Ljubav

Yasmin Velloso, No Matter How They Tossed The Dice, 2008.
Yasmin Velloso, No Matter How They Tossed The Dice, 2008.

Leksikonski najšire uzeto, ljubav je čuvstvena privrženost. Ljubav može biti medu osobama istog spola. Ljubav može biti medu osobama različitog spola.
Ljubav može biti i izvanspolna, a između više osoba: takva je ljubav medu srodnicima ili usvojenicima; najčešći primjeri takve ljubavi su materinska, roditeljska, bratska, sestrinska.
Ljubav dalje može biti prema narodu, domovini, ljubav prema uspjehu, ljubav prema znanosti, ljubav prema istini, ljubav prema čovječanstvu u cjelini i napokon: ljubav prema Bogu kao jedinstvenoj Jednoći koja je Sve.Websterov veliki rječnik ima dosta široku odredbu: “ljubav je privlačnost, želja ili naklonost što se osjeća za osobu koja izaziva užitak ili divljenje ili čuvstvo nježnosti, suosjećajnog interesa, ili blagonaklonosti”. Tu je svakako posrijedi pokušaj definicije koja teži zahvatiti više vrsta međusobne ljubavi, pri čemu propušta neke druge slučajeve.

Kod Francuza (npr. Petit Robert) susrećemo nešto drukčiji način određivanja: “Ljubav je povoljno raspoloženje naklonosti i volje u odnosu na ono što se osjeća ili priznaje kao ddbro, a razlikuje se prema objektu koji ga izaziva”.
Ta se opća odredba dalje oprimjeruje ovako:
– nagnuće da se želi dobro nekomu drugačijemu od sebe (Bogu, bližnjemu, čovječanstvu, domovini) i da mu se posveti;
– naklonost medu članovima obitelji (majčinska, očinska, bratska);
– nagnuće prema osobi drugog spola, najčešće strastvena značaja, utemeljeno na spolnome nagonu, ali izazivajući različite vrste ponašanja.
– Tu je i onaj čuveni primjer: Ljubav nije ništa drugo nego razmjena dviju fantazija i dodir dviju pokožica (Chamfort);
– nagnuće prema osobi istog spola (homoseksualnost):,
– međuspolna ili istospolna veza, ljubavna pustolovina;
– spolni odnošaj ili snošaj;
– personifikacija ljubavi: Amor, Kupidon, Ljeljo;
– privrženost nekoj vrijednosti, a bez interesa;
– ljubav prema pravednosti.

Nijemci, i u sažetu rječničkom obliku (Wahrig, Deutsches Worterbuch), njeguju svoj način određivanja:
– jaka naklonost, snažno čuvstvo privlačnosti, požrtvovna čuvstvena povezanost;
– jako i sa spolom povezano, požrtvovano čuvstveno vezivanje.
(Tu je zanimljivo isticanje požrtvovnosti, što kod ostalih posve izostaje).

Zavirimo li u Španjolaca (Diccionario General Ilustrado de la Lengua Espanola), naći ćemo nešto vrlo zanimljivo, ali nikako slučajno:
– Živo čuvstvo ili nagnuće prema osobi ili stvari: ljubav prema predcima, ljubav prema slavi;
– samoljublje (sebeljublje): potpuno čuvstvo neumjerena cijenjenja sebe samoga koje izaziva žestoku želju da se podpuno postigne ono što bi moglo biti cijenjeno od drugih ljudi, i vrlo izražena osjetljivost na sve što se tiče cijenjenja samoga sebe.

Takva je odredba i ljubavi posve razumljiva u naroda s naglašenim osjećajem časti, osobnosti i oholosti. Isto je tako i za očekivati što se pod pojam amor dva puta isti pojam određuje kao “strastveno čuvstvo prema osobi različita spola”, s tim što pridjev distinto može značiti i različita, ali i izrazita (spola); samo tako je shvatljivo zašto u drugoj odredbi stoji: amor entre personas de distinto sexo.

