Opći uvod u Bibliju

BIBLIJA, STARI I NOVI ZAVJET, STVARNOST, HKD SV. ĆIRILA I METODA, ZAGREB, 1968.

Opći uvod, uvodi i napomene uz pojedine knjige, Dr. Bonaventura DUDA, dr. Ante KRESINA, dr. Celestin TOMIĆ

reader_icon_special_2 

 

OPĆI UVOD U BIBLIJU

Suvremena biblijska znanost obuhvaća više disciplina: opći uvod u Bibliju; uvode u pojedine biblijske knjige; hermeneutiku ili znanost tumačenja Biblije; biblijsku povijest i geografiju; biblijsku arheologiju, koja proučava biblijski svijet na temelju iskopina; biblijsku filologiju ili proučavanje biblijskog rječnika na temelju usporedne literature Starog Istoka. Sve to služi egzegezi ili primijenjenoj hermeneutici, tj. tumačenju pojedinih knjiga, odlomaka, riječi i rečenica.
U ovom kratkom napisu, prema naravi našega izdanja, iznose se najnužnija znanja o Bibliji na temelju više-manje opće suvremene biblijske znanosti. Najprije donosimo Opći uvod u Bibliju, a zatim uvode u pojedine knjige zajedno s kratkim tumačenjima njihovih najvažnijih, odnosno nejasnih mjesta.

ŠTO JE BIBLIJA?

Biblija ili Sveto pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji i kršćani na svoj način smatraju svetima. Dijeli se u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet.
Prije nego raščlanimo svako od tih imena, treba upozoriti na opći značaj Biblije. Kršćani je proučavaju kao svoju normativnu, za život smjerodavnu knjigu u kojoj oni nalaze poruku – riječ Božju (Rim 15,4; 2 Tim 3,16 i 1 Pt 1,19). No, Biblija je uz to i spomenik historije čovječanstva, jedna od najstarijih knjiga, u kojoj je genij Hebreja na svoj način asimilirao i dalje obogatio razmišljanje i mudrost drevne Mezopotamije i Egipta, da je onda, obogaćenu grčkim genijem, po Novom zavjetu i daljnjem kršćanskom razmišljanju unese u tadanji grčko-rimski svijet. Tako je ona ušla u temelje naše evropske kulture i civilizacije. Dovoljno je spomenuti da su kod nas Slavena, kao i kod drugih evropskih naroda, prvi pisani spomenici – prijevodi nekih dijelova Biblije na staroslavenski (usp. V. Štefanić, Spomenici starosla-venske Biblije u Enciklopediji Jugoslavije 1, Zagreb 1955, str. 496-498). Bez Biblije, dakle, ne možemo proučavati nastanak ni razvoj svoje vlastite pismenosti, a bez nje – bez njezine povijesti, tematike i simbolike – ostaje nam nerazumljiva golema evropska i domaća umjetnička baština: književna, glazbena, kiparska i slikarska.
Samo ime Biblija ima svoju povijest. Biblos je bila stara fenička luka, poviše današnjeg Bejruta u Libanonu. Feničanima dugujemo početke našeg alfabeta; oni su bili i glavni trgovački posrednici pisaćeg materijala. Zato je njihova trgovačka luka Biblos odredila u grčkom naziv knjige: he biblos, a u deminutivnom pluralu ta biblia – knjižice. Već 2 Mak 8,23 zove zbirku hebrejskih svetih knjiga biblos, a Dn 9,2 biblioi. U 1. Pismu Klementa Rimskoga (krajem I st.) imamo naziv: ta biblia. Za poklonike ove zbirke, dakle, bila je ona Knjiga, tj. knjiga nad knjigama. Taj je naziv preko latinskog ušao u sve evropske jezike.
I drugi je naziv Sveto pismo ili jednostavno Pismo biblijski utemeljen. Tako se osobito u spisima NZ-a oko 50 puta nazivaju spisi SZ-a (npr. Lk 4,21; Rim 1,2 i dr.). U njima se dakle gledalo osmišljenje pismenosti jer su oni – kako će se izraziti carigradski patrijarh sv. Ivan Zlatousti u IV st. – »pismo Božje čovječanstvu«.
I naziv Stari i Novi zavjet traži svoje razjašnjenje. Prema Bibliji, središnji događaj u povijesti hebrejskog naroda, Izraela, jest sinajski Savez-Zavjet (Izl 24,1-8). Pod tim znakom stoji sva susljednja povijest naroda, o tom pjevaju psalmi, s tim u vezi nastupaju i grme proroci, a u Novom zavjetu Krist se prikazuje kao onaj koji – prema proročanstvu Jeremijinu 31,31 – ostvaruje u svojoj krvi »Novi savez« Boga s čovječanstvom (usp. Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20; 1 Kor 11,25 i velik dio poslanice Hebrejima). Naziv, dakle, Stari i Novi zavjet – točnije: Savez – želi označiti prvenstveno dva vremenska razdoblja: a) vrijeme priprave i očekivanja Isusa Krista i b) vrijeme Isusa Krista koje je, prema Bibliji, konačno vrijeme čovječanstva koje ide u susret velikom Danu (usp. Otk 16,14; Mt 2436; 1 Sol 5,2 i dr.).
U sadašnjem, već gotovo dva tisućljeća ustaljenu redoslijedu, Biblija se otvara Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem ili Apokalipsom. Tako Biblija obuhvaća razdoblje od vremena kad je stvoreno »nebo i zemlja« (Post 1,1) do velikog preobražaja kad će nastati »novo nebo i nova zemlja« (Otk 21,1). Prema katoličkom popisu, koji je najveći, Biblija sadržava 46 biblijskih knjiga SZ-a i 27 knjiga NZ-a: ukupno 73 knjige. Te su knjige po sadržaju i po književnim vrstama raznorodne (povijesti, poslovice, religiozno pjesništvo, proročko govorništvo itd.), a k tome su raznovremene: ako uzmemo u obzir usmenu predaju kasnije zapisanu, one su nastale u velikom rasponu između 1300. god. prije i 100. god. poslije Krista. Popis pojedinih knjiga i njihove kratice donijeli smo na početku knjige.
JEZIK BIBLIJE, NAJSTARIJI PRIJEVODI I DANAŠNJI TEKST

