U njoj nema opiranja

Ne samo u filozofiji (gdje je voda smatrana jednim od prapočela i prvih načela tvorbe svemira) – pa tako Tales iz Mileta drži da je upravo voda prapočelo cijele naravi – nego i u najrazličitijim mitologijama: voda se javlja kao prapočelo, kojim počinje izdvajanje iz bezoblične pra-tvari ili pred-tvari (kaosa), te je tako početak nastanka i prepoznavanja oblika, to jest reda (kozmosa): voda se javlja kao sudionik boga-tvorca (vidi babilon.*Tiamat).

*Asirsko ime za gorke/slane vode (žensko načelo), nasuprot *Apsu (indoeuropski korijen *ap –voda-vode; sanskrt. ap. staroperz. api, novoperz. ab: ab – dest, -abu – zemeze; lat. amnis – rijeka) imenu slatkih voda (akad. verzija Tiamate, izvorno božica slatkih voda, koja pobjedom patrijarhata promijeni spol i postade muško – muž božice Tiamat!); iz (Tiamatinih) njezinih dubina nastadoše sva živa bića.

 

Voda se javlja i kao muško i kao žensko načelo. Ona se tako javlja i kao majčinsko načelo plodnosti i kao svjetsko (svemirsko, kozmičko) jaje (iz kojeg – prema feničkoj legendi o stvaranju – nastadoše Nebo i Zemlja).

Bračni savez Neba – kao muškog načela – sa zemljom ili Vodom, javlja se i u mitologiji mnogih Europljana (vidi: sveti brak: hieros gamos); kao sveti brak Neba i Zemlje, iz kojeg nastaje sve živo.

Kod Kineza voda je opreka ognju, i žensko načelo; a božica Ljubavi (Ištar, Afrodita) redovito se povezuje s vodom, kao u slučaju glasovite Boticcellijeve slike: Rođenje Venere iz morskih valova, a zapravo iz okrutne mješavine pjene, krvi i sjemena, to jest iz ljudotvorne pjene, pa je voda često istaknut i prepoznatljiv erotski simbol.

Dakle, voda je istodobno i plodotvorno ljudsko sjeme, što je muško načelo, po kojem onda Zemlja rađa. Ti se elementi susreću i u kultu feničkog Baala, izvorno kanaanskog božanstva…

U grčkoj mitologiji rječni bogovi nastupaju i kao ždrijepci i muževi smrtnih žena. Otuda je voda primjereno androgini simbol. S druge strane, ta dvojaka funkcija dovodi do izmjenjene uloge božanstva (kao u Homera), gdje je otac Ocean, a majka božice mora Tetija (Ilijada, XIV, 200-210).

Voda, kao tekućina i vlaga, ujedno je i ljudska krv, koja kod Amerinda zastupa sve životne sokove.

Kao voda pranja, voda je simbol preporoda, jer vraća čovjeka u izvornu pračistoću, pa je otuda obredno/ritualno pranje kao drugo rođenje, te kao primjereni preporod: zapravo novi izlazak iz majčine utrobe, što je dijelom i korijen kršćanskih obreda u činu krštenja.

Tako voda, kao simbol rođenja, može biti i simbol opasnosti i smrti (slučaj Jone u utrobi kita, morskog čudovišta). Naime, i biblijska Knjiga postanka postavlja dvije vode: životvornu nebesku vodu, i nižu, donju, pogibeljnu, smrtonosnu vodu (Postanak, 1,7: I načini Bog svod, i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom).

Općenito, voda je trostruki simbol:

– izvor života,

– sredstvo čišćenja,

– središte obnove ili preporoda.

Kao danost-tvar-predmet-stvar promjenjiva oblika, voda je neograničena možnost: uroniti u vodi te izaći iz nje, to je povratak izvorištu, ali i obnova koju predtsvlja kupelj krštenja.

I u Aziji, voda je prva tvar, prapočelo (materia prima), jer i tu sve bijaše voda – golema voda bez obala (kao u budizmu i taoizmu).

Indija ima simboličnu životinju ronitelja, koja – kao indijski vepar – iz pravode iznosi malo zemlje, kao zametak nastanka.

U Vijetnamu, voda je napitak besmrtnosti.

A sve od Arabije do Japana, upravo je bitno obredno pranje vodom.

I u taoizmu – kao i u Bibliji – voda je simbol mudrosti: jer u njoj nema opiranja: kako je u biti slobodna, ona slijedi svaki oblik na koji naiđe.

