Onaj koji daje

yasminvellosopolaroidheaven2008r2

Image: Yasmin Velloso, Polaroid Heaven, 2008

Audio: Mosteiro da Ressurreicao – Ressuscitou Aleluia – Regina Caeli

 

Opća pojmovna odredba

Jedna od najkraćih – a vjerojatno i najtočnijih – odredaba pojma Bog bit će ova: najviša zbiljnost. Ali, kako bi to i prosječniku i neupućeniku bilo po­svema jasno, dodaje se i proširak navedene odredbe: sveto, beskonačno i vječ­no duhovno biće. Zapravo, to najviše i vrhunaravno biće u biti je nevidljivo, a od Njega je sve, Ono je u svemu i upravlja svime. Samo, pojmu Boga pridaje se i važno svojstvo da se On preko svojih izabranika objavio ljudima te da se i dalje objavljuje.

Međutim, sve te navedene značajke Božjeg bića vezane su za tri jedno-božačka sustava globalne uljudbe (u židovstvu, kršćanstvu i islamu), koji su utemeljeni i potvrđeni i povijesno i kulturno i politički, i imaju milijune i mili­june vjernika i sljedbenika, sa sustavnim ustrojstvom bogomolja, ustanova, bra­tovština, saveza, redova i udruga – na svim razinama-, te s ustanovljenim svećenstvom, vjerskim starješinstvom i vrhovništvom, koji su svojevrsni ovla­šteni posrednici između božanstva i vjerništva.

U tim vjerskim i bogoslovnim sustavima Bog je i najviša osoba. Naime, kao sveto, beskonačno, duhovno Biće i stvoritelj, održavatelj, pravedni sudac i ot­kupitelj Svemira, što je sve i prema Bibliji. Vječni i nevidljivi Bog, Gospodar svjetova i konačni sudac svemu ljudskomu rodu, On je i sveznajući, pravedan, milosrdan i nepromjenjiv, prema Kur’anu.

U neprestanoj težnji da dokuči, te u ljudskim granicama odredi, to vrhun­sko i nadnaravno Biće, čovjek se trsio i trsi se zahvatiti i dandanas – jezikom znanosti, mislilaštva, bogoštovlja i umjetnosti – u svojoj konačnosti (i kao po­jedinac i kao cjelokupni ljudski rod) Njegovu vrhunaravnost i beskonačnost. Otuda je – u daljnim bogoslovnim razmišljanjima – Bog bezmjerni i beskonačni Um, vječno Božansko načelo, vječni Duh koji sve zna i sve vidi, koji sve stvara i sve ljubi. Toga Boga – Biće najviše moći, mudrosti i dobrote vjernici štuju, mole mu se, očekujući od Njega iskupljenje i spasenje te nagradu vječnog blaženstva kao dar Njegove neuvjetovane milosti i beskrajne ljubavi.

Međutim, za razliku od pojma o tome Bogu, kojega se ime i zbog štovanja i zbog značenja riječi piše u mnogim jezicima pa i u hrvatskom velikim slovom (Bog), postoji i podređeni pojam o biću s božanskim svojstvima koje je predhodilo pojmu jednobožačkoga Boga te koje je – na razini monoteističkog ili jednobožačkog bogoslovlja – i u nižem vrijednosnome položaju. Ta se riječ piše početnim malim slovom – bog, a obično znači:

– biće nadljudskih svojstava i snage. Takva su bića nama još najbolje mož­da poznata u likovima pretkršćanskih poganskih bogova i božanstava starih Grka i Rimljana, kakvi su npr. božica Afrodita ili bog Apolon, božanstvo mora Neptun ili božić ljubavi Amor i si.;

– lik ili kipić bića koje se u starini štovalo kao božanstvo, bog, božić, idol, kumir;

– osoba kojoj se pripisuju božanske značajke, kao npr. u rečenici “Karlov bog otac nije ničim zavrijedio toliko sinovske ljubavi”;

– vladar koji ima apsolutnu vlast u nekoj državi, kao npr. “Staljin nije bio samo najveći despot nego i bog sovjetskog carstva”.

