Dei Verbum

POPE/

Audio: Mosteiro da Ressurreicao, Ressuscitou Aleluia, Cantemos ao Senhor (Ex 15,1-15)

Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi

“Dei verbum”

 

1. BOŽJU RIJEČ pobožno slušajući i vjerno je proglašavajući Sveti sabor slijedi sv. Ivana koji veli: “Navješćujemo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i pokazao se nama: što smo vidjeli i čuli navješćujemo vama, da i vi imate s nama zajedništvo, a zajedništvo naše je s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom” [1 Iv 1,2-3]. Stoga, idući stopama tridentskog sabora i prvog vatikanskog, Sabor hoće iznijeti pravu nauku o Božjoj objavi i njezinu prenošenju, da sav svijet navještaj spasenja čuje i vjeruje, vjeruje i ufa se, ufa se i ljubi.

 

POGLAVLJE I.: O SAMOJ OBJAVI

 

2. U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje [usp. Ef 1,9] kojim ljudi po Kristu: Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi [usp. Ef2, 18; 2 Pt 1,4]. I tako, ovom objavom nevidljivi Bog [usp. Kol 1,15; 1 Tim 1,17] u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima [usp. Izl 33, ll; Iv 15,14-15] i s njima druguje [usp. Bar 3,38] da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli.

Taj brižljivi raspoređaj objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra među sobom povezanima, tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju, a riječima se proglašuju djela i osvjetljuje misterij u njimu sadržan. Po toj nam je objavi dubina istine o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu koji je ujedno i posrednik i punina sve objave.

 

3. Bog, koji po Riječi sve stvara [usp. Iv 1,3] i uzdržava, pruža ljudima u stvorenjima trajno svjedočanstvo o sebi [usp. Rim 1,19-20]. Hoteći pak da otvori put višnjeg spasenja, on je povrh toga već od početka praroditeljima otkrio samog sebe. A po njihovu padu on ih je, obećavši otkupljenje, podigao dajući im nadu u spasenje [usp. Post 3,15]; ne sustajući vodio je brigu za ljudski rod da svima koji, ustrajni u dobrim djelima, traže spasenje dade život vječni [usp. Rim 2,6-7].

A u svoje vrijeme pozva Abrahama da ga učini velikim narodom [usp. Post 12,2]. Taj je narod, nakon patrijarha, po Mojsiju i prorocima poučavao da upozna njega, jedinoga Boga živoga i istinskoga, brižljivcg Oca i pravednog suca, i da iščekuje obećanog Spasitelja. I tako je kroz vjekove pripravio put Evanđelju.

 

4. A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio u prorocima, “konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu” [Heb 1,1-2]. Posla naime svoga Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjije tajnosti Božje [usp. Iv 1,1-18]. Dakle, Isus Krist, Riječ utjelovljena, kao “jedan od ljudi k ljudima” poslan’ “riječi Božje govori” [Iv 3,34] i dovršuje spasiteljsko djelo kojemu dade Otac da ga izvede [usp. Iv 5,36; 17,4]. Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca [usp. Iv 14,9] – sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine – On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi.

Kršćansko, dakle, otajstvo (ekonomije) spasenja, kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist [usp. 1 Tim 6,14 i Tit 2,13].

 

5. Bogu objavitelju treba odgovoriti “poslušnom vjerom” [Rim 16, 26; usp. Rim 1,6; 2 Kor 10,5-6] kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje “Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje'” i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao.

A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da se pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne “svima ugodnost pristanka i vjerovanja istim”. A da objavu neprestano, sve dublje proničemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima.

 

6. Božanskom je objavom Bog htio, skupa s vječnim odlukama svoje volje o spasenju ljudi, samoga sebe otkriti i saopćiti “da imamo udjela u božanskim dobrima koja posvema premašuju ljudski razum'”.

Izjavljuje Sveti sabor “Bog – počelo i svrha svih stvari – može se iz stvorenja sa sigurnošću spoznati prirodnim svjetlom ljudskog razuma” [usp. Rim 1,20]; a naučava: njegovoj objavi treba potpisati “što, i u sadašnjem položaju ljudskog roda, mogu božanske stvari koje ljudskom razumu nisu po sebi nedohvatne spoznati svi, lako, s čvrstom sigurnošću i bez primjese ikakve zablude'”.

 

POGLAVLJE 2.: O PRENOŠENJU BOŽANSKE OBJAVE

 

7. Bog je predobrostivo uredio da ono isto, što je objavio za spasenje svih naroda, ostane dovijeka neiskvareno i da se prenosi svim naraštajima. Stoga je Krist Gospodin, u kom se dovršuje sva objava višnjeg Boga [usp. 2 Kor 1,30; 3,16-4,6], dao apostolima nalog da evanđelje, koje je – unaprijed obećano po prorocima – on sam ispunio i svojim ustima proglasio – propovijedaju svima kao vrelo svekolike i spasonosne istine i reda Života” uvodeći ih u zajedništvo božanskih darova.

To su oni vjerno izvršili: i apostoli koji usmenim propovijedanjem, primjerima i ustanovama predadoše ono što su ili primili iz usta, drugovanja i djela Kristovih, ili naučili pod utjecajem Duha Svetoga; a i ovi apostoli i apostolski muževi koji su, nadahnuti istim Duhom Svetim, poruku spasenja pismeno izručili.

A da se evanđelje u Crkvi bez prekida čuva neiskvareno i Živo, apostoli su kao nastavljače ostavili biskupe, njima “predajući svoje vlastito učiteljsko mjesto”. Ta dakle Sveta predaja i Sveto pismo obaju zavjeta jesu kao ogledalo u kojem Crkva, dok putuje zemljom promatra Boga od kojeg sve prima, dok ne bude dovedena da ga licem u lice gleda kakav jest [usp. 1 Iv 3,2].

 

8. Apostolska propovijed, koja je na osobit način izražava u nadahnutim knjigama, morala se neprekinutim nastavljanjem sačuvati sve do dovršenja vremena. Stoga apostoli, predajući ono što su i sami primili, opominju vjernike da drže predaje koje su naučili ili iz govora ili iz poslanice [usp. 2 Sol 2, 15] i da se bore za vjeru koja, im je jednom predana [usp. Jud 3]. A ono što su apostoli predali obuhvaća sve što koristi za svet život Božjega naroda i za rast njegove vjere. I tako Crkva u svom naučavanju, životu i bogoštovlju postojano održava i svim naraštajima prenosi sve što ona jest, sve što vjeruje.