Većina biblijskih knjiga SZ-a napisana je hebrejski; neka poglavlja Daniela (2,4b-7,28) i Ezre (4,8-4,18 i 7,12- -26) napisana su aramejski; grčki je napisan sav NZ, a od SZ-a Knjiga mudrosti i II Makabejska. Izvornik nekih knjiga, hebrejski ili aramejski, izgubljen je – sačuvane su samo u grčkom prijevodu: Judita, Tobija, Baruh, Sirah, dijelovi Daniela i Estere i, vjerojatno, I Makabejska.
Najvažniji prijevodi starine jesu: Septuaginta ili Prijevod Sedamdesetorice (kraće: LXX) i Vulgata (kraće: Vg). Septuaginta je nastala negdje u III-II st. pr. Krista. Samo ime tog prijevoda temelji se na legendi koja je nastala na temelju pisma Pseudo-Aristeje: na molbu Falereja, knjižničara glasovite knjižnice u Aleksandriji u Egiptu, Ptolemej Filaret (285-246 pr. Kr.) pozvao je iz Palestine 72 Židova, vješta grčkom jeziku, koji da su preveli SZ s hebrejskoga na grčki. Zapravo, Septuaginta nije nastala sva u isto vrijeme; od knjige do knjige prijevod je više ili manje uspio. Ona je, međutim, dragocjen svjedok staroga hebrej-skog teksta. Vulgata je latinski prijevod koji supstancijalno potječe od sv. Jeronima. On je na poziv pape Damasa pristupio temeljitoj reziviji dotadašnjega starog latinskog prijevoda, Vetus latina. Svoj je posao izveo između god. 383. i 406. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke starozavjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskog prijevoda, a neke je samo ispravio, npr. evanđelja. Vulgata je važna zato što je gotovo isključivo istom po njoj Biblija bila pristupačna cijeloj Evropi i što se na njoj temelje svi evropski prijevodi gotovo do naših dana.
Izvornici (autografi) pojedinih biblijskih knjiga, dakako, izgubljeni su: bili su napisani na trošnu materijalu (papir, pergamenat), a osim toga – od njih nas rastavljaju tisućljeća. Sa-čuvali su nam se samo kasniji prijepisi (apografi): bogatije grčki, siromašnije hebrejski. Do nedavna su se izdanja hebrejske Biblije temeljila na prijepisu istom iz XI st.: Codex Leningradensis. Danas smo se izvornicima približili barem za 1000 godina. Od god. 1947. dalje pronađen je u Kumranu kraj Mrtvog mora – Mrtvomorski rukopisi – bogat biblijski materijal iz II-I st. pr. Krista i I-II st. po Kr.
U kojem je odnosu naš današnji tekst – dakako, na hebrejskom, odn. aramejskom i grčkom – prema tekstu izvornika? Na to znanstveno odgovara posebna znanost: biblijska tekstualna kritika. Izvorni su tekstovi putem prijepisa došli do nas barem u svojoj supstancijalnoj istovjetnosti. Do te tvrdnje, koja je danas, nakon Kumrana, još očitija, dolazi se znanstvenim uspoređivanjem (tekstualna kritika) najstarijih prijevoda i sačuvanih prijepisa, tzv. biblijskih kodeksa i papirusa. Postoje doduše razlike u pojedinim tekstovima, tzv. varijante ili inačice, kakve se susreću u svim starovjekovnim knjigama, ne samo kod biblijskih nego i kod klasičnih, grčko-rimskih pisaca. U tom je Biblija u kudikamo boljem položaju nego klasici: gotovo svi klasici došli su do nas u malo prijepisa, a samo ih je nekoliko starijih od IX st. po Kr. Za Bibliju imamo dragocjene grčke prijepise već iz IV st., a nakon kumranskih otkrića posjedujemo i hebrejske prijepise čak iz III st. pr. Kr.