Prijepori spoznajnog puta

U pisanoj povijesti i Zapada i Istoka, sve od prvih grčkih mudraca do današnjih atomskih fizičara, napisane su doslovce i tisuće knjiga i cijele knjiž­nice rasprava i priručnika o bogovima i o Bogu: bilo kao o božanstvenim pre­dmetima, bićima i.područjima s najmaštovitijim pridjevcima u poganskome svijetu, bilo pak kao o Biću nad bićima, Stvoritelju svemira te uzroku svih uzroka i utoku svih nadanja.

Naš pokušaj enciklopedijske ili jezikoslovne odredbe – u sažetku osnovnih svojstava – može samo natuknuti ponešto u obliku najopćenitije rječničke re-dalice ili vičničke natuknice. Pri tome neće možda biti zgorega pripomenuti kako gotovo da nema plemena, puka ili naroda – uzeto globalno i planetarno – koji ne bi imao (pa ma koliko i prizemnu, katkad isključivo maštovitu, a katkad opet i prilično zbrkanu) svijest-misao-predodžbu o bogu ili Bogu.

Postoji mnoštvo bogoslovnih i bogoštovnih dokaza o Bogu, ali nikako naj­manji neće biti ni taj što se nekakva zamisao o Biću od kojega je sve i kojemu se nekako vraća sve i koje vodi nekakvu brigu o svemu – a kroz vrijeme i prostor čovjekova bivanja na Zemlji – nezaustavljivo javljala i javlja u najrazličitijih ljudi, bez obzira koliko ona bila fantastična, primitivna ili pak zamršena, učena ili metafizična. Štoviše, kao da se sve svodi – od maglenih i tajanstvenih predodžaba praplemena do hipermodernoga boga teologa, filozofa ili atomskih fizičara – na samu opstojnost ideje o Bogu, koji može imati bezbroj imena, ali ipak ostaje Jedan, pa makar i kao najveće i bitno neprodirno te neprozirno jednotrojno otajstvo… Jer u biti, svaka ljudska ideja o Bogu sama po sebi (već zbog ograničena čovjekovog uma) nepotpuna je i ograničena. Stoga u konačnici – s motrišta ljudske spoznajne moći – nema odredbe koja bi u cijelosti zahvatila Božansko (to jest: Boga). I u najboljem slučaju, posrijedi je tek put duha do spoznaje, ili još točnije: tek beskrajna težnja prema Bogu, uz milost dara vjere…

Otuda – kao u potpunom spoznajnom očaju – znade nastati i pomisao o tolikoj nemoći ograničenog bića da spozna bezgranično Biće, te biće čak doziv­ljava Boga kao Ne-boga ili barem kao nespoznatljiva ili nespoznatog Boga, a koji će se tek izabranima pokazati i kao spoznatljivi Bog.

Nu tako se, posve bjelodano, zapada u umsku vratolomiju na tankoj žici dvojbe između teologije i ontologije, nakon čega se naravno otkriva kako Bogu prilaze bliže zagovornici odanoga srca nego pobornici ispitivačkoga razuma. To jest: onaj tko ljubi i vjeruje prije će doživjeti ili iskusiti milost Božje naravi nego onaj upornik koji bi prvo htio znati kako bi mogao vjerovati, jer se polazna postavka promeće u vjeru kojom se spoznaje mjesto spoznaje kojom bi se vjerovalo, a time i dokučilo otajstvo božanstva i Božje naravi.

Riječ Bog u hrvatskome jeziku

Riječ bog (Bog) potvrđena je u hrvatskom jeziku od 12. st. Bog je jedna od temeljnih riječi i pučkog, razgovornog i bogoslužnog, a i mislilačkog i znan­stvenog jezika.

