Korizma

2_dala

 

ZNAČAJ KORIZME
109 U liturgiji i liturgijskoj katehezi treba još jače osvijetliti dvostruki značaj korizmenog vremena. To doba, osobito uspomenom ili pripravom na krštenje te pokorom, vjernike, koji gorljivije slušaju Božju riječ i odaju se molitvi, pripravlja na svetkovanje vazmenog otajstva. Stoga:
a) nek obilatije dođu do izražaja krsne sastavine svojstvene korizmenoj liturgiji; neka se opet uvedu neke prikladne iz prijašnjih vremena;
b) isto vrijedi i za pokorničke sastavine. Neka se u katehezi vjernicima, uz socijalne posljedice grijeha, naglašava ona prava narav pokore koja odurava grijeh kao uvredu Bogu; nek se ne propušta udio Crkve u pokorničkoj djelatnosti i neka se što više preporučuje molitva za grešnike.

POKORA KORIZMENOG VREMENA
110 Pokora korizmenog vremena treba da bude ne samo unutrašnja i pojedinačna već također vanjska i društvena. A pokorničku praksu valja promicati prema mogućnostima našeg vremena i raznih krajeva t e prema prilikama vjernika; neka je preporučuju i vlasti spomenute u 22. članu. Neka se posvuda vjerno održava vazmeni post u Petak muke i smrti Gospodnje, koji će se, ako j e prikladno, protegnuti i na Svetu subotu, da se tako uzdignuta i otvorena duha dođe na radost Uskrsne nedjelje.

