Lumen gentium

l. vatikanski sabor nije, zbog prijevremenog završetka, mogao konačno obraditi pripremljeni prijedlog “De ecclesia Christi”, te se ograničio na definiciju o primatu i papinoj nezabludivosti (usp. *3000 3050). Kao zaključak daljnjeg službenog razvitka ekleziologije (usp. *3800o-3822o), prvi je prijedlog, izrađen pod vodstvom kardinala Ottavianija i S. Trompa SJ, na kraju prvog razdoblja zasjedanja odbacila velika većina saborskih otaca. Teološko povjerenstvo je iznijelo prerađeni nacrt, iz kojeg je nakon žive rasprave proizašla treća i konačna verzija. 16. studenog 1964. su saborskim ocima objavljena “Očitovanja” (“Notificationes”), generalnog tajnika, te jedno “Prethodno tumačenje” (“Nota explicativa praevia”], koje su precizirale dogmatsku obvezatnost saborskih izjava i položaj biskupskog kolegija (AAS 57 [1965] 72-75; usp. *4350-4359). Izvedbene odredbe za obnovu stalnog đakonata, što je izneseno u čl. 29, Pavao VI. je izdao u svom Motu proprio “Sacrum diaconatus ordinem” od 18. lipnja 1967. (AAS 59 [1967] 697-704).Izd.: AAS 57 (1965) 5-64 / COeD3 849-898/ ASyn 3NUI, 784-836 / CoDeDe 93-206.

 

La Vierge au Lys, William Bouguereau

La Vierge au Lys, William Bouguereau

 

l. POGLAVLJE: O MISTERIJU CRKVE

4101 1. Svjetlo naroda je Krist i zato ovaj Sveti sabor, sabran u Duhu Svetomu, žarko želi da njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude navješćujući Evanđelje svakomu stvoru [usp. Mk 16, 15]. A kako je Crkva u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda, ona, nastavljajući predmet prethodnih sabora, namjerava točnije objaviti svojim vjernicima i cijelom svijetu svoju narav i svoje opće poslanje.

Sadašnje prilike u svijetu požuruju ovu dužnost Crkve, da naime svi ljudi, danas tješnje povezani različitim društvenim, tehničkim i kulturnim vezama postignu također potpuno jedinstvo u Kristu.

4102 2. Vječni je Otac slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i dobrote stvorio cijeli svijet, odlučio ljude učiniti dionicima božanskog života i kad su u Adamu pali, nije ih napustio, nego im je uvijek davao pomoć da se mogu spasiti promatrajući Krista, Otkupitelja, ,,kojije slika nevidljivoga Boga, prvorođeni svakoga stvorenja” [Kol 1,15]. Sve odabrane Otac je već od vječnosti “unaprijed znao i predodredio ih da budu slični slici njegova Sina, da On bude prvorođenac među mnogom braćom” [Rim 8,29]. One koji u Krista vjeruju odlučio je sazvati u svetu Crkvu, kojaje već od početka svijeta bila prikazana u slikama, divne pripravljena u povijesti izraelskog naroda i u Starom zavjetu[1], i ustanovljena u posljednjim vremenima, a napokon je bila očitovana dolaskom Duha, i imat će slavan završetak na koncu vjekova. Tada će, kako se čita kod svetih Otaca, svi pravedni tamo od Adama, „od pravednog Abela sve do posljednjeg izabranika”[2] biti kod Oca sjedinjeni u općoj Crkvi.

4103 3. Došao je dakle Sin, poslan od Oca, koji nas je prije stvorenja svijeta u njemu odabrao i predodredio da nas usvoji kao sinove, jer je htio da u njemu obnovi sve [usp. Ef 1,4-5 i 10]. Zato je Krist, da izvrši Očevu volju, osnovao nebesko kraljevstvo na zemlji i otkrio nam je njegov misterij i svojom poslušnošću izvršio otkupljenje. Crkva ili Kristovo kraljevstvo već prisutno u misteriju, po Božjoj moći vidljivo raste u svijetu. Taj početak i rast simbolizirani su krvlju i nadom što su izašle iz otvorenog boka raspetoga Isusa [usp. Iv 19,34], i unaprijed naviješteni Gospodinovim riječima o njegovoj smrti na križu: “Ija ću, kad budem podignut od zemlje, sve privući k sebi” [Iv 12,32 gr.].

Kad god se na oltaru obavlja žrtva križa, kojom “je bio žrtvovan Krist naše vazmeno janje” [1 Kor 5, 7], vrši se djelo našeg otkupljenja. Ujedno se sakramentom euharistijskog kruha predočuje i izvršuje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno tijelo u Kristu [usp. 1 Kor 10,17]. Svi su ljudi pozvani na ovo sjedinjenje s Kristom koji je svjetlo svijeta; od njega potječemo, po njemu živimo, k njemu idemo.

4104 4. Kad je bilo svršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvrši na zemlji [usp. Iv 17,4], poslan je Duh Sveti na dan Duhova, da Crkvu neprestano posvećuje, i da tako oni koji vjeruju imaju po Kristu ujednom Duhu pristup k Ocu [usp. Ef 2,18].

On je Duh koji daje život, ili izvor vode koja teče u vječni život [usp. Iv 4,14; 7,38-39]; po njemu Otac oživljuje ljude koji su po grijehu umrli, dok njihova smrtna tjelesa ne uskrisi u Kristu [usp. Rim 8,10-11]. Duh stanuje u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu [usp. 1 Kor 3,. 16; 6,19], i u njima moli i daje svjedočanstvo o njihovu posinjenju [usp. Gal 4 6; Rim 8,15-16 i 26]. On uvodi Crkvu u svu istinu [usp. Iv 16,13], ujedinjuje ju u zajednici i službi, poučava ju i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatičkim darovima i uresuje je svejim plodovima [usp. Ef 4,11-12; i 1 Kor 12,4; Gal 5,22]. Snagom Evanđelja čini da se Crkva pomlađuje, i neprekidno je obnavlja i vodi k savršenom sjedinjenju s njezinim Zaručnikom[3]. Jer Duh i Zaručnica kažu Gospodinu Isusu “Dođi!” [Usp. Otkr 22,17].

Tako se cijela Crkva pojavljuje kao „puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga”[4].

4105 5. Misterij svete Crkve očituje se u niezinu ustanovl j enju. Jer je Gospodin Isus dao početak svojoj Crkvi propovijedajući radosnu vijest, to jest dolazak Kraljevstva Božjega koje je u Svetom pismu bilo od vjekova obećano: “Jer se ispunilo vrijeme i približilo se Kraljevstvo Božje” [Mk 1,15; usp. Mt 4,17]. To se pak Kraljevstvo jasno očituje ljudima u riječima, djelima i prisutnosti Kristovoj. Gospodinova se riječ naime uspoređuje sa sjemenom koje se sije u polju [Mk 4, 14]; oni koji slušaju s vjerom i pripadaju malom Kristovu stadu [Lk 12,32], primili su samo Kraljevstvo; zatim sjeme svojom snagom niče i raste sve do vremena žetve [usp. Mk 4, 26-29].

I Isusova čudesa dokazuju da je Kraljevstvo već došlo na zemlju: “Ako Božjom moći istjerujem đavle, doistaje k vama došlo Kraljevstvo Božje” [Lk 11,20; usp. Mt 12,28]. Ipak se Kraljevstvo očituje prije svega u samoj osobi Krista, Sina Božjega i Sina čovječjega, koji je došao “da služi i da dade svoj život kao otkup za mnoge” [Mk 10,45].

4106 Kad je Isus, pošto je pretrpio za ljude: smrt na križu, uskrsnuo, pojavio se kao Gospodin i Krist i Svećenik postavljen na vijeke [usp. Dj 2,36; Heb 5,6; 7,17-21], a zatim je izlio na svoje učenike od Oca obećanog Duha [usp. Dj 2,33]. Zato Crkva, nadarena darovima svoga Ustanovitelja i vjerno vršeći njegove zapovijedi ljubavi, poniznosti i samozataje, prima misiju da navješćuje Kristovo i Božje Kraljevstvo i

da ga ustanovi u svim narodima, i postavlja klicu i početak toga Kraljevstva na zemlji. Medutim, dok ona polagano raste, teži za savršenim Kraljevstvom i svim svojim silama nada se i želi da se sa svojim Kraljem sjedini u slavi.

4107 6. Kao što se u Starom zavjetu objavljenje Kraljevstva često prikazuje pod slikama, tako nam se i sada nutarnja narav Crkve očituje različnim slikama, koje su uzete iz pastirskog života ili poljodjelstva, ili iz gradieljstva, ili iz obitelji i zaruka, a pripravljene su u knjigama proroka.

4108 Crkva je ovčinjak, kojemu su jedina i nužna vrata Krist [Iv 10,1-10]. Ona je i stado, o kojemu je sam Bog unaprijed rekao da će mu biti pastir [usp. Iz 40, 11; Ez 34, 11-22] i čije ovce, iako njima upravljaju ljudski pastiri, neprekidno vodi i hrani sam Krist, dobri Pastir i Knez pastira [usp. Iv 10, 11; l Petr 5,4], koji je svoj život dao za ovce [usp. Iv 10,11-15].

4109 Crkva je Božja njiva [1 Kor 3,9]. Na toj njivi raste stara maslina, kojoj su sveti korijen bili patrijarsi i u kojoj se zbilo i zbit će se pomirenje Židova i pogana [Rim 11, 13-26]. Ona je posađena od nebeskog Vinogradara kao odabrani vinograd [Mt 21, 33-43 par; usp. Iz 5,1-7]. Prava je loza Krist, koji daje život i plodnost mladicama, to jest nama, koji po Crkvi ostajemo u njemu i bez kojega ništa ne možemo učiniti [Iv. 15,1-5].

4110 Češće se Crkva naziva i gradnjom Božjom (1 Kot 3, 9). Samje Gospodin usporedio sebe s kamenom koji su odbacili graditelji, ali koji je postao ugaonim kamenom [Mt 24 42 par.; usp. Dj 4,11; 1 Pt 2,7; Ps. 118, 22]. Na onom je temelju od Apostola sagrađena Crkva [usp. 1 Kor 3,11] i od njega prima čvrstoću i koheziju. Ta se zgrada naziva raznim nazivima: kućom Božjom [1 Tim 3,15], u kojoj stanuje Božja obitelj, stan Božji u Duhu [Ef 2,19-22]. Božji šator među ljudima [Otk 21,3], a osobito sveti hram, koji sveti Oci uzvisuju kad je prikazan u svetištima od kamena, i u liturgiji se s pravom uspoređuje sa svetim Gradom, s novim Jeruzalemom[5]. Jer se na ovoj zemlji u nju ugrađujemo kao živo kamenje [1 Pt 2,5]. Taj sveti grad promatra Ivan kako pri konačnoj obnovi svijeta silazi s neba od Boga pripravljen kao zaručnica koja se uresila za svoga muža [Otk 21,1sl].

4111 Crkva se naziva “nebeskim Jeruzalemom” i ,,našom majkom” [Gal 4,26; usp. Otk 12,17], opisuje se kao čista zaručnica čistog Jaganjca [Otk 19,7; 21,2 i 9; 22,17], koju je Krist “ljubio i sebe predao za nju daje posveti” [Ef 5,26], koju je sebi pridružio nerazrješivim ugovorom i neprekidno je „hrani i za nju se brine” [Ef 5,29] i htio je da bude s njim združena i s ljubavlju i vjernošću njemu podložna [usp. Ef 5,24], koju je, napokon, zauvijek obasuo nebeskim dobrima, da shvatimo ljubav Boga i Krista prema nama, koja nadilazi svako znanje [usp. Ef 3,19]. Ali dok Crkva na ovoj zemlji putuje daleko od Gospodina, smatra grebe kao prognanicu, te traži i misli na stvari koje su gore, gdje Krist sjedi s desne Boga, gdje je život Crkve sakriven s Kristom u Bogu, dok se sa svojim Zaručnikom ne pojavi u slavi [Kol 3,1-4].

4112 7. Božji je Sin ljudskoj naravi koju je sjedinio, pobjedivši smrt svojom smrću i uskrsnućem, otkupio čovjeka i pretvorio ga u novo stvorenje [usp. Gal 6,15; 2 Kor 5,17]. Dajući svoga Duha, On svoju braću, sazvanu iz svih naroda, na mističan način sastavlja kao svoje tijelo.

U tom se tijelu Kristov život izlijeva na vjernike, koji se po sakramentima tajnim i stvarnim načinom sjedinjuju s Kristom kojije trpio i proslavio se[6]. Po krštenju postajemo naime slični Kristu: “Jer smo mi svi kršteni u jednom Duhu da budemo jedno tijelo” [1 Kor 12,13]. Tim svetim obredom predočuje se i ostvaruje naše sjedinjenje s Kristovom smrću i uskrsnućem: “Jer smo bili pokopani s njime po krštenju u smrt”; a ako smo “srasli s njime smrću sličnom njegovoj, bit ćemo i po uskrsnuću” [Rim 6,4sl]. U lomljenju euharistijskog kruha postajući stvarno dionici Gospodinova Tijela, uzdižemo se do sjedinjenja s njime i među sobom. “Jer je jedan kruh jedno smo tijelo mnogi, svi koji smo dionici jednoga kruha” [l Kor 10,17]. Tako mi svi postajemo udovi onoga Tijela [usp. 1 Kor 12,27], a “pojedinci postajemo udovi jedan drugome” [Rim 12,5].

4113 Kako pak svi udovi ljudskoga tijela, iako ih je mnogo, čine ipak jedno tijelo, tako i vjernici u Kristu [usp. 1 Kor 12,12]. I u zgradi Kristova tijela postoji raznolikost udova i službi. Jedan je Duh, koji na korist Crkve dijeli različite svoje darove po svome bogatstvu i prema potrebama službi [usp. Kor 12,1-11]. Među tim darovima ističe se milost Apostola, pod čiju vlast sam Duh podlaže vjernike obdarene karizmom [usp. 1 Kor 14]. Isti Duh, sjedinjujući tijelo sam svojom moći i nutarnjom vezom udova, stvara i potiče ljubav među vjernicima. Stoga, ako jedan ud nešto trpi, s njim trpe i svi udovi; ili, ako je počašćen jedan ud, s njim se raduju svi udovi [usp. 1 Kor 12,26].

4114 Glava je toga tijela Krist. On je slika nevidljivoga Boga, i po njemu je sve stvoreno. On je prije svih i sve stvari postoje po njemu. On je glava tijela, a tijelo je Crkva. On je početak, On je prvorođenac od mrtvih, da ima prvenstvo u svemu [usp. Kol 1,15-18]. Veličinom svoje moći gospoduje nad svime što je na nebu i što je na zemlji, i svojom nadmoćnom savršenošću i djelovanjem napunja cijelo tijelo bogatstvom svoje slave [usp. Ef I, 18-23][7].

4115 Svi udovi treba da postaju njemu slični, dok se u njima ne oblikuje Krist [usp. Gal 4,19]. Zato smo uzeti u misterije njegova života, učinjeni slični njemu, s njim umrli i uskrsnu1i, dok ne budemo s njim kraljevali [usp. Fil 3,21; 2 Tim 2,11; Ef2,6; Kol 2, 12; itd]. Dokjoš putujemo zemljom, slijedeći njegove stope u žalosti i progonu, pridružujemo se njegovim mukama kao tijelo Glavi, trpimo s njime, da budemo s njim i proslavljeni [usp. Rim 8,17].

Po njemu “cijelo tijelo složeno i sastavljeno zglobovima i vezama raste za rast u Bogu” [Kol 2, 19]. On u svome tijelu, koje je Crkva, neprekidno daje darove služba, kojima se po njegovoj moći izmjenično pomažemo da se spasimo, i držeći se istine u ljubavi, po svemu rastemo u njega, koji je naša Glava [usp. Ef 4,11-16 gr.].

4116 Da se ipak neprekidno obnavljamo u njemu [usp. Ef 4,23], učinio nas je dionicima svoga Duha koji, budući da je jedan te isti u Glavi i udovima, čitavo tijelo tako oživljuje, ujedinjuje i kreće da su sveti Oci mogli usporediti njegovo djelovanje s onim što ga vrši u ljudskom tijelu životno počelo ili duša[8].

4117 Krist ljubi Crkvu kao svoju zaručnicu, te je postao primjerom muža koji ljubi svoju ženu kao svoje tijelo [usp. Ef 5,25-28]; a sama je Crkva podložna svojoj Glavi [ib. 23-24]. “Jer u njemu stanuje sva punina božanstva združena s čovječanstvom” [Kol 2,9] i On napunja svojim božanskim darovima Crkvu, koja je njegovo tijelo i njegova punina [usp. Ef 1,22-23], da sama napreduje i da postigne svu puninu Božju [usp. Ef 3,19].

4118 8. Krist, jedini Posrednik, ustanovio je na ovoj zemlji i neprestano uzdržava svoju svetu Crkvu, zajednicu vjere, ufanja i ljubavi, kao vidljivi organizam[9] po kojemu na sve razlijeva istinu i milost. Ali, društvo sastavljeno od hijerarhijskih organa i mistično Kristovo Tijelo, vidljiv zbor i duhovna zajednica, zemaljska Crkva i Crkva koja već posjeduje nebeska dobra, ne smiju se smatrati kao dvije stvari, nego one tvore jednu složenu stvarnost, koja je sastavljena od ljudskog i božanskog elementa[10].

Stoga se ona ne malom analogijom uspoređuje s misterijem utjelovljene Riječi.

Jer kao što božanskoj Riječi uzeta narav služi kao živi organ spasenja, s njom nerazrješivo sjedinjen, na sličan način društveni organizam Crkve služi Kristovu Duhu, koji je oživljuje, za rast tijela [usp. Ef 4,16][11].

4119 Ovo je jedina Kristova Crkva, koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom i apostolskom[12] i koju je naš Spasitelj poslije svoga uskrsnuća predao Petru da je pase [Iv 21,17] i povjerio njemu i ostalim Apostolima da je šire i njom upravljaju [usp. Mt 28,18-20], i postavio je zauvijek kao “stup i tvrđavu istine” [Tim 3,15].

Ova Crkva, ustanovljena i uređena na ovom svijetu kao društvo, nalazi se u Katoličkoj crkvi, kojom upravljaju nasljednik sv. Petra i biskupi sjedinjeni s njime[13], iako se izvan njezina organizma nalaze mnogi elementi posvećenja i istine, koji kao darovi svojstveni Kristovoj crkvi potiču na katoličko jedinstvo.

4120 Kao što je Krist izvršio djelo otkupljenja u siromaštvu i progonu, tako je i Crkva pozvana da ide istim putem, da saopći ljudima plodove spasenja. Krist Isus, “iako je bio u Božjoj naravi, … ponizio se uzevši narav sluge” [Fil 2,6] i radi nas je “postao siromah, premda je bio bogat” [2 Kor 8,9]; tako i Crkva premda za izvršenje svoje misije treba ljudskih sredstava, nije ustanovljena da traži zemaljsku slavu, nego da i svojim primjerom širi poniznost i samozataju.