Ta Predaja koja potječe od apostola uz prisutnost Duha Svetoga u Crkvi napreduje, raste naime zapažanje kako predanih stvari tako i riječi: na temelju razmatranja i proučavanja onih koji vjeruju i o tom u svom srcu razmišljaju [usp. Lk 2,19 7 51]; zatim, na temelju u srcu doživljena razumijevanja duhovnih stvari; a i na temelju navješćivanja ovih koji su s nasljedstvom biskupstva primili i pouzdan milosni dar istine. Crkva naime tijekom stoljeća stalno teži k punini božanske istine dok se u njoj ne dovrše Božje riječi.

Naučavanje Svetih otaca svjedoči oživotvornoj prisutnosti te Predaje: njezino se bogatstvo slijeva u praksu i život Crkve vjernice i moliteljice. Po istoj Predaji Crkva dolazi do poznavanja cjeline kanona Svetih knjiga; po njoj se samo Sveto pismo u Crkvi prodornije shvaća i biva bez prestanka djelotvorno. Tako Bog, koji je jednoć progovorio, bez prekida razgovara sa Zaručnicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se živa riječ evenđelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te čini da u njima obilno stanuje riječ Kristova [usp. Kol 3,16]. 

9. Sveta predaja i Sveto pismo usko su dakle međusobno povezani i združeni.

Oboje naime proistječu iz istog božanskog vrutka i na neki se način uzajamno hraneći k istom cilju smjeraju. Naime, Sveto pismo je Božji govor, jer je pod dahom Duha Svetog pismom ustaljen; a Sveta predaja riječ Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni – vođeni svjetlom Duha istine – svojim navješćivanjem vjerno čuvaju, izlažu i šire. To je razlog da Crkva svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetog pisma. Zato oboje valja primati i častiti jednakim čuvstvom pobožnosti i štovanja,

10. Sveta predaja i Sveto pismo sačinjavaju jedan sveti poklad riječi Božje povjerene Crkvi: prianjajući uza nj, sav je sveti puk – sabran oko svojih pastira – sveudilj postojan u nauci apostolskoj i zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama [usp. Dj 2,42 grč.] tako da nastaje jedinstvena istodušnost predstojnika i vjernika u držanju, izvršivanju i ispovijedanju predane vjere.

A zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu: a ono to dostojanstvo vrši snagom imena Isusa Krista. To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego riječi Božjoj služi učeći  samo ono što je predano: time što – po božanskom nalogu i uz prisutnost Duha Svetoga – to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz ovog jednog poklada vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže na vjerovanje.

Očevidno su, dakle – po premudroj Božjoj odluci – Sveta predaja, Sveto pismo i crkveno učiteljstvo tako uzajamno povezani i združeni te jedno bez drugih ne može opstati, a sve zajedno – svako na svoj način – pod djelovanjem jednog Duha Svetoga uspješno pridonosi spasenju duša.

 

POGLAVLJE III.: O BOŽANSKOM NADAHNUĆU SVETOG PISMA I O NJEGOVOM TUMAČENJU

 

11. Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetog napisane [usp. Iv 20,31; 2 Tim 3,16; 2 Pt 1,19-21; 3,15-16] – imaju Boga za autora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio da – njegovim djelovanjem u njima i po njima s – kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće.

Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu. I tako je “svako Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, karanje, ispravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen, za svako dobro djelo opremljen” [2 Tim 3, 16-17 grč.].

 

12. A budući da je Bog u Svetom pismu govorio po ljudima na ljudski način, to tumačitelj Svetog pisma, da bi proniknuo ono što nam je Bog htio priopćiti, mora pažljivo izučavati što su hagiografi stvarno htjeli reći i što je Bog odlučio otkriti njihovim riječima.

Da na vidjelo izađe namjera hagiografa, treba se među ostalim obazirati i na “književne vrste”.

Istina se, naime, drugačije i drugačije iznosi i izražava u tekstovima koji su ili na različit način – povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili u drugim vrstama govora.

Tumač nadalje mora istraživati smisao što gaje hagiograf kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima, prema prilikama svoga vremena i svoje kulture, pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme.

Da ispravno razumijemo ono što je sveti pisac svojim spisom htio reći, potrebno je svratiti dužnu pozornost s jedne strane na uobičajene one osobite načine shvaćanja, izražavanja i propovijedanja koji su u doba pojedinog hagiograf a bili na snazi, a s druge strane na one načine koji su se u ono doba obično upotrebljavali u uzajamnom ljudskom saobraćanju.

No budući da Sveto pismo treba čitatii tumačiti istim Duhom u kojem je napisano, mora se za ispravno pronicanje smisla svetih tekstova s ne manje brižljivosti gledati na sadržaj i jedinstvo svega Pisma, obazirući se na živu Predaju cijele Crkve i na analogiju vjere.

A tumači su pozvani da po tim istim pravilima rade na dubljem razumijevanju i izlaganju smisla Svetoga pisma da kao iz prethodnih pripravnih proučavanja sazre sud Crkve. Sve naime to što je u vezi s tumačenjem Pisma podliježe konačno sudu Crkve, koja obavlja božansko poslanje i službu čuvanja i tumačenja riječi Božje.

 

13. U Svetom pismu dakle – bez povrede Božje istine i svetosti – očituje se čudesna “susretljivost” vječne Mudrosti, “da upoznamo neizrecivu Božju dobrohotnost i koliko je prilagođivanje govora pokazao Bog li providnosti i brizi za našu narav“.

Jer, riječi Božje, izrečene ljudskim jezicima, postadoše slične ljudskom govoru, kao što jednoć Riječ vječnog Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postade slična ljudima.

 

POGLAVLJE IV.: O STAROM ZAVJETU

 

14. Preljubežljivi Bog – brižljivo namjeravajući i pripravljajući spasenje svega ljudskog roda – jedinstvenim je raspoređajem izabrao sebi narod kojemu će povjeriti obećanja. Sklopivši savez s Abrahamom [usp. Post 15,18] i, po Mojsiju, s pukom izraelskim [usp. Izl 24,8], On je riječima i zahvatima tako sebe objavio narodu, svojoj svojini, kao jedincatog Boga, istinskoga i živoga, te je Izrael stekao iskustvo o tom koji su Božji putovi s ljudima. Te je putove Izrael, jer mu je Bog sam govorio po ustima proroka, iz dana u dan sve dublje i jasnije razumijevao i među ostale narode širio [usp. Ps 21,28-29; 95,1-3; Iz 2,1-4; Jr 3,17]. A raspoređaj spasenja, po svetim piscima unaprijed naviješten, ispripovijedan i razvijen, nalazi se kao prava Božja riječ u knjigama Starog zavjeta; zato te knjige, Bogom nadahnute, čuvaju neprolaznu vrijednost: “Jer, što je unaprijed napisano, pisano je na pouku nama, da imamo nadu po strpljivosti i utjehi Pisma” [Rim 15,4].