Ako se ne može reći da je Konstitucija u tančine obnovila cijelu dosadašnju liturgiju, još manje to vrijedi za njezino peto poglavlje. Već smo rekli da je na Saboru zapaženo kako u njem nema ni riječi ο Došašću i kako je na to odgovorila saborska komisija. Jednako je bila izražena želja da se posebno govori ο dobu muke, na što je komisiji bilo još lakše odgovoriti : »Doba je muke dio korizmenog vremena , a inače bi se moralo raspravljati ο pojedinim vremenima liturgijske godine . « 75
Prelazilo je to namjeravam program općih načela. No, ako je koje liturgijsko doba bilo potrebno obnove, jamačno je to bila korizma, onakva kako je gotovo posvuda bila shvaćena prije god. 1950.-1955. tj . prije obnove Uskrsnog bdjenja i zatim cijelog Svetog trodnevlja. Tom je vrlo uspjelom obnovom Pio XII. Crkvi opet otkrio njezino glavno spasenjsko otajstvo: Pashu Gospodina našeg Isusa Krista. I obnova je Cvjetnice sretno izvršena revaloriziranjem ophoda s blagoslovljenim granama kao trijumfalnog Isusova ulaska u sveti grad Jeruzalem i s crvenom bojom kraljevskog grimiza u bogoslužju tog dana . Nedostajalo je još da se dadne pravi, odnosno izvorni smisao također i korizmi.
U njezinoj je liturgiji prije Sabora prevladavala samo misao na pokoru, shvaćenu ponajviše u obliku posta. Gotovo nije bilo dana da se u misnim molitvama nije spominjao post i tjelesno trapljenje.76 Doduše, već se od ranoga srednjeg vijeka kroz tih četrdeset dana strogo postilo na uspomen u i kao nasljedovanje Mojsija, Ilije i posebno Isusa u pustinji.77 No promijenjene prilike te vjerska mlakost uvelike su izblijedile to pokorničko značenje korizme. Gdje je premalo pružala liturgija i praksa, tu je više bujala pučka pobožnost obavljanjem križnog puta, pasionskim ophodima i si. Zato su s malo izreka ova dva člana (109. i 110.) htjela pokazati kako bi se korizmeno vrijeme moglo u starom duhu obnoviti i u suvremenom svijetu.
S prve su dvije riječi pruženi kanali po kojima će se to izvesti: liturgijsko bogoslužje i liturgijska kateheza. Pod prvim su mišljeni obnovljeni molitveni obrasci i obredi Misala i Časoslova, što je u razmjerno malo vremena obavljeno, može se reći, vrlo uspjelo. Drugo sredstvo, liturgijska kateheza za sve78 , traži mnogo više napora i vremena, toliko da bi bilo nepravedno reći da u tom pogledu nije ništa učinjeno, ali isto tako da je igdje učinjeno dovoljno. U tom smislu ima još mnogo liturgijsko-pastoralnog posla za svakoga.
U kojem smislu? Čl. 109. odmah kaže: »Treba još jače osvijetliti dvostruki značaj korizmenog vremena«, što mu ga daju krštenje i pokora.
Prvi traži oživljavanje uspomene ili pripravu na krštenje, posebno u vezi s obnovom krsnih obećanja u uskrsnom bdjenju, bez čega će ono uvijek biti samo puki ritualni čin. Kroz prva je stoljeća, i sve dok je bilo odraslih krštenika, korizma uglavnom bila posvećena poučavanju i odgoju katekumena. Kako je sada takvih sve više i u tzv. kršćanskim zemljama, upravo bi kroz korizmu trebalo njima posvetiti najviše vremena i pažnje. Time bi sve više župa moglo u Uskrsnoj noći slaviti krštenje nekog člana svoje zajednice, kada je to s novorođenom djecom obično manje prikladno i manje značajno. U tu je svrhu Kongregacija za bogoštovlje 6. siječnja 1972. izdala Red kršćanske inicijacije za odrasle.79 A već je prije u samom Misalu provedena preporuka čl. 109. a): »Neka se opet uvedu neke prikladne (sastavine) iz prijašnjih vremena.« Opet su, naime, tri Ivanove evanđeoske perikope, koje su se uvijek čitale i tumačile u vezi s krštenjem, stavljene u svoje korizmene nedjelje. I starokršćanske slike u rimskim katakombama i na raznim liturgijskim predmetima rado prikazuju ta tri značajna događaja: Isus i Samarijanka (Iv 4, 5-42); Isus ozdravlja slijepca od rođenja (9, 1-41) i Isus oživljava Lazara (11, 1-45).80
Kad se sada ti važni i potanko koncipirani dijelovi Ivanova evanđelja čitaju u III., IV. i V. korizmenoj nedjelji – a to može biti bez obzira na to koja je godina na redu – onda bi ih svakako valjalo upotrijebiti za liturgijsko i praktično posvješćivanje primljenog krsta svih odraslih kršćana. Malo će im što u duhovnom životu pomoći kao uvjerenje koje su sve blago na krštenju dobili i na što ih ono obvezuje. Stoga ovaj član prije priprave na krštenje spominje uspomenu na njega, a ona se jasno odnosi na već krštene. Poslije Koncila sve se više širi tzv. neokatekumenski preodgoj odraslih vjernika što bi, pravo shvaćeno i provođeno, moglo donijeti mnogo ploda. Jedno je sigurno – bilo za odrasle već krštene ili za katekumene – korizmeno će se doba osmisliti onoliko koliko ono bude sve više uspijevalo da »pripravlja na svetkovanje vazmenog otajstva«. To bi korizmi dalo i te kako prikladnu i potrebnu radosnu notu.81
Nikada nam ne smije biti previše kad se od nas traži da vazmeno otajstvo moramo shvatiti i slaviti u njegovoj cjelini: u povezanosti Isusove smrti i uskrsnuća. To je dvoje povezano misterijski pa mora biti i asketski. Stoga ne samo da je u duhu liturgije ako se zadrže svi oblici štovanja Isusove muke kroz korizmu, dakako obavljani kako to odgovara suvremenom čovjeku, nego je svakako uvijek nužno sve iznova poduzimati da kod svakog pojedinca, i u bilo kojoj zajednici, dođe što više do izražaja i drugi značaj korizmenog vremena: pokora. Ljudskoj je naravi mnogo lakše prihvatiti Uskrs nego križ, proslavu nego pokoru. No bilo je vremenskih razdoblja kadase ο križu i pokori govorilo s više uspjeha. Tada se u liturgijskom slavljenju premalo doživljavao Uskrs, a pogotovu njegova pedesetnica do Duhova. Naše je doba lako prihvatilo isticanje Uskrsa te se zna čuti da je pedesetnica važnija od četrdesetnice-korizme koju doista nikome nije lako obogatiti istinskom pokorom.82
