Posjedovanje

Svaki flert, sva prosječna erotika od jučer i danas u nesvjesnoj namjeri gleda mimo duhovne osobe partnera. Ona ne sagledava jedinstvenost i neponovljivost drugoga jer ih uopće ne želi uočiti. Ta erotika bježi od obvezatnosti prave ljubavi, od osjećaje istinske povezanosti s partnerom – od odgovornosti koja je u osnovi takve povezanosti. Ona bježi u kolektivno: u „tip“ kojem se u određenoj prilici daje prednost i čiji je više-manje slučajni reprezentant dotični partner. Tada se ne bira određena osoba, nego se preferira određen tip. Ljubavna intencija zastaje na doduše tipičnoj, ali neosobnoj vanjskoj pojavi. Ženski tip kojem se često najviše daje prednost je neosobna žena – ženska „ne-osoba“, s kojom se ne mora održavati nikakav osobni odnos, s kojom se može imati neobavezan odnos, žena koja se može „imati“ i stoga se ne mora „voljeti“. Ona je vlasništvo – bez vlastitosti i bez vlastite vrijednosti. Ljubav postoji samo prema osobi kao takvoj. Prema ženskoj „ne-osobi“ ne može biti nikakve ljubavi. Njoj čovjek ne treba biti ni vjeran: ne-osobi odgovara nevjera. Nevjera u takvim erotskim vezama ne samo da je moguća nego je i potrebna. Jer tamo gdje nema kvalitete ljubavne sreće, taj se nedostatak mora nadoknaditi kvantitetom seksualnog užitka. Što je čovjek manje „usrećen“, to više mora „zadovoljavati“ svoj nagon.

 

Flert predstavlja zakržljali oblik ljubavi. Fraza kao: ovu ženu sam „imao“ – dopušta sagledavanje biti tog oblika erotike. Ono što se „ima“, posjeduje, može se i zamijeniti. Čovjek može i ženu koju je „posjedovao“ promijeniti, može si čak „kupiti“ drugu. Unutar kategorije „posjedovanja“ ta je erotika i na strani ženskog partnera. Ta u najstvarnijem smislu „površna“ erotika – koja se zadržava na „površini“ partnera, na njegovoj vanjskoj, tjelesnoj pojavnosti – stoji također na strani žene unutar vidokruga „posjedovanja“. U tom vidokrugu nije važno što neki čovjek „jest“, nego samo ima li (kao mogući seksualni partner) nešto seksepila. Ono što se ima, može se izmijeniti, a vanjština neke žene može se make-upom isto tako izmijeniti. Opisanom stavu muškarca odgovara sličan stav žene. Ona se u takvim slučajevima većinom trudi sakriti sve osobno kako muškarca ne bi time opterećivala i kako bi predstavljala samo ono što on traži: tip kojem daje prednost. Prosječna žena iscrpljuje se u svojoj brizi oko vanjskog izgleda, hoće da ju netko „uzme“ – a nipošto ne želi biti uzeta ozbiljno, onakvom kakva stvarno jest: čovjek u svojoj jedinstvenosti i neponovljivosti. Ona želi da bude uzeta kao biće svoje vrste i shodno tome stavlja svoju tjelesnost u njezinu nespecifičnom karakteru na prvo mjesto. Želi biti bezlična i predstavljati bilo kakav tip koji je upravo u modi i na tržištu erotske taštine visoko kotira. Takav tip želi što je moguće vjernije imitirati a pri tom mora iznevjeriti samu sebe, svoje Ja.