 

15. Starozavjetni raspoređaj bijaše prvenstveno tome usmjeren da pripravi, proročki navijesti [usp. Lk 24,44; Iv 5,39; 1 Pet 1,10] i različitim praslikama naznači [usp. 1 Kor 10,11] dolazak sveopćeg otkupitelja i mesijanskog Kraljevstva.

Knjige pak Staroga zavjeta pokazuju svima – kako je to odgovaralo stanju ljudskog roda prije vremena kad je Krist uspostavio spasenje – spoznaju Boga i čovjeka i načine kako pravedni i milosrdni Bog postupa s ljudima. Makar te knjige sadržavale također što nesavršeno i privremeno, one ipak očituju istinski božanski odgojni postupak. Stoga Kristovi vjerni treba da boguodano prihvate te knjige, koje izražavaju živu svijest o Bogu, u kojima su pohranjeni uzvišeni nauci o Bogu i spasonosna mudrost o životu čovjekovu i čudesno blago molitava, u kojima se napokon krije Misterij našeg spasenja.

 

16. Bog, dakle, nadahnitelj i začetnik knjiga obaju Zavjeta, tako je mudro rasporedio da je Novi zavjetu Starom sakriven, a u Novom Stari otkriven. Naime, iako je Krist u svojoj krvi sazdao Novi zavjet [usp. Lk 22,20; l Kor 11,25], ipak knjige Staroga zavjeta – preuzete u cijelosti u evanđeoskom navještaju – dobivaju i pokazuju svoje puno značenje u Novom zavjetu [usp. Mt 5,17; Lk 24,27; Rim 16,25-26; 2 Kor 3,14-16] dok ga za uzvrat osvjetljuju i tumače.

 

POGLAVLJE V.: O NOVOM ZAVJETU

 

17. Riječ Božja, spasiteljska sila Božja svakome koji uzvjeruje [usp. Rim 1,16], u spisima je Novog zavjeta na istaknut način prisutna i iskazuje svoju moć. Kad je naime došla punina vremena [usp. Gal 4,4], Riječ tijelo postade i – puna milosti i istine – nastani se u nama [usp. Iv 1,14]. Krist je uspostavio Kraljevstvo Božje na zemlji, djelima je i riječima otkrio svoga Oca i samoga sebe, i djelo je svoje dovršio smrću, uskrsnućem i slavnim uzašašćem i poslanjem Duha. Svetoga. Uzdignut sa zemlje sve k sebi privlači [usp. Iv 12,32 grč.] – On koji jedini ima riječi vječnoga života [usp. Iv 6,68].

A taj Misterij ne bijaše razotkrit drugim naraštajima kao što je sada bio otkriven svetim njegovim apostolima i prorocima u Duhu Svetom [usp. Ef 3,4-6 grč.] da propovijedaju Evanđelje, da pobude vjeru u Isusa, Krista i Gospodina, i da sabiru Crkvu. Za sve to spisi Novog zavjeta stoje kao trajno i božansko svjedočanstvo.

 

18. Nikome ne može izbjeći da među svim Pismima, pa i onima Novog zavjeta, Evanđeljima pripada prvenstvo, jer su ona poglavito svjedočanstvo o životu i nauci Riječi utjelovljene, našega Spasitelja.

Četiri Evanđelja imaju apostolsko podrijetlo: to je Crkva uvijek i posvuda držala i drži. Jer ono što su apostoli po nalogu Kristovu propovijedali, to su poslije pod dahom božanskoga Duha oni sami i apostolski muževi nama pismeno predali: temelj vjere – četveroliko Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.

 

19. Sveta Majka Crkva čvrsto je i s najvećom postojanošću držala i drži da četiri navedena Evanđelja, kojih povijesnost bez sustezanja tvrdi, vjerno predaju ono što je Isus, Sin Božji, dok je živio među ljudima, za njihovo vječno spasenje zaista učinio i učio sve do dana kad je bio uzet [usp. Dj 1,1-2].

Apostoli su dakako, poslije Gospodinova uzašašća, ono što je on bio rekao i učinio predali svojim slušateljima s onim punijim razumijevanjem koje su sami – poučeni slavnim događajima Kristovim i svjetlom Duha istine – uživali.

A sveti su pisci napisali četiri Evanđelja tako da su – iz mnoštva onog što je bilo usmeno ili već i pismeno predano – neke stvari probrali, a nešto saželi ili – s obzirom na prilike u Crkvama – razvili. Oni su u svemu tome, napokon, zadržali oblik navještaja, ali uvijek tako da nam priopće nepatvorenu istinu o Isusu. Jer – pisali oni iz vlastitog pamćenja i sjećanja, ili na temelju svjedočanstva onih “koji su od početka bili očevici i postali sluge Riječi” – pisali su s tom nakanom da upoznamo “istinu” onih riječi o kojima smo poučeni [usp. Lk 1,2-4].

 

20. Novozavjetni kanon sadrži osim četiri Evanđelja također poslanice sv. Pavla i druge apostolske spise napisane pod nadahnućem Duha Svetoga. Ti spisi, po mudroj Božjoj osnovi, potvrđuju ono što se odnosi na Krista Gospodina, sve većma i većma razjašnjuju nepatvorenu njegovu nauku, proglašuju spasiteljsku silu božanskog djela Kristova, pripovijedaju početke i čudesno širenje Crkve i predskazuju njezino dovršenje u slavi.

Jer, Gospodin Isus – kako bijaše obećao – stajao je uz svoje apostole [usp. Mt 28,20] i poslao im Duha Tješitelja da ih uvodi u puninu istine [usp. Iv 16,13].

 

POGLAVLJE VI.: O SVETOM PISMU U ŽIVOTU CRKVE

 

21. Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova. Ta božanska Pisma, zajedno sa Svetom predajom, uvijek bijahu i jesu Crkvi vrhovno pravilo njezine vjere, jer – Bogom nadahnuta i jednom zauvijek pismom ustaljena nepromjenjivo saopćuju riječ samoga Boga i čine da se u riječima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga. Sve, dakle, crkveno propovijedanje – kao i sama kršćanska religija – treba da se hrani i upravlja Svetim pismom. U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. A tolika je sila i moć u riječi Božjoj da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čvrsto i nepresušno vrelo duhovnoga života. Stoga za Sveto pismo izvrsno vrijede riječi: “Živa je uistinu Božja riječ i djelotvorna” [Heb 4,12] “koja ima moć da gradi i dade svima baštinu među posvećenima” [Dj 20,32; usp. 1 Sol 2,13].