Krist je poslan od Oca da “propovijeda Evanđelje siromašnima, … da ozdravlja one koji su skrušena srca [Lk 4, 18], da traži i spasi ono što je izgubljeno” [Lk 19,10]; tako i Crkva pokazuje ljubav prema svima koji su ožalošćeni uslijed ljudske slabosti, dapače u siromasima i patnicima vidi sliku svoga siromašnog i trpećeg Ustanovitelja, nastoji da olakša njihovu oskudicu, nastoji da u njima služi Kristu. Ali dok Krist “svet, nevin, neporočan” [Heb 7,26], nije poznavao grijeha [2 Kor 5,21], nego je došao da zadovolji samo za grijehe naroda [usp. Heb 2,17], Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grješnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu.

4121 Crkva ,,nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i Božje utjehe”[14] navješćujući muku i smrt Gospodinovu, dok on ne dođe [usp. 1 Kor 11,26]. Od moći uskrsnuloga Gospodina ona dobiva snagu da strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i teškoće nutarnje i vanjske, i da otkrije svijetu njegov misterij vjerno, iako ne savršeno, dok se na svršetku ne očituje u potpunom svjetlu.
POGLAVLJE II.: O BOŽJEM NARODU

4122 9. U svako je vrijeme i u svakom narodu Bogu ugodan svatko tko ga se boji i čini pravdu [usp. Dj 10,35]. Ipak je Bog htio posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, bez ikakve veze između njih, nego je htio od njih učiniti narod koji bi ga uistinu priznavao i vjerno mu služio. Zato je izabrao izraelski narod za svoj narod, s njim sklopio savez i postepeno ga poučio očitujući mu u njegovoj povijesti sebe i svoje osnove i posvećujući ga za sebe.

Sve se to dogodilo kao priprava i slika onoga novoga savršenoga saveza koji se imao sklopiti u Kristu, i one punije objave koja je imala biti dana po samoj utjelovljenoj Božjoj Riječi. “Evo dolazi vrijeme, kaže Gospodin, kad ću učiniti s kućom Izraelovom i s kućom Judinom nov ugovor … Stavit ću zakon svoj u srce njihovo i upisati ga u pamet njihovu, i ja ću biti njihov Bog i oni će biti moj narod …. Jer će me poznati svi, od najmanjega do najvećega, kaže Gospodin” [Jr 31,31-34].

Taj novi ugovor ustanovio je Krist, to jest novi savez u svojoj krvi [usp. 1 Kor 11, 25], pozivajući iz Židova i pogana narod koji bi bic jedan lile po tijelu, nego po Duhu, i bio novi Božji Narod. Jer oni koji vjeruju u Krista, budući da su ponovno rođeni ne iz raspadljivoga sjemena, nego iz neraspadljivoga po riječi živoga Boga [usp. 1 Pt 1,23], ne iz tijela, nego iz vode i Duha Svetoga [usp. Iv 3,5-6], čine napokon “izabrani narod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, puk koji pripada Bogu … koji nekoć nije bio narod, a sada je Božji narod” [1 Pt 2,9-10].

4123 Taj mesijanski narod ima za glavu Krista, ,,koji je predan za naše grijehe i uskrsnuo za naše očišćenje” [Rim 4,25], i sada, pošto je stekao ime koje je nad svakim imenom, slavno vlada na nebu. Nalazi se u položaju dostojanstva i slobode sinova Božjih, u srcima kojih stanuje Duh Sveti kao hramu. Ima za zakon novu zapovijed da ljubi kako je Krist ljubio nas [usp. Iv 13,34]. Ima napokon za svrhu Kraljevstvo Božje, koje je početo na zemlji od samoga Boga koje se treba dalje širiti dok na kraju vjekova ne bude od njega dovedeno do savršenosti, kad se pojavi Krist naš život [usp. Kol 3,4], i kad “sami stvorovi budu oslobođeni od ropstva raspadljivosti da imaju dio u slavnoj slobodi sinova Božjih” [Rim 8,21].

Zato taj mesijanski narod, iako stvarno ne obuhvaća sve ljude, i često izgleda kao malo stado, ipak je za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja. Krist gaje ustanovio da bude zajednica života, ljubavi i istine, on ga uzima i kao oruđe otkupljenja svih i šalje ga svemu svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje [usp. Mt 5,13-16].

4124 Kao što je već Izrael po tijelu, kad je putovao pustinjom, bio nazvan Crkvom Božjom [2 Ezd 13,1; usp. Br 20,4; Pnz 23, 1-8], tako se i novi Izrael, koji putuje u sadašnje vrijeme i traži budući i trajni grad [usp. Heb 13,14], također zove Kristovom Crkvom [usp. Mt 16,18],jer ju je on stekao svojom krvlju [usp. Dj 20,28], napunio svojim Duhom, opskrbio prikladnim sredstvima vidljivog i društvenog jedinstva.

Bog je sazvao sve one koji gledaju s vjerom u Krista, početnika spasenja i počelo jedinstva i mira, i ustanovio je Crkvu, da bude svima zajedno kao i pojedincima vidljivi sakrament ovoga spasonosnog jedinstva[15]. Budući da je ona određena da se raširi u sve krajeve, ulazi u ljudsku povijest, II ipak ujedno prelazi vremena i granice naroda. U kušnjama i patnjama putovanja nju jača snaga milosti Božje koju joj je Gospodin obećao, da zbog slabosti ljudske ne odstupi od savršene vjernosti, nego da ostane dostojna zaručnica svoga Gospodina, i da ne prestane uz pomoć Duha Svetoga sebe obnavljati, dok po križu ne dođe do svjetlosti koja ne poznaje zapada.

4125 10. Krist Gospodin, Veliki Svećenik uzet između ljudi [usp. Heb 5,1-5], učinio je od novoga naroda ,,kraljevstvo i svećenike za Boga, Oca svoga” [Otk 1, 6; usp. 5, 9sl]. Jer se kršteni po preporodu i pomazanju Duha Svetoga posvećuju da budu duhovni dom i sveto svećenstvo, da svim djelima kršćanina prinose duhovne žrtve, i da navješćuju čudesa onoga koji ihje iz tmina pozvao u divno svoje svjetlo [usp. 1 Pt 2,4-10]. Zato neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i hvaleći Boga [usp. Dj 2, 42-47], prikazuju sebe kao živu, svetu, Bogu ugodnu žrtvu [usp. Rim 12,11], neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu i opravdavaju svoju nadu u vječni život pred onima koji to traže [usp. 1 Pt 3,15].

4126 Opće svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo, premda se između sebe razlikuju bitno a ne samo po stupnju, ipak su u međusobnom odnosu; jer jedno i drugo imaju na svoj posebni način dio u Kristovu svećeništvu[16]. Ministerijalni svećenik, svetom vlašću koju ima, odgaja svećenički narod i upravlja njime, izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu u ime cijeloga naroda; vjernici pak snagom svoga kraljevskog svećeništva, sudjeluju u prinošenju Euhatistije[17] i vrše ga u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetog života, samozatajom i djelotvornom ljubavi.

4127 11. Sveta i organski izgrađena narav svećeničke zajednice privodi se u djelo i po sakramentima i po krepostima. Vjernici, po krštenju uključeni u Crkvu, određeni su za bogoslužje kršćanske vjere po neizbrisivom biljegu krštenja, i budući da su preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve[18].

Sakramentom potvrde još su savršenije vezani uz Crkvu, nadareni su posebnom jakošću Duha Svetoga, i tako su više obvezani da kao pravi Kristovi svjedoci i riječju i djelom šire i brane vjeru[19].

Imaju dio u euharistijskoj žrtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga kršćanskog života, prinose Bogu božansku žrtvu i sebe s njom[20]; tako svi bilo prinosom bilo svetom pričešću izvršuju svoj dio u liturgijskom činu, ne svi jednako, nego jedni na jedan, a drugi na drugi način. Hraneći se pak Kristovim tijelom u svetoj pričesti, pokazuju konkretnim načinom jedinstvo Božjeg naroda, koje se tim sakramentom prikladno izražava i divno ostvaruje.

4128 Oni koji prisustvuju sakramentu pokore primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom, koju su svojim grijehom ranili, i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju, primjerom i molitvom. Svetim pomazanjem bolesnika i molitvom svećenika cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi [usp. Jak 5, 14-16], dapače ih potiče da se slobodno sjedinjuju s Kristovom mukom i smrću [usp. Rim 8,17; Kol 1,24; 2 Tim 2,11-12; 1 Pt 4,13], i tako doprinesu dobru Božjega naroda.

Oni pak između vjernika koji prime sveti red, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane riječju i milošću Božjom.

Napokon, kršćanski bračni drugovi djelovanjem sakramenta ženidbe, kojim naznačuju i imaju dio u misteriju jedinstva i plodne ljubavi između Krista i Crkve [usp. Ef 5,32], uzajamno se pomažu da postignu svetost u bračnom životu i u primanju i odgoju djece, i tako imaju u svojem životnom položaju i u svojem staležu svoj posebni dar u Božjem narodu [usp. 1 Kor 7,7][21]. Jer iz te ženidbene zajednice proizlazi obitelj, u kojoj se rađaju novi građani ljudskog društva, koji po milosti Duha Svetoga postaju po krštenju sinovi Božji, da tako Božji narod može trajati kroz sve vjekove. U toj Crkvi, koja bi se mogla nazvati kućnom, roditelji moraju biti za svoju djecu riječju i primjerom prvi vjesnici vjere, i njegovati zvanje prikladno za svakog pojedinog, s osobitom brigom ono sveto.

4129 Opskrbljeni tolikim i tako divnim sredstvima spasenja, svi vjernici bilo kojeg staleža i položaja pozvani su od Gospodina, svaki na svom putu, na ovu savršenost svetosti kojom je savršen sam Otac.

4130 12. Sveti Božji narod ima dio i u proročkoj Kristovoj službi, šireći svuda živo svjedočanstvo o njemu, osobito životom vjere i ljubavi, i prinoseći Bogu žrtvu hvale, plod usta koja ispovijedaju ime njegovo [usp. Heb 13,15].

Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga [usp. 1 Iv 2,20 27], ne može se u vjeri prevariti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad »od biskupa sve do posljednjih vjernika laika”[22] pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i ćudoređa. Tim osjećajem vjere, koji pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz koje vjerno pristajući prima ne više ljudsku riječ, nego uistinu BOŽJl riječ [usp. 1 Sol 2,13], nepokolebivo pristaje uz vjeru, koja je jednom bila predana svetima [usp. Jud 3], ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije ju primjenjuje u život.

4131 Osim toga, isti Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji narod posvećuje i vodi, i krepostima ga uresuje, nego svoje darove “dijeleći kako hoće” [1 Kor 12, 11], dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: “Svakomu se daje očitovanje Duha na korist” [1 Kor 12, 7]. Te karizme, bilo najsjajnije, bile jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom.

Izvanredne pak darove ne treba lakoumno tražiti, niti se preuzetno smiju od njih očekivati plodovi apostolskih djela; ali sud o njihovoj ispravnosti i vrednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro [usp. l Sol 5,12 i 19-21].

4132 13. Svi su ljudi pozvani u novi Božji narod. Stoga se ovaj narod, ostajući jedan i jedini, mora protegnuti na cijeli svijet i na sve vjekove, da se ispuni odluka volje Boga koji je u početku stvorio jednu ljudsku narav i odlučio da djecu svoju, koja su bila raspršena, napokon skupi ujedno [usp. Iv 11,52]. U tuje svrhu Bog poslao svoga Sina, kojegajeučinio baštinikom svih stvari [usp. Heb 1,2], da bude Učitelj, Kralj i Svećenik sviju, Glava novoga i sveopćeg naroda Božje djece. Zato je Bog napokon poslao Duha svoga Sina, Gospodina i životvorca, koji je za čitavu Crkvu, za pojedince i za sve koji vjeruju, počelo sakupljanja i jedinstva u nauci Apostola i u zajednici, u lomljenju kruha i molitvama [usp. Dj 2, 42 grč].

4133 U svim je dakle narodima zemlje jedan Božji narod, jer on iz svih naroda uzima svoje građane, građane Kraljevstva ne zemalj skoga, nego nebeskoga. Svi vjernici raspršeni po svijetu saobraćaju s drugima u Duhu Svetomu, i tako „onaj koji boravi u Rimu zna da su Indijci njegovi udovi”[23].

Budući pak da Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta [usp. Iv 18,36], zato Crkva ili Božji narod, uvodeći ovo Kraljevstvo, ne oduzima ništa od vremenitoga dobra bilo kojega naroda, nego naprotiv bogatstvo i obilje i običaje svakoga naroda, ukoliko su dobri, podupire i prima i primajući ih čisti ih, jača podiže. Jer se sjeća da mora sakupljati s onim Kraljem kojemu su dani narodi za baštinu [usp. Ps 2,8], i u čiji grad donose darove i poklone [usp. Ps 72, 10; Iz 60,4-7; Otk 21,24]. Taj značaj općenitosti, koji resi Božji narod, dar je samoga Gospodina, po kojem Katolička crkva s uspjehom i neprestano teži da okupi čitavo čovječanstvo sa svim njegovim dobrima pod Glavom Kristom, u jedinstvu njegova duha[24].

4134 Snagom toga katoliciteta, pojedini dijelovi donose vlastite darove drugim dijelovima i cijeloj Crkvi, tako da se i cjelina i pojedini dij elovi jačaju pomoću svega što jedni drugima saopćuju i rade za potpuno jedinstvo. Odatle slijedi da se Božji Narod ne samo skuplja iz različitih naroda, nego daje i u 1 rvoj oj nutrini sastavljen od raznih redova. Među njegovim udovima postoji raznolikost, bilo po službama, jer neki vrše svetu službu na dobro svoje braće, bilo po položaju i načinu života, jer mnogi živeći u redovničkom staležu i težeći za svetošću tješnjim putem, daju pobudni primjer braći.

Stoga i u crkvenoj zajednici zakonito postoje posebne Crkve, koje imaju vlastite predaje, dok ostaje netaknut primat Petrove stolice, koja predsjeda čitavoj zajednici ljubavi[25], štiti zakonite raznolikosti i ujedno bdije da ono što je posebno ne samo da ne bude na štetujedinstvu, nego radije da mu služi.

Odatle napokon među različitim dijelovima Crkve postoje veze nutarnjeg zajedništva s obzirom na duhovno bogatstvo, apostolske radnike i vremenite pomoći. Jer su članovi Božjega Naroda pozvani da međusobno dijele dobra, i o pojedinim Crkvama vrijede riječi Apostolove: ”Poslužujte jedan drugoga svaki onim darom koji je primio, kao dobri upravitelji mnogostruke milosti Božje” [1 Pt 4,10].

4135 Svi su dakle ljudi pozvani na ovo katoličko jedinstvo Božjega naroda, koje označuje i promiče opći mir; i njemu na razne načine pripadaju, ili su upućeni bilo vjerni katolici bilo drugi koji vjeruju u Krista, bilo napokon uopće svi ljudi, milošću Božjom pozvani na spasenje.

4136 14. Sveti sabor obraća se dakle prije svega na katolike, On pak uči, oslanjajući se na Sveto pismo i Predaju, daje ova putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a On naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja [usp. Mk 16,16; Iv 3,5], potvrdio je time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji, iako im nije nepoznato daje Katolička crkva od Boga ustanovljena po Isusu Kristu kao potrebna, ipak ne hi htjeli ili u nju ući ili u njoj ostati.

4137 Potpuno se uključuju u društvo Crkve oni koji, imajući Kristov Duh, potpuno prihvaćaju njezinu organizaciju i sva sredstva spasenja u njoj ustanovljena, i u njezinu se vidljivom ustrojstvu združuju s Kristom koji njom upravlja po Vrhovnom svećeniku i biskupima, naime vezama ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvene uprave i zajednice. Ipak se ne spašava onaj koji, iako je član Crkve, ne ustraje u ljubavi te ostaje u krilu Crkve “tijelom”, ali ne “srcem”[26].

Neka se sjete svi članovi Crkve da svoj odlični položaj nemaju pripisati svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti, a ako njoj ne odgovaraju mišlju, riječju i djelom, ne samo da se neće spasiti nego če biti strože suđeni[27].

4138 Katekumeni koji, potaknuti od Duha Svetoga, izričito traže da budu primljeni u Crkvu, već se samom tom željom združuju s njom, i Majka ih Crkva već ljubi kao svoje i za njih se brine.

4139 15. Crkva zna da je zbog više razloga povezana s onima koji su kršteni te nose kršćansko ime, a ne ispovijedaju potpunu vjeru ili ne drže jedinstvo zajednice pod Petrovim nasljednikom[28].

Ima mnogih koji poštuju Sveto pismo kao pravilo vjere i života i pokazuju iskrenu vjersku revnost, s ljubavlju vjeruju u Boga Oca svemogućega i u Krista, Sina Božjega, Spasitelja[29], primili su krštenje po kojemu se spajaju s Kristom, dapače priznaju i primaju i druge sakramente u svojim Crkvama i crkvenim zajednicama. Mnogi među njima imaju i episkopat, slave Svetu Euharistiju i goje pobožnost prema Bogorodici Djevici[30]. K tomu se pridružuje zajednica molitava i drugih duhovnih dobara; dapače neko pravo sjedinjenje u Duhu Svetomu, koji svojom posvećujućom snagom i u njima djeluje darovima i milostima, i neke je od njih ojačao sve dotle da su i krv dali.

Tako Duh pobuđuje u svim Kristovim vjernicima želju i djelovanje da se svi, načinom od Krista ustanovljenim, miroljubivo sjedine u jedno stado pod jednim Pastirom[31]. Da to postigne Majka Crkva ne prestaje moliti, nadati se i raditi, i potiče sinove da se očiste i obnove, da Kristov znak jasnije sine na licu Crkve.

4140 16. Oni napokon koji još nisu primili Evanđelje, na različite se načine svrstavaju a Božji Narod[32].

U prvom redu onaj narod kojemu su bili dani znakovi i obećanja i iz kojega se rodio Krist po tijelu [usp. Rim 9,4-5], narod po izabr:anju veoma drag radi svojih otaca, jer se Bog ne kaje za svoje darove i poziv [usp. Rim 11,28-29].

Ali odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedajući da drže vjeru Abrahamovu klanjaju s nama jedinomu, milosrdnomu Bogu, koji će suditi ljude na Sudnji dan.

Bog nije daleko ni od onih koji traže nepoznatoga Boga u utvarama i u likovima, jer on svima daje život i dah i sve stvari [usp. Dj 17,25-28], i kao Spasitelj hoće da se svi ljudi spase [usp. 1 Tim 2,4]. Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje djelom izvršiti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti, mogu postići vječno spasenje[33].