Oprimjeruje se (a prema Akademijinu Rječniku, 1. knjiga, (1880.-1882.) -navedeno u izvadcima-:

– u pozdravima (Ostaj s Bogom!);

– u željama (Bog ti platio! Ne dao Bog);

– u prisegama i kletvama (Prisežem se Bogom živim. Tako mi Bog pomo­gao! Bogme toga nećemo trpjeti!);

– za izricanje prokletstva (Da Bog ubije!);

– u nadanju (E da Bog dadne! Ako Bog da);

– za izricanje čovjekova naravnog neznanja o čemu (Bog-zna, neka Bog zna, Bog bi ga znao);

– za izraz velike tegobe ili nevolje (Plač se sužnja sve do Boga čuje);

– za izraz više ili nadređene volje (Kako Bog hoće);

– za neznabožačke bogove (Izvan ostaloga stada takvih bogova, lažni i himbeni bozi).

Podrijetlo pojma i riječi Bog

U Bibliji (Stari zavjet) Bog je prvi i posljednji. Njegovo središnje ime je EL, dok su ostali nazivci samo njegovi pridjevci. JAHVE je ime koje je Bog dao sam sebi. Prema Rječniku biblijske teologije (Zagreb, 1969.), Boga su spominjali stari židovski susjedi pod imenom El Elijon. Međutim, spomenutoj riječi JAHVE sam Bog daje značenje ovako: Ja sam koji jesam (grčki Ego eimi ho on. Hebrejski je oblik Jahveh, te otuda, ime JAHVE. Zapravo, cijela ta ključna rečenica na hebrejskome glasi “ehjeh ašer ehjeh” (ja sam koji jesam), te i latin­ski isto: Ego sum qui sum.

Ime Sebaot (ili razgovorno i uobičajeno Sabaot – koje se često pridaje Bogu u Starome zavjetu – izvorno ima dvojbeno značenje: ili nebesa i zvijezde ili izraelska vojnica, a u nas se često tumači kao Bog nad vojskama.

Zanimljivo je dodati kako Židovi kasnije (nakon izgnanstva) ne izgovaraju
Jahvino ime, ali ga i dalje pišu u liku tetragrammatona (ili svetog četveroslova
JHVH, ali ga izgovaraju ADONAJ (Gospodin), što se i na grčki prevodi kao
Kyrios, koje također znači Gospodin.

Židovski oblici El i Elohim znače isto – Bog.

Za hrvatski oblik Bog korijen je *bhaga – s polaznim značenjem podašan, koji daruje ili biva dobar, što potvrđuje i staroindijski oblik bhagas – onaj koji daje, darivatelj, a time i Gospodar. Sve to potvrđuju i ostali slavenski jezici: od staroslavenskog i ruskog do južnoslavenskih jezika.

U germanskim jezicima praoblik je *gudam sa značenjem ili onaj koji se štuje ili onaj kojemu se žrtvuje (što potvrđuju i skandinavski jezici i engleski i njemački: Gud, god, Gott). Grčki pak, latinski te romanski jezici (s oblicima kao Zeus, theos, deus, Iddio, Dio, Dieu te dios) imaju zajedničku praosnovu u riječi *div- s temeljnim značenjem svjetlo, nebo. Posve na drugoj strani, semitski jezici imaju – već protumačene oblike – El/Elohim za hebrejski i Illah/Allah za arapski… Zanimljivo je da je zbog turskog oblika Allah (ar. Allah) hrvatski leksikograf Belostenec tražio da se i hrvatski piše mjesto Bog – Bogh…

Ime Bog na izvaneuropskim i europskim jezicima

– hebrejski – JAHVE, EL, Elohim, Sebaot

– arapski -Allah (Bog – kao vlastito ime), illah (bog).,

– grčki – Zeus, theos, Kyrios

– latinski – Deus, Dominus

– talijanski – Dio

– španjolski – Dios

– francuski – Dieu

– engleski – God

– njemački – Gott

– ruski – Bog

– irski – Dia

– gotski – Guth

– staronordijski – Godh/Gudh

– danski – Gud

– švedski – Gud

– litavski – Dievas

– staroslavenski – Bogh

– sanskrtski – Deva

– staroperzijski – Baga.

