Stvoriti na svijet

Pitanje o smislu života može se različito shvatiti. Iz njegova daljnjeg razmatranja stoga ćemo odmah na početku isključiti onaj problem koji se bavi zagonentim smislom svega događanja, kao recimo spornim „ciljem i svrhom“ svijeta u cijelosti ili pitanjem o smislu sudbine koja nas snalazi, stvari koje nam se događaju. Jer mogući pozitivni odgovori na sva ta pitanja zapravo su rezervat vjere. Za religiozna čovjeka, koji vjeruje u Providnost, s obzirom na sve to ne mora uopće biti nikakvih problema. Za ostale bi se postavljanje pitanja u navedenom obliku moralo najprije spoznajnokritički preispitati. Moramo naime provjeriti je li uopće dopušteno pitati se za smisao cjeline, ima li samo to pitanje uopće smisla. Možemo zapravo pitati samo za smisao nekog djelomičnog zbivanja, ali ne za „svrhu“ svjetskog zbivanja. Kategorija svrhe utoliko je transcendentna ukoliko se svrha uvijek nalazi izvan onoga što ju „ima“. Mogli bismo stoga smisao univerzuma shvatiti najviše u obliku takozvanog graničnog pojma. Takav smisao mogao bi se možda označiti kao nad-smisao, čime bi se ujedno izrazilo da smisao cjeline nije više shvatljiv i da je on više nego shvatljiv. Taj bi pojam prema tomu bio analogon Kantovim postulatima razuma; on bi predstavljao nužnost mišljenja i unatoč tomu istodobno nemogućnost mišljenja – antinomija koju može izbjeći samo vjera.

Već je Pascal rekao kako grana ne može nikad obuhvatiti smisao cijelog stabla. A novija biološka nauka o okolini pokazala je da je svako živo biće uključeno u svoju istovrsnu sredinu i da ne može izići iz nje. Koliko god u tom pogledu čovjeku pripadalo iznimno mjesto, koliko god bio „otvoren prema svijetu“ i imao više nego okolinu, pa „imao i svijet“ (Max Scheler) – svijet kao takav, tko nam kaže da s onu stranu toga njegova svijeta ne egzistira neki nad-svijet? Nije li dapače mnogo lakše prihvatiti činjenicu da je najviši položaj čovjeka u svijetu samo prividan, samo viši stupanj unutar prirode, nasuprot životinji, ali da na kraju za „bitak-u-svijetu“ (Heidegger) vrijedi isto što i za svijet životinja. Kao što životinja ne može iz svoga svijeta razumjeti viši svijet čovjeka, isto bi tako teško čovjek ikada mogao pojmiti Nad-svijet, osim u uzdizanju punom slutnji – u vjeri. Pripitomljena životinja ne zna u koju svrhu ju je čovjek zauzdao. Kako bi čovjek mogao znati za „konačni cilj“ svoga života, za „nad-smisao“ svijeta kao cjeline? I mislimo da nije točna tvrdnja N. Hartmanna da su sloboda i odgovornost čovjeka u oprečnosti s njemu skrivenom, ali nadređenom svrhovitošću. Pa sam Hartmann priznaje da je sloboda čovjeka „sloboda unatoč ovisnosti“, utoliko što se i duhovna sloboda gradi iznad prirodne zakonitosti, u vlastitom, višem „sloju bitka“, koji je unatoč „dependenciji“ od nižeg sloja bitka prema njemu „autonoman“. Po našem shvaćanju mogao bi se lako zamisliti analogni odnos između carstva ljudske slobode i njemu nadređenog carstva, tako da čovjek unatoč onomu što mu je namijenila Providnost ima slobodnu volju – isto kao što pripitomljena životinja živi po svojem instinktu premda služi čovjeku koji se upravo njezinim instinktima koristi za svoje svrhe.