Božanska providnost ne uskraćuje pomoć po trebnu za spasenje onima koji bez svoje krivnje nisu još došli do jasne spoznaje Boga i nastoje, ne bez božanske milosti, postići pravi život. Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito Crkva smatra pripravom za Evanđelje[34] i kao dano od onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka da napokon ima život.

Ali često su ljudi prevareni od Zloga bili zaluđeni u svojim mislima i zamijenili Božju istinu lažju, služeći više stvoru nego Stvoritelju [usp. Rim 1,21 25] ili su živeći i umirući bez Boga u ovom svijetu, izloženi skrajnjem očaju. Zato Crkva, da bi promicala slavu Božju i spasenje svih tih, sjećajući se zapovijedi Gospodinove “propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju” [Mk 16,15], marljivo nastoji oko misija.

4141 17. Kao što je Sin poslan od Oca, i on je sam poslao Apostole [usp. Iv 20,21] govoreći: “Idite dakle, učite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Učite ih da drže sve što sam vam zapovijedio. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” [Mt 28,18-20]. I tu svečanu Kristovu zapovijed, da propovijeda spasonosnu istinu, Crkva je primila od Apostola da je izvršuje sve do kraja zemlje . [usp. Dj J,8]. Zato na se primjenjuje Apostolove riječi: “Jao … meni ako ne budem propovijedao Evanđelje!” [1 Kor 9,16], i zato Crkva i dalje neprestano šalje misionare dok se mlade Crkve potpuno ne ustanove te i same nastave djelo naviještanja Evanđelja.

Potiče je Duh Sveti da surađuje kako bi se izvršila Božja odluka po kojoj je Bog postavio Krista kao početnika spasenja za cijeli svijet. Propovijedajući Evanđelje, Crkva privlači slušatelje da vjeruju i da vjeru ispovijedaju, priprema ih za krštenje, otima ih iz ropstva zablude, pridružuje ih Kristu, da napreduju u ljubavi prema Njemu dok ne budu Njime potpuno ispunjeni. Svojim djelovanjem ona čini da dobro što se nalazi u srcu i pameti ljudi ili u posebnim obredima i kulturama naroda ne samo ne propadne, nego da se pročisti, podigne i usavrši na slavu Božju, na poniženje đavla i na sreću čovjeka.

Svaki je Kristov učenik dužan da širi vjeru koliko može[35]. Ali iako svatko može krstiti one koji primaju vjeru, ipak je dužnost svećenika dovršiti gradnju Tijela euharistijskom žrtvom ispunjavajući Božje riječi što ih je rekao po proroku: “Od istoka sunca do zapada veliko je moje ime među narodima, i na svakom se mjestu žrtvuje i prikazuje čist prinos mojem imenu” [Mal 1,11][36].

Tako Crkva ujedno moli i radi, da ljudi cijeloga svijeta postanu Božjim Narodom, Tijelom Gospodinovim i Hramom Duha Svetoga, i da se u Kristu, Glavi svih, daje svaka čast i slava Stvoritelju i Ocu svemira.
POGLAVLJE III.: HIJERARHIJSKO UREĐENJE CRKVE I POSEBNO O EPISKOPATU

4142 18. Krist je Gospodin za upravljanje i stalno povećavanje Božjega naroda u svojoj Crkvi ustanovio različne službe, koje idu za dobrom čitavoga Tijela. Službenici koji imaju svetu vlast služe svojoj braći, da svi oni koji pripadaju Božjem narodu i imaju zato kršćansko dostojanstvo svi zajedno slobodno i po redu teže za istim ciljem te postignu spasenje.

Ovaj sveti sabor, idući stopama prvog vatikanskog sabora, zajedno s njim uči i izjavljuje da je Isus Krist, vječni Pastir, sagradio svetu Crkvu poslavši Apostole, kakoje i sam bio poslan od Oca [usp. Iv 20,21]: i htio je da njihovi nasljednici, to jest biskupi, budu u njegovoj Crkvi pastiri do konca vjekova. Da pak episkopat bude jedan i nerazdjeljiv, postavio je na čelo ostalim apostolima blaženoga Petra i u njemu je ustanovio trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva vjere i zajednice[37]. Tu nauku o ustanovljenju, trajnosti, značenju i naravi svetog primata rimskog biskupa i o njegovu nezabludivom učiteljstvu, sveti sabor ponovo nalaže svim vjernicima da je čvrsto vjeruju, i – nastavljajući isti predmet – odlučio je da pred svima izjavi i proglasi nauku o biskupima, nasljednicima apostola, koji s Petrovim nasljednikom, Kristovim namjesnikom[38] i vidljivom glavom čitave Crkve upravljaju kućom Boga živoga.

4143 19. Gospodin Isus, pomolivši se Ocu, pozvao je k sebi one koje je htio, odabrao dvanaestoricu da budu s njim i da ih šalje propovijedati Kraljevstvo Božje [usp. Mk 3,13-19; Mt 10,1-42]; te je Apostole [usp. Lk 6,13] ustanovio kao kolegij ili stalan zbor, kojemu je stavio na čelo Petra izabrana u među njih [usp. Iv 21,15-17]. Njih je najprije poslao k sinovima Izraelovim i svim narodima [usp. Rim 1,16], da kao dionici njegove vlasti učine sve narode njegovim učenicima, da ih posvete i njima upravljaju [usp. Mt 28,16-20; Mk 16,15; Lk 24, 45-48; Iv 20,21-23], da tako rašire Crkvu i pod vodstvom joj Gospodinovim budu službenici i pastiri u sve dane do svršetka svijeta [usp. Mt 28,20]. U toj su misiji bili potpuno utvrđeni na dan Duhova [usp. Dj 2,1-36] prema Gospodinovu obećanju: “Primit ćete jakost Duha Svetoga koji će doći na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, i u svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” [Dj 1,8]. Apostoli pak, propovijedajući svuda Evanđelje [usp. Mk 16,20], primljeno od slušalaca djelovanjem Duha Svetoga, sakupiše opću Crkvu, koju je Gospodin osnovao na apostolima i sagradio na blaženom Petru, njihovu prvaku, sa samim Kristom Isusom kao glavnim ugaonim kamenom [usp. Otkr 21,14; Mt 16,18; Ef 2,20][39].

4144 20. Ta božanska misija, kojuje Krist povjerio apostolima, trajat će do svršetka svijeta [usp. Mt 28,20], budući da je evanđelje, koje oni moraju propovijedati za Crkvu počelo svega njezina života u svako vrijeme. Zato su se apostoli u tom hijerarhijski uređenom društvu pobrinuli da ustanove nasljednike.

Oni nisu imali samo različne pomoćnike u službi[40] nego su, da se misija njima povjerena nastavi poslije njihove smrti, ostavili kao oporuku svojim neposrednim suradnicima dužnost da nadopune i očvrste djelo od njih započeto[41] preporučujući im da paze cijelo stado u kojemu ilije stavio Duh Sveti da upravljaju Božjom Crkvom [Dj 20,28]. Zato su odabrali takve ljude, a zatim odredili da, kad ti umru, njihovu službu preuzmu drugi vrijedni ljudi[42]. Između različnih onih služba koje se od prvih vremena vrše u Crkvi, prema svjedočanstvu predaje, prvo mjesto ima služba onih koji, postavljeni za biskupe, po neprekinutom nasljedstvu[43] imaju mladice od apostolskoga sjemena[44]. Tako se, kako svjedoči sv. Irenej, po onima koje su apostoli postavili za biskupe i po njihovim nasljednicima, sve do nas, apostolska predaja iznosi[45] i čuva[46].

Biskupi su dakle primili službu zajednice sa suradnicima svećenicima i đakonima[47], stojeći mjesto Boga na čelu stada[48] o kojemu su pastiri, kao učitelji nauke, svećenici svetoga bogoslužja i službenici uprave Crkve[49]. I kao što ostaje služba od Gospodina posebno povjerena Petru, prvaku apostola, a koja se ima prenositi na njegove nasljednike, tako ostaje služba apostola da pasu Crkvu, služba koju ima neprekidno vršiti sveti red biskupa[50]. Zato Sveti sabor uči da su biskupi po božanskoj ustanovi došli na mjesto apostola[51] kao pastiri Crkve i tko njih sluša, sluša Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i onoga koji je Krista poslao [usp. Lk 10,16][52].

4145 21. U biskupima, dakle, kojima pomažu svećenici, nalazi se posred vjernika Gospodin Isus Krist, Vrhovni Svećenik. Sjedeći naime s desne Boga Oca, ne prestaje biti prisutan u zajednici svojih biskupa[53], nego u prvom redu po njihovoj odličnoj službi propovijeda svim narodima riječ Božju i vjemicima neprestano dijeli sakramente vjere, po njihovoj očinskoj službi [usp. 1 Kor 4,1] pridružuje svome tijelu nove udove nadnaravnim preporodom: i napokon njihovom mudrošću i razboritoš-ću upravlja i uređuje Narod Novog zavjeta na njegovu putovanju prema vječnom blaženstvu. Ti pastiri, izabrani da pasu stado Gospodnje, službenici su Kristovi i upravitelji tajna Božjih [usp. 1 Kor 4,1], kojima je povjereno svjedočanstvo Evanđelja milosti Božje [usp. Rim 15,16; Dj 20,24] i služba Duha i pravednosti u slavi [usp. 2 Kor 3,8-9].

Da ispune tako velike službe, apostole je Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga koji je sišao na njih [usp. Dj 1,8; 2,4; Iv 20,22-23], a sami su predali svojim pomoćnicima duhovni dar polaganjem ruku [usp. 1 Tim 4,14; 2 Tim 1,6-7], koji je sve do vas došao u biskupskom posvećenju[54]. Sveti Sabor pak uči da se biskupskim posvećenjem dijeli punina sakrementa Reda, koja se i liturgijskim običajem Crkve i glasom svetih Otaca zove najviše svećeništvo, vrhunac svete službe[55]. Biskupsko posvećenje daje sa službom posvećivanja također službe poučavanja i vladanja, koje se ipak po svojoj naravi mogu izvršivati samo u hijerarhijskoj zajednici s Glavom i članovima Kolegija. Jer iz predaje, koja proizlazi osobito iz liturgijskih obreda i iz prakse i Istočne i Zapadne crkve, jasno je da se polaganjem ruku i riječima posvećenja tako daje milost Duha Svetoga[56] i tako utiskuje sveti biljeg[57] da biskupi na odličan i vidljiv način imaju ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika, i da rade u njegovo ime[58]. Biskupima pripada vlast da po sakramentu Reda uzimlju nove izabranike u biskupski zbor.

4146 22. Kao što po Gospodinovoj odluci sveti Petar i drugi apostoli tvore samo jedan apostolski Kolegij, tako su na sličan način među sobom povezani Rimski biskup, Petrov nasljednik, i biskupi, nasljednici apostola. Već prastari postupak, po kojemu su biskupi cijelog svijeta saobraćali među sobom i s Rimskim biskupom u vezi s jedinstvom, ljubavlju i mirom[59], a isto tako i sakupljeni sabori[60], po kojima su se zajednički rješavala i pitanja od osobito velike važnosti[61], nakon što je odluka bila odvagnuta vijećanjem mnogih[62], pokazuju kolegijalnu narav i značaj biskupskog reda; to očito potvrđuju opći sabori održani tijekom vjekova, Na to upućuje i stari običaj da se sazove više biskupa da sudjeluju kod podizanja novog izabranika na službu najvišeg svećenstva. Članom biskupskog zbora postaje netko po sakramentalnom posvećenju i hijerarhijskoj zajednici s Glavom i članovima kolegija.

Kolegij ili zbor biskupa nema vlasti osim ako se shvaća zajedno s Rimskim biskupom, Petrovim nasljednikom, kao Glavom, dok tomu ostaje potpuna vlast primata nad svima, bilo pastirima, bilo vjernicima, Jer Rimski biskup po svojoj službi kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti. Zbor pak biskupa, koji je u učiteljstvu i pastirskoj upravi naslijedio zbor Apostola, u kojem dapače apostolski zbor neprekidno traje, također je subjekt vrhovne i potpune vlasti nad cijelom Crkvom, zajedno sa svojom Glavom Rimskim biskupom, a nikad bez te Glave[63], i ta se vlast može vršiti samo uz pristanak Rimskog biskupa. Gospodin j e postavio jedinoga Šimuna kao stijenu i ključara Crkve [usp. Mt 16,18-19] i učinio ga pastirom cijeloga svoga stada [usp. Iv 21,15-19]; a ona služba vezivanja i raztješivanja, koja je dana Petru [Mt 16,19], očito je dana i zboru Apostola združenom sa svojom Glavom [Mt 18,18; 28,16-20][64]. Taj zbor, ukoliko je sastavljen od mnogih, izražava raznolikost i općenitost Božjega Naroda, a ukoliko je skupljen pod jednom glavom, izražava jedinstvo Kristova stada. U tom zboru biskupi, vjerno čuvajući primat i prvenstvo svoje Glave, vrše svoju vlast na korist svojih vjernika, dapače cijele Crkve, dok Duh Sveti neprekidno jača organsku građu i slogu njezinu. Vrhovna vlast nad cijelom Crkvom, koju taj zbor ima, svečano se vrši na općem saboru. Ne može biti općega sabora koji nije od Petrova nasljednika kao takav potvrđen ili prihvaćen; i povlastica je Rimskoga biskupa da te sabore saziva, da im predsjeda i da ih potvrđuje. Tu kolegijalnu vlast mogu vršiti zajedno s papom biskupi cijeloga svijeta, ako ih Glava Kolegija pozove na kolegijalni rad, ili barem odobri ili slobodno primi sjedinjeni rad raspršenih biskupa, tako da to bude pravi kolegijalni čin.

4147 23. Kolegijalna se veza pokazuje i u međusobnim odnosima pojedinih biskupa s posebnim Crkvama i s općom Crkvom. Rimski biskup a Petrov nasljednik trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika[65]. Pojedini su pak biskupi vidljivo počelo i temelj jedinstva u svojim posebnim Crkvama[66], oblikovanim na sliku opće Crkve, u kojima i od kojih je sastavljena jedna i jedina Katolička crkva[67]. Stoga pojedini biskupi predstavljaju svoju Crkvu, a svi zajedno s Papom cijelu Crkvu u vezi s mirom, ljubavlju i jedinstvom.

Pojedini biskupi, koji se postavljaju na čelo posebnim Crkvama, vrše svoju pastoralnu upravu nad dijelom Božjega Narodakojije njima povjeren, a ne nad drugim Crkvama niti nad općom Crkvom. Ali kao članovi biskupskog zbora i zakoniti nasljednici Apostola pojedini od njih su dužni po Kristevoj ustanovi i naredbi imati ono brigu za opću Crkvu[68] koja, iako se ne vrši činomjurisdikcije, ipak mnogo doprinosi razvitku opće Crkve. Svi naime biskupi moraju promicati i štititi jedinstvo vjere i zajedničku stegu cijele Crkve, vjernike učiti da ljube čitavo Mistično Tijelo Kristovo, osobito one članove koji su siromašni, žalosni i koji trpe progonstvo zbog pravde [usp. Mt 5,10], napokon promicati svaku aktivnost koja je zajednička cijeloj Crkvi, osobito da poraste vjera i da svim ljudima sine svjetlo potpune istine. Uostalom, sigurno je da dobro upravljajući svojom Crkvom kao dijelom opće Crkve oni uspješno pridonose dobru čitavoga Mističnog Tijela, koje je također tijelo Crkava[69].

Briga navještavati Evanđelje po svoj zemlji spada na zbor Pastira, kojima je svima zajedno Krist dao zapovijed nalažući im zajedničku dužnost, kako je već papa Celestin preporučio ocima Efeškog sabora[70]. Stoga su pojedini biskupi, koliko im dopušta vršenje posebne njihove dužnosti, obavezni sud, elovati u zajedničkom radu između sebe i s Petrovim nasljednikom, kojemu je na poseban način bila povjerena velika dužnost da širi kršćansko ime[71]. Zato svim silama moraju pribavljati misijama ne samo radnike za žetvu, nego i duhovnu i materijalnu pomoć, ili neposredno sami ili potičući vjernike na revnu suradnju. Biskupi, napokon, u općoj zajednici ljubavi neka rado pružaju bratsku pomoć drugim Crkvama, osobito susjednim i potrebitijim, prema časnom primjeru stare Crkve.

Po Božjoj se Providnosti dogodilo da su se različne Crkve II različnim mjestima ustanovljene od Apostola i njihovih nasljednika tijekorr- vremena spojile u više skupina, organski spojenih, koje, ne dirajući u jedinstvo vjere i božansko ustanovljenje opće Crkve, uživaju vlastitu stegu, vlastiti način liturgij e te teološku i duhovnu baštinu. Među njima su neke osobito drevne patrijarške Crkve kao majke vjere, rodile druge kao kćeri, s kojima su sve do naših vremena vezane tješnjom vezom ljubavi u sakramentalnom životu i u uzajamnom poštivanju prava i dužnosti[72], Ta raznolikost lokalnih Crkava, koja teži zajedinstvom, s većom očevidnošću dokazuje katolicitet nerazdijeljene Crkve. Na sličan način biskupske konferencije mogu danas donijeti mnogovrstan i plodan prinos, da se kolegijalni duh dovede do konkretne primjene.

4148 24. Biskupi kao nasljednici Apostola primaju od Gospodina, kojemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji, misiju da uče sve rarode i da propovijedaju Evanđelje svakomu stvorenju, da svi ljudi postignu spasenj e po vjeri, krštenju i vršenju zapovijedi [usp. Mt 28,18-20; Mk 16,15-16; Dj 26,17-18]. Da tu misiju ispune, Krist Gospodin je Apostolima obećao i na Duhove poslao s neba Duha Svetoga, da mu po njegovoj moći budu svjedoci do kraja zemlje pred plemenima, narodima i kraljevima [usp. Dj 1,8; 2,1-13; 9,15]. A ona dužnost koju je Gospodin povjerio i pastirima svoga naroda pravo je služenje, koje se u Svetom pismu značajno naziva “diakonia” ili služba [usp. Dj 1,17 i 25; 21,19; Rim 11,13; l Tim 1,12].

Kanonska pak misija biskupa može nastati po zakonitim običajima koje nije opozvala vrhovna i opća vlast Crkve ili po zakonima koje je donijela ili priznala, ili izravno po samom Petrovu nasljedniku; ako on to odbije ili zaniječe apostolsku zajednicu, biskupi ne mogu biti uzeti u službu[73].