Dodatci o oblicima u pojedinim jezicima

U klasičnom grčkom jeziku svima su poznate riječi Zeus i theos. Gledano mitologijski i etimologijski, za razliku od svoje djece (Atene, Apolona, Artemide, Aresa i Dioniza) – koja su zapravo uvezena, tuđinska božanstva, naime: prethelenski bogovi-, sam Zeus (božanski vrhovnik) jedini je grčki bog za ko­jega je dokazano indoeuropsko podrijetlo. Korijen njegova imena *div/diev -podudara se sa staroindijskim, latinskim i ilirskim oblicima (Jupiter-Jovis pater, Diou-pater, Deipatyros), a isto tako i njegov pridjevak otac (npr. otac bogova i ljudi, kako je u Homera). Zapravo, korijenska riječ u imenu Zeus (genitiv Dios), koje je u naših starih prevoditelja često Divo, slaže se sa sanskrtskom riječju diva (nebo) – dok je sam bog u sanskrtu divas – pa je tako prapojam nebo i vedro nebo, i sam je Zeus prvotno bio bog atmosferskog svoda (s pop­ratnim pojavama: kiša, oluja, munje, grom). A kao izvorni pater familias on je i glavar i zaštitnik obitelji.

Prema C.D. Bucku, u indoeuropskoj skupini jezika (italički, keltski, baltički i indoiranski) riječ za boga obično je srodna riječima za nebo, dan ili nebeski bog, a s polaznim pojmom svjetlost, sjajan. U slavenskim jezicima i u iranskome temeljni je pojam nešto drukčiji: onaj koji djeluje, daruje; koji je darežljiv, milostiv. Dakle, i grč. Zeus i lat. Jupiter i sanskrt. dyaus podjednako potvrđuju korijenski pojam: indoeuropski *dei-, *deiwos, što je hrvatski div/Divo.

Dočim uobičajena starogrčka i novogrčka riječ za pojam bog/Bog – theos lako bi mogla biti pred-grčka, to jest: ne-grčka, iako Frisk ostavlja mogućnost izvorne podudarnosti s armenskim dik’, te s indoeuropskim korijenom *dhesos-.

Gotski prvotni oblik guth (kao i u svim ostalim germanskim jezicima) pre­tpostavlja praoblik *ghutom, što je srodno sa staroslav. zovetь (ono što se zove ili zaziva), a što bi potvrđivao i staroindijski izričaj puruhuta, što je vedski pridjevak boga Indre, jer staroindijski hu znači zvati, zazivati bogove, pa bi tako u polaznici bio indoeuropski korijen *ghu-, koji se podudara i s germanskim i sa slavenskim potvrdama. Tako bi pojam bog/Bog izvorno bio “zazivano biće” (F. Kluge).

Što se pak tiče oblika bog/Bog u hrvatskom jeziku – prema Skoku – riječ je naravno sveslavenska; posrijedi je imenica iz praslavenskog doba, za koju po­stoje dostatne potvrde u arijskoj skupini jezika. Prvotno bi značenje bilo sreća ili zemaljsko dobro. Međutim, prvotni pridjev *bogь morao je već u praslavensko doba postati imenica u značenju božanstvo koje podjeljuje sreću i zemna dobra. To potvrđuje sanskrtski bhagas (djelitelj, gospodar, bogatstvo), dok je u avesti baga-: gospodin, bog. A kako se u staroiranskom dualizmu razlikovao dobri i zli bog, u hrvatskim pučkim govorima postoji izrijek koji potvrđuje pradrevni utjecaj, jer dok će se redovito kazati dobri bog i dobar kao bog, postoji i izričaj do zla boga. Naravno, kršćanstvo je i u slavenskim jezicima uzelo samo pojam boga kao dobroga boga.

Tomislav LADAN, Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000.


About this entry