Alkemijska živa (grč.lat. hydrargyrum, mercurius, njem. Quecksilber, engl. quicksilver) koja je zapravo bivstvena voda, označuje se i kao ognjena voda – koju ne treba pomiješati s ognjenom vodom američkih crvenokožaca, pa i tu je istodobno i muško načelo (oganj) i žensko (voda):

Prema svemu iznesenom, voda jest simbol života, ali i smrti (i eros i thanatos), budući da ujedno i stvara i razara.

Kako je voda nedvojben uvjet opstanka, ona je i čest predmet molitve: od molitve i slave vode u Rg-Vedama pa do hebrejstva i kršćanstva, a kao nagradu za usrdnu i pobožnu molitvu, Bog šalje plodotvorni pljusak.

Gostu i putniku daje se svježa voda da pije i peru mu se noge.

Biblija /Psalam 42-43): „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.“

Ako je u Starom zavjetu voda simbol života, u Novom zavjetu, ona je i simbol duha. Naime, voda krštenja ispire grijehe, i podjeljuje se samo jednom, jer se po njoj stupa u stanje novog čovjeka. Po tome je ona i simbol obnove i preporoda.

U Islamu, voda s neba je božanski znak. U rajskim vrtovima teku rijeke živih voda, a i sam čovjek nastaje iz prolivene vode sjemena.

U mnogih plemena: nebeska, silazna voda je plodotvorno nebesko sjeme (muško načelo, srodno Suncu, ognju neba), dok je zemaljska voda, prva voda – ženska zemlja, te je pod znakom Mjeseca.

U Azteka, ljudska krv (koja je i nebeski i zemaljski simbol) naziva se dragocjena krv. Isto tako kod njih, oni koji su se utopili ili umrli od vodene bolesti, ti se ukapaju u zemlju, dok se drugi mrtvaci spaljuju, što je još jedna potvrda opreke voda – oganj.

Prema vjerovanju Dogona (Afrika) sva je voda u početku bila suha, i to prije nego što je nastalo kozmičko jaje, u kojem je nastalo počelo vlage: zametak postanka svijeta. Te otuda dvojnost: suha voda (mogućnost nastanka) i – samo prividno paradoksalno – mokra voda (ostvareni život i obnova).

U starom Egiptu: Tefenet (božica vlage), jedno je od djece boga-tvorca Atuma, te zajedno s bogom Šu (zrak) tvori prvi par božanskog dveterstva iz Heliopoisa, pa je i tu voda/vlaga stvaralačko načelo.

Prema irskim Druidima, na koncu svijeta vladat će samo voda i oganj.

Kod starih Germana, od voda s vječnog ledenjaka potječe sav život, te od toga potječe ljudski rod, rod divova i rod bogova.

Kod Helena Hezioda (Teogonija): slatka, jezerska voda stajačica je ženska voda, dok je zapjenjena oceanska pučina – muška voda. Iz zemlje se rađa neplodno/jalovo more, a iz zagrljaja s Nebom rodi se Ocean.

U Babilonu, na početku svega (kad još nije bilo ni neba ni zemlje) širila se bezoblična prvobitna voda: iz nje su se izdvojila dva osnovna načela: Apsu – muško božanstvo, i Tiamat (bezdan slane vode) iz koje izlaze sva bića, svi živi stvorovi.

U Egiptu, golemi lopoč se rađa iz pravode, što je i Sunčeva kolijevka prvog dana stvaranja.

U psihologiji, voda je simbol nesvjesnih energija, bezobličnih i tajnih duševnih sila i poriva.

Sjetimo se i Homerova Proteja (Odiseja, IV, 384-418) koji je morsko božanstvo (znak uznemirenih valova, koji mogu podsjećati i na konja i na svinju i na lava) te se pretvara u bilo koji oblik, pa i u vodu i vatru.

Tu je još i Hydra – čudovišna zmija iz grčke mitologije sa sedam ili devet glava, koje čim ih tkogod odsiječe, ponovno narastu. Ona se često uspoređuje s ušćima velikih rijeka (s mnogobrojnim rukavcima). Hydra živi u močvari, krv joj je otrovna. Ubio ju je velejunak Heraklo. Ime joj je u svezi s grčkim hydros (vodena zmija), a u konačnici od hydor (voda): te je simbol, višestruke i razorne moći vode i nezinih smjestišta, a u liku pogubne i poslovično nesavladive nemani, od čega nam je ostala i grčka poslovica: hydran temnein (doslovce: ubiti hydru), ali u značenju činiti nešto nemoguće, jer su dotičnoj lernajskoj/lernejskoj hidri izrastale čak i odsječene glave…

Voda u hrvatskom jeziku

Ta sveopćenito poznata riječ ima ova značenja:

– kao tekućina općenito:

– primjeri: vino bez vode, vino s vodom;

– kupati se u vodi;

– potekla voda iz kamena (Mojsije izbija vodu udarcem štapa o stijenu iz pećine, Izlazak, 17, 1-7);

– voda za piće (pitna voda) uz pitka voda;

– za umivanje i pranje;

– za polijevanje i navodnjavanje vrta i polja;

– vrelo: mjesto gdje voda izbija iz podzemne žile;

– potok, rijeka;

– lokva-bara-blato-jezero: veća ili manja stajaća voda usred kopna;

– velika količina slane vode: more;

– kiša, pljusak;

– poplava.