4149 25. Među osobitim dužnostima biskupa ističe se propovijedenje Evanđelja[74]. Biskupi su glasnici vjere, koji dovode nove učenike Kristu, i autentični ili Kristovom vlašću obdareni učitelji, koji povjerenom im narodu propovijedaju vjeru koju on ima vjerovati i u životu primjenjivati, i razjašnjuju je pod prosvjetljenjem Duha Svetoga iznoseći iz riznice Objave staro i novo [usp. Mt 13,52], i čine da daje plod, i budno odbijaju od svoga stada zablude, koje mu prijete [usp. 2 Tim 4,1-4]. Biskupe, kad uče u zajednici s Rimskim biskupom, trebaju svi poštovati kao svjedoke božanske i katoličke istine; a sud svoga biskupa što ga on u Kristovo ime daje u stvarima vjere i ćudoređa, moraju vjernici primati i uza nj pristajati s religioznim posluhom.

Taj pak religiozni posluh volje i razuma treba se na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu Rimskoga biskupa i kad ne govori “ex cathedra”; tako naime da se njegovo vrhovno učitelj stvo sa štovanjem priznaje i iskreno pristaje uz mišljenja od njega iznesena prema očitovanoj namjeri i volji njegovoj, koja se osobito vidi ili iz naravi dokumenata, ili iz čestog predlaganja iste nauke” ili iz načina izražavanja.

Premda pojedini biskupi nemaju povlasticu. nezabludivosti, ipak, kad se, iako raspršeni po svijetu, ali čuvajući vezu zajednice među sobom i s Petrovim nasljednikom, autentično učeći stvari vjere i ćudoređa slože u jednoj nauci kao defmitivno obvezatnoj, tada nezabludivo iznose Kristovu nauku[75]. To je još očitije kad su sakupljeni na Općem saboru kao učitelji i suci vjere i ćudoređa za cijelu Crkvu, te njihove definicije treba primati s vjerskom poslušnošću.

Ta nezabludivost, koja po volji Božanskog Spasitelja treba imati Crkva u definiranju nauke o vjeri i ćudoređu, odnosi se samo na one stvari koje se nalaze u izvorima božanske Objave, koje treba sveto čuvati i vjerno turnačiti. Rimski biskup, glava kolegija biskupa, ima tu nezabludivost snagom svoje službe kada kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri [usp. Lk 22,32], definitivno proglašuje koju nauku vjere i morala[76]. Zato se njegove definicije s pravom nazivaju nepromjenjive, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve, jer su izrečene uz pomoć Duha Svetoga obećanu mu u blaženom Petru, i zato ne trebaju nikakvog odobrenja drugih, niti dopuštaju bilo kakav priziv na koji drugi sud. Jer tada Rimski biskup izriče odluku ne kao privatna osoba, nego izlaže ili brani nauku katoličke vjere kao vrhovni učitelj čitave Crkve, u kojemu se posebno nalazi dar nezabludivosti same Crkve[77]. Crkvi obećana nezabludivost nalazi se također u zboru biskupa kada vrše vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petrovim nasljednikom. Tim definicijama ne može nikada uzmanjkati pristanak Crkve zbog djelovanja istoga Duha Svetoga po kojemu se cijelo Kristovo stado čuva u jedinstvu vjere i napreduje[78].

4150 Kada pak bilo Rimski biskup ili Zbor biskupa s njim definiraju jedno mišljenje, izriču ga po samoj Objavi, uz koju su dužni svi pristati i prema. njoj se vladati i koja se potpuno predaje ili pismeno ili po predaji po zakonitom slijedu biskupa, a osobito brigom samoga Rimskoga biskupa i u Crkvi se uz prosvjetljenje Duha Svetoga pažljivo čuva i vjerno tumači[79], Rimski biskup i biskupi po svojoj dužnosti i prema važnosti stvari marljivo se trude prikladnim sredstvima, da ona bude točno istražena i prikladno izložena[80], ali ne primaju neku novu javnu objavu kao dio božanske riznice vjere[81].

4151 26. Biskup, koji ima puninu sakramenta Reda, jest “upravitelj milosti vrhovnog svećeništva”[82], osobito u Euharistiji, koju sam prinosi ili se brine da se ona prinosi[83], i po kojoj neprekidno Crkva živi i raste. Ta se Kristova Crkva uistinu nalazi u svim zakonitim mjesnim zajednicama vjernika koje se, ukoliko su u vezi sa svojim pastirima, i same u Novom zavjetu nazivaju crkvama[84]. Jer one su u svojem mjestu nov Narod od Boga pozvan, u Duhu Svetomu i u mnogoj punini [usp. 1 Sol 1,5]. U njima se propovijedanjem Kristova evanđelja skupljaju vjernici i slavi se misterij Gospodinove Večere, “da se po Gospodinovu tijelu i krvi tijesno sjedine sva braća zajednice”[85]. U svakoj zajednici koja učestvuje oko oltara pod svetom službom biskupa[86], pokazuje se simbol one ljubavi i ”jedinstva Mističnog Tijela, bez kojega ne može biti spesenja”[87]. U tim zajednicama, iako su često malene i siromašne, ili su raspršene, prisutan je Krist, po čijoj se moći združuje jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva[88]. Jer “učestvovanje u Kristovu tijelu i krvi ne čini drugo nego da prelazimo u ono što primamo”[89].

Svakim zakonitim slavljenjem Euharistije upravlja biskup, kojemu je povjerena dužnost da Božanskom Veličanstvu iskazuje štovanje kršćanske vjere i da njim upravlja prema Gospodinovim zapovijedima i crkvenim zakonima, po njegovu posebnom sudu dalje određenima za njegovu biskupiju.

Tako biskupi moleći za narod i radeći, na mnogo načina i obilato izlijevaju od punine Kristove svetosti. Službom riječi saopćuju silu Božju vjernima na spasenje [usp. Rim 1,16], a po sakramentima, kojih pravilno i plodno dijeljenje svojom vlašću uređuju[90], vjernike posvećuju. Oni uređuju dijeljenje krštenja, po kojemu se daje udio u Kristovu kraljevskom svećeništvu Oni su prvotni djelitelji potvrde, djelitelji svetih redova i upravljači ispovjednih propisa i marljivo potiču i poučavaju svoje vjernike, da u liturgiji, a osobito u svetoj misnoj žrtvi, s vjerom i poštovanjem ispunjavaju svoju ulogu. Napokon, primjerom svoga života moraju pomagati one kojima upravljaju, čuvajući od svakoga zla svoje ponašanje i koliko mogu, uz Božju pomoć mijenjajući na bolje, da zajedno s povjerenim stadom dođu u vječni život[91].

4152 27. Biskupi upravljaju posebnim, njima povjerenim Crkvama, kao Kristovi zamjenici i poslanici[92], savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlašću, kojom se služe samo zato da svoje stado odgoje u istini i svetosti, sjećajući se da onaj kojije veći bude kao manji, a onaj kojije poglavica da bude kao sluga [usp. Lk 22,26-27]. Taje vlast koju osobno vrše u Kristovo ime, prava, redovita i neposredna, iako njezino vršenje konačno određuje vrhovna vlast Crkve i nekim se granicama s obzirom na korist Crkve i vjernika može ograničiti. Na temelju te vlasti biskupi imaju sveto pravo, a pred Gospodinom i dužnost da donose zakone za svoje podložnike, da sude i uređuju sve što spada na bogoslužje i apostolat.

Njima je potpuno predana pastirska služba ili redovita i svagdanja briga za njihovo stado, i nemaju se smatrati namjesnicima Rimskog biskupa, jer imaju svoju posebnu vlast i opravdano se nazivaju Poglavicama naroda kojim upravljaju[93]. Njihovu vlast ne krnji vrhovna i opća vlast, nego je naprotiv proglašuje, jača i štiti[94] budući da Duh Sveti čuva neokmjen oblik vlasti ustanovljen od Krista Gospodina u njegovoj Crkvi.

Biskup, poslan od Oca obitelji da upravlja njegovom obitelji, neka drži pred očima primjer Dobroga pastira, koji je došao ne d” bude :služen, nego da služi [usp. Mt 20,28; Mk 10,45] i da za ovce dade svoj život [usp. Iv 10,11]. Uzet između ljudi i podložan slabostima, može se žalostiti s onima koji griješe iz neznanja ili zablude [usp. Heb 5,1-2]. Neka ne izbjegava saslušati podložnike, za koje se brine kao za pravu svoju djecu i potiče ih da živo s njim suraduju. Budući da mora za njihove duše dati račun Bogu [Heb 13,17], neka molitvom, propovijedanjem i svim djelima ljubavi ima brigu za njih kao i za ove koji još ne pripadaju jednom stadu, akoje neka smatra da su njemu povjereni u Gospodinu. Budući de je on kao i apostol Pavao svima dužnik, neka bude pripravan da svima propovij eda Evanđelje [usp. Rim 1,14-15] i da potiče svoje vjerne na apostolsku i misionarsku djelatnost. Vjernici pak moraju pristajati uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i bo Isus Krist uz Oca, da sve stvari budu u skladu i jedinstvu[95] i da rastu na slavu Božju [usp. 2 Kor 4,15].

4153 28. Krist, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet [Iv 10,36], učinio je preko svojih Apostola dionicima svoga posvećenja i poslanstva njihove nasljednike, to jest biskupe[96], koji su zakonito povjerili u različnom stupnju dužnost svoje službe različitim osobama u Crkvi. Tako crkvenu od Boga ustanovljenu službu vrše u raznim redovima oni koji se već u starini zovu biskupima, svećenicima, đakonima[97].

Premda svećenici nemaju vrhunac pontifikata i u vršenju svoje vlasti ovise o biskupima, ipak su s njima spojeni svećeničkom čašću[98] i posvećuju se po sakramentu Reda[99], na sliku Krista, vrhovnog i vječnog Svećenika [usp. Heb 5,1-10; 7,24; 9,11-28], da propovijedaju Evanđelje i ela pasu vjernike i da vrše službu Božju, kao pravi svećenici Novoga zavjeta[100]. Kao dionici službe jedinog Posrednika Krista [1 Tim 2,5] u svom stupnju službe navješćuju svima Božju riječ. Svoju svetu službu najviše vrše u euharistijskom bogoslužju ili sinaksi, gdje radeći kao predstavnici Krista[101] i proglašujući njegov misterij, sjedinjuju molitve vjernika sa žrtvom njihove Glave, i u žrtvi mise prikazuju i namjenjuju sve do Gospodinova dolaska [usp. 1 Kor 11,26] jedinu žrtvu Novoga zavjeta, to jest žrtvu Krista koji se Ocu jedanput prikazao kao neporočna žrtva [usp. Heb 9,11-28][102]. Za vjernike koji se kaju ili boluju, vrše na najvišem stupnju službu pomirenja i olakšanja i iznose Bogu Ocu potrebe i molitve vjernika [usp. Heb 5,1-4]. Vršeći prema dijelu vlasti, koju imaju, službu Krista Pastira i Glave[103] skupljaju Božju obitelj, kao skupinu braće koju prožimlje jedan duh[104], i po Kristu ih dovode u Duhu k Bogu Ocu. Posred stada mu se klanjaju u duhu i istini [usp. Iv 4,24]. Trude se napokon II propovijedanju i poučavanju [usp. 1 Tim 5,17], vjerujući ono što su čitali i razmišljali u Gospodinovu zakonu, učeći ono što vjeruju, živeći po onome što uče[105].

4154 Svećenici, mudri suradnici biskupskoga reda[106] i njegva pomoć i oruđe, pozvani da služe Božjemu narodu, čine jednu svećeničku družbu[107] sa svojim biskupom, određenu za različite dužnosti. U pojedinim mjesnim zajednicama vjernika čine na neki način prisutnim biskupa s kojim su vjerno i velikodušno sjedinjeni i djelomično preuzimaju njegove službe i brigu i svaki dan ih brižno vrše. Oni koji pod biskupovim autoritetom posvećuju i vode dio Gospodinova stada njima povjeren, čine opću Crkvu vidljivom u svom mjestu i mnogo koriste izgradnji cijeloga Kristova Tijela [usp. Ef 4,12]. Uvijek misleći na dobro djece Božje, neka nastoje pridonijeti svoj dio za pastoralni rad cijele biskupije, dapače cijele Crkve. Zbog toga njihova udjela u svećeništvu i poslanju neka svećenici priznaju biskupa uistinu kao svoga oca i neka ga sa štovanjem slušaju. Biskup pak neka smatra svećenike, svoje suradnike, kao sinove i prijatelje, kao što Krist svoje učenike ne zove slugama, nego prijateljima [usp. Iv 15,15]. Na temelju Reda i službe svi su svećenici, bilo dijecezanski, bilo redovnički, pridruženi zboru biskupa i prema svome zvanju i milosti služe dobru cijele Crkve.

Snagom svoga svetog ređenja i poslanja svi su svećenici među sobom vezani tijesnim bratstvom, koje se mora dragovoljno i rado očitovati u uzajamnoj pomoći, i duhovnoj i materijalnoj, i pastoralnoj i osobnoj, na sastancima i u zajedništvu života, rada i ljubavi.

Za vjernike koje su duhovno rodili krštenjem i poučavanjem [usp. l Kor 4, 15; l Pt 1,23] neka se brinu kao oci u Kristu. Dragovoljno postavši uzori stada [l Pt 5,3], neka svojom mjesnom zajednicom upravljaju i služe joj, da se ona dostojno može zvati onim imenom kojim se označava cijeli Božji Narod, to jest Božjom Crkvom [usp. 1 Kor 1 2; 2 Kor 1,1 i dr.]. Neka se sjete da moraju u svom svagdanjem ponašanju i nastojanju pokazati vjernima i nevjernima, katolicima i nekatolicima sliku uistinu svećeničke i pastoralne službe i dati svima svjedočanstvo istine i života, i kao dobri pastiri tražiti i one [usp. Lk 15,4-7] koji su, iako kršteni u Katoličkoj Crkvi, prestali primati sakramente ili, dapače, otpali od vjere.

Kako čovječanstvo danas sve više ide za civilnim, ekonomskim i društvenim jedinstvom to više treba da svećenici, sjedinjujući sVOJU revnost i svoj rad pod vodstvom biskupa i Pape, uklanjaju razlog za podij e1j enost, kako bi se cijelo čovječanstvo dovelo u jedinstvo Božje obitelji.

4155 29. Na nižem stupnju hijerarhije stoje đakoni, na koje se polažu ruke “ne za svećeništvo, nego ze služenje”[108]. Jer, ojačani sakramentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenstvom u službi liturgije, propovijedanja i ljubavi. Službaje đakona, kako mu odredi kompetentna vlast, svečano dijeliti krštenje, čuvati i dijeliti Euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vj ernicima Sveto Pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoslužje i molitvu vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i pokopa. Budući da su posvećeni dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja, neka se sjete đakoni opomene blaženoga Polikarpa: “Neka budu milosrdni, marljivi, hodajući po istini Gospodina, kojije postao sluga svih”[109].

Budući da se te službe, koje su veome potrebne za život Crkve, prema propisima koji danas vrijede u latinskoj Crkvi mogu u mnogim krajevima veoma teško vršiti, đakonat će se moći u budućnosti ob: loviti kao posebni i trajni hijerarhijski stupanj. Da li je i gdje je zgodno za dušobrižništvo uvesti takve đakone, imaju odlučiti različne kompetentne teritorijalne biskupske konferencije uz odobrenje samoga Pape. Uz pristanak Rimskoga Biskupa moći će se taj đakonat podijeliti ljudima zrelije dobi i ako žive u braku, i sposobnim mladićima, za koje ipak mora ostati na snazi zakon celibata.
POGLAVLJE IV.: O LAICIMA

4156 30. Sveti Sabor, prikazavši službe hijerarhije, rado obraća misao na stalež onih vjernika, koji se zovu laicima. Iako je sve ono što je bilo rečeno o Božjem Narodu jednako upravljeno laicima, redovnicima i svećenstvu, ipak neke stvari posebno spadaju na laike, muškarce i žene, prema njihovu položaju i poslanju. Temelje tih stvari treba bolje promotriti s obzirom na posebne prilike našega vremena. Jer sveti pastiri dobro znaju koliko laik doprinosi dobru cijele Crkve. Pastiri znaju da nisu od Krista ustanovljeni da sami preuzmu svu spasonosnu misiju Crkve prema svijetu, nego da je njihova uzvišena služba kako pasti vjernike i tako nadzirati njihove službe i karizme da svi jednodušno sudjeluju na svoj način za opće dobro. Jer treba da svi “držeći se istine i ljubavi, rastemo na svaki način u njemu, koji je glava, Krist; od njegaje cijelo tijelo dobro složeno i čvrsto vezano svakom vezom, dajedan drugomu pomaže silom koja je odmjerena svakom pojedinom dijelu, te čini da tijelo raste i da se usavršuje u ljubavi” [Ef 4,15-16).

4157 31. Pod imenom laika ovdje se razumiju svi vjernici osim članova svetoga reda i redovničkog staleža odobrenog od Crkve, to jest vjernici koji, pošto su krštenjem združeni u jedno tijelo s Kristom, učinjeni Božjim narodom i na svoj način postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, vrše, koliko na njih spada, u Crkvi i u svijetu poslanje čitavoga kršćanskog naroda.

Laicima je svjetovna narav vlastita i posebna. Jer članovi svetoga reda premda se katkad mogu baviti svjetovnim stvarima, čak i vršeći koje svjetovno zvanje, ipak su po svom posebnom pozivu osobito i prvotno određeni za svetu službu, dok redovnici svojim staležom pružaju sjajno i posebno svjedočanstvo da se svijet ne može preobraziti i Bogu prikazati bez duha blaženstava, Na laike spada po njihovu pozivu da traže kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu. Žive u svijetu, to jest u svim i pojedinim dužnostima i poslovima svijeta i u redovitim prilikama obiteljskog i društvenog života, kojime je kao protkan njihov život. Tu su oni od Boga pozvani da pridonesu, kao iznutra poput kvasca, posvećenju svijeta vršeći vlastitu dužnost, vođeni evanđeoskim duhom, i tako drugima otkriju Krista u prvom redu svijetleći svjedočanstvom svoga. života, vjerom, nadom i ljubavlju. Na njih dakle posebnim načinom spada da. sve vremenite stvari, s kojima su tijesno vezani, tako rasvijetle i urede da se uvijek vrše po Kristu i da rastu i budu na slavu Stvoritelja i Otkupitelja.

4158 32. Sveta se Crkva po božanskoj ustanovi ” sređuj e i upravlja divnom raznolikošću. “Jer kao što ujednom tijelu imamo mnogo udova, a svi udovi nemaju iste službe, tako smo mnogi jedno tijelo u Kristu, a po~ edinci udovi jedan drugomu” [Rim 12,4-5].

Jedanje dakle izabrani Božji narod: “jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje” [Ef 4,5]; zajedničko je dostojanstvo udova po njihovu preporodu u Kristu, zajedničkaje milost djece, zajednički poziv na savršenost, jedno spasenje, jedna nada i nerazdijeljena ljubav. Nema dakle nikakve nejednakosti u Kristu i u Crkvi s obzirom na podrijetlo i narodnost, na društveni položaj ili spol, jet tu “nema više ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnjaka, nemani muškog ni ženskog, jer ste vi svi ‘jedan’ uKristu Isusu” [Gal 3,28 gr.; usp. Kol 3,11].