 

22. Kristovim vjernicima treba da bude širom otvoren pristup k Svetom pismu. S toga je razloga Crkva već od početka usvojila onaj grčki, najstariji prijevod Staroga zavjeta koji nosi ime po Sedamdesetorici muževa; a uvijek je u časti držala druge istočne i latinske prijevode, osobito onaj koji zovu Vulgatom.

A budući da Božja riječ mora svim vremenima biti dostupna, Crkva se materinskom zauzetošću brine da se prirede prikladni i ispravni prijevodi na različite jezike, prvenstveno iz izvornih tekstova Svetih knjiga. Ako se takvi prijevodi – u danoj prilici i uz pristanak Crkvenog autoriteta prirede zajedničkim trudom također s rastavljenom braćom, moći će se njima služiti svi kršćani.

 

23. Zaručnica utjelovljene Riječi, to jest Crkva – jer je Duh Sveti poučava – sve ulaže kako bi, iz dana u dan sve dublje, dosegla razumijevanje Svetog pisma pa da svoje sinove bez prestanka pase božanskim riječima; s tog istog razloga primjereno njeguje proučavanje svetih Otaca, kako istočnih tako i zapadnih, svetih liturgija.

A katolički egzegete i drugi proučavatelji svete teologije treba da se, pomno ujedinjujući sile, trude kako bi – pod budnim okom Svetog učiteljstva – uz prikladna pomoćna sredstva tako istražili i iznosili božanska Pisma da što veći broj službenika božanske riječi uzmogne puku Božjemu s plodovitošću pružati hranu Pisama koje rasvjetljuje Duh, učvršćuje volju i srca ljudska raspaljuje na ljubav Božju. Sveti sabor bodri sinove Crkve koji obrađuju biblijska pitanja, da, danomice obnavljajući polet, svestranim proučavanjem u skladu sa shvaćanjem Crkve i dalje ustraju na sretno poduzetu poslu.

 

24. Sveta teologija ima svoje uporište u pisanoj riječi Božjoj, koja joj je – zajedno sa Svetom predajom – trajan temelj: u njoj teologija nalazi svoju čvrstu jedrinu i uvijek se pomlađuje tim što u svjetlu vjere pretražuje svu istinu sazdanu u misteriju Krista. Sveto pismo sadrži riječ Božju i – jer je nadahnuto – zaista i jest riječ Božja: zato i treba da proučavanje svetih stranica bude kao duša svete teologije.

Iz iste riječi Pisma crpe zdravu hranu i sveto se osvježuje i služba riječi, to jest pastoralna propovijed, kateheza i svaka kršćanska obuka, u kojoj liturgijska homilija treba da zauzme izuzetno mjesto.

 

25. Stoga svi klerici, u prvom redu Kristovi svećenici i ostali koji kao đakoni ili katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prijanjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem, tako da nitko od njih ne postane “jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra” dok mora, posebno u svetoj liturgiji, neizmjerna bogatstva riječi Božje dijeliti s vjernicima koji su mu povjereni.

Jednako i sve Kristove vjerne, a osobito članove redovničkih družbi, Sveti sabor jako i sasvim posebno potiče da učestalim čitanjem božanskih Pisama izuče “najuzvišenije znanje – Isusa Krista” [Fil 3,8]. Jer “ne poznavati Pisma to je ne poznavati Krista”. Neka, dakle, rado pristupaju samom svetom tekstu: bilo preko svete liturgije, krcate božanskim riječima, bilo preko bogonadana čitanja, bilo preko prikladnih ustanova i drugih pomagala koja se u vaše vrijeme s odobrenjem i brigom crkvenih pastira posvuda hvalevrijedno šire. A neka drže u pameti da čitanje Svetoga pisma treba pratiti molitva: da ono postane razgovor između Boga i čovjeka. Jer, “njemu govorimo kad molimo, njega slušamo kad čitamo božanske poruke“.

A Sveti predstojnici, “kod kojih je apostolsko naučavanje”, pozvani su da vjernike koji su im povjereni prikladno uvedu kako će se pravo služiti svetim knjigama osobito Novim zavjetom, prvenstveno Evanđeljima – pomoću prijevoda svetih tekstova. Ti prijevodi neka budu opremljeni nužnim i zaista dovoljnim tumačenjima tako da sinovi Crkve sa sigurnošću i korišću prijateljuju sa Svetim pismima i njihovim se duhom napajaju.

Povrh toga neka se prirede izdanja Svetoga pisma s prikladnim bilješkama i za upotrebu nekršćanima, prilagođena njihovim okolnostima. Takva izdanja neka i pastiri duša i kršćani bilo kojeg staleža mudro uznastoje širiti na svaki mogući način.

 

26. Tako dakle neka po čitanju i proučavanju Svetih knjiga “Riječ Božja trči i proslavlja se” [2 Sol 3,1] i neka blago objave, Crkvi povjereno, sve većma napunja srca ljudi. Kao što život Crkve raste iz sveudiljna skupnog obavljanja euharistijskog misterija, tako se smijemo nadati novom poletu duhovnog života iz sve većeg čašćenja riječi Božje koja “ostaje zauvijek” [Iz 40,8; usp. 1 Pt 1,23-23].

Constitutio dogmatica de divina revelatione

„Dei Verbum“

 

1. Dei verbum religiose audiens et fidenter proclamans, Sacrosancta Synodus verbis S. Ioannis obsequitur dicentis: “Adnuntiamus vobis vitam aeternam, quae erat apud Patrem et apparuit nobis: quod vidimus et audivimus adnuntiamus vobis, ut et vos societatem habeatis nobiscum, et societas nostra sit cum Patre et cum Filio eius Iesu Christo” (1 Io 1,2-3). Propterea, Conciliorum Tridentini et Vaticani I inhaerens vestigiis, genuinam de divina revelatione ac de eius transmissione doctrinam proponere intendit, ut salutis praeconio mundus universus audiendo credat, credendo speret, sperando amet (1).

 

Caput I: DE IPSA REVELATIONE

 

2. Placuit Deo in sua bonitate et sapientia Seipsum revelare et notum facere sacramentum voluntatis suae (cf. Eph 1,9), quo homines per Christum, Verbum carnem factum, in Spiritu Sancto accessum habent ad Patrem et divinae naturae consortes efficiuntur (cf. Eph 2,18; 2 Petr 1,4). Hac itaque revelatione Deus invisibilis (cf. Col 1,15; 1 Tim 1,17) ex abundantia caritatis suae homines tamquam amicos alloquitur (cf. Ex 33,11; Io 15,14-15) et cum eis conversatur (cf. Bar 3,38), ut eos ad societatem Secum invitet in eamque suscipiat. Haec revelationis oeconomia fit gestis verbisque intrinsece inter se connexis, ita ut opera, in historia salutis a Deo patrata, doctrinam et res verbis significatas manifestent ac corroborent, verba autem opera proclament et mysterium in eis contentum elucident. Intima autem per hanc revelationem tam de Deo quam de hominis salute veritas nobis in Christo illucescit, qui mediator simul et plenitudo totius revelationis exsistit (2).