U svijetu filma može naći takav tip. Sve više se uspoređuje s takvim tipom – svojim vlastitim ženskim idealom ili idealom svog muškog partnera – da bi se konačno koliko je god moguće s njim izjednačila. Odavno nema više ambicije da iskaže onu svakom čovjeku svojstvenu neusporedivost, pa čak ni da sama stvori novi tip žene, da tako reći „napravi“ modu. Umjesto da kreira jedan tip, zadovoljava se time da ga reprezentira. Rado i dobrovoljno prezentira muškarcu „tip“ koji mu se sviđa. Nikada ne daje samu sebe, nikada u ljubavi ne predaje svoje Ja. Tim putem, tom stramputicom, sve se više udaljuje od pravog doživljaja ljubavi koji ispunjuje. Ta nikada nije voljena ona sama kad muškarac prividno traži nju, a u stvarnosti samo njezin tip. Odana muškarcu u njegovim željama spremno mu pruža ono što on treba i hoće „imati“. Tako oboje ostaju prazni, umjesto da traže jedno drugo i pronađu same sebe, tako što će pronaći onu jedinstvenost i neponovljivost koja tek drugoga čini vrijednim ljubavi a vlastiti život vrijednim življenja. Čovjek naime u svom stvaranju dokazuje svoju jedinstvenost i neponovljivost – u ljubavi pak prihvaća u sebe jedinstvenost i neponovljivost partnera. U uzajamnom činu ljubavi, u tom davanju i uzimanju, istovremeno se međutim potvrđuje i vlastita osoba. Prava ljubavna intencija prodire dakle do onoga sloja bitka u kojem svaki pojedini čovjek ne predstavlja više bilo kakav „tip“, nego samo još svoj vlastiti jedinstveni primjerak, neusporediv i nezamjenjiv, i obilježen svim dostojanstvom takve jedinstvenosti. To je dostojanstvo onih anđela za koje neki skolastičari tvrde da ih ne zahvaća „principium individuationis“, da ne reprezentiraju dakle neku vrstu, nego da je svaka vrsta zastupljena samo u jednom jedinom primjerku.

Ako pravi ljubavni stav znači usmjerenost jedne duhovne osobe na drugu, tada je on i jedino jamstvo za vjernost. Iz ljubavi kao takve proizlazi njezino trajanje u empirijskom vremenu.. U doživljajnom vremenu pak proizlazi više: doživljaj „vječnosti“ ljubavi. Ljubav može biti doživljena samo sub specie aeternitatis. Onaj tko zaista voli ne može u trenutku svoje ljubavi, u predanosti tom trenutku i premetu svog voljenja, uopće zamisliti da bi se njegov osjećaj ikada mogao promijeniti. To postaje razumljivo kad pomislimo da njegovi osjećaji nisu „neaktivni“, već intencionalni. Oni intendiraju biće voljena čovjeka i njegovu vrijednost isto tako kao što se u bilo kojem drugom duhovnom činu, recimo spoznaji ili kogniciji vrijednosti, shvaća neko biće odnosno neka vrijednost. Ako sam jednom shvatio da je 2 x 2 = 4, tada sam to shvatio jednom zauvijek: „to ostaje tako“. Ako sam pak uistinu shvatio biće drugoga gledajući ga s ljubavlju, tada ta istina mora vrijediti i dalje, tad moram ostati kod te ljubavi i ta ljubav u meni. U trenutku kad doživljavamo pravu ljubav, doživljavamo ju kao zauvijek važeću, baš kao što neku istinu, koju spoznajemo kao takvu, priznajemo kao „vječnu istinu“. Isto tako se i ljubav, dokle god traje u empirijskom vremenu, nužno doživljava kao „vječna ljubav“. Ali uza sve traženje istine čovjek može biti u zabludi; i u voljenju se pojedinac može varati. Unaprijed se međutim neka subjektivna istina nikada ne može smatrati kao „samo subjektivna“, kao moguća zabluda – samo se naknadno može pokazati zabludom. Isto tako nije moguće da čovjek voli „na rok“, dakle provizorno. Nemoguće mu je da intendira privremenost kao takvu i da „hoće“ vremensku konačnost ljubavi. On može u najgorem slučaju voljeti i „uz opasnost“ da se predmet njegove ljubavi naknadno pokaže nedostojnim njegove ljubavi i da ljubav „umre“ čim ne bude više mogao sagledati vrijednost voljene osobe.

Svaki običan posjed može se zamijeniti. No time što prava ljubavna intencija ne intendira ono što bi se od drugoga moglo „posjedovati“, odnosno ono što drugi „ima“, time što prava ljubavna intencija naprotiv intendira ono što drugi „jest“, time prava ljubav i samo ona vodi do monogamnog stava. Monogamni stav naime pretpostavlja spoznavanje partnera u njegovoj nezamjenjivoj jedinstvenosti i neponovljivosti, dakle u njegovoj duhovnoj biti i vrijednosti, neovisno od svih tjelesnih ili duševnih osobina, s obzirom na koje bi se svaki čovjek mogao zamijeniti i nadoknaditi drugim nosiocima istih osobina.