Iako dakle u Crkvi svi ne idu istim putem, ipak su svi pozvani na svetost i primili su jednaku vjeru po pravdi Božjoj [usp. 2 Pet 1,1]. Premda se neki po Kristovoj volji postavljaju kao učitelji i djelitelji tajna i pastiri za druge, ipak postoji među svima prava j ednakost s obzirom na dostojanstvo i na djelovanje zajedničko svim vjernicima u izgradnji Kristova tijela. Jer razlika koju j€~ Gospodin postavio između svetih službenika i ostaloga Božjeg naroda uključuje neku vezu, jer su pastiri i drugi vjernici među sobom vezani zajedničkim nužnim odnošajem; neka pastiri Crkve, slijedeći Gospodinov primjer, služe jedan drugomu i drugim vjernicima, a ti neka živo surađuju s pastirima i učiteljima. Tako u raznolikosti svi daju svjedočanstvo o divnom jedinstvu u Kristovu tijelu: jer sama raznolikost milosti, službi i djelovanja skuplja Božje sinove ujedno tijelo, jer “sve ovo čini j edan i isti Duh” [1 Kor 12,11].

Laici, dakle, kao što po božanskoj dobroti imaju za brata Krista, koji je Gospodin svih, a ipak je došao ne da bude služen, nego da služi [usp. Mt 20,28], tako imaju za braću one koji, postavljeni za svetu službu, po Kristovu ovlaštenju učeći i posvećujući i upravljajući tako pasu Božju obitelj de. svi ispune novu zapovijed ljubavi. Zato veoma lijepo kaže sv. Augustin: “Dok me utraši ono što sam vama, ipak me tješi ono što sam s vama. Jer sam vama biskup, a s vama sam kršćanin. Ono je ime službe, ovo je ime milosti; ono je ime pogibli, a ovo spasenja”[110].

4159 33. Laici sakupljeni u Božjem Narodu i postavljeni pod jednu glavu u jednom Kristovu Tijelu, bili oni koji mu drago, pozvani su da kao živi udovi sve svoje sile, što su ih primili od dobrote Stvoritelja i od milcsti Otkupitelja, upotrijebe za porast Crkve i njezino trajno napredovanje u svetosti.

Apostolat je laika sudjelovanje u samom spasiteljskom poslanju Crkve, a za taj su apostolat svi određeni od samoga Gospodina po krštenju i potvrdi. Po sakramentima se pak, a osobito po Euharistiji, daje i hrani ona ljubav prema Bogu i ljudima kojaje duša svega apostolata. Laici su posebno za to pozvani da Crkvu učine prisutnom i djelatnom u onim mjestima i prilikama gdje ona samo po njima može postati sol zemlje[111]. Tako je svaki laik zbog samih darova koje je primio ujedno svjedok i živo oruđe misije same Crkve “prema mjeri u kojoj mu je Krist dao svoj dar” [Ef 4,7].

Osim ovoga apostolata, koji spada potpuno na sve vjernike, laici mogu još na različite načine biti pozvani na neposrednije sudje: lovanje s apostolatom hijerarhije[112], poput onih muževa i žena koji su apostola Pavla pomagali u Evanđelju, radeći mnogo u Gospodinu [usp. Fil 4,3: Rim 16,3-23]. Osim toga imaju sposobnost da od hijerarhije budu uzeti da vrše za duhovnu svrhu neke crkvene službe.

Na sve laike dakle pada slavno breme da rade kako bi božanska odluka spasenja sve više i više došla do svih ljudi svih vremena i li sve zemlje. Neka im zato bude otvoren bilo koji put, da prema svojim silama i potrebama vremena i oni aktivno sudjeluju na spasitelj skom djelu Crkve.

4160 34. Budući da je vrhovni i vječni Svećenik Isus Krist htio i po laicima nastaviti svoje svjedočanstvo i svoju službu, oživljuje ih svojim Duhom i neprestano potiče na svako dobro i savršeno djelo.

Onima naime koje tijesno spaja sa svojim životom i svojim poslanjem daje također dio svoje svećeničke službe da vrše: duhovno bogoslužje, da se slavi Bog i da se ljudi spasavaju. Zato su laici, budući da su posvećeni Kristu i pomazani od Duha Svetoga, divno pozvani i poučeni, da sc: u njima proizvedu sve obilniji plodovi Duha. Jer sva njihova djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji red, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života, ako se strpljivo podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu [usp. 1 Pt 2,5], koje se u služenju Euharistije pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova Tijela. Tako i laici, sveto radeći posvuda kao klanjaoci, posvećuju Bogu sam svijet.

4161 35. Krist, veliki prorok, kojije svjedcčanstvom života i snagom riječi proglasio Očevo Kraljevstvo, ispunja svoju proročku službu sve do punog očitovanja svoje slave, ne samo po hijerarhiji, koja uči u njegovo ime i po njegovoj vlasti, nego i po laicima, koje zato čini svojim svjedocima i poučava ih osjećajem vjere i milošću riječi [usp. Dj 2,17-18; Otk 19,10], da sila Evanđelja svijetli u svagdanjem, obiteljskom i društvenom životu. Oni se pokazuju kao sinovi obećanja, ako jaki u vjeri i nadi iskorišćuju sadašnje vrijeme [usp. Ef 5,16; Kol 4,5] i strpljivo čekaju buduću slavu [usp. Rim 8,25]. A tu nadu neka ne skrivaju u nutarnjosti duha, nego neka je izražavaju i kroz oblike svjetovnog života neprekidno se obraćajući i boreći se “protiv vladara ovoga tamnoga svijeta, protiv duhovnih sila zloće” [Ef 6,12].

Kao što sakramenti Novoga zakona, kojima se hrani život i apostolat vjernika, naznačuju novo nebo i novu zemlju [usp. Otk 21,1], tako i laki postaju moćni glasnici vjere u stvarima kojima se nadamo [usp. Heb 11,1], ako sa životom po vjeri nepokolebivo spajaju ispovijedanje vjere. Ovo propovijedanje Evanđelja, to jest navješćivanje Krista i svjedočanstvom života i riječju, dobiva neku specifičnu i osobitu uspješnost po tome što se izvršuje u običnim prilikama svijeta,

II toj službi ukazuje se veoma vrijedno ono životno stanje koje se posvećuje posebnim sakramentom, a to je bračni i obiteljski život. Tu je vježbalište i odlična škola apostolata laika, gdje kršćanska vjera prožimlje sav način života i svaki dan ga sve više preobražava. Tu bračni drugovi imaju svoje zvanje, da hudu jedan drugomu i djeci svjedoci vjere i Kristove ljubavi. Kršćanska obitel; glasno proglašuje sadašnje kreposti Kraljevstva Božjega i nadu u blaženi život. Tako svojim primjerom i svjedočanstvom optužuje svijet zbog grijeha i rasvjetljuje one koji traže istinu.

Zato laici, i kad su zabavljeni vremenitim brigama, mogu i moraju vršiti dragocjeno djelovanje za naviještanje Evenđelja svijetu. Ako neki od njih u pomanjkanju svetih službenika, ili ako su ti spriječeni u krajevima progona, nadopunjuju neke službe prema svojoj mogućnosti, i ako mnogi od njih ulažu sve: svoje sile u apostolski rad, ipak treba da svi surađuju na raširenju i porastu Kristova Kraljevstva u svijetu. Zato neka laici marljivo nastoje da steknu dublju spoznaju objavljene istine i neka ustrajno mole od Boga dar mudrosti.

4162 36. Krist, koji je postao poslušan sve do smrti i radi toga bio od Oca uzvišen [usp. Fil 2, 8-9], ušao je u slavu svoga kraljevstva. Njemu su podložne sve stvari, dok on podloži Ocu sebe samoga i sve stvorove, da Bog bude sve u svemu [usp. 1 Kor 15, 27-28]. Tuje vlast on dao i učenicima, da i oni budu postavljeni u kraljevsku slobodu, i samozatajom i svetim životom pobijede u sebi kraljevstvo grijeha [usp. Rim 6,12], dapače da, služeći Kristu i u drugima, poniznošću i strpljivošću dovedu svoju braću Kralju, kojemu služiti znači kraljevati. Gospodin želi da svoje Kraljevstvo širi i po laicima, to jest kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira[113]. U tom će kraljevstvu i sami stvorovi biti oslobođeni ropstva raspadljivosti, da učestvuju u slavnoj slobodi Božje djece [usp. Rim 8,21]. Veliko je doista obećanje i velika zapovijed dana učenicima: “Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji” [1 Kor 3,23].

Vjernici dakle moraju spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenja na slavu Božju i jedni druge pomagati i svjetovnim djelima na svetiji život, tako da se svijet prožme Kristovim duhom i da u pravednosti, ljubavi i miru uspješnije postigne svoju svrhu. Izvršujući općenito tu dužno st laici zauzimaju posebno mjesto. Svojom kompetentnošču u svjetovnim strukama i svojom aktivnošću, iznutra uzdignutom Kristovom milošću, neka snažno rade da po određenju Stvoriteljevu i rasvjetljenju njegove Riječi, ljudskim radom, tehnikom i kulturom poljepšavaju stvorena dobra na korist svih ljudi uopće, da se prikladnije među njih razdijele i da na svoj način dovedu do općeg napretka u ljudskoj i kršćanskoj slobodi. Tako će Krist po članovima Crkve svojim spasonosnim svjetlom sve više i više rasvjetljivati cijelo ljudsko društvo.

Osim toga neka laici ujedinjenim silama tako ozdravljaju ustanove i prilike u svijetu, ako gdje na grijeh potiču, da sve hude dovedeno u sklad s pravilima pravde i da ne smetaju, nego pogoduju vršenju kreposti. Tako radeći prožet će moralnom vrijednošću kulturu i ljudska djela. Na taj St: način polje svijeta bolje pripravlja za sjeme božanske riječi i ujedno se šire otvaraju vrata Crkve da kroz njih vijest mira uđe u svijet.

Zbog same ekonomije spasenja neka vjernici nauče pomno razlikovati prava i dužnosti što na njih spadaju ukoliko su čl snovi Crkve, od onih što im pripadaju ukoliko su članovi ljudskog društva. Neka nastoje da oboje dovedu u sklad, imajući na pameti da se u svakoj vremenitoj stvari m oraju voditi kršćanskom savješću, jer se nikakva ljudska djelatnost ni u naravnim stvarima ne može oteti Božjoj zapovijedi. U naše je vrijeme veoma potrebno da ta raz lika i to slaganje na najjasniji način odsijevaju u načinu rada vjernika, da poslanje Crkve može potpunije odgovarati posebnim prilikama sadašnjega svijeta. Kao što se nora priznati da se zemaljska država, s pravom predana svjetovnim brigama, upravlja vlastitim načelima, tako se s pravom odbacuje zlokobna nauka koja hoće da društvo izgradi bez ikakva obzira na vjeru te napada i guši vjersku slobodu građana[114].

4163 37. Laici, kao i svi vjernici, imaju pravo da obilno primaju od svetih pastira duhovna dobra Crkve, osobito pomoć riječi Božje i sakramenata[115]; neka dakle njima otkrivaju svoje potrebe i svoje želje s onom slobodom i pouzdanjem koje pristoji djeci Božjoj i braći u Kristu. Prema svom znan u, kompetentnosti i ugledu imaju slobodu,

a katkada i dužnost da reknu svoje mišljenje o stvarima koje se odnose na korist Crkve[116]. Neka se to čini, ako treba, preko ustanova koje je Crkva za to ustanovila, i uvijek istinoljubivo, hrabro i razborito, s poštovanjem i ljubavlju prema onima koji radi svoje svete službe predstavljaju Krista.

Laici, kao i svi vjernici, neka s kršćanskom poslušnošću spremno prihvaćaju ono što sveti pastiri kao Kristovi predstavnici određuju kao učitelji i upravitelji u Crkvi, slijedeći primjer Krista, koji je svojom poslušnošću sve do smrti svim ljudima otvorio blaženi put slobode djece Bož; e. Neka ne propuštaju u svojim molitvama Bogu preporučivati svoje poglavare, da o.ii, budući da moraju s odgovornošću bdjeti nad našim dušama, to čine s radošću, a ne uzdišući [usp. Heb 13,17].

Sveti pastiri sa svoje strane neka priznaju i podupiru dostojanstvo i odgovornost laika u Crkvi; neka se tada služe njihovim razboritim savjetom, neka im s povjerenjem predaju dužnosti u službi Crkve i neka im ostavljaju slobodu i polje rada, dapače neka ih potiču da poduzimlju djela i vlastitom pobudom. Neka pažljivo i s očinskom ljubavlju gledaju pothvate, prijedloge i želje iznesene od laika[117]. S poštovanjem će pak pastiri priznavati onu slobodu koja svima pripada u zemaljskoj državi.

Od tih obiteljskih odnosa između laika i pastira moraju se očekivati mnoge koristi za Crkvu: jer se na taj način kod laika jača osjećaj vlastite odgovornosti, gaji se oduševljenje i njihove se sile lakše pridružuju djelu pastira. A ovi, pomognuti iskustvom laika, mogujasnije i zgodnije suditi bilo u duhovnim, bilo u svjetovnim stvarima, tako da cijela Crkva, ojačana od svih svojih članova, uspješnije vrši svoju misiju za život svijeta.

4164 38. Svaki laik mora pred svijetom biti svjedok uskrsnuća i života Gospodina Isusa, i znak živoga Boga. Svi skupa i svaki sa svoje strane moraju hraniti svijet duhovnim plodovima [usp. Gal 5,22] i u nj ulijevati duh kojim se napunjaju oni siromasi, krotki i miroljubivi, koje je Gospodin u Evanđe.ju proglasio blaženima [usp. Mt 5,3-9]. Jednom riječju, “što je duša u tijelu, to neka budu kršćani u svijetu”[118].

 
POGLAVLJE V.: O OPĆEM POZIVU NA SVETOST U CRKVI

4165 39. Crkva, koje misterij izlaže Sveti sabor, po nauci je vjere trajno sveta. Jer je Krist, Sin Božji, koji se s Ocem i Duhom slavi kao „jedini Sveti”[119], ljubio Crkvu kao svoju zaručnicu i dao samoga sebe za nju da je posveti [usp. Ef 5,25-26], i združio je sa sobom kao svoje tijelo i obasuo je darom Duha Svetoga na slavu Boga.

Zato su svi u Crkvi pozvani na svetost, bilo da pripadaju hijerarhiji, bilo da ona njima upravlja, prema riječima Apostola: “Ovo je Božja volja, vaše posvećenje” [1 Sol 4,3; usp. Ef 1, 4].Ta svetost Crkve neprestano se očituje i mora se očitovati u plodovima koje Duh u vjernicima proizvodi, a izražava se u različnim oblicima kod pojedinaca koji u svom načinu života teže za savršenom ljubavi i druge pobuđuju na dobro; na svoj posebni način očituje se ona u vršenju savjeta koji se obično zovu evanđeoski. To vršenje savjeta, koje provode mnogi kršćani poticajem Duha Svetoga, bilo privatno, bilo u kojoj ustanovi ili staležu odobrenima od Crkve, donosi u svijetu i mora donijeti sjajno svjedočanstvo i primjer te svetosti.

4166 40. Gospodin Isus, božanski Učitelj i uzor svake savršenosti, svima je i pojedinim svojim učenicima kojega god položaja propovijedao svetost života, kojoj je On sam i početnik i usavršitelj : “Budite dakle savršeni kako je savršen vaš nebeski Otac” [Mt 5,48][120]. Svima je poslao Duha Svetoga da ih iznutra potiče da Boga ljube svim srcem, svom dušom, svom pameću i svom snagom svojom [usp. Mk 12,30], i da se međusobno ljube kako je Krist ljuoio njih [usp. Iv 13,34; 15,12]. Kristovi sljedbenici, pozvani od Boga ne po svojim djelima, nego po odluci i milosti Njegovoj, i opravdani u Isusu Gospodinu, postali su po “krštenju vjere uistinu Božja djeca i dionici božanske naravi, i zato uistinu sveti. Oni dakle moraju uz Božju pomoć živeći držati i usavršiti svetost koju su primili. Apostol ih opominje da žive “kako se pristoji svetima” [Ef5,3] i da se obuku “kao izabrani d Božji, sveti i ljubljeni, u srdačno milosrđe, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost” [Kol 3, 12], i neka imaju plodove Duha za posvećenje [usp. Gal 5,22; Rim 6,22]. A budući da svi činimo mnoge pogreške [usp. Jak 3,2], neprestano trebamo Božje milosrđe i svaki dan moramo moliti: “I oprosti nam naše dugove” [Mt 6, 12][121].

Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stepena, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav[122]. Po toj se svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života. Da postignu tu savršenost, neka vjernici upotrebljavaju sile primljene po mjeri po kojoj ihje Krist darovao, da – slijedeći njegov primjer i postavši slični njegovoj slici, u svemu slušajući Očevu volju – svom se dušom posvete slavi Božjoj i službi bližnjemu. Tako će svetost Božjega Naroda dati obilate plodove, kako u povijesti Crkve to izvrsno dokazuju životi tolikih svetaca. …
POGLAVLJE VI.: O REDOVNICIMA

4167 48. Budući da su evanđeoski zavjeti Bogu posvećene čistoće, siromaštva i poslušnosti osnovani na Gospodinovim riječima i primjerima i preporučeni od Apostola i Otaca, od učitelja i pastira Crkve, BOlji su dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina i po njegovoj ih milosti uvijek čuva. Sama se crkvena vlast pod vodstvom Duha Svetoga pobrinula da ih tumači, da upravlja njihovom praksom i da im ustanovi stalne oblike života. Stoga se dogodilo da su se, kao na stablu koje je Bog posadio i koje se na divan i raznolik način razgranalo u Gospodinovu polju, razvili razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i nastale različne obitelji, koje povećavaju sredstvakoliko za korist svojih članova toliko i za dobro cijeloga Kristova Tijela[123]. Te obitelji pružaju svojim članovima pomagala čvršće stalnosti u načinu života, prokušanog nauka za postignuće savršenosti, bratske zajednice u Kristovoj vojsci, posluhom ojačane slobode, tako da mogu sigumo ispuniti i vjerno održati svoje redovničke obaveze i u duhovnoj radosti napredovati na putu ljubavi[124].

Ako se gleda na božansku i hijerarhijsku us tanovu Crkve, taj stalež nije srednji izmedu svećeničkog i laičkog položaja, nego Bog poziva s obje strane neke vjernike da imaju u životu Crkve poseban dar i koriste njezinom spasiteljskom poslanju svaki na svoj način[125]. …
POGLAVLJE VII.: O ESHATOLOŠKOM ZNAČAJU PUTUJUĆE CRKVE I NJEZINO SJEDINJENJE S NEBESKOM CRKVOM

4168 48. Crkva, u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj po Božjoj milosti postižemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada dođe vrijeme obnove sviju [Dj 3,21] i kad se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnovi i cijeli svijet, kojije tijesno spojen s čovjekom i po njemu dolazi do svoje svrhe [usp. Ef 1,10; Kol 1,20; 2 Pt 3,10-13].