U tom je pogledu značajna mala izmjena našega teksta. U shemi je, nakon riječi ο krštenju, drugi korizmeni značaj bio naveden ovako: »actio paenitentialis«, što se moglo shvatiti i škrto, kao pokornički čin. Budući da se na Saboru tražilo da se jače naglasi pokornička praksa, a neki su preporučivali i razne njezine sastavine, komisija je mislila da se ne može ulaziti u pojedinosti, pogotovu kad ο tome govori i čl. 110., ali je mjesto »actio paenitentialis« stavila kraći i sveobuhvatni izraz: »per paenitentiam – pokorom«.83
U vezi je s tim i točka b) na Saboru doživjela jednu promjenu. Prvotno je tamo stajalo: »Neka se u katehezi dušama vjernika u prvom redu naglašava pogubna narav društvenoga grijeha i udio Crkve u pokorničkoj djelatnosti…«84 Saborski su oci iznijeli kako je izraz »društveni grijeh – sociale peccatum« neprikladan i pogotovu nepotpun jer spominje samo njegovu društvenu komponentu, a nema ni riječi ο grijehu kao takvome. Komisija je rado udovoljila tom zahtjevu i vrlo sretnom formulacijom »uz socijalne posljedice grijeha« istaknula kako je svaki grijeh, pa i tajni, uvreda Bogu. Poshje je u Konstituciji ο Crkvi dodano da svaki grijeh ranjava i cijelu Crkvu (LG 11).85
Samo onaj tko je svjestan da je grijeh najveće i zapravo jedino zlo, a k tome da ga je u pojedincu i cijelom čovječanstvu svih vremena tako mnogo, približit će se razumijevanju svega što je Krist Gospodin zbog naših grijeha podnio u svojoj muci i smrti. Samo će takav biti svjestan koliko je i sam pozvan da, shvativši kakva je »prava narav pokore koja odurava grijeh kao uvredu Bogu« bar u korizmi s Isusom i njegovom Crkvom daje zadovoljštinu za grijehe svoje i grijehe svijeta, kojemu i on, htio ne htio, pripada.86
Na to se odnosi i zadnja preporuka ovog člana: molitva za grešnike. Nje na ustima vjernika nikada ne nedostaje87, ali će biti u duhu saborske preporuke ako se spomenu dva svojstva molitve za grešnike. U prvom redu mora dolaziti iz uvjerenja da je svatko potreban obraćenja, jer nema odrasloga čovjeka koji nije grešnik. Stoga takva molitva najprije i najviše traži vlastito obraćenje. Zatim je važno da se za obraćenje grešnika što više i zdušnije moh i u javnoj, zajedničkoj i liturgijskoj molitvi, kako je to i provedeno u liturgijskim knjigama.88 Ujedno ona može biti – uz različita pokornička djela koja će domišljata ljubav pronaći i život nam ih pružiti – jako sredstvo da se pred Bogom isprosi kako bi svijetu što manje štete nanijele »socijalne posljedice grijeha«. Ako je to uvijek bilo potrebno, u naše je doba još više, kada se javno griješi na sve moguće načine.
Moramo se još kratko vratiti početku 109. člana. Tu je ne samo rečeno da korizma »pripravlja vjernike na svetkovanje vazmenog otajstva«, nego su pružena i dva sredstva. Pretpostavlja se da vjernici u to vrijeme »gorljivije . . . se odaju molitvi«, ο čemu je do sada bilo govora, ali je prije navedeno: »gorljivije slušaju Božju riječ«. Samo će nas ona poučiti koliko je svaki grijeh uvreda Bogu i koliko se za svaki grijeh mora davati zadovoljština. Samo Božja riječ može obogatiti svaku pa i korizmenu molitvu, i ona je redovito onoliko prisna i uspješna koliko je odgovorijeka Božje riječi u našem srcu. Zato nam gotovo sve knjige Svetog pisma, a posebno Psaltir, pružaju mnogo divnih obrazaca kako da u duhu pokore molimo za svoje obraćenje i obraćenje drugih.
Iako su obje liturgijske komisije, pripravna i saborska, izbjegavale da u Konstituciju unose disciplinske odredbe, ipak se u njoj našao i ostao 110. član. Oba se njegova dijela odnose na pokoru korizmenog vremena i zapravo dopunjuju pređašnji član. Iako je bilo stoljeća kada su se razne pokorničke vježbe obavljale javno, a katkad i u mnoštvu, naše je doba nekako i u tom pogledu više sklono da obično svakome, kada što čini, bolje odgovara »unutrašnja i pojedinačna« pokora. No zato se sve više griješi javno. Stoga Sabor traži da pokora bude »također vanjska i društvena«. Nije teško pogoditi razlog te odredbe: čovjek je i tjelesno biće te na svijet dolazi i živi u društvu. Bez sumnje je vrlo delikatno određivati količinu hrane drugome89 i uopće način tjelesne pokore. Zato Crkva u naše dane zapovijeda post tako rijetko, ali majčinski preporučuje druga svladavanja. O tome je PavaoVI. 17. veljače 1966. izdao opširnu Apostolsku konstituciju Paenitemini s mnogo razlaganja i uputa.90
Sabor se ograničio na opću preporuku: »Pokorničku praksu valja promicati prema mogućnostima našeg vremena i raznih krajeva te prema prilikama vjernika.« Zapravo je i to ublaženo jer je prije u shemi stajala odredba: »Instauretur opportuna praxis paenitentialis – neka se obnovi prikladna pokornička praksa.«91 Budući da u tom pogledu postoje zaista raznovrsne okolnosti i mogućnosti, komisija je predložila neka se tim potanje bave i biskupske konferencije. 92 Svakako nevalja misliti da suvremeni čovjek nema smisla i za post. A. Cuva piše: »Srećom je današnjica sklona da se postu i nemrsu dadne njihovo puno značenje. U njima se više ne gleda samo negativni oblik uzdržavanja od jela. Post se i nemrs smatraju nadasve pozitivnim izrazom obraćenja k Bogu i udjela u Kristovim mukama. Uz to se njihovo prakticiranje čvrsto veže s izvršavanjem ljubavi, s praksom molitve i milostinje.«93
Makar se ovaj član nije upuštao u pojedine pokorničke vježbe, ipak je u vezi s liturgijom izrazio svoje mišljenje o postu na Veliki petak, odnosno o njegovu produženju naVeliku subotu. Na dan »muke i smrti Gospodnje« post ima posebno značenje i možemo ga smatrati osobito posvećenim i nekako liturgijskim. A kako je božanski Spasitelj i slijedećeg dana bio u vlasti smrti, Sabor preporučuje da se isti post protegne i na čitavu Svetu subotu, ah uz napomenu: »ako je prikladno«. Zbog raznovrsnih prilika novi CZ (kan. 1251.) ne spominje post Velike subote. Svakako je poželjno da to i svako drugo sredstvo pokore posluži svjesnom vjerniku da »uzdignuta i otvorena duha dođe na radost Uskrsne nedjelje«. Ispunit će se i tu pravilo: koliko truda i žrtve kroz korizmu, toliko će biti i radosnih plodova ο Uskrsu i kroz čitavu vazmenu pedesetnicu.