Neće nas naravno nimalo začuditi što kod Sovjeta (Sovjetskij Enciklopedičeskij Slovar’) na prvome mjestu susrećemo ovakvu odredbu: “Ljubov, intimnoe i glubokoje čuvstvo, ustremljenost na druguju ličnost, čelovječeskuju obšćnost ili ideju…”

A kad dođemo i do našeg najvećeg hrvatskog rječnika (Rječnik JAZU), neće nas nimalo iznenaditi što se toliko pozornosti posvećuje folklorizmu, pa jedno od središnjih mjesta u grozdu riječi oko ljubavi zauzima ljuba, dakako: ona vjerna…
Naravno nije nikako nebitan cijeli niz od početne korijenske riječi pa do izvedenica:
– ljub (adjektiv) – drag, ljubljen
– ljub (sf) – ljubav
– ljub (sm) – ljubavnik
– ljuba (sf) – ljubav
– ljuba (sf) – ljubavnica, prijateljica (amica, innamorata, dilecta, amica dilecta qua nemo carior)
– ljuba (sf) – supruga, žena (uxor)
– ljuba (sf) – bludnica (meretrix).

Korijen riječi ljubav

Prema domaćim etimologijskim rječnicima (P. Skok) i onim stranim (Buck) posrijedi je čisti indoeuropski, sveslavenski i praslavenski korijen *ljub, s temeljnim značenjem carus, lieb, tener. Susrećemo ga i u pridjevu z-ljuban (ama-bilis) – koji je ljubiv, voljiv. Imamo ga i u toponimu Ljubljana(e) – naselje s dobrim zemljištem.

Staroslavenski oblik za ljubav je ljuby. A nije potrebno nikakvo posebnije tumačenje riječima koje iz toga korijenskog oblika posve naravno proizlaze kao voda iz izvora: ljubavnik, ljubavnica, preljub, preljublje, ljubomor, obljuba, obljubnik, ljubljenik, obljubljenica, ljubljenica i sl.

Naš je hrvatsko-slavenski korijen ljub u izravnoj svezi s germanskim lieb, koji je ne samo u riječima kao die Liebe, nego i Glaube, te Lob, dakle: i ljuba i vjera i hvala-pohvala.

S time su dalje povezani latinski oblici libido, lubet-libet, a i sanskrtski glagol lubhyati u značenju: oćutjeti snažnu žudnju. Sa svime tim na umu, prirodno proizlazi pretpostavljivi indoeuropski korijen za pojam voljeti, ljubiti – *leubh. Ne treba posebno isticati i da je englesko love u izravnoj svezi s dotičnim korijenom.

Zanimljivo je pripomenuti kako grčki ima za pojam ljubavi četiri korijenske riječi. To su glagoli erao, fileo, stergo, agapao, s kojima su u svezi četiri rječite imenice:
– eros – tjelesna, spolna ljubav
– filia – prijateljstvo, naklonost
– agape – nagnuće, milost, simpatija
– storge – zadovoljstvo s nekim, slaganje.

Latinski uz amor ima još i venus, što je sačuvao samo u osobi božice ljubavi Venere, a znači ljubav, draž, želja.

Latinski uz poznate riječi amo, cupio (ljubim, žudim), s još poznatijim poosobljenicama Amor i Kupidon (što su dražesna i sitnija božanstva), ima i jednu rijetku preostalu riječ venus (koja znači ljubav, draž, želja) ali je vjerojatno najpoznatija dama rimskoga Olimpa i nedvojbeno najpoželjnija – Venera, rimska božica ljubavi. Rimska Venera se veoma rano počela posve poistovjećivati i podudarati s grčkom Afroditom, od koje je poprimila mnoga svojstva. Stoga opisujući podrijetlo grčke, objasnit ćemo mnogo toga i u rimske božice.
Najstariji grčki mit o Afroditi sadržan je u Heziodovu djelu. Prema Heziodu, na nagovor majke Geje, najmlađi titan Kron, noću je svojega oca (boga neba Urana) napao srpom, oduzevši mu tako muškost i snagu. Tu sada slijedi profesorski smokvin list preko mitologijske praokrutnosti. Naime, iz nastale mješavine oceanske vode, krvi, sjemena i pjene rada se božica ljepote i ljubavi – Afrodita. Školski priručnici obično kažu: rođena je iz morske pjene, koju je oplodio bog neba Uran … Međutim, ime Afrodita nije izvorno ni grčko ni indoeuropsko. U korijenu su sirijsko-feničke, odnosno asirsko-babilonske božice ljubavi: Aštoret-Astarte-Ištar. Od toga je imena – uz što manje a što veće mijene nastalo ime Afrodita. Nu kako grč. afros jest pjena, pučka etimologija tumači ime Afrodita kao ona koja je rođena iz pjene, recimo: pjenušnica… Otuda i na čuvenoj slici Sandra Botticellija Nascita di Venere (1482) i rimska Venera izlazi iz morske pjene… Inače, korijenu imena Venus je indoeuropski i germanski korijen: *uen (željeti, čeznuti, ljubiti), što je sačuvano u njemač-kome i engleskome: Wunsch – wunschen, wish…

