne su uz zajutrak reportaže o nesrećama i smrti. No masovna nesreća i masovno umiranje ne mogu ga zadovoljiti. Tako taj čovjek može istog dana osjetiti potrebu da ode u kino i pogleda neki gangsterski film. Događa mu se kao i svakom ovisniku: žeđ za senzacijom treba podražaj živaca, podržaj živaca rađa novu još veću glad za podražajima i doza se mora povećavati. Na kraju je tu riječ o kontrastnom učinku, koji se zasniva na tome da su naizgled uvijek drugi oni koji moraju umrijeti. Taj tip čovjeka bježi naime od onoga pred čim se najviše užasava – od sigurnosti vlastite smrti, od onoga dakle što mu egzistencijsku prazninu čini tako nesnošljivom. Jer sigurnost smrti predstavlja užas samo na temelju loše životne savjesti. Smrt kao kraj životnog vijeka može zastrašiti samo onoga koji ne ispunjava svoj život. Samo on ne može pogledati smrti u oči. Umjesto da ispuni prolazno vrijeme svog života i u njemu sama sebe, pribjegava nekoj vrsti utvare o pomilovanju kao i osuđenik na smrt koji u posljednjem trenutku počinje vjerovati da će ga još pomilovati. Taj tip ljudi pribjegava zavaravanju kako mu se ništa ne može dogoditi te da su smrt i katastrofe nešto što se tiče samo „drugih“.

Neurotični bijeg u svijet romana, u svijet njihovih „junaka“, s kojima se neurotičar na neki način identificira, pruža mu još jednu priliku. Dok sportaš opsjednut strašću za rekordima želi barem počivati na vlastitim lovorikama, ovaj tip čitača romana zadovoljava se time da je netko drugi, pa makar i fiktivna osoba, učinio ono što je trebao on. Ali u životu čovjek nikada ne može počivati na bilo kakvim lovorikama, niti se zadovoljavati postignutim. Život sa svojim uvijek novima pitanjima zapravo nas nikad ne pušta na miru. Tek samoomamljivanjem možemo postati neosjetljivi prema onom vječnom žalcu koji život zabada u našu savjest svojim uvijek novim zahtjevima. Tko zastane, njega prestižu, a tko se uspava u samozadovoljstvu, gubi sama sebe. Ne smijemo se dakle zadovoljiti postignutim niti u stvaranju niti u doživljavanju. Svaki dan, svaki sat traži nova djela i omogućuje nove doživljaje.

Viktor E. Frankl, Liječnik i duša – temelji logoterapije i egzistencijske analize, II. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.


About this entry