75 Vidi Emendationes IX, 12.

76 Redovito su se ti latinski izrazi, npr. »maceratio«, morali prevoditi eufemistički da previše ne odudaraju od vrlo blijede prakse posta i trapljenja.

77 Poznato je da su gotovo svi evropski jezici preuzeli naslov tog vremena od »quadragesima (quaresima, korizma) – četrdesetnica«. Inače je ona dugo vremena počinjala s prvom korizmenom nedjeljom, što se u Časoslovu vidjelo sve do Sabora. Grgur Veliki je dodao četiri dana prije te nedjelje, pa je od Čiste srijede ili Pepelnice do Velike subote točno 40 dana, izuzevši nedjelje kad se nikad nije postilo.

78 Uz riječ »za sve« moglo bi se dodati i »od svih« koji to čine. Ne radi se samo ο onima koji u Crkvi govore velikima i malima nego i ο onima koji im pišu. U tom je pogledu zapaženo da se pastirske poslanice drže prvenstveno te teme i da Sveti Otac već godinama upravlja svima zaista prikladne pobudnice za proživljavanje korizme. S kojim uspjehom?

79 Na tom se obredu ne samo dugo radilo nego je on sa svojih 346 točaka i dosada najduži obnovljeni dio Obrednika.

80 Misal Pija V. imao ih je u ferijalnim danima: u petak poslije treće korizmene nedjelje te u srijedu i petak poslije četvrte nedjelje.