Od najvažnijih biblijskih rukopisa navodimo samo neke:
a) hebrejski:
Papirus Nash: sadržava cijeli tekst Dekaloga (Deset zapovijedi Božjih) prema Izl 20,2-17 i Pnz 5,6-12, i početak odlomka »Šema Israel« (prema Pnz 6,4 sl). Nađen je u Egiptu god. 1902, a zove se po svome prvom posjedniku. Čuva se u Cambridgeu. Papirolozi ga stavljaju na prag I stoljeća. To je do Kumrana bio jedan od najstarijih sačuvanih primjeraka biblij-skoga hebrejskog teksta.
Izaijin rukopis (stručno: IQIsa): sadržava gotovo cijeli Izaijin tekst. To je jedan od najdragocjenijih rukopisa nađenih u Kumranu god. 1947.
Samuelov rukopis (4Q Samb): sadržava važne dijelove Knjige Samuelove. Nađen je također u Kumranu, a ocijenjen je kao jedan od najstarijih dosad poznatih biblijskih rukopisa: sta-vljaju ga u III st. pr. Kr.
Lenjingradski kodeks (L ili B 19a), koji je prepisan u Kairu god. 1008. nastojanjem Arona Ben Moše Ben Ašera. Sadržava cijeli SZ te je, zajedno s Alepskim kodeksom, najstariji kompletni hebrejski rukopis koji zasad posjedujemo. Na njemu se temelji današnje kritičko izdanje hebrejskog teksta Biblia hebraica, 3. izdanje koje je god. 1929. priredio R. Kittel.
b) grčki:
Papirus Rylands (P52) najstariji je dosad poznati odlomak NZ-a. Čuva se u glasovitoj engleskoj knjižnici Johns Rylands Library, a nađen je početkom ovog st. u Egiptu. To je zapravo papirić 9×6 cm, ispisan s obje strane, a sadržava nekoliko redaka Ivanova evanđelja (Iv 18,31-33 i 1837-38). Značajan je stoga što ga papirolozi stavljaju u prvu polovicu II st. te tako obara teorije o kasnom postanku Ivanova evanđelja.
Papirus Bodmer (P66) čuva se u Bodmerijanskoj biblioteci u Ženevi. Nedavno ga je pronašao i izdao V. Martin. Značajan je zbog svoje starine (potječe iz oko 200. god.) i zbog sadržaja: sadržava dobar dio Ivanova evanđelja (Iv 1,1-14,26) i još nekoliko odlomaka slijedećih poglavlja.
Vatikanski kodeks (B) čuva se od XVI st. u Vatikanskoj knjižnici, a sadržava cio Stari zavjet (u prijevodu Sedamdesetorice) i Novi zavjet. Broji 734 sačuvana folija; početni (Post 1,1 – 46,28) i završni (Heb 9,15 i dalje) foliji izgubljeni su. Smatra se nestorom biblijskih kodeksa. Prepisan je vjerojatno u Egiptu u IV st. Paleografski i kritički, s obzirom na vjernost, struč-njaci biblijske kritike ocjenjuju ga kao najbolji.
Sinajski kodeks (S) sadržava također cio Stari i Novi zavjet. Našao ga je god. 1844. C. von Tischendorf u manastiru sv. Katarine na brdu Sinaju; ponio ga sa sobom u Leipzig, odakle je rukopis dospio u biblioteku u Petrogradu (Lenjingradu). God. 1933. otkupio ga je British Museum za 100.000 funti.
PRISTUP BIBLIJI