Pretpostavimo da želim konstruirati stroj čija bi se funkcija sastojala u tom da upakira određenu robu na određeni način. Bez daljnjega je jasno da mi je za tu konstruktivnu zadaću potrebna određena inteligencija, za koju se sigurno može reći jedno: da će u svakom slučaju morati biti na bitno višem stupnju od one koja bi bila potrebna samo za to da sam pakiram tu robu! Što nam je bliže nego prenijeti tu gradualnu usporedbu na problem instinkata. S obzirom na takozvanu mudrost instinkata moramo sad izvući zaključak da će ona mudrost koja je jednoj životinjskoj vrsti ili rodu podarila određeni instinkt, ona mudrost dakle koja je taj instinkt tako reći usadila, da ta mudrost, koja prema tome stoji iza instinkata, mora biti neusporedivo višeg stupnja od „mudrosti“ samih instinkata koji nagone životinju da tako „mudro“ reagira. I možda se prava razlika između čovjeka i životinje na kraju krajeva ne sastoji toliko u tomu što životinja posjeduje instinkte a čovjek inteligenciju (konačno možemo, osobito ukoliko sagledamo ono što je a priori u osnovi svakog ljudskog razuma, ali se tim razumom ne može obrazložiti, svu ljudsku inteligenciju shvatiti kao puki „viši“ instinkt); bitna razlika između čovjeka i životinje prije bi se sastojala u tom što je ljudska inteligencija tako visoka da čovjek – sad u odlučnoj suprotnosti prema sposobnosti životinja – može i još nešto: spoznati da mora postojati Mudrost koja bitno nadmašuje njegovu – nadljudska mudrost – koja je njemu podarila razum a životinjama instinkte, Mudrost koja je stvorila svu mudrost, kako ljudsku tako i „mudre“ instinkte životinja, uskladivši ih sa svijetom kojem pripadaju. Schleich je zacijelo najsažetije i ujedno najljepše uspio izraziti odnos ljudskog svijeta prema Nad-svijetu – odnos koji si možemo predočiti analogno odnosu između „svijeta-okoline“ (Uexkull) životinje i svijeta čovjeka, rekavši: „Bog je sjedio za orguljama mogućnosti i improvizirao svijet. Mi, siroti ljudi, čujemo kako iz njih izalzi samo vox humana. Ako je već on lijep, kako prekrasna mora biti cjelina!“

Želimo li odrediti odnos (uskog) životinjskog svijeta prema (širem) svijetu čovjeka i od ovoga opet prema (sveobuhvatnom) Nad-svijetu, nudi nam se kao usporedba zlatni rez. Po njemu se manji dio odnosi prema većemu kao veći prema cjelini. Uzmimo na primjer majmuna komu se daju bolne injekcije kako bi se dobio serum. Može li majmun ikada shvatiti zašto mora trpjeti? Gledajući iz svog svijeta on nije u stanju slijediti razmišljanja čovjeka koji ga koristi za svoje eksperiment. Jer ljudski svijet, svijet smisla i vrednota, nije mu dostupan. Ne može doseći, ne može ući u njegove dimenzije. Zar nas to ne sili na pretpostavku da i sam ljudski svijet nadvisuje neki čovjeku nedostupan svijet, čiji smisao, čiji nad-smisao bi tek mogao osmisliti ljudsku patnju.

Korak u ultrahumanu dimenziju izveden u vjeri temelji se na ljubavi. Samo po sebi to nam je poznato. Ali manje je poznato da za njega postoji infrahumana preformacija. Svatko je zacijelo vidio psa koji – dok mu u njegovu interesu veterinar zadaje bol – pun povjerenja gleda u svog gospodara. Iako ne može „znati“ za smisao te boli, životinja „vjeruje“ utoliko što ima povjerenja u svog gospodara, i to zato jer ga stvarno „ljubi“ – sit venia anthropomorphismo.

Samo po sebi je jasno da je vjera u nad-smisao – shvaćen bilo kao granični pojam ili, religijski, kao providnost – od eminentnog psihoterapijskog i psihohigijenskog značenja. Ona je stvaralačka. Kao prava vjera proizašla iz unutarnje snage ona krijepi. Za takvu vjeru ne postoji konačno ništa besmisleno. Ništa joj ne može izgledati „uzaludnim“ – „nijedno djelo ne ostaje neuknjiženo“ (Wildgans). Iz tog aspekta nijedna velika misao ne bi mogla propasti, čak i ako nikada ne bi postala poznatom, ako bi je netko „ponio sa sobom u grob“. Intimna životna priča čovjeka u svoj njezinoj dramatičnosti pa i tragičnosti ne bi se onda nikad „uzalud“ dogodila, čak i kad je nitko ne bi opazio, kad o njoj ne bi pričao ni jedan roman.

„Roman“ koji je netko proživio još uvijek je neusporedivo veći kreativni čin od onog koji je netko napisao. Svatko od nas na neki način zna da sadržaj nekog života, njegova ispunjenost uvijek negdje ostaje kao sačuvana, „pohranjena“ u onom Hegelovom dvostrukom smislu koji istodobno znači „tollere“ i „conservare“, „ukinuti“ i „očuvati“. Na taj način vrijeme, prolaznost života ne može nauditi njegovu smislu ni vrijednosti. Prošlo opstojanje je također jedna vrsta opstojanja – možda najsigurnija. Sve djelovanje u životu može se iz tog vidika prikazati kao spašavanje mogućeg u stvarnost. Iako minulo, ono bi baš u prošlosti bilo pohranjeno za vječnost, spašeno od svakog daljnjeg utjecaja vremena.

