Kratkotrajne akcidencije

Na kraju možemo reći da prema srednjovjekovnom poimanju umjetničko djelo ne nastaje, kao što je izrazilo 19. stoljeće, bavljenjem čovjeka s prirodom nego projiciranjem unutarnje slike u materiju – unutarnje slike koju doduše ne možemo baš označiti pojmom „idea“ koji je postao teološkim terminom, ali je možemo usporediti sa sadržajem tog termina: Dante je, također revno izbjegavajući riječ „idea“, to srednjovjekovno poimanje umjetnosti kratko sažeo u jednoj rečenici:

„Umjetnost se zbiva na tri razine: u duhu umjetnika, u alatu i u materiji koja umjetnošću dobiva formu.“


I ova Danteova izjava (de monarchia II,2) znači samo usporedbu unutar većega sustavnog konteksta: „Znati treba da, kao što se umjetnost nalazi na tri razine, to jest u stvarateljevoj misli, u oruđu i u materiji oblikovanoj umjetnošću, tako i prirodu možemo promatrati na tri stupnja“ (naime u Bogu kao stvaratelju, u nebu kao alatu i u materiji).

Kako se može izričito primjetiti, i Dante koristi pojam „idea“ izričito u metafizički-teološkom smislu: ideja je za njega praslika koju je stvorio Bog i sve smrtno i besmrtno (tj. tjelesni svijet na jednoj, a duše i anđeli na drugoj strani) se poima kao njezina preslika, a njezine zrake, „istovjetno se zrcaleći“, prožimaju sve razine kozmosa i – ovisno o manjoj ili većoj „spremnosti materije“, manje ili više prosijavaju materijalno:

„Ono što ne umire i ono što može umrijeti

drugo nije neg’ sjaj ideje one

koju iz ljubavi porodi naš Gospodin;

to ona živa je svjetlost koja kreće

od Onoga koji svijetli, a ne odvaja se

od njega, niti od ljubavi koja u nj uđe,

s dobrotom sjedinjuje svoje zrake,

zrcaleć’ se stalno u nova bića

zrači vječno ostajući jedna.

Zatim silazi do posljednjih sila

ide dolje, od čina do čina, samo toliko

da napravi kratkotrajne akcidencije;

te akcidencije, mislim,

da stvari su stvorene, koje izrađuje

sa sjemenom i bez njega nebo koje sve pokreće.

Vosak onih ka kojima ta svjetlost ide

ne stoji isti, nego pod znakom

idealnim više il’ manje se prosijava.“

Kad Dante to učenje koje je u potpunosti neoplatonsko (usp. bilj. 68) pripisuje sv. Tomi Akvinskom, onda je to opravdano utoliko što je njegov sustav uistinu sačuvao veliki broj neoplatonskih elemenata i preradio u nešto što možemo nazvati grandioznom sintezom aristotelizma i neoplatonizma (usp. Cl. Baeumker, Der Platonismus im Mittelalter, I.c., str. 26 i d.; isto tamo na str. 19 uputa na mjesta koja su povezana s tim kontekstom u Paradiso XXX,37 i d. i XXXIII, 115 i d.).

Što se tiče samog pojma „idea“, Dante se njime detaljnjije pozabavio na jednom drugom mjestu (Convito II, 5) i ideje (gotovo u smislu filonskih άοώματοι δυνάμεις) obilježio kao „bića“; one su „pokretači trećeg neba“, tj. „supstancije odijeljene od materije, zapravo inteligencije koje prost svijet zove anđelima.“ Neki filozofi stoga pretpostavljaju samo onoliko ideja koliko ima i nebeskih okretaja, ali drugi, poput Platona („uomo eccellentissimo“), onoliko koliko „ima vrsta stvari…, kao što su svi ljudi jedna vrsta, a druga je vrsta cjelokupno zlato …; te su htjeli, kao što su nebeske inteligencije rađateljice svih njih, svaka jednog svoga, da tako ove ideje budu rađateljice drugih stvari i da svaka bude primjer svoje vrste. Pogani su ih nazivali bozima ili božicama, premda ih nisu shvaćali tako filozofski kao Platon.“

Dakle već ovdje počinje, isprva u obliku povijesnog pogleda unatrag, etimološka povezanost: idea = deus ili dea, koja se kasnije sve revnije (i zaigranije) potvrđuje; usp. Bellori „ova ideja ili božica kiparstva i slikarstva“ i „ova ideja i božanstvo ljepota“ (citat str. 130 i str. 136) ili komentar Landina o XIII. knjizi Raja koji je zanimljiv zbog strastvenog odbijanja aristotetlovskih prigovora učenju o idejama:

„Ideja je riječ izumljena od Platona koju je pobijao Aristotel, ali ne s pravim argumentima jer istina ne proturječi nijednoj istini, nego služeći se sofističnim nadmudrivanjima. S Platonom se slažu Ciceron, Seneka, Eustratije, Augustin, Boetije, Altividije, Halkidije i mnogi drugi. Dakle, postoji uzor i forma u božanskoj misli, po prilici koje božanski um stvara sve vidljive i nevidljive stvari. Pišu Platon i Hermes Trismegist da Bog sve poznaje oduvijek. Stoga u Božji um i Njegovu mudrost stavljaju poimanja svih stvari, a njih Platon zove idejama; ali neću se na taj način upustiti u šire razmatranje jer je to mnogo teže i ne priliči da se nađe na ovom mjestu… Jer lijepo je rekao Dante da je Ideja zapravo Bog, jer ono što se nalazi u Bogu to je Bog, a ideja jest u Bogu.“

Erwin Panofsky, Idea, Prilog povijesti pojma starije teorije umjetnosti, Golden marketing, Zagreb, 2002.


About this entry