Riječ voda je u hrvatskom potvrđena od 13. stoljeća.

Podrijetlo riječi voda

Riječ voda se nalazi u svim slavenskim jezicima; indoeuropski korijen je *ued/*uod:

– staroindijski – udan (voda)

– starogrčki – hydor/hydatos (voda)

– latinski – unda (val, voda)

– litavski – vanduo (voda)

– gotski – wato (voda)

– starosaksonski – watar

– staronjemački – wazzar (vlaga, mokrina, tekućica)

– novonjemački – Wasser (voda)

– engleski – water

– ruski – voda

– bugarski – voda

Riječ voda je sveslavenska i praslavenska; praslavenski oblik je *vody.

Indoeuropski korijen *ued-uod-uodo potvrđuje dakle i gotski wato i praslavenski *vody.

U ostalim indoeuropskim jezicima osnova uodo- je proširena sufiskom r, pa imamo *uodor (engleski water, njemački Wasser). Tomu nije blisko samo prepoznatljivo grčko hydor, nego je bliska i hititska riječ vadar/uadar (voda), te još i latinski unda (koja jest val, ali i voda tekućica uopće, pa je tako u latinskom unda fontis – izvorska voda, dok je unda Stygia – poznata rijeka Styx: rijeka podzemnog svijeta u grčkoj mitologiji…

Za C. G. Junga simbol nije ni alegorija ni običan znak, nego slika koja može najprimjerenije označiti nejasno naslućenu bit Duha. Podsjećamo da u rječniku psihoanalitičara duh obuhvaća svjesno i nesvjesno, objedinjuje vjerska i ćudoredna, stvaralačka i umjetnička čovjekova djela, obilježuje svako čovjekovo intelektualno ,imaginativno i emocionalno djelovanje, a kao princip reda suprotstavlja se biološkoj prirodi i održava trajno budnom onu napetost među suprotnostima na kojoj se temelji naš psihičk iživot( J. Jacobi). C.G. Jung nadalje ističe da simbol ništa ne zatvara u sebi niti što objašnjava, nego upućuje na nešto izvan sebe, prema nekom još nadzemaljskom, neuhvatljivu i nejasno naslućenu smislu, koji ni jedna riječ jezika kojim govorimo ne bi mogla izraziti (JUNP, 92). Jung, za razliku od svoga bečkog učitelja, ne misli da simboli neštos krivaju. Simboli su djela prirode. Te pojave zasigurno nisu lišene smisla, ali ono što skrivaju nije nužno predmet cenzure koji će se nanovo pojaviti u obliku simbolične slike. Simbolična bi slika tada bila samo simptom konfliktnog stanja, a ne izraz prirodne težnje psihe da ostvari sve svoje skrivene mogućnosti. Vrijednost simbola potvrđuje se u prelaženju granica poznatog prema nepoznatom, izrecivog prema neizrecivom. Kada skriveni dio jednom postane poznat, simbol umire. Simbolično je ono poimanje koje, prekoračujući granice svakog zamislivog tumačenja, križ smatra izrazom neke još nepoznate i nepojmljive, mistične ili transcendentne, dakle u prvom redu psihološke zbilje, koju je moguće točno prikazati samo križem i nikako drukčije. Dokle god je simbol živ, on je najbolji mogući izraz kakve zbilje; simbol je živ samo dotle dok je prepun značenja. Kad to značenje postane jasnim, drugim riječima, kad otkrijemo riječ koja najbolje izražava ono što tražimo, očekujemo ili naslućujemo, tada je simbol mrtav: ima još samo povijesnu vrijednost (JUNT, 429). Ali, da bi simbol bio živ, ne mora samo prelaziti granice razumsko g poimanja i umjetničke radoznalosti nego i nešto oživljavati. Živ je samo onaj simbol koji je za promatrača vrhunsk iizraz onoga što naslućujemo ali još ne znamo. Tada simbol potiče nesvjesno na sudjelovanje, on stvara život i potiče njegov razvoj. Sjetimo se Faustovih riječi: “Drukčije već na me djeluje taj znak!”… Simbol u svakomu pogodi onu svima zajedničku žicu (JUNT, 494).