 

3. Deus, per Verbum omnia creans (cf. Io 1,3) et conservans, in rebus creatis perenne sui testimonium hominibus praebet (cf. Rom 1,19-20) et, viam salutis supernae aperire intendens, insuper protoparentibus inde ab initio Semetipsum manifestavit. Post eorum autem lapsum eos, redemptione promissa, in spem salutis erexit (cf. Gen 3,15) et sine intermissione generis humani curam egit, ut omnibus qui secundum patientiam boni operis salutem quaerunt, vitam aeternam daret (cf. Rom 2,6-7). Suo autem tempore Abraham vocavit, ut faceret eum in gentem magnam (cf. Gen 12,2-3), quam post Patriarchas per Moysen et Prophetas erudivit ad se solum Deum vivum et verum, providum Patrem et iudicem iustum agnoscendum, et ad promissum Salvatorem expectandum, atque ita per saecula viam Evangelio praeparavit.

 

4. Postquam vero multifariam multisque modis Deus locutus est in Prophetis, “novissime diebus istis locutus est nobis in Filio” (Hebr 1,1-2). Misit enim Filium suum, aeternum scilicet Verbum, qui omnes homines illuminat, ut inter homines habitaret iisque intima Dei enarraret (cf. Io 1,1-18). Iesus Christus ergo, Verbum caro factum, “homo ad homines” missus (3), “verba Dei loquitur” (Io 3,34), et opus salutare consummat quod dedit ei Pater faciendum (cf. Io 5,36; 17,4). Quapropter Ipse, quem qui videt, videt et Patrem (cf. Io 14,9), tota Suiipsius praesentia ac manifestatione, verbis et operibus, signis et miraculis, praesertim autem morte sua et gloriosa ex mortuis resurrectione, misso tandem Spiritu veritatis, revelationem complendo perficit ac testimonio divino confirmat, Deum nempe nobiscum esse ad nos ex peccati mortisque tenebris liberandos et in aeternam vitam resuscitandos.

Oeconomia ergo christiana, utpote foedus novum et definitivum, numquam praeteribit, et nulla iam nova revelatio publica expectanda est ante gloriosam manifestationem Domini nostri Iesu Christi (cf. 1 Tim 6,14 et Tit 2,13).

 

5. Deo revelanti praestanda est oboeditio fidei (cf. Rom 16,26; coll. Rom 1,5; 2 Cor 10,5-6), qua homo se totum libere Deo committit “plenum revelanti Deo intellectus et voluntatis obsequium” praestando (4) et voluntarie revelationi ab Eo datae assentiendo. Quae fides ut praebeatur, opus est praeveniente et adiuvante gratia Dei et internis Spiritus Sancti auxiliis, qui cor moveat et in Deum convertat, mentis oculos aperiat, et det “omnibus suavitatem in consentiendo et credendo veritati”(5), Quo vero profundior usque evadat revelationis intelligentia, idem Spiritus Sanctus fidem iugiter per dona sua perficit.

 

6. Divina revelatione Deus Seipsum atque aeterna voluntatis suae decreta circa hominum salutem manifestare ac communicare voluit, “ad participanda scilicet bona divina, quae humanae mentis intelligentiam omnino superant”(6).

Confitetur Sacra Synodus, “Deum, rerum omnium principium et finem, naturali humanae rationis lumine e rebus creatis certo cognosci posse” (cf. Rom 1,20); eius vero revelationi tribuendum esse docet, “ut ea, quae in rebus divinis humanae rationi per se impervia non sunt, in praesenti quoque generis humani conditione ab omnibus expedite, firma certitudine et nullo admixto errore cognosci possint” (7).

 

Caput II: DE DIVINAE REVELATIONIS TRANSMISSIONE

 

7. Quae Deus ad salutem cunctarum gentium revelaverat, eadem benignissime disposuit ut in aevum integra permanerent omnibusque generationibus transmitterentur. Ideo Christus Dominus, in quo summi Dei tota revelatio consummatur (cf. 2 Cor 1,20 et 3,16 – 4,6), mandatum dedit Apostolis ut Evangelium, quod promissum ante per Prophetas Ipse adimplevit et proprio ore promulgavit, tamquam fontem omnis et salutaris veritatis et morum disciplinae omnibus praedicarent (8), eis dona divina communicantes. Quod quidem fideliter factum est, tum ab Apostolis, qui in praedicatione orali, exemplis et institutionibus ea tradiderunt quae sive ex ore, conversatione et operibus Christi acceperant, sive a Spiritu Sancto suggerente didicerant, tum ab illis Apostolis virisque apostolicis, qui, sub inspiratione eiusdem Spiritus Sancti, nuntium salutis scriptis mandaverunt (9).

Ut autem Evangelium integrum et vivum iugiter in Ecclesia servaretur, Apostoli successores reliquerunt Episcopos, ipsis “suum ipsorum locum magisterii tradentes” (10). Haec igitur Sacra Traditio et Sacra utriusque Testamenti Scriptura veluti speculum sunt in quo Ecclesia in terris peregrinans contemplatur Deum, a quo omnia accipit, usquedum ad Eum videndum facie ad faciem sicuti est perducatur (cf. 1 Io 3,2).

 

8. Itaque praedicatio apostolica, quae in inspiratis libris speciali modo exprimitur, continua successione usque ad consummationem temporum conservari debebat.

Unde Apostoli, tradentes quod et ipsi acceperunt, fideles monent ut teneant traditiones quas sive per sermonem sive per epistulam didicerint (cf. 2 Thess 2,15), utque pro semel sibi tradita fide decertent (cf. Iud 1,3) (11). Quod vero ab Apostolis traditum est, ea omnia complectitur quae ad Populi Dei vitam sancte ducendam fidemque augendam conferunt, sicque Ecclesia, in sua doctrina, vita et cultu, perpetuat cunctisque generationibus transmittit omne quod ipsa est, omne quod credit.

Haec quae est ab Apostolis Traditio sub assistentia Spiritus Sancti in Ecclesia proficit (12): crescit enim tam rerum quam verborum traditorum perceptio, tum ex contemplatione et studio credentium, qui ea conferunt in corde suo (cf. Lc 2,19 et 51), tum ex intima spiritualium rerum quam experiuntur intelligentia, tum ex praeconio eorum qui cum episcopatus successione charisma veritatis certum acceperunt. Ecclesia scilicet, volventibus saeculis, ad plenitudinem divinae veritatis iugiter tendit, donec in ipsa consummentur verba Dei.