Tumačenje pojma

Iako je moguća i ljubav jednoga prema jednome (kao što je samoljublje najbolje oprimjereno u slučaju antičkoga Narcisa), ipak je za ljubav potrebno dvoje. To je, naime, toliko točno, da se potvrđuje i u slučaju sebeljublja, jer se i u tome slučaju jedno dijeli nekako na dvoje, čak u sebi samome, kao slučaj temeljne rascijepljenosti, podvojenosti, pa i shizofrenije. Stoga – prema Aristotelu, čak politika i država počinje s načelom udvajanja – to jest: kad se prirodno sastanu muško i ženko kao temelj svakog ljudskog zajedništva i udruživanja. I kad kažemo obično Pero ljubi Maru i Mara voli Peru, imamo ne samo najčešći, nego i temeljni oblik ljubavi. Dakle ljubav počinje od samoga sebe (Aristotelova filautia), ali ona biološki i sociološki produktivna nužno uključuje muško i žensko, čime se uključuje u problematiku ljubavi i obitelji, i pleme, i naselje i grad i država, te društvo, svijet i opstanak. Ljubav tako nužno i neminovno postaje predmetom i politike i religije i filozofije i umjetnosti. U tome smislu ona za ljude biva i istovjetna s pojmom zajedništva, suživota i opstanka. Otuda i smisao ljubavi prema bližnjemu, te prema Bogu.

Navedene definicije pokazuju kako je Ljubav naprosto duševno stanje kad se tko ili što ljubi. U njezinu temelju jest spolni nagon, ali ljubav s njime nije nikad istovjetna. Ona je naime uvijek barem veoma složena interesna ili među-interesna zajednica. Istina, posve je moguć spolni nagon bez ljubavi, ali u ljubavi uvijek ima neke sveze sa spolnošću, pa makar i u značenju biološkog temelja, po kojem i postoji razdioba na spolove. Ako je, dakle, moguće da ljubav ide od one naprosto prema sebi, pa preko one prema Mari, do one prema čovječanstvu ili Bogu, nije neobično kad se kaže kako je ljubav sve, ili da sve može biti neka ljubav. Uostalom, višeznačna je ne samo Aristotelova filautia, nego je više značenja i u kršćanskome Amor Dei, jer se kaže Deus est amor, amor est Deus.

Navikli smo smatrati kako je najniži, dok je zapravo samo najčešći, oblik ljubavi tjelesna ljubav (ono poslovično: koža na kožu), dok se još uvijek iznimno cijeni – iako ne kao nekoć – takozvana platonska ljubav (bez izravnih tjelesnih doticaja i taknuća, ali s nagnućem koje može biti raznospolno i istospolno).
U veoma sažetu povijesnom pregledu (govoreći za naš europski uljudbeni krug), morali bismo pripomenuti sljedeće tumačeći pojam ljubavi:
– Helenska i rimska klasika poznavala je različite stupnjeve ljubavi, od strogo tjelesne do isključivo duhovne, ali žena (bez koje pune i potpune ljubavi nema) nije bila voljena kao osoba u današnjem smislu, iako je znala biti i te kako željena i ljubljena, o čemu svjedoče toliki književni dokumenti, a osobito rimska ljubavna lirika…
– U srednjovjekovlju – kao posebnoj sintezi mediteranskog kršćanstva i europskog Sjevera – nastaje pojam viteške ljubavi, u kojem je žena napokon puna tjelesna i duhovna osoba, dostojna pažnje, nježnosti i požrtvovnosti, koji nikako ne isključuju strastvenost i tjelesnost. Istina, srednji vijek je mnogo teoretizirao o ljubavi, pa su tako razlikovali i dobrohotnu ljubav od one požudne. Samo, primjer im je za prvu bila ljubav oca prema djeci, a za drugu pijanca prema vinu. Pri tome se dakako nije dovodilo u pitanje temeljno načelo: ljubav prema sebi te temeljni uvjet ljubavi prema bližnjemu – kojega i prema Božjem naputku treba ljubiti kao i sebe samoga.
– Moderna ljubav sadržava mnoge značajke i antičke i srednjovjekovne ljubavi. Ona napokon načelno izjednačuje muškarca i ženu. U ljubavi je sve važnija osobnost. Međutim, industrijska i plutokratska današnja globalna civilizacija koristi se u svrhu reklame i zarade i muškarcem kao muškarčetinom (načelo novog gladijatorstva) i ženom kao pukom ženščetinom (načelo meke i tvrde pornografije kao svesvetog profita). Stoga, ako je ljubav u krizi i njezine vrjednote u raspadu, nalazimo se pred mogućnošću i potrebom još jednog – preporoda.