81 U novom se Misalu nalazi Zborna molitva subote trećeg korizmenog tjedna: »Gospodine, i ove nas godine korizma ispunja radošću.« A neće nam se zamjeriti ako i ovdje navedemo što sv. Benedikt propisuje svojima o obdržavanju korizme: »Svatko neka sam od sebe, uz određenu mjeru, prinese nešto Bogu ‘u radosti Duha Svetoga’ (1 Sol 1, 6), to jest: neka uskrati svome tijelu nešto od jela, pića, sna, govorenja, šale, i tako s duhovnom radošću i čeznućem iščekuje sveti blagdan Uskrsnuća« (Pravilo 49, 6-7).

82 Nadbiskup M. Magrassi piše: »Svi smo pozvani . . . trajno razmatrati veliko pashalno otajstvo nastojeći ispuniti prazninu koja u današnjoj katehezi često šuti ο Muci, ‘mvsterium crucis’. Nekada se jednostrano inzistiralo na Muci zaboravljajući Uskrsnuće. Sada otkriće Uskrsa zasjenjuje Muku. Cini se da će se i dalje ići naprijed uvijek između Scile i Haribde, s opasnošću da se granitno jedinstvo pashalnog otajstva razbije u dva vidika: Muku i Uskrsnuće. A tako se samo otajstvo ispražnjuje! To isto vrijedi i za osobno područje: ako se zapusti askeza, onda više nema mjesta za novi život, za život uskrsnulih« {Quando vedro U tuo volto? Pregare i Salmi. Noći 1982, 169-170).

83 Vidi Emendationes IX, 17.

84 Isto, IX, 18.

85 Kada je govor o javnim grijesima, koji su dobrim dijelom posljedica što se ne sluša glas Majke Crkve, ne smijemo zaboraviti na one suvremenike koji donekle prihvaćaju Krista, ali ne i njegovu Crkvu. Pio XI. je u »pomirbenoj molitvi« naveo: »Napose kanimo naknađivati… napokon i za javne prestupke naroda, koji se dižu na prava Crkve, što si je ti (Isuse) osnovao i na njezino učiteljstvo.«

86 Uz ovaj je člano potrebi zadovoljštine na Saboru oduševljeno govorio irski biskup J. Mc Vinney: »Cini mi se da svakako valja u duše vjernika uvriježiti potrebu pokore kao naknadu za osobne grijehe i grijehe društva. To je, čini se, od najveće važnosti u ove dane kada se često omalovažuje potreba pokore kao zadovoljštine.« Zatim je dodao: »Vjera našeg naroda nimalo ne jača ako se napuštaju vjerske vježbe: kao tjelesni mišići tako i ‘mišići’ duha ne jačaju popustijivošću nego vježbanjem« (vidi AV II, 611).

87 Dovoljno je sjetiti se zaista nebrojeno puta ponavljanog vapaja što ga je Crkva pridružila anđelovu pozdravu Majci Božjoj i našoj, utočištu grešnika: »Moli za nas grešnike …«

88 Bit će svakome od koristi ako posebno pazi kada se za to moli u korizmenim misama ili u prošnjama časoslova kroz korizmu.

89 Čak za tako zatvorenu zajednicu kao što je samostan sv. Benedikt kaže: »S nekim strahom određujemo količinu hrane za druge . . . s obzirom na slabosti . . . a kome je Bog dao snagu da se od toga uzdrži, neka zna da će biti’ posebno nagrađen« (Pravilo 40, 2 – 4 ) . Možda nije suvišno upozoriti da je i tu spomenuta Božja snaga, dakle s Bogom i za Boga.

90 Na to se Pavao VI. često vraćao sve do kraja svoga patničkog života. Npr.: »Više nego ikada ostaje za sve zakon pokore, koji veže svakoga dobrog kršćanina, stara i mlada. I danas na to još više potiču naše vrijeme i ponašanje modernog svijeta. Vanjsko je vježbanje u tjelesnom mrtvljenju danas vrlo ublaženo, ali potreba i dužnost pokore – osobito one u duhu, pa u zabavama, rastresenostima, zlim mislima – traži da se još budnije i zdušnije u njoj vježbamo« (v. L’Osserv. Rom. 9. III. 1978.).

91 Vidi Emendationes IX, 18.

92 Ti su umeci u 109. i 110. članu prihvaćeni gotovo jednoglasno (usp. SCHMIDT II, 239).

Martin KIRIGIN, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, FTI, Zagreb, 1985.


About this entry