Riječ kao riječ

papyrus-rylands-p52
Papirus Rylands (P52) najstariji je dosad poznati odlomak NZ-a.

Kako bismo mogli shvatiti riječ kao riječ i riječ koja je Riječ, poslužit ćemo se višejezičnim navodom početka Evanđelja po Ivanu:

– En arhe en ho logos
– In principio erat verbum
– In the beginning was the Word
– Im Anfang war das Wort
– Au commencement le Verbe etait
– U pocsetku bishe Rics
– U početku bijaše riječ.

Na svih tih sedam jezika (na grčkom, latinskom, engleskom, njemačkom, francuskom te na staro-i novo-hrvatskom) početak Evanđelja po Ivanu ističe Riječ – to jest: Božanski Logos, koji prethodi svemu. Mi dodajemo, da riječ nije samo početak svega, nego je i sve. Naime, za nas, ljude, bez nje i nema ničega, jer je ona i najpouzdanije i jedino spoznavalo svijeta koje imamo. Zapravo, i kad ne govorimo – kad šutimo ili spavamo – natopljeni smo u neprekidni fluid riječi, dokle god smo živi. Pa i običan jednojezični rječnik (s manje-više iscrpnim popisom izričaja o riječi) potkrijepit će našu tvrdnju kako je riječ – sve. Pogledajmo i ogledajmo nekolike primjere:

– prva riječ,
– posljednja riječ,
– teška riječ,
– laka riječ,
– krilata riječ – (što je zapravo krilatica, a potječe iz Homerova djela, u kojem bogovi i smrtnici izgovaraju često epea pteroenta, to jest: krilate riječi, što su izvorno bile one lake poput krilatih bića, te tako one koje ohrabruju ili tješe, ili izrečene su pravo i istinito kao da lete na krilima, dok danas krilatica znači i naprosto izreku ili poslovicu, dapače i poštapalicu…)
– časna riječ,
– opaka riječ,
– lažna riječ,
– istinita riječ,
– nježna riječ,
– slavna riječ,
– sramna riječ,
– ubitačna riječ (a kod ovoga bi se primjera valjalo također malo zaustaviti; već u Antici: satirična, pjesnička, ili polemička, govornička riječ, mogla je i ubijati, i to u oba smjera: pjesnik je kakvim svojim opakim i oštrim sastavkom znao natjerati žrtvu poruge i na samoubojstvo, dok je govornik, kritički raspoložen prema caru, znao zbog svojega talenta i bez glave ostati)…
– glavna riječ,
– živa riječ,
– prazna riječ
– krupna riječ,
– vražja riječ,
– Božja riječ,
– dobra riječ,
– zla riječ,
– gnusna riječ,
– lijepa riječ,
– poštena riječ,
– nepoštena riječ,
– smiješna riječ,
– ozbiljna riječ,
– probrana riječ,
– nasumična riječ,
– obična riječ,
– neobična riječ,
– gorka riječ,
– medena riječ,
– oštra riječ,
– slatka riječ,
– razborita riječ,
– nesmotrena riječ (i opet se moramo podsjetiti na učitelja ne samo drevne Helade nego i vječne duhovne Europe, naime, na Homera, u kojega se pri takvim zgodama doista zgodno kaže: Kakva ti riječ to izmače iz ograde zubne: a ta se ograda zubna, usput budi rečeno – spominje i u Ilijadi i u Odiseji). Zapravo cijeli izričaj izvorno glasi: Teknon emon, poion se epos fygen herkos odonton, što je hrvatski doslovce: Dijete moje, koja ti riječ izmače iz ograde zubne?!
– luda riječ,
– mudra riječ,
– sveta riječ,
– ljubazna riječ,
– utješljiva riječ,
– zlatousna riječ,
– ropska riječ,
– slobodna riječ,
– iskrena riječ,
– neiskrena riječ,
– grda riječ,
– gizdava riječ,
– prostačka riječ,
– gospodska riječ,
– umišljena riječ,
– isprazna riječ,
– prikladna riječ,
– neprikladna riječ,
– promišljena riječ,
– neslana riječ,
– mučna riječ,
– okrutna riječ,
– dodvorljiva riječ,
– mahnita riječ,
– umna riječ.