Sanctorum Patrum dicta huius Traditionis vivificam testificantur praesentiam, cuius divitiae in praxim vitamque credentis et orantis Ecclesiae transfunduntur. Per eandem Traditionem integer Sacrorum Librorum canon Ecclesiae innotescit, ipsaeque Sacrae Litterae in ea penitius intelliguntur et indesinenter actuosae redduntur; sicque Deus, qui olim locutus est, sine intermissione cum dilecti Filii sui Sponsa colloquitur, et Spiritus Sanctus, per quem viva vox Evangelii in Ecclesia, et per ipsam in mundo resonat, credentes in omnem veritatem inducit, verbumque Christi in eis abundanter inhabitare facit (cf. Col 3,16).

 

9. Sacra Traditio ergo et Sacra Scriptura arcte inter se connectuntur atque communicant. Nam ambae, ex eadem divina scaturigine promanantes, in unum quodammodo coalescunt et in eundem finem tendunt. Etenim Sacra Scriptura est locutio Dei quatenus divino afflante Spiritu scripto consignatur; Sacra autem Traditio verbum Dei, a Christo Domino et a Spiritu Sancto Apostolis concreditum, successoribus eorum integre transmittit, ut illud, praelucente Spiritu veritatis, praeconio suo fideliter servent, exponant atque diffundant; quo fit ut Ecclesia certitudinem suam de omnibus revelatis non per solam Sacram Scripturam hauriat. Quapropter utraque pari pietatis affectu ac reverentia suscipienda et veneranda est (13).

 

10 Sacra Traditio et Sacra Scriptura unum verbi Dei sacrum depositum constituunt Ecclesiae commissum cui inhaerens tota plebs sancta Pastoribus suis adunata in doctrina Apostolorum et communione, fractione panis et orationibus iugiter perseverat (cf. Act 2,42 gr.), ita ut in tradita fide tenenda, exercenda profitendaque singularis fiat Antistitum et fidelium conspiratio (14).

Munus autem authentice interpretandi verbum Dei scriptum vel traditum (15) soli vivo Ecclesiae Magisterio concreditum est (16), cuius auctoritas in nomine Iesu Christi exercetur. Quod quidem Magisterium non supra verbum Dei est, sed eidem ministrat, docens nonnisi quod traditum est, quatenus illud, ex divino mandato et Spiritu Sancto assistente, pie audit, sancte custodit et fideliter exponit, ac ea omnia ex hoc uno fidei deposito haurit quae tamquam divinitus revelata credenda proponit.

Patet igitur Sacram Traditionem, Sacram Scripturam et Ecclesiae Magisterium, iuxta sapientissimum Dei consilium, ita inter se connecti et consociari, ut unum sine aliis non consistat, omniaque simul, singula suo modo sub actione unius Spiritus Sancti, ad animarum salutem efficaciter conferant.

 

Caput III: DE SACRAE SCRIPTURAE DIVINA INSPIRATIONE ET DE EIUS INTERPRETATIONE

 

11. Divinitus revelata, quae in Sacra Scriptura litteris continentur et prostant, Spiritu Sancto afflante consignata sunt. Libros enim integros tam Veteris quam Novi Testamenti, cum omnibus eorum partibus, sancta Mater Ecclesia ex apostolica fide pro sacris et canonicis habet, propterea quod, Spiritu Sancto inspirante conscripti (cf. Io 20,31; 2 Tim 3,16; 2 Pt 1,19-21; 3,15-16), Deum habent auctorem, atque ut tales ipsi Ecclesiae traditi sunt (17). In sacris vero libris conficiendis Deus homines elegit, quos facultatibus ac viribus suis utentes adhibuit (18), ut Ipso in illis et per illos agente (19), ea omnia eaque sola, quae Ipse vellet, ut veri auctores scripto traderent (20).

Cum ergo omne id, quod auctores inspirati seu hagiographi asserunt, retineri debeat assertum a Spiritu Sancto, inde Scripturae libri veritatem, quam Deus nostrae salutis causa Litteris Sacris consignari voluit, firmiter, fideliter et sine errore docere profitendi sunt (21). Itaque “omnis Scriptura divinitus inspirata et utilis ad docendum, ad arguendum, ad corripiendum, ad erudiendum in iustitia: ut perfectus sit homo Dei, ad omne opus bonum instructus” (2 Tim 3,16-17, gr.).

 

12. Cum autem Deus in Sacra Scriptura per homines more hominum locutus sit (22), interpres Sacrae Scripturae, ut perspiciat, quid Ipse nobiscum communicare voluerit, attente investigare debet, quid hagiographi reapse significare intenderint et eorum verbis manifestare Deo placuerit.

Ad hagiographorum intentionem eruendam inter alia etiam genera litteraria respicienda sunt.

Aliter enim atque aliter veritas in textibus vario modo historicis, vel propheticis, vel poeticis, vel in aliis dicendi generibus proponitur et exprimitur.

Oportet porro ut interpres sensum inquirat, quem in determinatis adiunctis hagiographus, pro sui temporis et suae culturae condicione, ope generum litterariorum illo tempore adhibitorum exprimere intenderit et expresserit (23). Ad recte enim intelligendum id quod sacer auctor scripto asserere voluerit, rite attendendum est tum ad suetos illos nativos sentiendi, dicendi, narrandive modos, qui temporibus hagiographi vigebant, tum ad illos qui illo aevo in mutuo hominum commercio passim adhiberi solebant (24).

Sed, cum Sacra Scriptura eodem Spiritu quo scripta est etiam legenda et interpretanda sit (25), ad recte sacrorum textuum sensum eruendum, non minus diligenter respiciendum est ad contentum et unitatem totius Scripturae, ratione habita vivae totius Ecclesiae Traditionis et analogiae fidei. Exegetarum autem est secundum has regulas adlaborare ad Sacrae Scripturae sensum penitius intelligendum et exponendum, ut quasi praeparato studio, iudicium Ecclesiae maturetur. Cuncta enim haec, de ratione interpretandi Scripturam, Ecclesiae iudicio ultime subsunt, quae verbi Dei servandi et interpretandi divino fungitur mandato et ministerio (26).

 

13. In Sacra Scriptura ergo manifestatur, salva semper Dei veritate et sanctitate, aeternae Sapientiae admirabilis condescensio, “ut discamus ineffabilem Dei benignitatem, et quanta sermonis attemperatione usus sit, nostrae naturae providentiam et curam habens” (27). Dei enim verba, humanis linguis expressa, humano sermoni assimilia facta sunt, sicut olim Aeterni Patris Verbum, humanae infirmitatis assumpta carne, hominibus simile factum est.