Kad je Krist bio podignut od zemlje, uistinu je sve privukao k sebi [usp. Iv 12, 32 grč.]; kad je uskrsnuo od mrtvih [usp. Rim 6,9], poslao je na učenike svoga Duha koji oživljuje, i po njemu je ustanovio svoje Tijelo, koje je Crkva kao opći sakrament spasenja; sjedeći s desne Ocu, neprekidne djeluje: u svijetu, da ljude dovede k Crkvi i po njoj ih tješnje poveže sa sobom i hraneći ih svojim tijelom i krvlju učini ih dionicima svoga proslavljenog života. Obnova koja nam je obećana i koju čekamo već je dakle počela u Kristu, napreduje u slanju Duha Svetoga i po njemu se nastavlja u Crkvi u kojoj po vjeri bivamo poučeni također o smislu našega vremenitog života, dok dovršujemo djelo koje nam je od Oca u svijetu povjereno, s nadom u buduća dobra, i dok radimo za svoje spasenje [usp. Fil 2,12].

Već su dakle k nama došla posljednja vremena [usp. 1 Kor 10,11] i neopozivo je ustanovljena obnova svijeta i na neki se stvarni način anticipira u ovom vremenu: jer Crkva već na zemlji ima znakove prave svetosti, iako nesavršene. Ipak, dok ne bude novo nebo i nova zemlja, u kojima stanuje pravednost [usp. 2 Pt 3,13], putujuća Crkva u svojim sakramentima i ustanovama, koje spadaju na ovo vrijeme, nosi prolazni lik ovoga vijeka i sama boravi među stvorovima koji uzdišu i trpe porođajne bolove sve dosad čekajući očitovanje sinova Božjih [usp. Rim 8,19-22].

Združeni dakle s Kristom u Crkvi i označeni Duhom Svetim “koji je jamstvo naše baštine” [Ef 1,14], pravo se zovemo sinovi Božji i jesmo [usp. 1 Iv 3,1], ali se još nismo pojavili s Kristom u slavi [usp. Kol 3,4], u kojoj ćemo biti slični Bogu, jer ćemo ga vidjeti kakav jest [usp. 1 Iv 3,2]. Zato “dok smo u tijelu, u tuđini smo, daleko od Gospodina” [2 Kor 5, 6] i imajući prvine Duha uzdišemo u sebi [usp. Rim 8,23] i želimo biti s Kristom [usp. Fil 1, 23]. A ista nas ljubav potiče da više živimo Njemu, koji je za nas umro i uskrsnuo [usp. 2 Kor 5, 15]. N astojimo dakle ugoditi Gospodinu u svemu [usp. 2 Kor 5,9] i oblačimo Božje oružje, da možemo biti čvršći protiv zasjeda vražjih i oduprijeti se na zao dan [usp. Ef 6,11-13]. Budući pak da ne znamo dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da svršivši jedini tijek našeg zemaljskog života [usp. Heb 9, 27] zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene [usp. Mt 25,31-46] i Cila ne budemo kao zli i lijeni sluge [usp. Mt 25,26] potjerani u vječni oganj [usp. Mt 25,41], u vanjske tmine gdje “će biti plač i škrgut zuba” [Mt 22,13 i 25,30]. Jer, prije nego počnemo kraljevati s proslavljenim Kristom, svi ćemo biti razotkJiveni “na Kristovu sudu, da svaki primi prema tome kako je činio u svojem tijelu dobro ili zlo” [2 Kor 5,10], i na svršetku svijeta “ustat će oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće suda” [Iv 5,29; usp. Mt 25,46]. Držeći dakle da “patnje sadašnjega vremena nisu u razmjeru s budućom slavom koja će se otkriti na nama” [Rim 8,18; usp. 2 Tim 2,11-12], jaki u vjeri čekamo “blaže tlU nadu i dolazak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista” [Tit 2,13], “koji će preobraziti tijelo naše bijede i učiniti ga sličnim svome slavnom tijelu” [Fil 3,21] i koji će doći “da bude proslavljen u svojim svetima, i divan u svima koji su vj erovali” [2 Sol 1,10].

4169 49. Dok dakle ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim [usp. Mt 25,31] i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari [usp. 1 Kor 15,26-27], neki su od njegovih učenika putnici na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život – čiste, a neki uživaju slavu gledajući „jasno trojedinoga Boga kakav jest”[126]; ipak svi, iako na različitom stupnju J. na različit način, učestvujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Jer svi koji su Kristovi, imajući njegova Duha, tvore jednu Crkvu i među sobom su sjedinjeni u njemu [usp. Ef 4,16]. Sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida, dapače, po trajnoj se vjeri Crkve jača u saopćivanju duhovnih dobara[127]. Zbog toga naime što su nebeski blaženici tješnje s Kristom sjedinjeni, oni jače utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti, oplemenjuju štovanje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu i na mnogo načina pridonose njezinoj većoj duhovnoj izgradnji [usp. l Kor 12,12-27][128]. Jer, primlje tri u domovinu i stojeći pred Gospodinom [usp. 2 Kor 5,8], po njemu, s njime i u njemu ne prestaju kod Oca za nas posredovati[129], i prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji po Kristu Isusu, jedinome posredniku između Boga i ljudi [usp. 1 Tim 2,5], služeći Gospodinu u svima i dajući u svom tijelu dopunu za ono što nedostaje Kristovim mukama za njegovo Tijelo koje je Crkva [usp. Kol 1,24][130]. Stoga njihova bratska briga mnogo pomaže našoj slabosti.

4170 50. Crkva putnika, dobro poznajući tu zajednicu cijeloga Mističnoga Tijela Isusa Krista, već je od prvih vremena kršćanske religije s velikom pobožnošću štovala uspomenu mrtvih[131] i, “jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da se odriješe od grijeha” [2 Mak 12,46], za njihje prinosila i molila. A za apostole i Kristove mučenike koji su, prolivši svoju krv, dali najveće svjedočanstvo vjere i ljubavi, Crkva je uvijek vjerovala da su u Kristu tješnje s nama spojeni, ujedno ihje s Blaženom Djevicom Marijom i sa svetim anđelima s osobitim osjećajem štovala[132] i pobožno prosila pomoć njihova zagovora. Njima su doskora bili pribrojeni i drugi koji su revnije nasljedovali Kristovo djevičanstvo i siromaštvo[133] i napokon ostali koje su posebno vršenje kršćanskih kreposti[134] i božanske karizme preporučivale pobožnom štovanju i nasljedovanju vjernika[135].

Dok naime promatramo život onih koji su vjerno slijedili Krista, dobivamo novi poticaj da tražimo budući Grad [usp. Heb 13,14 i 11,10] i učimo koji je najsigurniji put po kojemu ćemo među promjenljivim stvar.ma svijeta moći doći do savršenor jedinstva s Kristom, tj. do svetosti, svaki prema svom posebnom stanju i položaju[136]. U životu ovih koji se, iako dionici naše ljudske naravi, savršenije preobraze u Kristovu sliku [usp. 2 Kor 3, 18] Bog živo očituje ljudima svoju prisutnost i svoje lice. U njima nam On sam govori, i daje nam znak svoga Kraljevstva[137] prema kojemu nas snažno privlači to što imamo pred sobom toliko mnoštvo svjedoka [usp. Heb 12, l] i takvu potvrdu istine Evanđelja.

Ipak ne štujemo uspomenu svetaca radi samoga primjera, nego još više zato da se sjedinjenje Crkve u Duhu pojača vršenjem hratske ljubavi [usp. Ef 4,1-6]. Jer, kako nas kršćanska zajednica među putnicima dovodi bliže Kristu, tako nas zajednica sa svetima združuje s Kristom, od kojeg kao od Izvora i Glave izlazi svaka milost i život samoga Božjega naroda[138]. Veoma dakle dolikuje da ljubimo te prijatelje i subaštinike Isusa Krista koji su nam također braća i odlični dobročinitelji, da po dužnosti za njih Bogu zahvaljujemo[139], „da ih ponizno zazivamo i da se utječemo njihovim molitvama i njihovoj jakoj pomoći, da od Boga isprosimo dobročinstva po njegovu Sinu Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji je jedini naš Otkupitelj i Spasitelj”[140]. Jer svako naše pravo svjedočanstvo ljubavi prema svecima po svojoj naravi teži i svršava u Kristu koji je „kruna svih svetaca”[141] i po njemu u Bogu koji je divan u svojim svetima i u njima slavljen[142].

Naše pak sjedinjenje s nebeskom Crkvom ostvaruje se na najplemenitiji način kad, osobito u svetoj liturgiji, u kojoj sila Duha Svetoga djeluje na nas po sakramentalnim znakovima, bratskim klicanjem pjevamo hvale božanskog veličanstva[143], i svi, otkupljeni Kristovom krvlju, od svakoga plemena i jezika, puka i naroda [usp. Otk 5,9] i u jednu Crkvu skupljeni, veličamo jednom pjesmom hvale trojedinoga Boga. Kada dakle slavimo euharistijsku žrtvu, najbolje se pridružujemo bogoštovlju nebeske Crkve sjedinjeni u zajednicu i štujući uspomenu prije svega slavne vazda Djevice Marije, ali i blaženog Josipa i blaženih apostola i mučenika i svih svetaca[144].

4171 51. Tu časnu vjeru naših predaka u životnu zajednicu s braćom koja su u nebeskoj slavi ili se poslije smrti još čiste, ovaj Sveti sabor prima s velikim pijetetom i ponovno propisuje odluke svetih sabora Nicejskog II.[145], Firentinskog[146], i Tridentinskog[147]. A ujedno, radi svoje pastoralne brige, potiče sve na koje spada, ako su se ovdje-ondje uvukle zloporabe, pretjeranosti ili nedostaci, da ih nastoje ukloniti ili popraviti i sve urediti na veću slavu Krista i Boga. Neka dakle pouče vjernike da pravo štovanje svetih nije toliko u mnogim vanjskim činima, nego više u jakosti naše djelotvorne ljubavi, kojom za veće dobro svoje i za dobro Crkve tražimo od svetaca “iz njihova života primjer, od zajednice s njima udio s njima i od njihova zagovora pomoć[148]. S druge pak strane neka vjernike pouče da naš odnošaj sa svetima, ako se samo shvaća u potpunom svjetlu vjere, nikako ne umanjuje poklonstveno štovanje dano Bogu Ocu po Kristu u Duhu, nego ga naprotiv pojačava[149].

Jer svi koji smo djeca Božja i tvorimo jednu obitelj u Kristu [usp. Heb 3,6], dok u međusobnoj ljubavi i u jednoj hvali Presvetog Trojstva među sobom općimo, odgovaramo bitnom pozivu Crkve i unaprijed kušamo liturgiju konačne slave i u njoj učestvujemo[150]. Jer, kad se Krist pojavi i kad bude slavno uskrsnuće mrtvih, sjajnost će Božja rasvijetliti nebeski Grad i njegova će svjetiljka biti Janje [usp. Otk 21,24]. Tada će se cijela Crkva svetih s najvećom srećom ljubavi klanjati Bogu i “Janjetu koje je ubijeno” [Otk 3, 12], vapijući jednim glasom: “Onomu koji sjedi na prijesto Iju, i Janjetu: blagoslov, i čast, i slava, i vlastu vijeke vjekova” [Otk 5,13].
POGLAVLJE VIII.: O BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI BOGORODICI U OTAJSTVU KRISTA I CRKVE

I. Uvod

4172 52. Predobri i premudri Bog, hoteći izvršiti otkupljenje svijeta, “kad je došla punina vremena, poslao je svoga Sina rođena od žene … da primimo posinjenje” [Gal 4,4-5]. „Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice”[151]. To namje božansko otajstvo spasenja objavljeno i nastavlja se u Crkvi, koju je Gospodin ustanovio kao svoje tijelo i u kojoj vjernici, koji pristaju uz Krista Glavu i koji su u zajednici sa svim njegovim svecima, treba da štuju i uspomenu “prije svega slavne vazda DJevice Marije, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista”[152].

4173 53. Djevica Marija koja je po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ i svijetu donijela Zivot, priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. Na uzvišen način otkupljena s obzirom na zasluge: svoga Sina i s njim sjedinjena tijesnom i nerazrješivom vezom, odlikovana je velikom ulogom i dostojanstvom da bude Majka Božjega Sina, i zato premila kći Oca i svetište Duha Svetoga, po kojemu daru odlične milosti daleko nadvisuje sve druge stvorove, nebeske i zemaljske. Ujedno je pak združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaju spasenje, dapače je ‘”uistinu majka udova (Kristovih) .. , jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave”[153]. Zato se ona pozdravlja i kao preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi, te je Katolička crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu majku.

4174 54. Zato Sveti Sabor, izlažući nauku o Crkvi, u kojoj božanski Otkupitelj izvodi spasenje, namjerava pažljivo osvijetliti i ulogu Blažene Djevice u otajstvu utjelovljene Riječi i Mističnog Tijela, i dužnosti otkupljenih ljudi prema Bogorodici, majci Kristovoj i majci ljudi, osobito vjernika, a da ipak nema namjere izložiti potpunu nauku o Mariji niti riješiti pitanja koja teolozi još nisu potpuno rasvijetlili. Zato ostaju u svom pravu mišljenja koja se u katoličkim školama slobodno iznose o onoj koja u Svetoj crkvi zauzima poslije Krista najviše i nama najbliže mjesto[154].

II. O ulozi blažene Djevice u otajstvu spasenja

4175 59. Budući da se Bogu svidjelo da tajnu ljudskoga spasenja ne očituje prije negoli izlije od Krista obećanoga Duha, vidime’ Apostole prije dana Pedesetnice kako “jednodušno ustrajno mole sa ženama i s Marijom, Isusovom majkom, i s njegovom braćom” [Dj 1,14], i kako Marija svojim molitvama moli dar Duha, koji juje već kod navještenja bio osjenio. Napokonje Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage izvornoga grijeha[155], ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu[156], i od Gospodina b: Ila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara [usp. Otk 19, 16] i pobjednikom nad grijehom i smrću[157].

III. O blaženoj Djevici i Crkvi

4176 60. Jedini je naš Posrednik prema riječima Apostolovim: “Jedan je Bog i jedan Posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, kojije dao sebe kao otkup za sve” [1 Tim 2,5-6]. Marijina pak materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih. zasluga, temelji se na Njegovu posredništvu, potpuno zavisi o njemu i iz njega crpe svu snagu; a nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava.

61. Blažena Djevica, zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi predodređena od vječnosti kao Božja Majka, po odluci božanske Providnosti bila je na ovoj zemlji slavna Majka božanskog Otkupitelja, i posebno ispred drugih plemenita drugarica i ponizna službenica Gospodinova. Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dokje na križu umirao, “trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti.

62. I to Marijino materinstvo u poretku milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja[158]. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica[159]. Ipak se to tako shvaća, da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika[160].

Nijedan se naime stvor nikada ne može usporediti s utjelovljenom Riječi i Otkupiteljem; nego kao što u Kristovu svećeništvu na različne načine učestvuju i sveti službenici i vjerni narod, i kao što se jedna Božja dobrota na različite načine stvarno razlijeva u stvorove, tako i jedino posredništvo Otkupitelja ne isključuje, nego pobuđuje kod stvorova različitu suradnju koja zahvaća iz jednoga izvora.

Tu podređenu ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljuje i preporučuje srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoćijače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem.

63. Blažena je Djevica darom i ulogom božanskog materinstva, koje je sjedinjuje sa Sinom Otkupiteljem i svojim osobitim milostima i ulogama tijesno spojena i s Crkvom: Bogorodica je tip Crkve, kako je učio već sv. Ambrozije, tj. u redu vjere, ljubavi i savršenog sjedinjenja s Kristom[161]. Jer u misteriju Crkve, koja se također s pravom naziva majkom i djevicom, Blažena Djevica Marija je išla naprijed dajući odlično i osobito primjer i djevice i majke[162]. Jer je vjerujući i slušajući rodila na zemlji samoga Sina Očeva, i to ne poznajući muža, osjenjena od Duha Svetoga, kao nova Eva, vjerujući ne staroj zmiji nego Božjem glasniku, nimalo ne sumnjajući. A rodila je Sina kojega je Bog učinio prvorođencem među mnogom braćom [usp. Rim 8,29], tj. među vjernicima, za kojih rođenje i odgoj ona surađuje materinskom ljubavlju.

4178 64. Crkva promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav, i vjerno izvršujući Očevu volju, po vjerno primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rada na novi i besmrtni život djecu, začetu po Duhu Svetomu i od Boga rođenu. Ona je i djevica koja potpuno i čisto čuva vjeru danu Zaručniku, i nasljedujući Majku svoga Gospodina, krepošću Duha Svetoga djevičanski čuva potpunu vjeru, čvrstu nadu i iskrenu ljubav[163].

65. Dok je Crkva u Blaženoj Djevici već došla do savršenosti, po kojoj je bez ljage i nabora [usp. Ef 5,27], kršćani se još trude da rastu u svetosti pobjeđujući grijeh; i zato dižu svoje oči k Mariji, koja sja kao uzor kreposti pred svom zajednicom odabranih. Crkva pobožno misleći o njoj i promatrajući je u svjetlu Riječi, koja je postala čovjekom, s poštovanjem dublje prodire u veliki misterij utjelovljenja i sve više postaje slična svome Zaručniku. Matija, koja po svom tijesnom učestvovanju u povijesti spasenja, u sebi na neki način sjedinjuje i odrazuje najveće istine vjere, i dok se o njoj propovijeda i dok joj se iskazuje štovanje, ona vjernike zove k svom Sinu, k Njegovoj žrtvi, i k ljubavi Oca. Crkva pak, dok širi Kristovu slavu, postaje sličnija svome uzvišenom Uzoru, neprestano napredujući u vjeri, ufanju i ljubavi, i u svemu tražeći i vršeći Božju volju. Zato i u svom apostolskom radu Crkva opravdano gleda na Onu kojaje rodila Krista, začeta po Duhu Svetom i rođena od Djevice, da se on po Crkvi rađa i raste i u srcima ‘lj ernika. Ta je Djevica u svom životu bila uzor ovoga materinskog osjećaja kojim treba da budu prožeti svi koji rade u apostolskom poslanju Crkve na preporodu ljudi.

V. Marija znak pouzdane nade i utjehe putujućem Božjem Narodu

4179 68. Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji [usp. 2 Pt 3,10], svijetli putujućem Božjem Narodu kao znak pouzdane nade i utjehe.