ABLUCIJA U Ilijadi(1, 450) pranje je ruku obredno očišćenje. Obredna su pranja simbol o čišćenja vodom* i u gotovo svim religijama obavljaju se prije prinošenja žrtve. Izvorno riječ ablucija znači: očistiti se od blata kojim smo pokriveni. U Evanđelju, Pilat pere ruke vjerujući da se oprao od svake ljage i odgovornosti za pravno prijepornu odluku i njezine teške posljedice. Takvo pranje ruku simbolizira neprihvaćanje odgovornosti, ali ne opravdava postupak. Već u homerskim himnama postaje očito da ablucija nije dostatna da se savjest očisti od grijeha; čistoća duše nije isto što i čistoća kože; ova druga tek je simbol prve: pokvarenu čovjeku ni cijeli ocean ne će zbrisati ljagu s duše. U irskim tekstovima često se napominje kako je kralj ili vladar ujutro pošao na zdenac ili na izvor da se opere. Ta su pranja povezana s obavljanjem vladarske dužnosti, a možda i s općim simbolizmom vrela*(CELT, 15, 328). Pranjem se prisvajaju vrijednosti izvora: različita se svojstva vode prenose na onoga koji se njom polije; voda čisti, okrjepljuje, iscjeljuje i oplođuje. Ablucija je način prisvajnja nevidljive snage vode.(ng)

