Žena

Pablo Picasso, Head Of A Woman, Serigraph, 1946.
Pablo Picasso, Head Of A Woman, Serigraph, 1946.

Odredbe pojma:
– ljudsko biće ženskoga roda (ženska, žensko, žensko čeljade ( femina, mulier, uxor);
– osoba od naravi sposobna za rađanje;
– udana žena, supruga;
– žena-pijandura; ambubaia (sviračica, raspuštenica) što je aramejska riječ;
– žena-muškarača: andrago, virago, mulier animum virilem habens;
– žena poluriba (sirena). Neobičnije izvedenice:
– ženad – zbirna imenica od žena (ženskinje): das Frauenvolk, die Weiber, die Weiberleute, ili ženščad;
– ženar (ženskar, bludnik): mulierarius, scortator, Weibermann, Weibernarr, vjerojatno prema homerskome grčkom gynaimanes/gynaikomanes.
– ženariti/ženarenje: Frauensucht,
– ženarstvo (svojstvo ženara): mulierositas,
– ženat (oženjen), suprotno: mužat (a),
– ženicoljubovnik: ženskar, bludnik,
– ženidbenik (ženik),
– ženinstvo: ženin dio, miraz, dota,
– ženka (žensko čeljade, žensko u životinja),
– ženskinje (ženska čeljad, ženske, ženskadija),
– ženska – žensko čeljade,
– ženskiš – ženskar,
– ženščati – činiti da tko bude kao žensko.

Podrijetlo riječi žena
Hrvatski žena je i sveslavenska i praslavenska riječ:
– indoeuropski korijen je *gen – (rađam)
– sanskrtski gena i gna (božica)
– zendavesta – gənā (žena)
– grčki – gyne
– latinski – genus, gigno (rod, rađati)
– gotski – qino, qens
– ruski – žena.
Dakle: i indoeuropski *quena i grčki gyne i hrvatski žena (od *gena) potvrđuje prvotno značenje: rađalica i muževa družica. Šire uzeto, riječ je i praslavenska i sveslavenska i baltoslavenska:
– žensko uopće (latinski femina, grčki thelys od thele – sisa);
– ženska osoba, ženski spol.
Sve u svemu, indoeuropski *quena, gotski qino, švedski kvinna, engleski queen, grčki gyne, sanskrtski gna (božica) i avestički gənā, izvorno je muževa družica i ona koja doji čedo (što potvrđuje i latinski femina), ali je prije svega roditeljica – genetrix. Značenje središnjeg pojma žena variralo je prema vrijednosnoj ljestvici, od kraljica, rađalica do milosnica, priležnica, bludnica, što potvrđuje staroenglesko kven (qeen) ili nordijsko kona od istoga korijena…
Latinski mulier je od mollis (mekan, nježan, dakle: uvjetno – nježnica) barem u romanskim jezicima.
Latinsko femina (žena, ženska, žensko) u svezi je s glagolom felare (sisati, dojiti).
Grčki thesthai (sisati) u svezi je s grčkom riječi thelys (žensko); pri tome je zanimljivo pripomenuti kako je otuda potekla i moderna znanstvena riječ epitel, to jest: epithelium – “stanično tkivo koje tvori vanjski sloj sluznične opne kod životinja”, dok je korijenski epitel ono što je iznad sisne bradavice, a prema grčkoj riječi thele (bradavica); dotični nazivak skovao je nizozemski anatom Fredrik Ruysch u 18. stoljeću. I napokon, romanska riječ donna je od latinskog domina (gospodarica, ali i milosnica!).

Žena u indoeuropskim jezicima:
– grčki – gyne, gynaika
– latinski – mulier, femina
– talijanski – femmina
– francuski – femme
– španjolski – mujer
– gotski – qino
– staronordijski – kona
– švedski – kvinna
– engleski – queen (danas kraljica), inače woman
– njemački – FraulWeib
– litavski – žmona
– staroslavenski – žena
– ruski – ženščina
– sanskrtski – jani-.

Izreke i poslovice o ženi
– Varium et mutabile semper femina
(Nešto je nestalno i promjenjivo uvijek žena, što je Vergilijeva izjava
(Eneida), ali je poznatije kao stih iz Verdijeva Rigoletta:
Le donna e mobile (žena je prevrtljiva…), što je opet posuđeno od Boccaccioa:
Volubil sempre come foglia al vento (promjenjiva uvijek kao lišće na vjetru)…
– quod non potest diabolus, mulier vincit
(što vrag ne može, to žena uzmaže), veli Beda Venerabilis, ali ima i časnijih izreka:
– Femina bona – digna corona
(valjana žena – dostojna kruna ili vijenac)…

Tomislav Ladan, Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000.


About this entry