69. Ovom svetom Saboru velika je radost i utjeha da i među odijeljenom braćom ima onih koji iskazuju čast Majci Gospodina i Spasitelja, osobito kod Istočnjaka koji žarkim oduševljenjem i pobožnim srcem natječu u štovanju Bogorodice vazda Djevice[164]. Neka svi kršćani upravljaju vruće molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da ona koja je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svoga Sina, dok se sve obitelji naroda, bilo one koje nose kršćansko ime, bilo one koje još ne znaju za svoga Spasitelja, sretno ne sjedine u miru i slozi u jedan Božji narod, na slavu presvetog i nerazdijeljenog Trojstva.
——————————————————————————–

[1] 4102 Usp. Ciprijan, Pismo 64,4 (PL 3,1017 / CSEL 3/II; 720); Hilarije iz Poitiera, In Matthaeum 23,6 (PL 9,1047); Augustin, razasuto; Ćiril Aleksandrijski, Glaphyra in Genesim 2,10 (PG 69.l10A).

[2] Usp. Grgur I. Veliki, In Evangelia homiliae 19, l (PL 76,1154 B); Augustin, Sermones

[3] *4104 Usp. Irenej Lyonski, Adversus haereses III 24, br. 1 (PG 7,966B / W.W. Harvey [Cambridge 1857] 2,131 / SouChr 211,470-472).

[4] Ciprijan, De dominica oratione 23 (PL 4,553/ CSEL 3/I, 285 / C. Moreschini: CpChL 3A [1976] 105); Augustin, Sermones 71,20, br.33 (PL 38,463s1); Ivan Damaščanski, Adversus Iconoclastes 12 (PG 96,1358D).

[5] *4110 Usp. Origen, In Matthaeum 16,21 (PG 13,1443C lE. Klostermann: GChSch 40,546); Tertullian, Adversus Marcionem III 7 (PL 2,357C / CSEL 47/III, 386/ E. Kroymann: CpChL 1 [1954] 516). Za liturgijske dokumente usp. Sacramentarium Gregorianum: “Bože, koji iz čitavog skupa svetih gradiš sebi prebivalište … ” (PL 78,160B / L.C.Mohlberg, Liber sacramentorum Romanae Ecclesiae [Rim 1960] 111, XC); himan “Urbs Ierusalem beata” u monastičkom časoslovu, i “Coelestis urbs Ierusalem” u Rimskom časoslovu.

[6] *4112 Usp. Toma Akvinski, Summa theologiae III, q.62, a.5 uz 1 (izdanje Leonina 12,27a).

[7] *4114 Usp. Pijo XII., enciklika “Mystici corporis”, 29.lipnja 1943. (AAS 35 [1943] 208).

[8] *4116 Usp. Leon XIII., enciklika “Divinum illud’, 9. svibnja 1897. (ASS 29 [1896/97] 650; *3328); Pijo XII, enciklika “Mystici corporis”(AAS 35 [1943] 219s1; *3808); Augustin, Sermones 268,2 (pL 38,1232) i dr.: Ivan Zlatousti, In Ephes, horn. 9,3 (pG 62,72); Didim Aleksandrijski, De trinitate II 1 (PG 39,449s1); Toma Akvinski, In Col 1,18, lectio 5: “Kao što jedno tijelo postaje po jedinstvu duše, tako i Crkva po jedinstvu Duha … “: izdanje Vives 4 [Paris 1876] 387a).

[9] *4118 Leon XIII., enciklika “Sapientiae christianae”, 10. siječnja 1890. (ASS 22 [1889/90] 392); enciklika “Satis cognitum”, 29. lipnja 1896. (ASS 28 [1895/96] 710724-727; *3300); Pijo XII., enciklika “Mystici corporis” (AAS 35 [1943] 199sl).

[10] Usp. Pijo XII., enciklika “Mystici croporis” (AAS 35 [1943] 221sl; *3809-3811); enciklika “Humani generis”, 12. kolovoza 1950 (AAS 42 [1950] 571).

[11] Leon XIII., enciklika “Satis cognitum” (AAS 2B [1895/9’6] 713; *3304).

[12] *4119 Usp. Apostolsko vjerovanje (10-13); Nicejsko-carigradsko vjerovanje (150); preuzeto u Tridentsku vjeroispovijest (1862 1868).

[13] Ta formula “sveta (katolička, apostolska) Rimska Crkva” nalazi se u Tridentskoj vjeroispovijesti (na nv. mj. kao gore) i na 1. vatikanskog sabora, 3. sjednica, 24. travnja 1870. Dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri “Dei Filius”, pogl. 1 (*300 l).

[14] *4121 Augustin, De civitate Dei XVIII 51,2 (PL 41,614 / B. Dombart – A. Kalb: CpChL 48 [1955] 650).

[15] *4124 Usp. Ciprijan, Pismo 69,6: “Nerazrješivi sakrament jedinstva”: PL 3,1142B / CSEL 3/II,754).

[16] *4126 Usp. Pijo XII., nagovor “Magnificate Dominum”, 2. studenog 1954. (AAS 46 [1954] 669); enciklika “Mediator Dei’, 20. studenog 1947. (AAS 39 [1947] 555; *3851).

[17] Usp. Pijo XII., nagovor “Vous nous al’ez”, 22. rujna 1956 (AAS 48 [1956] 714).

[18] *4127 Usp. Toma Akvinski, Summa theologiae III, q.63, a.2 (izdanje Leonina 12,31-34).

[19] Usp. Ćiril Jeruza1emski, Katechesen 1’1: O svetom Duhu, II 35-37 (PG33,1009-1012):

Nikola Kabasilas, Uber das Leben in Christus III: O korisnosti potvrde (PG 150,569-580); Toma Akvinski, Summa theologiae III, q.65, a.3; q.72, a.l; a.5 (izdanje Leonina 12,59 s1125 sl 130 sl).

[20] Usp. Pijo XIII., enciklika “Mediator Dei’, 20. stud. 1947. (AAS 39 [1947] pos. 552 sl).

[21] *4128 l Kor 7,7: “Svako ima svoju vlastitu karizmu od Boga: jedan ovako, drugi onako.”

Usp. Augustin, De dono perseverantiae 14, br.37: “Nije samo suzdržavanje Božji dar, nego i čistoća oženjenih”: PL 45,1015 sl).

[22] *4130 Usp. Augustin, De praedestinatione sanctorum 14, br.27 (PL 44,980).

[23] *4133 Usp. Ivan Zlatousti, In Johannem, hom. 65,1 (PG 59,361).

[24] Usp. Irenej Lyonski, Adversus haereses III 16, br.č; III 22, br.l-3 (PG 7,925C-926A

955C-958A / W.W. Harvey [Cambridge 1857] 2,8781121-123 / SouChr 211,310-314 430-438).

[25] *4134 Usp. Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici Rima, Predgovor (Funk 1,252 I SouChr 10, 106-108).

[26] *4137 Usp. Augustin, De baptismo contra Donatistas V 28, br.39: “Potpuno je jasno ono što se kaže ‘u Crkvi je unutra i vani’, da treba razumjeti o srcu, ne o tijelu” PL 43,197 / CSEL 51,296 24-26. Usp. na nav. mj. III 19, br.žri; V 18, br.24 (PL 43,152 189 / CSEL 51,218 283); In Evangelium Iohannis, tract. 61, hr.2 (PL 35,1800 / R. Willems: CpChL 36 [1954] 481) i dr.

[27] *4137 Usp. Lk 12,48: “Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati”. Usp. i Mt 5,19sl; 7,21s1; 25,41-46; Jak 2,14.

[28] *4139 Usp. Leon XIII., apostolsko pismo “Praeclara gratulationis”. 20. lipnja 1894. (ASS 26 [1893/94] 707).

[29] Usp. Leon XIII., enciklika “Satis cognitum”, 29. lipnja 1896. (ASS 28 [1895/96] 738; enciklika “Caritatis studium”, 25. srpnja ][898. (ASS[1898/99] 11); Pijo XII., radio-poruka “Nell’ alba”, 24. prosinca 1941 V .• AS 34 [1942] 21).

[30] Usp. Pijo XI., enciklika “Rerum orientalium”, 8. rujna 1928 (AAS 20 [1928] 287); Pijo XII., enciklika “Orientalis ecclesiae”, 9. travnja 1944. (AAS 36 [1944] 137).

[31] Usp. Instrukcija Sv. oficija od 20. prosinca 1949. (AAS 42 [1950] 142).

[32] *4140 Usp. Toma Akvinski, Summa theologiae III, q.8, a.3 uz l (izdanje Leonina 11,129b).

[33] *4140 Usp. pismo Sv. oficija nadbiskupu Bostona, 8. kolovoza 1949 (*3869-3872).

[34] Usp. Euzebije Cezarejski, Praeparatio Evangelica 1, 1 (PG 21,28AB / K.Mras – E. des

Places: GChSch 43/I [1982] 8).

[35] *4141 Usp. Benedikt XV., apostolsko pismo “Maximum illud” (AAS II [1919] 440, pos.

451-454); Pijo XL, enciklika “Rerum ecclesiae” (AAS 18 [1926] 68 sl); Pijo XII., enciklika “Fidei donum”, 21. travnja 1957. (AAS 49 [1957] 236 sl).

[36] *4141 Usp. Didache 14 (Funk 1,32/SouChr 248,192);Justin, Dialog mit dem Juden Tryphon 41 (PG 6,564); Irenej Lyonski, Adversus haereses IV 17, br.5 (PG 7,1023 / W.W. Harvey [Cambridge 1857] 2,199 sl / SouChr 100/II, 590-594); Tridentski sabor, 22. sjednica, 17. rujna 1562., Učenje o misnoj žrtvi, pogl.1 (*1742).

[37] *4142 Usp. 1. vatikanski sabor, 4. sjednica, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi “Pastor aeternus”, Predgovor (3050 sl).

[38] Usp. Firentinski sabor (1439.), Dekret za Grke “Laetentur caeli” (*1307); 1. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi “Pastor aeternus”, pogl. 3 (*3059).

[39] *4143 Usp. Liber Sacramentorum S.Gregorii, Predslovlje za blagdan sv. Matije i sv. Tome (PL 78,51152); usp. Cod. Vat. lat. 3548, fol.18; Hilarije iz Poitiersa, In Psalmos 67,10 (PL 9,450 /CSEL 22,286); Jeronim, Adversus Jovinianum I 26 (PL 23,247A); Augustin, In Psalmos 86,4 (PL 37,1103); Grgur I. Veliki, Moralia in Job XXVIII 5 (PL 76,455sl); Primazije, In Apocalypsim V 21 (PL 68,924BC / W. Adams: CpChL 92 92 [1985] 290); Pashazije Radberto, In Matheo VIII 16 (PL 120,561 / B. Paulus: CpChLCM 56 [1984] 805 sl). Usp. Leon XIII., pismo “Et sane”, 17. prosinca 1888. (ASS 21 [1888] 321).

[40] *4144 Usp. Dj 6,2-6; 11,30; 13,1; 14,23; 1 SoI5,12~:I; Fil 1,1; Kol 4,11 i dr.

[41] Usp. Dj 20,25-27; 2 Tim 4,6s1 usp s 1 Tim 5,22; 2 Tim 2,2; Tit 2,2; Tit 1,5; Klement Rimski, Pismo zajednici u Korintu, br.44,3 (Funk 1,156/ SouChr 167,172).

[42] Klement Rimski, Pismo zajednici u Korintu, br.44,2 (Funk 1,154sl/SouChr 167,172).

[43] Usp. Tertulijan, De praescriptione haereticorum 32 (PL, 2,52s1 / R.F. Refoule: CpChL 1 [1954] 212/ CSEL 70,39 sl); često i kod Ignacija Antihijskog.

[44] Usp. Tertulijan, na nav. mj. (PL 2,53 / CpChL 1,213 / CSEL 70,40 sl).

[45] Irenej Lyonski, Adversus haereses III 3,1: “manifestatam” (PG 7,848A / W.W. Harvey [Cambridge 1857] 2,8/ SouChr 211,30).

[46] Irenej Lyonski, na nav. mj.: “custoditur”; usp IV 26,2; IV 33,8 (PG 7,84710531077 / W.W. Harvey 2,7236262/ SouChr 211,26; 100/11,718818-820).

[47] Igancije Antiohijski, Pismo zajednice Filadelfije, Predgovor (Funk 1,264 / SouChr 10,120).

[48] Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Filadelfiji, br.Ll; zajednici Magnezije, br.6,1 (Funk 1,264234/ SouChr 10,120 84).

[49] *4144 Klement Rimski, Pismo zajednici u Korintu, brA2,3-4; 44,3-4; 57,1-2 (Funk 1,152 156 171 sl) / SouChr 167,168-170 172 150); Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Filadelfiji, br. 1,1; zajednici u Smyrni, br.8; zajednici u Magneziji, br. 3; zajednici Tralla, br. 7 (Funk 1,265 sl 282 232 24f sl / SouChr 10,120 138 82 100) i dr.; Justin, Apologija I 65 (PG 6,428); Ciprijan, Pisma, razasuto.

[50] Usp. Leon XIII., enciklika “Satis cognitum”, 29. lipnja 1896 (ASS 28 [1895/96] 732).

[51] Usp. Tridentski sabor, 23. sjednica, Učenje o sakramentu svetoga reda, poglA (* 1768); 1. vatikanski sabor, 4. sjednici, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi “Pastor aeternus”, pogl.3 (*3061); Pija XII., enciklika “Mystici corporis”, 29. lipnja 1943. (AAS 35 [1943] 209 212; *3804).

[52] Usp. Leon XIII., pismo “Et sane”, 17. prosinca 1888 (ASS [1888] 321s1).

[53] *4145 Leon I. Veliki, Sermones 5,3 (PL 54,15LI).

[54] Tridentski sabor (23. sjednica, 15. srpnja 1563., pogl.3) navodi 2 Tim 1,6 sl, kako bi dokazao da je sakrament svetog reda, pravi sakrament (usp. *1766).

[55] *4145 Hippolit Rimski, Traditio Apostolica 3: Biskupu se daje ”najviši stupanj svećeništva” ( SouChr II [1984] 44 ). Usp. Sacramentarium Veronense (Leonianum): ( “za službu velikog svećnika … usavrši u Tvojim svećenicima cjelinu tvog otajstva”: L.C. Mohlberg, Sacramentarium veronense [Rerum Ecclesiastica Documenta I; Rim 1959] 119 ); usp. Liber Sacramentorum Romanae Ecclesiae: “Daj mu, Gospodine, biskupsku stolicu da upravlja tvoju Crkvu i sveukupni puk”: L.C. Mohlberg [Rim 1960] 121 sl; usp. PL 78,224 ).

[56] Hippolit Rimski, Traditio Apostolica 2 (B. Botte: SouChr 11 [2984] 40-42).

[57] Tridentski sabor, 23. sjednica, pogl.4, uči da sakrament svetoga reda utiskuje

neizbrisiv biljeg (usp. *1767). Usp. Ivan )Dm., nagovor “Jubilate Deo”, 8. svibnja 1960. (AAS 52 [1960] 466); Pavao VI., Horn ilija u Vatikanskoj bazilici, 20. listopada 1963. (AAS 55 [1963] 1014).

[58] Ciprijan, Pismo 63,14: („Svećenik uistinu nastupa kao drugi Krist”: PL 4,386 / CSEL 3111,716); Ivan Zlatousti, In 2 Tim horn. 2,4 svećenik “simbol” Krista (PG 62,612); Ambrozije, In Psalmos 38,25-26 (PL 14,1051s1 / CSEL 64,203sl); Amroziaster, In 1 Tim 5,19 (PL 17,479C); In Ephes 4,11sl (pL 17,387C); Teodor Mopsuestijski, Homiliae Catecheticae XV 21 24 (R. Devresse: ST 145 [Vatikan 1949] 497 503); Hezihije Jeruzalemski, In Leviticum II 9, br. 23 (PG 93,894B).

[59] *4146 Usp. Euzebije, Historia Ecclesiae V 24,10 (E. Schwartz: GChSch 911,495 / SouChr 41 [1955] 69); Dionizije, kod Euzebija, Historia Ecclesiae VII 5,2 (GChSch 911,638s1 / SouChr 41,169).

[60] Usp. o starim saborima, Euzebije, Historia Ecclesiae V 23-24 (E. Schwartz: GChSch 9/1,488-496/ SouChr 41,66-71) i dr.: Nicejski sabor, kan.5 (COeD2 8 / Turner 1/I/II, 196-198).

[61] Tertulijan, De Ieiunio 13 (PL 2,972B / CSEL 20,292 13-16 / A. Reifferscheid – G. Wissowa: CpChL 1 [1954] 1271).

[62] Ciprijan, Pismo 56,3 (CSEL 31II, 650).

[63] *4146 Usp. Izvješće F.M. Zinellia na 1. vatikanskog saboru (MaC 52,1109C).

[64] Usp. 1. vatiknski sabor, Nacrt II dogmatske konstitucije De Ecclesia Christi, pogl. 4 (MaC 53,310). Usp. Izvješće J. Kleutgena o prerađenom nacrtu (MaC 53,32IB-322B) i izjavu F.M.zinellia (MaC 52,IIIOA); usp. i Leon I. Veliki, Sermones 4, br.3 (pL 54,151A).

[65] *4147 Usp. 1. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija u Kristovoj Crkvi “Pastor aeternus”, Predgovor (*3050 sl).

[66] Usp. Ciprijan, Pismo 66,8: “Biskup je u Crkvi i Crkva je u biskupu”: CSEL 3/II, 733).

[67] Usp. Ciprijan, Pismo 55,24: “Jedna Crkva je razdijeljena po čitavom svijetu i u mnogim udovima”: CSEL 3/II, 642 33); Pismo 36,4 (CSEL 3/II, 575 20sl).

[68] *4147 Usp. Pijo XII., enciklika “Fidei donum”, 21. travnja 1957. (AAS 49 [1957] 237).

[69] Hilarije iz Poitiersa, “In Psalmos” 14,3 (PL 9,206 / CSEL 22,86); Grgur I. Veliki, Moralia in Job IV 7,12 (PL 75,643C / M. Adriaen: CpChL 143 [1979] l70sl); Pseudo-Bazilije, In Isaiam 15,296 (PG 30,637C).

[70] Celestin, Pismo 18,1-2 Saboru u Efezu (PL 50,:i05AB l ACOe llI/I, 22). Usp. Benedikt XV., apostolsko pismo “Maximum illud” (AAS 11 [1919] 440); Pijo Xl., enciklika “Rerum Ecclesiae”, 28. veljače 1926. (AAS 18 [1926] 69); Pijo XII., enciklika “Fidei donum”, 21. travnja 1957. (AAS 49 [1957] 237).

[71] Leon XIII., enciklika “Grande munus”, 30. rujna 1880. (AAS 13 [1880] 145).

[72] O pravima patrijaršijskih stolica usp. Nicejski sabor, kan. 6 u odnosu na Aleksandrijsku i Antiohijsku, kao i kan. 7 u odnosu na Jeruzalemsku Crkvu (COeD28; COeD3 8 sl), 4. lateranski sabor (1115.), Konstitucija V: De dignitate Patriarcharum (COeD2 212; COeD3 236); Sabor u Ferari-Firenzi, 6. sjednica, 6. srpnja 1439., definicija (COeD2 504; COeD3 528).