Već iz toga se može zaključiti da se puka zaljubljenost, po svojoj biti više-manje površno „osjećajno stanje“, mora smatrati gotovo kao kontraindikacija sklapanju braka. Time naravno još nije rečeno da prava ljubav sama po sebi predstavlja pozitivnu indikaciju. Brak je više nego isključivo stvar privatnog doživljaja. On je kompleksna tvorevina. On je državno legalizirana odnosno crkveno sankcionirana uredba društvenog života, znači da zahvaća i socijalnu razinu. I u tom smislu treba ispuniti određene uvjete prije njegova sklapanja. K tomu dolaze i biološki uvjeti i okolnosti, koji u konkretnom slučaju mogu biti povoljni ili nepovoljni za sklapanje braka. Postoji tako nešto kao eugenijska kontraindikacija. Ona nikada neće ugroziti ljubav kao takvu. Brak se tako preporuča samo u onim slučajevima gdje je partnerima stalo kao do neke duhovne radne zajednice a ne do tako reći zajedničkog „posla na razmnožavanju“ dviju bioloških jedinki. Kada naprotiv motivi što se od početka nalaze izvan područja pravog ljubavnog doživljaja postanu kao pozitivni motivi za sklapanje braka odlučujući, tada je to moguće samo u okviru one erotike o kojoj smo rekli da stoji pod dominantnom kategorijom „imanja“ i posjedovanja. Prije svega tamo gdje su ekonomski motivi mjerodavni za sklapanje braka, to je na liniji materijalizma, htijenja za posjedovanjem. Socijalni moment braka ovdje se uzima u obzir izolirano, još k tome ograničen na ekonomsko, dapače na financijsko.

Prava ljubav kao takva konstituira već moment definitivnosti monogamne veze. No toj vezi pripada i drugi moment, moment ekskluzivnosti (Oswald Schwarz). Ljubav znači osjećaj unutarnje povezanosti. Monogamna veza u obliku braka znači vanjsku vezu. Vjernost znači održati tu vezu u njenoj definitivnosti. Ekskluzivnost veze zahtijeva međutim od čovjeka da uspostavi „pravu“ vezu; ne samo da se može vezati već i da zna za koga se veže. To pretpostavlja sposobnost odlučivanja za određena partnera. Erotska zrelost u smislu unutarnje zrelosti za monogamnu vezu sadrži po tome dvostruki zahtjev: traži sposobnost (ekskluzivnog) odlučivanja za jednog partnera i zahtijeva sposobnost da mu se (definitivno) ostane vjeran. Promatramo li mladost kao vrijeme pripreme i u erotskom smislu, znači i za ljubavni život, vidimo da se od mladog čovjeka očekuje da traži i nađe pravog partnera, kao i da na vrijeme „nauči“ da mu bude vjeran. Taj dvostruki zahtjev nije bez antinomije. S jedne strane mora naime mladi čovjek u pogledu zahtjeva za sposobnošću odlučivanja težiti stjecanju određenog erotskog poznavanja ljudi i erotske rutine. S druge strane mora u pogledu zahtjeva za vjernošću težiti da iznad pukih raspoloženja bude samo s jednim jedinim čovjekom i da održi s njim vezu. Može mu se stoga dogoditi da ne zna treba li odustati od neke konkretne veze da bi doživio što je moguće više različitih veza, kako bi se konačno mogao odlučiti za pravu, ili treba li radije konkretnu vezu održati što duže kako bi se što prije naučio vjernosti. U praksi se preporuča da mlad čovjek postavljen pred tu dilemu pitanje formulira negativno. On se tada samo treba zapitati ne želi li baš zato „iskočiti“ iz neke inače vrijedne konkretne veze jer se boji vezanosti i bježi od odgovornosti, odnosno da li se možda samo zato grčevito drži neke klimave veze jer se boji da će morati nekoliko tjedana ili mjeseci biti sam. Postavi li se na taj način pitanja o mogućim nestvarnim motivima, lakše će moći donijeti pravu odluku.

Viktor E. Frankl, Liječnik i duša – temelji logoterapije i egzistencijske analize, II. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

 


About this entry