Čovjek

Dionisius, Frescoes and icons for the Virgin Nativity Cathedral of the St. Ferapont Monastery, Forefather Adam, 1502.

Dionisius, Frescoes and icons for the Virgin Nativity Cathedral of the St. Ferapont Monastery, Forefather Adam, 1502.

Čovjek
– človek (od 12. do 15. stoljeća) i danas kajkavski;
– človjek (od 15. do 17. stoljeća);
– človik (od 15. stoljeća);
– čovjek (od 15. stoljeća),
– čovik (od 15. stoljeća);
– čoik (od 15. stoljeća)
– čoče (vokativ u Bosni).

Ranija množina čovjek-čovjeci, ali danas samo – ljudi.

Značenja riječi čovjek:
– ljudsko biće uopće (muško, žensko, dijete),
– odrastao muškarac,
– živo biće različito od Boga, anđela i životinje, prema Bibliji. (Gen,I,27): Et creavit Deus hominem ad imaginem suam; ad imaginem Dei creavit illum, masculum etfeminam creavit eos.
(Prema B. Bogišiću: djeca su do 10 godina, dječaci i djevojčice do 15 godina, momci i djevojke do ženidbe ili udaje; ljudi i žene do 50 godina, a starci i starice od 50 godina pa dalje; danas pak – kao za stanovitu utjehu – ti se odnošaji – barem u razvijenijim zemljama tipa zapadne uljudbe – povećavaju za nekih pet ili čak petnaest godina…)
– muško za razliku od ženska (latinski vir),
– osoba koju odlikuje snaga, junaštvo, vrlina: pravi čovjek (vir fortis, vir virtutibus omatus – biva: muž vrlinama nakićen!),
– podanik (subditus, jurisdictioni obnoxius),
– muž suprug u braku (maritus),
– pripadnik ljudskoga roda ili staleža: bivši čovjek…

Postoji i ženski rod od čovjek – čovječica:
– ruski – ženskoe čelovječeskoe suščestvo
– engleski – female being
– njemački – ein weibliches Wesen
– španjolski – ser femenino.

Prema nekim tumačenjima, stvorivši “muško i žensko”, Bog je zapravo stvorio čovjeka i čovječicu, jer hebrejski Adam je ‘iš, a Eva iššah, pa su stoga stvoreni kao dva istobitna oblika jednoga…

Etimologija riječi čovjek
– čьlovekь je složenica od dva dijela (što je i Skokovo tumačenje), od kojih je prvi dio praslavenski, dok je druga riječ baltička u značenju dijete, sin, jer staropruski je waix-waikan (Knecht: sluga, rob, najamnik, ali i dijete, djetić, vojnik!); litavski: vaikas (dijete, sin); prvi dio složenice (čovjek) čьl- nalazi se u slav. riječi čeljad, dok bi indoeuropski korijen bio *quel- u značenju pleme, što je pak srodno irskoj riječi klan; dakle: pretpostavno složenica bi bila: quel + vaik = človek-čovjek, s korijenskim značenjem dijete klana, kao što su i čeljad djeca klana (Sippe, fratria, bratstvo). Evo i desetak riječi u kojima se jasno prepoznaje nosivi pojam čovjek:
– čovjekogubac (perditor hominum), čovjekojeđa (anthrophagus), čovjekoljub (hominum amans), čovjekoljubac, čovjekoljublje (prepoznatljiva značenja, ali ne i primjene), čovjekonenavidnik (osor hominum, to jest: čovjekomrzac), čovjekoubojica/čovjekoubojnik – (homicida), čovjekougodnik (hominibus placens), čovještvo, čovječuljak, čovječina i si., koje su također lako prepoznatljiva značenja čak ako i nisu današnje učestalice…

Čovjek u indoeuropskim jezicima:
– grčki – anthropos
– latinski – homo
– talijanski – uomo
– francuski – homme
– španjolski – hombre
– gotski – manna
– staronordijski – madhr
– švedski – man, manniska
– engleski – man
– njemački – Mensch
– staroslavenski – človekь
– ruski – čelovek
– sanskrtski – manu-.
Za pojam čovjek uopće pretpostavlja se korijensko značenje “onaj tko je zemaljski ili smrtan”, na što upozorava i semitsko Adam (koji je od crvene ili zakrvavljene zemlje), te latinski homo (humus – zemlja, te otuda hemo-homo), dok u Homerovu grčkome imamo epihthonioi anthropoi – ljudi pozemljari, za razliku od epouranioi theoi, što su nebesnici bozi…