I moglo bi se tako ići dalje dokle god dostaje upotrebljivih pridjevaka, to jest: opisnih oznaka u oporbenim parovima. Gotovo bi se moglo reći, kako nema pridjeva (bio on poželjan ili nepoželjan) koji se ne bi mogao pridodati riječi.
Pa što je onda riječ, koja je sve, i kojoj se može pripisati sve, koja može podnijeti gotovo sve. Zapravo, koliko god se činila laganom i poznatom, svaka je i takva riječ i teška i apstraktna. Žlica ili kamen sprva su lake i vrlo jednostavne riječi. Ali zašto prva znači sve žlice, koje jesu ili su moguće, upravo kao i ona jedna posve određena kojom redovito jedem juhu. Ili opet, zašto je kamen svaki kamen na cijelome svijetu, baš kao i onaj izravno opipljivi, koji me je recimo udario…
Dakle: složena je i do kraja neprozirna i neiscrpiva svaka riječ o bilo kojem poznatu, bjelodanu i nedvojbenu predmetu (kao navedene stvari žlica ili kamen). Naravno da su takve još više same po sebi neuhvatljivije riječi kao možebitnost ili snohvatica. I napokon, nema nikakve dvojbe kako još najteža mora biti sama riječ o riječi, koja bi u konačnici bila (jer su sve riječi manje ili više apstraktne) – apstrakcija svih apstrakcija, ili (jer je svaka riječ ovakav ili onakav pojam) – pojam svih pojmova.
U našoj svakodnevici kao svakidašnjici, ili u prosječnu životu kao prosječnici, mi na sreću o tome ne mislimo. Samo, nemojmo reći kako bi bilo dobro da o tome i ne mislimo. Mogao bi naime kakav podsmješljivac reći, kako čim počnemo misliti što je riječ, mi se njome odmah slabije služimo. Sam bih radije rekao: opreznije služimo, iako se posve ne isključuje mogućnost da nam se i tu ne dogodi kao s vlastitim nogama: ako se puno misli kako bi trebalo koračati (da li prvo lijevom, pa desnom, ili obratno), čovjek se prije spotakne, nego ako naprosto – hoda…

Pogledajmo što je riječ na razinama od puke poučne do čisto znanstvene razine, a u obliku priručnih sažetaka.

– Školska odredba ili definicija glasi: Riječ je glas (ili skup glasova) što izriče ili označuje kakvu predodžbu, osjećaj ili pojam.

– Enciklopedički ili jezikoslovno reći će se: Riječ je najmanja govorna jedinica koja (u određenom jeziku) ima svoje vlastite glasovne i smislene značajke.

– Nešto složenija ili znanstvenija odredba bit će i ovakva: izgovoren ili napisan simbol nekog pojma. U razvijenijem obliku moguća je i ovakva definicija: najmanji smisleni dio govornog ili pisanog značenjskog sustava, koji može biti unutarnje osoban ili izvanjski priopćajan. Takva se odredba smatra i filozofskom.

Naravno, s područja gotovo svake poznate znanosti od psihologije do sociologije i gnoseologije riječ se može još posebnije razrađivati i obrađivati. Ali sve tri navedene (i još mnoge druge odredbe) dobivaju puni smisao kad se uzme u obzir da riječ djeluje samo u cjelini izrijeka, bilo izravnog bilo podrazumijevanog ili tek pretpostavljivog. To jest: riječ uvijek biva u odnosu na što (na primjer, kamen prema zemaljskoj tvrdini različite vrste) ali i radi i zbog čega: od onog najšireg kamen jest pa do nazočnog i vrlo osjetljivog ovaj me je kamen udario. Dakle: riječ se ozbiljuje tek u mreži izričajnih i smislenih meduodnošaja, jer pojedine riječi poredane u rječnicima samo su uspavane, ili zamrle, ljepotice ili nakaznice koje tek cjelov kraljevića ili ubod zlobnika – redovito: govornika ili pisca – razbuđuje i oživljuje iz obamrlosti još nepovezana značenja i smisla. Naime: riječi žive samo u rečenicama, ali kako ni tu ne bismo bili posve sigurni (kao što je inače slučaj s riječima!), napominje se da i pojedina riječ može biti rečenica, na primjer: Vatra! ili Pazi! Zbog svega toga nećemo se uopće čuditi, što sama riječ može značiti i dvadesetak različitih stvari ili pojmova:

– moć govora
– besjeda
– govor
– izrijek
– način govora
– razgovor
– prepirka
– izjava
– jezik
– stvar
– oporuka
– poslovica
– priča
– glasina
– nedjelo
– pouka
– obećanje
– vjeridba
– odluka
– propovijed
– zapovijed.

Podrijetlo riječi riječ

Riječ je vezana za temeljnu ili korijensku riječ reći, koja je po svojoj osnovici i sveslavenska i praslavenska i crkvenostaroslavenska: *rekti, rešti (rekon), u značenju latinskog dicere. Duljenjem korijena nastaje rek – rijek, te riječ, dok je daljnji prijevojni oblik rok.
Iz takve korijenske osnovice slijede brojne izvedenice: izreciv, neizreciv, nareka, izreka, rečenica.

Sama riječ znači:

– verbum, Word, Wort, logos
– stvar – res
– Sin Božji (Logos).

Korijen *(w)rek- je u srodstvu sa sanskrtom – racayati (dovršen, načinjen, uobličen), te njemačkim rechnen (računati, brojiti, određivati)…

U glavnim indoeuropskim jezicima za pojam riječi imamo ove oblike:

– grčki – rema, lexis, epos
– latinski – verbum, vox
– talijanski – parola
– španjolski – palabra
– francuski – parole, mot
– danski, švedski, norveški – ord
– njemački – Wort
– engleski – word
– starocrkslavenski – glagolju, slovo, reč
– češki, poljski, ruski – slovo.

U svim tim oblicima prvotno je značenje govorenje, izricanje, dok je drugotno sama riječ, jer su u svezi s glagolskim korijenom govoriti, izricati.

U latinskim riječima vox, vocabulum u osnovi je vocare – zvati, nazivati, pa je otuda značenje naziv, ime.

Slavensko slovo, ima i lik slava – glasina, glasovitost.

Tomislav LADAN, Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000.

*

VERBUM supernum prodiens,

nec Patris linquens dexteram,

ad opus suum exiens,

venit ad vitae vesperam.

In mortem a discipulo

suis tradendus aemulis,

prius in vitae ferculo

se tradidit discipulis.

Quibus sub bina specie

carnem dedit et sanguinem;

ut duplicis substantiae

totum cibaret hominem.

Se nascens dedit socium,

convescens in edulium,

se moriens in pretium,

se regnans dat in praemium.

O salutaris hostia,

quae caeli pandis ostium,

bella premunt hostilia;

da robur, fer auxilium.

Uni trinoque Domino

sit sempiterna gloria:

qui vitam sine termino

nobis donet in patria. Amen.

RIJEČ svevišnja se pojavi,

Uz desnu Oca ostajuć,

Na poso ruku postavi

I dođe kraju stradajuć.

Dok s družbom onom zavidnom

Smrt spremao mu učenik,

On preda sebe zboru svom

Zaodjev se u jela lik.

U prilici ih dvostrukoj

On tijelom, krvlju ponudi,

Da tijelu, duši čovječjoj

Ko sveta hrana posluži.

Po porodu nam posta drug,

Naš kruh za časnom trpezom,

Na smrti cijena za naš dug

I plaća nam u carstvu svom.

O hostijo spasonosna,

Što otvaraš nam širom raj,

Sred hrvanja sudbonosna

Ti jači nas i očuvaj.

Gospodinu trojedinom

Nek bude slava vječita,

Koj život vječni puku svom

U rajskom domu neka da.


About this entry