Izreke i poslovice o ljubavi

Ljubav je slijepa
Amor caecus.
Nemo in amore videt.
Die Liebe ist blind.
Tyflos ho Eros.
Tyflountai gar peri to filoumenon ho filon (Platon) -(Jer ljubeći sljepari o ljubljenome).

Ljubav je bol
Ubi amor, ibi dolor.

Ljubav se dobiva samo za uzvrat
Si vis amari, ama!
Ut ameris, amabilis esto!
Love is the true price of Love.

Ljubav se ne može sakriti
Amor tussisque non celatur.
El amor y la tos, no se pueden ocultar.
Amores, dolores y dineros –
No pueden estar secretos.

Prva se ljubav nikad ne zaboravlja
Die erste Liebe ist die beste.

U ratu i ljubavi pobjeđuje tko bježi

Nema ljubavi bez ljubomore
Qui non zelat, non amat.
Zelotypia oritur ex amore non patiente consortium in re amata.

Ljubav sve izjednačuje

Kad siromaštvo uđe na vrata, ljubav izlazi kroz prozor

Svađom zaljubljenika ljubav raste
Amantium irae amoris integratio est.

Ljubav se hladi bez hrane i vina
Sine Cerere et Libero friget Venus.
Et Venus in vinis ignis in igne fuit.

Ljubav pobjeđuje sve
Omnia vincit Amor.

Od ljubavi ostaje gorčina
Quod suave est in amore, abit; Quod turpe est, manet.

Apostolski hvalospjev ljubavi
(Prva poslanica Korinćanima, 13,1 -13)
Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sve tajne i sve znanje;
kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.

Ljubav kao istina i laž

Iako ta pojmovna opreka (istina – laž) nije nevažna ni u ljubavi, jer često ljubavnici jedno od drugoga traže iskrenost – kao i odanost i poštenje! – događa se i suprotno. Nerijetka je pojava da tražiteljica ljubavi traži od potencijalnoga davatelja ljubavi, da kaže da je voli (to jest: da osjeća pravu ljubav) čak ako i ne osjeća tako. On ili ona naprosto hoće čuti tu magičnu riječ, koja ima jako djelovanje već sama po sebi, pa koliko god se često izgovarala, ne dojađuje ni na filmu ni na televiziji, baš kao ni u životu.

Tolika je naime potreba za ljubavlju (kako za njezinim sadržajem tako i za samim njezinim imenom), da u ljubavi – u ljubavnim odnosima – u konačnici nije toliko ni važno što je konačna istina. Time se dijelom može objasniti i uspješnost svih prošlih i budućih Don Juana. Jer Don Juan bjelodano laže u oči kad kaže da voli, pa žrtve ipak padaju na tu laž i daju se zavoditi. Zapravo, one u većini slučajeva (jer već znaju tko je Don Juan) znaju da on već načelno laže, ali se ponašaju po već poslovičnome pijevnome pravilu: “kaži mi, kaži ljubavne riječi, pa makar bile i laži”. Bit će da je tu posrijedi iskonska snaga samoga ljubavnoga obreda, s popratnim šamanskim elementima, kad riječi toliko ne znače koliko riječi naprosto – djeluju…

Platonska ljubav

Dotični izričaj je u bjelodanoj svezi s Platonom. Platon je jedno od središnjih imena antičke filozofije: rođen 427., umro 347., Sokratov učenik, Aristotelov učitelj. Pojam platonska ljubav vuče korijen iz Platonova nauka o lijepome, to jest: o lijepome po sebi, koje je samo sebi istovjetno, naime: sama ideja ljepote. Sve ostalo u svijetu lijepo je samo zbog toga jer sadržava nešto od te ideje. Uz dobrotu i istinu ljepota je jedna od tri najviše ideje.