 

Caput IV: DE VETERE TESTAMENTO

 

14. Amantissimus Deus totius humani generis salutem sollicite intendens et praeparans, singulari dispensatione populum sibi elegit, cui promissiones concrederet. Foedere enim cum Abraham (cf. Gen 15,18) et cum plebe Israel per Moysen (cf. Ex 24,8) inito, populo sibi acquisito ita Se tamquam unicum Deum verum et vivum verbis ac gestis revelavit, ut Israel, quae divinae essent cum hominibus viae experiretur, easque, ipso Deo per os Prophetarum loquente, penitius et clarius in dies intelligeret atque latius in gentes exhiberet (cf. Ps 22,28-29; 96 1-3; Is 2,1-4; Ier 3,17). Oeconomia autem salutis ab auctoribus sacris praenuntiata, enarrata atque explicata, ut verum Dei verbum in libris Veteris Testamenti exstat; quapropter hi libri divinitus inspirati perennem valorem servant: “Quaecumque enim scripta sunt, ad nostram doctrinam scripta sunt, ut per patientiam et consolationem Scripturarum spem habeamus” (Rom 15,4).

 

15. Veteris Testamenti oeconomia ad hoc potissimum disposita erat, ut Christi universorum redemptoris Regnique Messianici adventum praepararet, prophetice nuntiaret (cf. Lc 24,44; Io 5,39; 1 Pt 1,10) et variis typis significaret (cf. 1 Cor 10,11). Veteris autem Testamenti libri, pro condicione humani generis ante tempora instauratae a Christo salutis, Dei et hominis cognitionem ac modos quibus Deus iustus et misericors cum hominibus agit, omnibus manifestant. Qui libri, quamvis etiam imperfecta et temporaria contineant, veram tamen paedagogiam divinam demonstrant (28). Unde iidem libri, qui vivum sensum Dei exprimunt, in quibus sublimes de Deo doctrinae ac salutaris de vita hominis sapientia mirabilesque precum thesauri reconduntur, in quibus tandem latet mysterium salutis nostrae, a Christifidelibus devote accipiendi sunt.

 

16 Deus igitur librorum utriusque Testamenti inspirator et auctor, ita sapienter disposuit, ut Novum in Vetere lateret et in Novo Vetus pateret (29). Nam, etsi Christus in sanguine suo Novum Foedus condidit (cf. Lc 22,20; 1 Cor 11,25), libri tamen Veteris Testamenti integri in praeconio evangelico assumpti (30), in Novo Testamento significationem suam completam acquirunt et ostendunt (cf. Mt 5,17; Lc 24,27; Rom 16,25-26; 2 Cor 3,14-16), illudque vicissim illuminant et explicant.

 

Caput V: DE NOVO TESTAMENTO

 

17. Verbum Dei, quod virtus Dei est in salutem omni credenti (cf. Rom 1,16), in scriptis Novi Testamenti praecellenti modo praesentatur et vim suam exhibet. Ubi enim venit plenitudo temporis (cf. Gal 4,4), Verbum caro factum est et habitavit in nobis plenum gratiae et veritatis (cf. Io 1,14). Christus Regnum Dei in terris instauravit, factis et verbis Patrem suum ac Seipsum manifestavit, atque morte, resurrectione et gloriosa ascensione missioneque Spiritus Sancti opus suum complevit. Exaltatus a terra omnes ad Seipsum trahit (cf. Io 12,32, gr.), Ipse qui solus verba vitae aeternae habet (cf. Io 6,68). Hoc autem mysterium aliis generationibus non est patefactum, sicut nunc revelatum est sanctis Apostolis Eius et Prophetis in Spiritu Sancto (cf. Eph 3,4-6, gr.), ut Evangelium praedicarent, fidem in Iesum Christum ac Dominum excitarent et Ecclesiam congregarent. Quarum rerum scripta Novi Testamenti exstant testimonium perenne atque divinum.

 

18. Neminem fugit inter omnes, etiam Novi Testamenti Scripturas, Evangelia merito excellere, quippe quae praecipuum testimonium sint de Verbi Incarnati, Salvatoris nostri, vita atque doctrina.

Quattuor Evangelia originem apostolicam habere Ecclesia semper et ubique tenuit ac tenet. Quae enim Apostoli ex mandato Christi praedicaverunt, postea divino afflante Spiritu, in scriptis, ipsi et apostolici viri nobis tradiderunt, fidei fundamentum, quadriforme nempe Evangelium, secundum Matthaeum, Marcum, Lucam et Ioannem (31).

 

19. Sancta Mater Ecclesia firmiter et constantissime tenuit ac tenet quattuor recensita Evangelia, quorum historicitatem incunctanter affirmat, fideliter tradere quae Iesus Dei Filius, vitam inter homines degens, ad aeternam eorum salutem reapse fecit et docuit, usque in diem qua assumptus est (cf. Act 1,1-2). Apostoli quidem post ascensionem Domini, illa quae Ipse dixerat et fecerat, auditoribus ea pleniore intelligentia tradiderunt, qua ipsi, eventibus gloriosis Christi instructi et lumine Spiritus veritatis (32) edocti, fruebantur (33). Auctores autem sacri quattuor Evangelia conscripserunt, quaedam e multis aut ore aut iam scripto traditis seligentes, quaedam in synthesim redigentes, vel statui ecclesiarum attendendo explanantes, formam denique praeconii retinentes, ita semper ut vera et sincera de Iesu nobiscum communicarent (34). Illa enim intentione scripserunt, sive ex sua propria memoria et recordatione, sive ex testimonio illorum “qui ab initio ipsi viderunt et ministri fuerunt sermonis”, ut cognoscamus eorum verborum de quibus eruditi sumus, “veritatem” (cf. Lc 1,2-4).

 

20. Novi Testamenti canon praeter quattuor Evangelia etiam epistulas sancti Pauli aliaque scripta apostolica Spiritu Sancto inspirante exarata continet, quibus, ex sapienti Dei consilio, ea quae sunt de Christo Domino confirmantur, genuina Eius doctrina magis magisque declaratur, salutifera virtus divini operis Christi praedicatur, Ecclesiae initia ac admirabilis diffusio narrantur eiusque consummatio gloriosa praenuntiatur.

Apostolis enim suis Dominus Iesus sicut promiserat affuit (cf. Mt 28,20) et iis Paraclitum Spiritum misit, qui eos in plenitudinem veritatis induceret (cf. Io 16,13).