Bibliji kao i svakoj knjizi starine, a pomalo kao i svakoj drugoj knjizi, treba pristupiti, recimo, pod njezinim kutom promatranja. Važno je uočiti nakanu s kojom je napisana, prilike u kojima i za koje je nastala, njezin povijesni, geografski, socijalni i religiozni ambijent. S tim u vezi treba upozoriti barem na neke činjenice, i to ponajviše: 1. na hebrejski način mišljenja i izražavanja; 2. na raznorodnost biblijskih književnih vrsta; 3. na raznovremenost postanka pojedinih knjiga; 4. na povijesne i geografske okvire Biblije; 5. na postupnost religiozne misli u Bibliji; 6. za kršćane na inspiraciju ili bogoduhost i na kanonicitet ili »crkvenost« Biblije.

1. Hebrejski način mišljenja i izražavanja
Hebrejski je rječnik vrlo siromašan, i zato su pojedine riječi pune sadržaja.
Odatle velike mogućnosti da se misao izrazi u malo riječi s velikim nijansama sadržaja. Zato je nemoguće rječnički jednoznačno prevesti osobito pjesničke i poslovične dijelove Biblije. Nosilac je izraza glagol. S tim u vezi značajno je dvoje: hebrejski jezik nema prezenta, nego samo – ako se tako smije reći – perfekt i futur. To već, donekle, izražava svu egzistencijalnu napetost svake misli, a donekle i same egzistencije koja se sva poima između perfekta i futura. Dok je, dakle, glagol »vremenima« siromašan, bogat je oblicima: postoji sedam glagolskih oblika u kojima isti glagolski korijen poprima nova značenja, nekako kao ubijam – ubijam se – koljem (okrutno ubijam) – dajem zaklati – zaklan sam itd. Tako postoji velika mogućnost nijansirana glagolskog izražavanja. Gradnja rečenice vrlo je jednostavna: hebrejski gotovo da ne poznaje zavisnih rečenica, već samo usporedne; zato praktički prevladava veznik »i«, što uvjetuje određenu suhoću i monotoniju jezika, a misao ostavlja nedorečenu, s otvorenim mogućnostima da sugovornik bolje ili lošije intuira misao. Dok je naš zapadnjački – u temeljima grčko-rimski – način govora logičan, subordiniran, s mogućnostima apstrakcije, hebrejski je paradoksalan, koordiniran, konkretan. Odatle, već po strukturalnoj jezičnoj uvjetovanosti, kod Hebreja, pa ni u Bibliji, zapravo nije bilo filozofije, osim možda u Knjizi Mudrosti, koja je nastala u doba susreta hebrejskog genija s grčkim. Hebrejski je stil slikovit i konkretan; voli jake izraze; smione metafore, fantastične slike; emfaze i hiperbole. Pa i najduhovnije i najapstraktnije stvarnosti prikazuje materijalnim terminima. Odatle u Bibliji antropomorfizmi i antropopatizmi koji mogu smetati suvremenog čitatelja: i o Bogu se govori kao da ima ljudsku fiziologiju i psihologiju: ima oči, uši, ruke – srdi se, kaje, ganut je. Tu ne valja otprve zaključiti da je posrijedi rudimentarnost religiozne ideje: izraz je često uvjetovan samim mogućnostima jezika i stila.