Zasigurno je proteklo vrijeme nepovratno, ali je ono što se u njemu dogodilo nedodirljivo i nepovredivo. I tako se prolazno vrijeme pokazuje ne samo kao otimač nego i kao vjerni čuvar. Pogled na svijet koji stalno ima pred očima prolaznost života ipak ne mora nipošto biti pesimistički. Želimo li to izraziti usporedbom, mogli bismo reći: Pesimist liči čovjeku koji stoji pred zidnim kalendarom i u strahu i tuzi gleda kako kalendar – s kojeg svaki dan trga po jedan list – postaje sve tanji i tanji. Čovjek pak koji shvaća život u gore rečenom smislu naliči onomu koji tek otrgnut list s kalendara uredno i pažljivo polaže uz ostale već otrgnute, te na poleđini lista upisuje neku bilješku poput dnevnika i pun ponosa i radosti spominje se svega što je u tim bilješkama zadržano – što je sve u njegovu životu bilo proživljeno. Što se događa kada taj čovjek primjeti kako stari? Mora li – može li stoga zavidna srca gledati mladost drugih ljudi ili se sjetno osvrtati na svoju? A zbog čega da zavidi nekom mladom čovjeku – mislit će radije – možda zbog mogućnosti koje mlad čovjek još ima, zbog njegove budućnosti? „Hvala lijepa“, reći će si, „ja umjesto toga imam stvarnost – u mojoj prošlosti; ne samo stvarnost učinjenih djela već i onu proživljene ljubavi kao i onu propaćenih patnji. A na tu sam najviše ponosan, makar mi zbog nje najmanje zavide…“

Sve dobro, sve lijepo iz prošlosti – u prošlosti je sigurno pohranjeno. S druge pak strane svaka se krivica i svako zlo – kroz cijeli život – još „može otkupiti“ (Scheler, „Wiedergeburt und Reue“ [„Ponovno rođenje i pokajanje“]). Dakle, nipošto nije tako kao da imamo gotov film, kako si teorija relativnosti zamišlja kozmički proces kao sveukupnost četverodimenzionalnih „svjetskih linija“ („Weltlinien“) – gotov film koji se samo vrti. Naprotiv, film ovog svijeta tek se snima! To pak ne znači ništa drugo nego da je prošlost – „na sreću“ – utvrđena, dakle osigurana, a budućnost – „na sreću“ – otvorena, dakle stavljena pred čovjekovu odgovornost.

Što je pak odgovornost? Odgovornost je ono na što smo „pozvani“ a – čemu se neželimo „odazvati“. Time već mudrost jezika nagoviješta da u čovjeku mora postojati nešto poput suprotnih sila, koje ga nastoje odvratiti od toga da preuzme odgovornost usađenu u njegovo biće. I zaista – ima u odgovornosti nešto „bezdano“. I što duže i dublje mislimo na nju, to više to opažamo – dok nas konačno ne spopadne neka vrst vrtoglavice. Čim se naime udubimo u bit ljudske odgovornosti, obuzme nas jeza: ima nešto strašno u odgovornosti čovjeka, ali ujedno i nešto divno! Strašno je znati da u svakom trenutku snosim odgovornost za bližnjega; da je svaka odluka, najmanja i najveća, odluka „za svu vječnost“; da u svakom trenutku ostvarujem ili proigravam jednu mogućnost, mogućnost upravo tog trenutka. A svaki pojedini trenutak skriva tisuću mogućnosti, ali ja mogu izabrati samo jednu jedinu da bih je ostvario. Time sam već sve ostale tako reći prokleo, osudio na nepostojanje, a i to za „svu vječnost“! Ipak, divno je znati da je budućnost, moja vlastita a s njom budućnost stvari, ljudi oko mene, na neki način, – pa ma u kako maloj mjeri – u svakom trenutku ovisna o mojoj odluci. Što njome ostvarim, što njome „stvorim na svijet“, spasit ću u stvarnosti i sačuvati tako od prolaznosti.

Viktor E. Frankl, Liječnik i duša – temelji logoterapije i egzistencijske analize, II. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

 


About this entry