[73] *4148 Usp. (stari) Kodeks za istočne Crkve, kan. 216-314 (o patrijarsima); kan. 324-339 (o velikim nadbiskupima); kan. 362-391 (o drugim nositeljima časti); osobito kan 238 § 3; 216 240 251255 (o imenovanju biskupa po patrijarsima).

[74] *4149 Usp. Tridentski sabor, 5. sjednica, 17.lipnji 1546.,2. dekret (o čitanju i propovijedi), br.9 (COeD2 645; COeD3 669); 24. sjednica, ll. studenog 1563., Dekret oreformaciji, kan. 4 (COeD2 739; COeD3 763).

[75] Usp. l. vtikanski sabor, Dogmatska konstitucija “Dei Filius”, pogl. 3 (*3011). Usp. Nacrt I. o Katoličkoj Crkvi i priložene napomene (uzete iz Robert Bellarmin: MaC 51,579C) kao i neobrađeni nacrt II. dogmatske konstitucije De Ecclesia Christi s komentarom J. Kleutgena (MaC 53,313AB); Pijo XI .• Pismo “Tuas libenter’ (*2879).

[76] *4149 Usp. 1. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi “Pastor aeternus”, pogl. 4 (*3074).

[77] Usp. tumačenja V. Gassera na 1. vatikanskom saberu (MaC 52,1213A-C).

[78] V. Gasser, na nav. mj. (MaC 52,1214A).

[79] *4150 V. Gasser, na nav. mj. (MaC 52,1215CD 1216.1217A).

[80] V.Gasser, na nav. mj. (MaC 52,1213).

[81] 1. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi “Pastor aeternus”, pogl. 4 (*3070).

[82] *4151 Molitva za biskupsko posvećenje u bizantskom obredu: “Euhologion to mega” (Rim 1873) 139.

[83] Usp. Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Smirili, br. 8,1 (Funk 1,282/ SouChr 10,138-140).

[84] *4151 Usp. Otk 8,1; 14,22 sl; 20,17 i dr.

[85] Mozarabijska molitva (PL 96,759B).

[86] Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Smirni, br. 8,1 (Funk 1,282 / SouChr

10,138-140).

[87] Toma Akvinski, Summa Theologiae III, q.73, a.3 (izdanje Leonina 12,14 sl).

[88] Usp. Augustin, Contra Faustum 1220 (PL 42,265); Sermones 57,7 (PL 38,389 i dr.).

[89] Leon I. Veliki, Sermones 63,7 (PL 54,357C).

[90] Hipolit Rimski, Traditio Apostolica 2-3 (R Botte: SouChr II [1984] 40-46).

[91] Usp. tekst tzv. “Examena” na početku biskupskog posvećenja i molitvu na kraju mise posvećenja, nakon “Te Deuma”.

[92] *4152 Benedikt XIV., pismo “Romana Ecclesia”, 5. listopada 1752., br. l : “Biskup predstavlja tip Krista i upravlja njegovom službom”; Benedikt XIV., Bullarium 4 [Rim 1758] 21); usp. Pijo XII., enciklika ‘Mystici corporis”: “Pojedini (biskupi) pasu i vode njima povjereno stado u Kristovo ine”; AAS 35 [1943] 211).

[93] *4152 Leon XIII., enciklika “Satis cognitum”, 29. lipnja 1896 (ASS 28[1895/94] 732); pismo “Officio sanctissimo”, 22. prosinca 1887 (A:;S 20 [1887] 264); Pijo IX., apostolsko pismo njemačkim biskupima, 12. ožujka 1875.; nagovor kardinalima, 15. ožujka 1875. (usp. *3112-3117).

[94] l. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija. o Kristovoj Crkvi “Pastor aeternus”, pog1.3 (*3061). Usp. Izvješće F.M. Zinelli (MaC 52,1114D).

[95] Usp. Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Efezu, br.5,1 (Funk 1,216 / SouChr 10,60-62).

[96] *4153 Usp. Igancije Antiohijski, Pismo zajednici u Efezu, br.6,1 (Funk 1,218 / SouChr 10,62).

[97] Usp. Tridentski sabor, 23. sjednica, 15. srpnja 1563., Učenje o sakramentu svetog reda, pogl.2 (* 1765); kan. 4 (* 1776).

[98] *4153 Usp. Inocent L, Pismo Decenciju: “Budući da su prezbiteri svećenici drugog reda, nemaju vrhunac svećeništva”: PL :W, 554A / MaC 3,1029; *215; Ciprijan, Pismo 61,3 (CSEL 31II, 696).

[99] Usp. Tridentski sabor, 23. sjednica, Učenje o sakramentu svetog reda (* 1763-1778), osobito kan.7 (* 1777); Pijo XII, Apostolska konstitucija “Sacramentum ordinis” (*3857-3861).

[100] Usp. Inocnet L, Pismo Decenciju (na nav. mj.); Grgur Nazijanski, Apologeticus de fuga II 22 (PG 35,432B); Peudo-Dionizije, De ecclesiastica hierarchia I 2 (PG 3,372D).

[101] Usp. Tridentski sabor, 22. sjednica, Učenje o misnoj žrtvi (*1743); Pijo XII., enciklika “Mediator Dei”, 20. studenog 1947. (AAS 39 [1947] 553; *3850).

[102] Usp. Tridentski sabor, 22. sjednica, 17. rujna 1562., Učenje o misnoj žrtvi (*1739 sl); 2. vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum Concilium”, br. 7 47 (AAS 56 [1964] 100 sl 113; *4007 4047).

[103] Usp. Pijo XII., enciklika “Mediator Dei” (AAS 39 [1947], pod br.67).

[104] Usp. Ciprijan, Pismo 11,3 (PL 4,2’12B / CS.lEL 31II, 497).

[105] Usp. Ciprijan, Pismo 11,3 (PL 4,2’12B / CS.lEL 31II, 497).

[106] *4154 Liturgija svećeničkog ređenja, kod oblačenja.

[107] Usp. Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Filadelfiji, br.4 (Funk 1,266 / SoliChr 10,122); Kornelija L, kod Ciprijana, Pismo 49, br.2 (CSEL 3/II, 610).

[108] *4155 Constitutiones Ecclesiae Aegypticae III 2 (F.X. Funk, Didascalia et Constitutiones Apostolorum 2 (Paderborn 1905] 103 20); Statuta Ecclesiae Antiquae 37-41 (MaC 3,954/ Ch. Munier: CpChL 148 [1963] 175 [= br.57-61]).

[109] Polikarp iz Smirne, Pismo zajednici u Filipima, tr.5,2; Krist je kazao daje on postao “sluga sviju” (Funk 1,300/ SouChr lO [1969] U2). Usp. Didache 15,1 (Funk 1,32/ SouChr 248,192); Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Trallu, br.2,3 (Funk 1,242/ SouChr 10,96); Constitutiones Apostolorum VIII 28,4 (F.X. Funk, Didascalia et Constitutiones Apostolorum 1,530/ SouChr 336,230).

[110] *4158 Augustin, Sermones 340,1 (PL 38,1483).

[111] *4159 Usp. Pijo XI., enciklika “Quadragesimo anno”, 15. svibnja 1931. (AAS 23 [1931] 221s1); Pijo XII., nagovor “De quelle consolation”, 5. listopada 1951. (AAS 43 [1951] 790sl).

[112] Usp. Pijo XII., nagovor “Six ans se sont ecoules”, 5. listopada 1957. (AAS 49 [1957] 927).

[113] *4162 Iz predslovlja na blagdan Krista Kralja.

[114] *4162 Usp. Leon XIII., enciklika “Immortale Dei”, 1. studenog 1885. (ASS 18 [1885] 166-169); enciklika “Sapientiae christianae”, 10. siječnja 1890. (ASS 22 [1889/90] 397-399; Pijo XII., nagovor “Alla vostra filiale”, 23. ožujka 1958.: “… zakonita i zdrava svjetovnost države”: AAS 50 [1958] 220).

[115] *4163 Usp. CIC/1917, kan. 682.

[116] Usp. Pijo XII., nagovor “De quelle consolation”, 14. listopada 1951.: “U odlučujućim bitkama, upravo s bojišnice dolaze najsretnije inicijative … “: AAS 43 [1951] 789); nagovor “L’ importance de la presse catholique”, 17. veljače 1950. (AAS 42 [1950] 256).

[117] *4163 Usp. 1 Sol 5,19; 1 Iv 4,1.

[118] *4164 Pismo Diognetu 6 (Funk 1,400). Usp. Ivan Zlatousti, Homiliae in Matthaeum 46 (47) 2 (PG 58, 478) o kvasnom kruhu u misi.

[119] *4165 Missale Romanum, Slava na visini Bogu. Usp. Lk 1,35; Mk 1,24; Lk 4,34; Iv 6,69 (ho hagios tou theou); Dj 3,14; 4,27 30; Heb 7,26; 1 Iv 2,20; Otk 3,7.

[120] *4166 Usp. Origen, Commentariorum in epistulam in Romanos series 7,7 (PG 14,1 122B); Pseudo-Makarije De oratione 1 1 (PG 34,861AB); Toma Akvinski, Summa theologiae II-II, q.l84, a.3 (izdanje Leonina 10,453-455).

[121] Usp. Augustin, Retractationes II 18 (PL 32,637s1 / A. Mutzenbecher: CpChL 57 [1984] 104s1); Pijo XII., enciklika “Mystici corporis”, 29. lipnja 1943. (AAS 35 [1943] 225).

[122] Usp. Pijo XI., enciklika “Rerum omnium”, 26 . siječnja 1923. (AAS 15 [1923] 50 59s1); enciklika “Casti connubii”, 31. prosinca 1930. (AAS 22 [1930] 548); Pijo XII., apostolska konstitucija “Provida Mater”, 2. veljače 1947. (AAS 39 [1947] 117); nagovor “Annus sacer”, 8. prosinca 1950. (AAS 43 [1951] 27 sl]; nagovor “Nel darvi”, 1. srpnja 1956. (AAS 48 [1956] 574 sl).

[123] *4167 Usp. Rosweydus, Vitae Patrum (Antwerpen 1628); Apophthegmata Patrum (PG 65); Paladije, Historia Lausiaca (PG 34,995-l260 / G Butler [Cambridge 1898; 1904]); Pijo XI apostolska konstitucija “Umbratilem”, 8. srpnja 1924. (AAS 16 [1924] 286 sl); Pijo XII., nagovor “Nous sommes heureux”, 11. travnja 1958. (AAS 50 [1958] 283).

[124] Usp. Pavao VI., nagovor “Magno gaudia’, 23. svibnja 1964. (AAS 56 [1964] 566).

[125] Usp. CIC/1917, kan. 487 488,4E; Pijo XlI, nagovor “Annus sacer”, 8. prosinca 1950 (AAS 43 [1951] 27); apostolska konstitucija “Provida Mater”, 2. veljače 1947. (AAS 39 [1947] 120-124).

[126] *4169 Firentinski sabor (1439), Dekret za Grke (*1305).

[127] Osim starih dokumenata protiv svakog oblika zaklinjanja duhova od Aleksandra IV. (27. rujna 1258.) usp. enciklika Sv. oficija od 4. kolovoza 1856. o zloporabi magnetizma (ASS 1 [1865] 177 sl; *2823–2825); odgovor Sv. Oficija, 24. travnja 1917. (AAS 9 [1917] 268; *3642).

[128] Usp. sažeti prikaz tog Pavlovog učenja kod Pija XII., enciklika “Mystici corporis” (AAS 35 [1943] 200 na više mjesta).

[129] *4169 Usp. među ostalim, Augustin, Enarrationes in psalmos 85, br.24 (PL 37,1099 / E. Dekkers – J. Fraipont: CpChL 39 [1956] 1196 sl); Jeronim, Liber contra Vigilantium 6 (pL 23,344); Toma Akvinski, In IV libros sententiarum IV, d.45, a.3, q.2 (R. Busa: Opera 1 [1980] 658); Bonaventura, In IV libros sententiarum IV, d.45, a.3, q.2 (Quaracchi 4 [1889] 948s1) i dr.

[130] Usp. Pijo XII., enciklika “Mystici corporis” (AAS 35 [1943] 245).

[131] *4170 Usp. mnogobrojni natpisi u rimskim katakombama.

[132] Usp. Gelazije 1., dekretal “De libris recipicndis” 3 (PL 59,160; *353).

[133] Usp. Metodije, Symposion VII 3 (G.N. Bonwetsch: GChSch 27,74).

[134] Usp. Benedikt XV., Dekret odobrenja za proglašenje blaženim i svetim Ivana Nepomuka Neumanna (AAS 14 [1922] 23). Više nagovora Pija XI., o svetima: “Inviti all’ eroismo” (Discorsi I-III [Rim 1941-42: na raznim mjestima); Pijo XII., Discorsi e Radiomessaggi 10 (1949) 37-43.

[135] Usp. Pijo XII., enciklika “Mediator Dei” (.’\AS 39 [1947] 581).

[136] Usp. Heb 13,7; Sir 44-50; Heb 11,3-40. Usp. i Pijo XII., enciklika “Mediator Dei” (AAS 39 [1947] 581 sl).

[137] Usp. 1. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija “Dei Filius”, pogl.J (*3013).

[138] *4170 Usp. Pijo XII., enciklika “Mystici corporis” (AAS 35 [1943] 216).

[139] U odnosu na zahvalnost prema svetima, usp. E. Diehl, Inscriptiones latinae christianae veteres I (Berlin 1925), br. 2008 2382 i dr.

[140] Tridentski sabor, 25. sjednica, 3. prosinca 1563., Dekret o zazivanju oo’ svetaca (*1821).

[141] Breviarium Romanum, zaziv na blagdan Sviju svetih.

[142] Usp. npr. 2 Sol 1,10.

[143] 2. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum Concilium”, br. l 04 (AAS 56 [196L] 125 sl)

[144] Rimski (I.) misni kanon.

[145] *4171 2. nicejski sabor (787.), 7. sjednica (600).

[146] Firentinski sabor (1439.) Dekret za Grke (* 1304).

[147] Tridentski sabor, 25. sjednica, 3. prosinca 1563., Dekret o zazivanju i štovanju relikvija svetaca i o svetim slikarra (*1821-1824); 25. sjednica, Dekret o čistilištu (*1820); 6. sjednica, 13. siječnja 1:47., Dekret o opravdanju, kan.30 (*1580).

[148] Iz predslovIja, koje je odobreno nekim biskupijama.

[149] *4171 Usp. Petar Kanizije, Catechismus maior seu Summa Doctrinae christianae, pogl. III 8 Izd. F. Streicher), p.I, 15-16, br.44; 100-101, br.49.

[150] Usp. 2. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum Concilium”, br. 8 (*4008).

[151] *4172 Credo u Rimskoj misi: Carigradska vjeroispovijest (MaC 3,566; *150). Usp. Efeški sabor (MaC 4,1138; dalje MaC 2,665; 4,1(171); Kalcedonski sabor (MaC 7,111-116); 2. carigradski sabor (MaC 9,375-396).

[152] Rimski (I.) misni kanon.

[153] *4173 Augustin, De virginitate 6 (PL 40,399).

[154] *4174 Usp. Pavao VI., nagovor na saboru, 4. prosinca 1963. (AAS 56 [1964] 37).

[155] *4175 Usp. Pijo IX., bula “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca. 1854. (Pijo IX., Acta [Rim] III, 616; *2803).

[156] Usp. Pijo XII., apostolska konstitucija “Munificentissimus Deus”, l. studenog 1950. (AAS 42 [1950] 770; *3903). Usp. Ivom Damaščanski, pismo In dormitionem Dei genitricis, hom.2 i 3 (PG 96,721-761, pos. 728B / B. Kotter: PTS 29 [Schriften 5] 516-555, pos. 520): German Carigradski, In Sanctam Dei genitricis dormitionem, govor 1 (PG 98 [6], 340-348); govor 3 (PG 98 [6],361); Modest Jeruzalemski, In dormitionem Sanctissimae Deiparae (PG 86 [2], 3277-3312).

[157] Usp. Pijo XII., enciklika “Ad caeli Reginam”, 11. listopada 1954. (AAS 46 [1954] 633-636; *3913-3917): usp. Andrija Kretski, Homiliae tres in dormitionem Sanctissimae deiparae (PG 97, l 089-11(19); Ivan Damaščanski, De fide orthodoxa IV 14 (PG 94,1153-1161 / B. Kotter: PTS 12 [Schriften 2] 198-202).

[158] *4177 Usp. J. Kleutgen, nanovo sastavljeni tekst De Mysterio Verbi incarnati, pogl. IV (MaC 53,290). Usp. Andrija Kretski, In nativitatem Mariae, govor 4 (PG 97,865A); German Carigradski, In annuntiationem Deiparae (PG 98,321BC); In dormitionem Deiparae III (PG 98,361); Ivan Damaščanski, In dormitionem Beatae Virginis Mariae, hom. 1,8 (PG 96,712BC-713A / B. Korter: PTS 29 [Schriften 5] 492 sl).

[159] Usp. Leon XIII., enciklika “Adiutricem populi”, 5. rujna 1895. (ASS 1895/96) 303; Pijo X., enciklika “Ad diem illum”, 2. veljače 1904. (Acta 1,154; *3370); Pijo XI., enciklika “Miserentissimus”, 8. svibnja 1928. (AAS 20 [1928]1 178); Pijo XII., radio-poruka od 13. svibnja 1946. (AAS 38 [1946] 266).

[160] Ambrozije, Pismo 63 (PL 16,1218).

[161] Ambrozije, Expositio evangelii secundum Lucam II 7 (PL 15,1555).

[162] *4177 Usp. Pseudo-Petar Damašćanski, Sermones 63 (PL 144,861AB); Godefrid od sv. Viktora, In nativitatem Beatae Mariae (Ms. Paris: Mazarine 1002, fol109r); Gerhoh von Reichersberg, De gloria et honore Filii hominis 10 (PL 194,1105AB).

[163] *4178 Ambrozije, Expositio evangelii secundum Lucam II 7; X 24-25 (PL 15,1555 1810):

Augustin, In Evangelium Iohannis, tract. 13,12 (PL 35,1499/ R. Willems: CpChL 36 [1954] 137); usp. Sermo 191,2,3 (PL 38,1010), i dr. Usp. i Beda Venerabilis, In Lucam expositionem I 2 (PL 92,330); Isaak von Stella, Sermones 51 (PL 194,1863A).

[164] *4179 Usp. Pijo XI., enciklika „Ecclesiam Dei”, 12. studenog 1923. (AAS 15 [1923] 581); Pijo XII. enciklika „Fulgens corona”, 8. rujna 1953. (AAS 45 [1953] 590sl.).

              


About this entry