Sloboda

Ako već ima riječi koje uopće ne bi trebalo tumačiti, onda je to svakako sloboda. Gotovo da je svakomu sloboda najvažnija, a svatko i najbolje zna ono što mu je najvažnije. Pa ipak, unatoč tome, pogledat ćemo izbliza i tu svetu riječ sloboda, za čiji su se sadržaj i smisao borili i bore se toliki pojedinci, tolike zajednice, toliki puci i narodi te tolike svakovrsne države. Jer, istini za volju, ni sama sloboda nije jednoznačna, nego je i te kako višeznačna.

 

Najšire uzeto,

sloboda je stanje u kojem pojedinac ili skupina mogu djelovati nezavisno od svake nužde ili prisile: unutarnje (ćudoredne odredbe) ili vanjske (društvovni zakoni).

Nu dovoljna je već i ta odredba pa da se zavade (a i zavađivale su se) brojne filozofske, sociološke, psihološke, antropološke, teološke i pedagoške škole, stranke i sljedbe, a sve oko toga što je sloboda, koliko je ima, a koliko nema, i koliko se slobode može dopustiti, a koliko se mora zabraniti. Ali, unatoč svemu tome, sloboda je bila i ostaje jedan od središnjih, stožernih pojmova i pojedinčeva i zajedničnoga života, upravo kao ljubav, život, mir, rat i smrt. Dapače, slobodi će čovjek uvijek težiti, pa i po cijenu samoga života, borit će se za nju sve do smrti. Zbog svega toga što se reklo – a još više zbog onoga što se nije reklo – zadržat ćemo se na skromnijoj, uže jezikoslovnoj strani pojma sloboda.

U hrvatskome književnome jeziku riječ sloboda je obilato potvrđena u najrazličitijim pisanim spomenicima od 15. stoljeća pa dalje.

Temeljna značenja riječi sloboda:

nezavisnost, samostalnost: politička sloboda, sloboda trgovanja, ćudoredna sloboda, osobna sloboda;

pravo, povlastica, dopuštenje;

sigurnost;

izuzeće od čega;

mogućnost;

smjelost, hrabrost;

drskost, bezobraština;

obijest, lakoumnost;

pouzdanje;

moć, sila, vlast;

slobodno zemljište, posjed, područje.

Sloboda na glavnim europskim jezicima:

engleski – freedom, liberty

ruski – svoboda

njemački – die Freiheit

francuski – liberte

talijanski – liberta

španjolski – libertad

latinski – libertas

klasičnogrčki – eleutheria

novogrčki – leuteria, eleutheria

Dakle, iako romanski jezici (uz engleski) zadržavaju korijensku latinsku riječ, germanski i slavenski jezici – upravo kao i stari i novi grčki – imaju svoj domaći oblik za temeljni pojam. Svaki od tih oblika ima i svoju zanimljivu povijest, ali mi se ovdje možemo i trebamo zadržati samo na slavenskoj, hrvatskoj riječi, pa ćemo stoga i odrediti njezino podrijetlo.

Korijen riječi sloboda:

U osnovi je indoeuropski korijen *svo, kojemu odgovara:

grčki – sfos (njihov, njegov, svoj)

sanskrtski – sabhya (skupština seoske općine)

gotski – sibja (svojta)

staronjemački – sippea

novonjemački – Sippe (svojta).

(U slavenskim jezicima riječ sloboda dobiva značenje „sloboda članova svojte“);

u slavenskome indoeuropsko *svo daje slo-, svo-, pa imamo dvije osnove: slob- i svob-

ruski – svoboda (hrvatski sloboda)

ruski – sloboda (veće selo).

Tako i jezikoslovno podrijetlo hrvatsko/slavenske riječi potvrđuje međuuvjetovanost slobode, jer je sloboda moguća samo u međuodnošaju: (prvo) prema svojima-svojti-svojacima, a onda prema svim ostalima i svemu ostalome, gdje se još jednom pokazuje kako nema filozofije bez filologije, ili barem: kako filologija može pomoći filozofiji…

Tomislav Ladan, Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000.


About this entry