Slavensko-germanska skupina (monž-man) u izvornoj je svezi s korijenom *men (misliti), pa je čovjek-
muž, zapravo “onaj koji misli”, za razliku od žene, koja je “ona što rađa”, ili rađalica/roditeljica. Međutim, ako bi upitni korijen muž/man bio prema latinskom manus (ruka), onda bi čovjek bio tek onaj koji radi rukama ili naprosto rukorađa – manualac…

Muž-muškarac-muško za razliku od žena-ženska-žensko u indoeuropskim jezicima:
– grčki – aner
– latinski – vir
– irski – fer
– gotski – wair
– staroengleski – wer
– man/men (inače u svim modernim germanskim jezicima)
– litavski – vyras
– staroslavenski – monžь
– ruski – mužčina
– sanskrtski – vira-.

Govoreći u priručnu sažetku o korijenskome smislu, lako zamjećujemo sljedeće:
– romanski, germanski i slavenski jezici imaju inače isti korijen za pojmove čovjek/muž, jer su se miješale i preklapale uloge čovjek-muž-suprug (rad, snaga, umnožba);
– stari indoeuropski korijen je *wiro, latinski vis (s genitivom, vis, dok je plural vires), a značenje je – sila, moć, snaga, jakost, kako se i potvrđuje u nekih desetak indoeuropskih jezika;
– rumunjski, latinski i novogrčki imaju – i barbat, barbatus te bizantsko novogrčki barbatos, dakle: onaj tko ima bradu, te nije eunuh, što se vidi i prema grčkome nazivku za neuškopljeno živinče – alogo barbato – ždrijebao, pastuh…
– poznata grčka riječ za ono što je znanstveno homo sapiens je anthropos, koja se tumači dvostruko:
– anthropos je od glagola anatrepo (okrenuti prema gore), te bi onda čovjek/anthropos bio tek – biće koje hoda uspravno;
– možda je posrijedi složenica od aner (muž ili čovjek), što dijelom potvrđuje i indijski korijen nar- i albanski njeri, uz dodatak riječi ops (lice, naličje), pa bi tako anthropos korijenski značio biće s licem (ili čovjek);
– latinski oblici homo i humanus nedvojbeno govore o svezi sa zemljom (humus), te bi čovjek općenito bio naprosto zemljanin, to jest: biće koje je od zemlje, a takav je i babilonsko-semitski Adam. Potvrda bi bila i to što većina indoeuropskih jezika ima za zemlju riječi kojima je u korijenu *ghom- kao i slavenski glina;
– hrvatski množinski oblik ljudi srodan je njemačkome die Leute (ljudi), što je svakako u svezi i s baltičko-staropruskim ludis (čovjek);
– temeljna riječ muž ima tri glavna značenja:
– suprug/roditelj,
– muškarac uopće,
– kmet, seljak;
– sveslavenski i praslavenski oblik je monžь,
– ruski – mužik, kojemu je blizu gotski manna (njemački Mann), a prema Tacitu već je u starih Germana bog Mannus bio praotac svih ljudi, na što se nadovezuje i sanskrtski mannuša i latinsko mas-maris (muško, muž); naravno: man je prijevoj korijena men, što je misliti, kao i u hrvatskome mniti i mudar; dakle, muž bi bio onaj koji misli/brine, ili pak nešto malo drugačije, kako govori awesta, magava – naprosto: neoženjenik…

Čovjek u poslovicama i izrekama:
– homo de humo (čovjek je od zemlje),
– homo homini lupus (čovjek čovjeku vuk),
– homo homini deus (čovjek čovjeku bog),
– čovjek je podosta ispod anđela, a pomalo iznad živinčeta (bizantijska izreka),
– čovjek je kruna Božjega stvaranja,
– drveni jarac vrijedi zlatnu kozu
(Ein holzerner Bock ist einer goldenen Ziege wert) što bi se danas reklo da je izraz tradicionalnog mužjačkog šovinizma ili tek muškaračke umišljenosti.

Tomislav Ladan, Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000.


About this entry