ANDROGIN Prvi androgin samo je jedan, antropomorfni aspekt kozmičkog jajeta. Nalazimo ga na početku svih kozmogonija i na kraju svih eshatologija. Punina osnovnog jedinstva, u kojem su pomiješane suprotnosti, bilo da su još potencijalne ili su se uspjele pomiriti, konačno spojiti u cjelinu, smješta se na početak (alfa) i na kraj (omega) svijeta i postojanja. Mircea Eliade navodi mnogo primjera androgina iz nordijskih, grčkih, egipatskih, iranskih, kineskih i indijskih religija. Ta slika prvotnog jedinstva, primijenjena na čovjeka, ima, naravno, svoj izraz u spolnosti, često kao nevinost il iiskonska krjepost, kao zlatno doba koje mora ponovno nastupiti. Sufijska je mistika jasna: dvojnost svijeta prividnosti u kojem živimo lažna je i varljiva, to je stanje grijeha, a spas je jedino u stapanju s božanskom zbiljom, tj. u povratku na temeljno jedinstvo. To je i smisao jecanja svirale od trske, iščupane iz zemlje, u uvodu Mesnevija, slavne zbirke pjesničkih parabola Mevlane Dželaludina Rumija. Ta prva podjela, koja kozmički stvara, tj. razdvaja noć od dana, nebo od zemlje, također je podjela na yin i yang, koja tim temeljnim suprotnostima dodaje još hladno i toplo, muško i žensko. U Japanu su to Izanag ii Izanami, koj isu na početku bili pomiješani u jajetu kaosa; u Egiptu je to Ptah, a u Akađana Tiamat. Prema Rg vedi androgin je šarena krava muzara, koja je bik s dobrim sjemenom. Od jednog *nastaju dva*, tvrdi dao; a tako i od Prvog Adama,koji uopće nije muškarac, nego androgin, nastaju Adam i Eva. Jer androgin se često prikazuje kao dvostruko biće koje istodobno posjeduje svojstva obajus polova, još spojena i spremna za razdvajanje. Time se objašnjava i kozmogonijsko značenje indijske erotske skulpture. Tako se androgino božanstvo Śiva, koje se poistovjećuje s bezobličnim počelom očitovanja, često prikazuje kako čvrsto grli Śakti, svoju moć, prikazanu kao žensko božanstvo. Tragove androginije nalazimo i u Adonisu, Dionizu, Kibeli, te Kastoru i Polideuku, koji podsjećaju na Izanagija i Izanami. Mogli bismo beskonačno nabrajati primjere jer je na koncu konca svako božanstvo – stare grčke teogonije to obilno pokazuju– dvospolno i stoga mu nije potreban ljubavnik da bi stvorio novo biće. Taj ritualni androgin, kako ističe M. Eliade, prikazuje sve magijsko-religijske sile zajedničke obama spolovima (ELIM 134–135, DELH, 29). Dakle, androginija, kao znak sveukupnosti, pojavljuje se i na kraju i na početku vremena. U eshatološkom viđenju spasenja, biće iznova postiže punoću u kojoj se podjela na spolove ukida, a upravo na to podsjeća bračna tajna u mnogim starim tekstovima, koja se tako pridružuje slici Śivei njegove Śakti. Međutim, to gotovo posvuda potvrđeno vjerovanje u prvotno jedinstvo koje čovjek mora iznova uspostaviti post mortem, u većini kozmogonijskih sustava prati nužnost potpunog razlikovanja spolova na ovom svijetu. Jer se ljudsko biće nikad ne rađa posve jednospolno, u čemu se najstarija vjerovanja podudaraju s najnovijim otkrićima u biologiji. U skladu s temeljnim zakonom stvaranja, svakoje ljudsko biće ujedno muško i žensko po svojim tjelesnim i duhovnim obilježjima, tvrde Bambare (DIEB). Tako se najčešće objašnjavaju i obredi cirkumcizije i ekscizije, kojima je svrha zauvijek vratiti djetetu njegov vidljivi spol, jer je klitoris u žene ostatak muškog organa,a prepucij u muškarca ostatak ženskogorgana. To je i smisao kineske hijerogamije Fu-xija i Niukue, koji su se sjedinili svojim zmijskim repovima (i k tomu još razmijenili svoja svojstva), te hermetičarskog rebisa, koji je Sunce i Mjesec, nebo i Zemlja, u biti jedno, a prividno dvoje, sumpor i živa. Indijski se simboli ne odnose samo na prvog androgina nego i na konačni povratak u to stanje nerazlučenosti, u to jedinstvo. Cilj je yoge upravo to ponovno spajanje u cjelinu. Hermafrodit je i kineski feniks, simbol obnove. Sjedinjenje sjemena i daha radi stvaranja zametka besmrtnosti zbiva se u samom yoginovu tijelu. Povratak u prvotno stanje, oslobođenje od kozmičkih slučajnosti zbiva se kao coincidentia oppositorum i kao uspostavljanje prvotnog jedinstva: ming (ime) i sing (narav, bît), dva pola bića, moraju se stopiti, tvrde kineski alkemičari. Platon u Gozbi (189 e) podsjeća na mit o androginu : … u to je doba androgin bio poseban rod koji je u izgledu i imenu imao nešto od oba roda, i muškog i ženskog. Bilo da se taj mit evocira u midrašima koji se odnose na Adamovo androgino stanje, ili u kršćanskim gnostičkim učenjima, androginija se uvijek prikazuje kao ono početno stanje u koje se čovjek mora vratiti. Prema jednoj predaji muškarac i žena imali su u svom prvotnom obliku samo jedno tijelo s dva lica; Bog ih je razdvojio i svakomu dao leđa. Tada započinje njihov život kao različitih bića. Tvrditi – kao u mitu o postanku– da je Eva stvorena od Adamova rebra –  znači tvrditi da je svako ljudsko biće u početku bilo nerazdvojeno. Svrha je ljudskog života postati jedno. Origen i Grgur Niski u prvom čovjeku, stvorenu na sliku Božju, vide androgino biće. Pobožanstvenjenje na koje se čovjek nagovara pomaže mu da ponovno pronađe tu androginiju koju je izgubio razdvajanjem Adamovim, a koja se vratila zahvaljujući novom, uzvišenom Adamu. Više tekstova Novog zavjeta govorio tom jedinstvu. Istaknuvši androginiju kao jedno od obilježja duhovnog savršenstva u svetog Pavla i u Evanđelju po Ivanu, Mircea Eliade piše da su izraz imuškarac i žena, ili ne biti ni muškarac ni žena, slikoviti izrazi kojima jezik pokušava opisati metanoju, obraćenje, potpunu promjenu vrijednosti. Jednako je paradoksalno biti muškarac i žena kao i ponovno postati djetetom, ponovno se roditi, proći kroz uska vrata (ELIM, 132). Muško i žensko samo su jedan od mnoštva oblika u kojima se pojavljuju suprotnosti pozvane da se ponovno međusobno prožmu. To ostvarivanje androginije trebalo bi proučavati u mineralnom i biljnom svijetu, jer se minerali i biljke, prema stajalištima alkemičara, dijele na muške i ženske. Svaku suprotnost valja dokinuti spajanjem nebeskog i zemaljskog, a to će učiniti čovjek moć kojega mora djelovati na cijeli kozmos.(ng, ab)

 

Tomislav Ladan, Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000. &

Jean Chevalier / Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, Kulturno-informativni centar, 2007. / Naklada Jesenski i Turk, 2007.

 


About this entry