Platonska ljubav (prema Websterovom Rječniku) – a unutar Platonove filozofije – nagon je za sjedinjenjem s lijepim, koji se uzdiže od strasti prema pojedinome do zanosa u promatranju sveopćega i idealnoga: od nesavršene pojedinačnosti (u kojoj je tek djelić ideje lijepoga) do savršenstva potpune i čiste ideje ljepote.

Iz toga polaznog stavka izvedeno je poznatije značenje: blizak odnošaj (češće između raznospolnih, a rjeđe između istospolnih osoba) u kojem je uvijek sastojak spolne privlačnosti ili ljubavne žudnje, ali je ili toliko potisnut ili tako uzdignut, te se općenito vjeruje da ga nema.

Naprosto rečeno – pomalo staroslavensko-ruski: platonska ljubav nije plotska, s tim što ovdje nije posrijedi riječ plot (ograda), nego plot, koja je dala moderno put (grč. sarx, lat. caro, meso, mesina, tijelo), pa otuda i današnji pridjev puten.

Sve u svemu, platonska ljubav bila bi: čisto duševno ili duhovno nagnuće jedne osobe prema drugoj, bez primjese tjelesnosti, ako takvo što uopće postoji, a zašto ne bi i postojalo.

Završni sažetak o ljubavi

Sve u svemu, vrlo je teško odrediti što sve jest ili nije ljubav.

Duhovnicima ona je bila i jest – božanski dar, duhovna narav i neuništivo biće, ili barem ona jedna duševna stopljevina u dvjema putima ili dvama tijelima. Uostalom, ljubavi je i apostol, sv. Pavao pjevao hvalospjev. Mnogim je kršćanima ona i sam Bog, dok je poganima neosporna i opjevavana božica i božanstvo (Afrodita i Eros, Venera i Kupidon).

Opsjednuti drugom stranom ljubavi, oprečnici duhovnicima – zaprisegnuti tjelesnici ljubav su određivali ili tek kao dodir dviju pokožica ili pousmina (manje više namočenih ili navlaženih). A idući tako još i dalje – jer se ljubav nepobitno temelji na nagonskome i putenome – ljubav im je naprosto razmjena muške i ženske pljuvačke (što se oprimjeruje pri strastvenu i zagoreničkom ili gladničkom poljupcu), ili pak još doslovnije: razmjena ljudotvornih i mazivnih tekućina između mužjaka i ženki. Dapače, veliki irski pjesnik engleskoga jezika – koji je bio toliki spiritualist, te je išao čak do spiritizma – W.B. Yeats kaže:

Love has pitched its mansion
in the place of excrement…
(to jest: Ljubav je podigla svoju
palaču na mjestu izmetišta …)

Naravno, i to bi se moglo tumačiti kao tek izvrnuta prvotna piramida o ljubavi. Jer korijenje ljubavi može biti u životinjstvu i nagonima, ali se ona – osobito uz postranične ogranke i milosrđa i prijateljstva – krošnjom i cvjetovima podiže u visine nebeske naklonosti i beskrajnog duhovnog nagnuća i ganuća.

Ljubav se neizbježno i najčešće veže za međuodnošaje žene i muškarca, te roditelja i djece, ili za najšire uzete pojmove ljubavništva i obiteljski-rodovskog skrbništva od kojih neraskidivo ovisi sveukupno ljudsko zajedništvo. Te se i takve dvojne sastavnice neće moći izbjeći sve kad bi čovječanstvo – zaneseno znanstvenim ocrtima i načinima nadzirane proizvodnje novih naraštaja – čak i u laboratorijima proizvodilo nove ženske i muške primjerke, jer bi se i tada -makar zbog mogućeg i potpunog nesavršenstva strojne strahovlade – mogla i morafa dogoditi ljubav, pa nazvala se ona čak i proizvodom pogrješkom ili zastranom… naprama utvrđenim smjernicama…

Tomislav LADAN, Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000.


About this entry