 

Caput VI: DE SACRA SCRIPTURA IN VITA ECCLESIAE

 

21. Divinas Scripturas sicut et ipsum Corpus dominicum semper venerata est Ecclesia, cum, maxime in sacra Liturgia, non desinat ex mensa tam verbi Dei quam Corporis Christi panem vitae sumere atque fidelibus porrigere. Eas una cum Sacra Traditione semper ut supremam fidei suae regulam habuit et habet, cum a Deo inspiratae et semel pro semper litteris consignatae, verbum ipsius Dei immutabiliter impertiant, atque in verbis Prophetarum Apostolorumque vocem Spiritus Sancti personare faciant. Omnis ergo praedicatio ecclesiastica sicut ipsa religio christiana Sacra Scriptura nutriatur et regatur oportet. In sacris enim libris Pater qui in caelis est filiis suis peramanter occurrit et cum eis sermonem confert; tanta autem verbo Dei vis ac virtus inest, ut Ecclesiae sustentaculum ac vigor, et Ecclesiae filiis fidei robur, animae cibus, vitae spiritualis fons purus et perennis exstet. Unde de Sacra Scriptura excellenter valent dicta: “Vivus est enim sermo Dei et efficax” (Hebr 4,12), “qui potens est aedificare et dare hereditatem in sanctificatis omnibus” (Act 20,32; cf. 1 Thess 2,13).

 

22. Christifidelibus aditus ad Sacram Scripturam late pateat oportet. Qua de causa Ecclesia inde ab initiis graecam illam antiquissimam Veteris Testamenti versionem a LXX viris nuncupatam ut suam suscepit; alias vero versiones orientales et versiones latinas, praecipue illam quam Vulgatam vocant, semper in honore habet. Cum autem verbum Dei omnibus temporibus praesto esse debeat, Ecclesia materna sollicitudine curat, ut aptae ac rectae exarentur in varias linguas versiones, praesertim ex primigenis Sacrorum Librorum textibus. Quae si, data opportunitate et annuente Ecclesiae auctoritate, conficiantur communi etiam cum fratribus seiunctis nisu, ab omnibus christianis adhiberi poterunt.

 

23. Verbi incarnati Sponsa, Ecclesia nempe, a Sancto Spiritu edocta, ad profundiorem in dies Scripturarum Sacrarum intelligentiam assequendam accedere satagit, ut filios suos divinis eloquiis indesinenter pascat; quapropter etiam studium sanctorum Patrum tum Orientis tum Occidentis et sacrarum Liturgiarum rite fovet. Exegetae autem catholici, aliique Sacrae Theologiae cultores, collatis sedulo viribus, operam dent oportet, ut sub vigilantia Sacri Magisterii, aptis subsidiis divinas Litteras ita investigent et proponant, ut quam plurimi divini verbi administri possint plebi Dei Scripturarum pabulum fructuose suppeditare, quod mentem illuminet, firmet voluntates, hominum corda ad Dei amorem accendat (35). Sacra Synodus Ecclesiae filiis, biblicarum rerum cultoribus, animum addit, ut opus feliciter susceptum, renovatis in dies viribus, omni studio secundum sensum Ecclesiae exsequi pergant (36).

 

24. Sacra Theologia in verbo Dei scripto, una cum Sacra Traditione, tamquam in perenni fundamento innititur, in eoque ipsa firmissime roboratur semperque iuvenescit, omnem veritatem in mysterio Christi conditam sub lumine fidei perscrutando. Sacrae autem Scripturae verbum Dei continent et, quia inspiratae, vere verbum Dei sunt; ideoque Sacrae Paginae studium sit veluti anima Sacrae Theologiae (37). Eodem autem Scripturae verbo etiam ministerium verbi, pastoralis nempe praedicatio, catechesis omnisque instructio christiana, in qua homilia liturgica eximium locum habeat oportet, salubriter nutritur sancteque virescit.

 

25. Quapropter clericos omnes, imprimis Christi sacerdotes ceterosque qui ut diaconi vel catechistae ministerio verbi legitime instant, assidua lectione sacra atque exquisito studio in Scripturis haerere necesse est, ne quis eorum fiat “verbi Dei inanis forinsecus praedicator, qui non est intus auditor” (38), dum verbi divini amplissimas divitias, speciatim in sacra Liturgia, cum fidelibus sibi commissis communicare debet. Pariter Sancta Synodus christifideles omnes, praesertim sodales religiosos, vehementer peculiariterque exhortatur, ut frequenti divinarum Scripturarum lectione “eminentem scientiam Iesu Christi” ( Phil. 3, 8 ) ediscant. “Ignoratio enim Scripturarum ignoratio Christi est” (39). Libenter igitur ad sacrum textum ipsum accedant, sive per sacram Liturgiam divinis eloquiis confertam, sive per piam lectionem, sive per institutiones ad id aptas aliaque subsidia, quae approbantibus et curantibus Pastoribus Ecclesiae ubique nostro tempore laudabiliter diffunduntur. Meminerint autem orationem concomitari debere Sacrae Scripturae lectionem, ut fiat colloquium inter Deum et hominem; nam “illum alloquimur, cum oramus; illum audimus, cum divina legimus oracula” (40).

Sacris autem Antistitibus, “apud quos est apostolica doctrina” (41) fideles sibi commissos ad rectum divinorum librorum usum, praesertim Novi Testamenti et imprimis Evangeliorum, opportune instituere competit per sacrorum textuum versiones, quae necessariis et vere sufficientibus explicationibus instructae sint, ut tuto ac utiliter Ecclesiae filii cum Scripturis Sacris conversentur earumque spiritu imbuantur.

Insuper editiones Sacrae Scripturae, aptis instructae adnotationibus, ad usum etiam non-christianorum eorundemque conditionibus accommodatae, conficiantur, quas quoquomodo sive animarum Pastores sive Christiani cuiuscumque status spargere sapienter curent.

 

26. Ita ergo lectione et studio Sacrorum Librorum, “sermo Dei currat et clarificetur” (2 Thess 3,1), thesaurusque revelationis, Ecclesiae concreditus, magis magisque corda hominum impleat. Sicut ex assidua frequentatione mysterii Eucharistici Ecclesiae vita incrementum suscipit, ita novum spiritualis vitae impulsum sperare licet ex adaucta veneratione verbi Dei, quod “manet in aeternum” (Is 40,8; 1 Pt 1,23-25).

Haec omnia et singula quae in hac Constitutione dogmatica edicta sunt, placuerunt Sacrostancti Concilii Patribus. Et Nos, Apostolica a Christo Nobis tradita potestate, illa, una cum Venerabilibus Patribus, in Spiritu Sancto approbamus, decernimus ac statuimus et quae ita synodaliter statuta sunt ad Dei gloriam promulgari iubemus.

 

Romae, apud S. Petrum

 

die XVIII mensis novembris anno MCMLXV.

 

 


About this entry