2. Različite književne vrste
Razumijevanju Biblije mnogo pridonosi proučavanje tzv. književnih vrsta. Tome je pridonijela suvremena arheologija; ona je – nakon prvih svojih zahvata u Mezopotamiji i Egiptu početkom prošlog stoljeća – iznijela silno bogatstvo stare egipatske, a osobito mezopotamske literature, s kojom je i biblijska srodna. Brzo se uočilo da je Stari Istok imao druge književne ukuse i izražajne oblike nego naš, kako rekosmo, u temeljima grčko-rimski literarni svijet, i zato Bibliju treba i literarno, a osobito idejno, vrednovati u okviru svijeta u kojem je nastala, prema ukusu ondašnjeg načina pisanja i izražavanja.
Prema uobičajenoj, iako vrlo općoj, podjeli biblijske se knjige i pod književnim vidom dijele na: povijesne, mudrosne i proročke. Unutar te podjele treba upozoriti na raznorodnost »po-vijesnih« knjiga. Prije svega, svi se učenjaci slažu da su Hebreji – pogotovu u usporedbi s ostalim narodima Staroga Istoka – imali razvijen smisao za povijest (Pnz 6,10 sl; 7,1 sl; 26,5-9 i dr.), ali u sasvim specifičnom pravcu koji se ne može mjeriti kategorijama klasične grčko-rimske povijesti, a još manje našima. Biblijske povijesne knjige ne teže da napišu susljednu povijest, već potomstvu prenose najznačajnije činjenice koje ponajpače osvjetljuju Savez Jahve s Izraelom. Osim toga, njihovo shvaćanje vjernosti izvorima bilo je takvo te ih nerijetko tako prenose da ih među sobom ne ujednačuju: zato u biblijskim knjigama susrećemo neujednačene dvostruke izvještaje (dublete) o istim događajima i sl. K tome, kad je riječ o kategoriji povijesnog u Bibliji, treba istaknuti da uz »znanstvenu« ili dokumentiranu povijest, koliko je to bilo moguće u ono vrijeme, u Bibliji nalazimo zapisanu i pučku povijest: ona se prenosila usmenom predajom koja je tijekom stoljeća stereotipizirana, epopejizirana, uljepšana, razvučena. Moderni pojam povijesti drukčiji je od staroga: povijest u starini nije sebi cilj, nego »magistra vitae«. Uza strogo povijesne izvještaje (npr. 1 i 2 Sam) nalazimo stare usmene predaje (npr. Povijest Abrahamova), pa i romansirane prikaze (Tobija). Poseban povijesni ukus starine jesu tzv. genealogije ili rodoslovlja koja u svojim nizovima nekada prenose slijed individua, a drugi put slijed cijelih klanova.
Biblijska literatura, kao uostalom i srodna mezopotamska i egipatska, ima ukus za tzv. »knjige mudrosti«. U toj mudrosnoj ili sapijencijalnoj književnosti sabrano je opće ljudsko iskustvo o prirodi, čovjeku i Bogu. Tu osobito dolaze do izražaja temeljni zakoni hebrejske stilistike koja voli: a) postupno izražavanje; b) usporednost misli ili paralelizam; c) poseban poredak riječi; d) zaokruženost ili in-kluziju. Misao se, dakle, ne izražava odjednom, u svoj svojoj nutarnjoj zamršenosti, sa svim svojim odnosima. Semit voli da se misao oslobađa postepeno, na mahove, u više predaha. Veznik »i« samo naznačuje, a ne dovršava idejnu povezanost rečeničnog sklopa.
Što se tiče usporednosti misli ili paralelizma, razlikuju se uglavnom tri vrste paralelizma: 1. sinonimni – gdje druga rečenica sinonimnim izrazima samo proširuje i pojašnjuje prvu; npr. Ps 18,2: »Nebesa pripovijedaju slavu Božju – i djela ruku njegovih očituje svod nebeski«; 2. antitetički – da bi se istakla misao prve rečenice, u drugoj se izriče protivna stvarnost; npr. »Mudar sin veselje je očevo – a budalasto dijete tuga je materina« (Izr 10,1-2); 3. sintetički – druga rečenica i izražajno i misaono upotpunjuje prvu; npr. Sir 3,6-7: »Onaj koji poštuje oca imat će veselje u svojoj djeci – i bit će uslišan u dan molitve.«
Uz usporednost misli treba upozoriti i na tzv. ulančanost misli ulančanošću riječi: u rečenički sklop nova se misao upleće ne toliko logičkim slijedom koliko uzajamnim nadovezivanjem riječi, npr. u Ivanovu proslovu: »U njoj bijaše život – i život bijaše svjetlo ljudima – i svjetlo svijetli u tami – i tama ga ne obuze.« Time je omogućeno sažeto i skicirano izražavanje i neka, po sebi laka i nenametljiva, ali napeta zagonetnost koja slušatelja, odn. čitatelja, poziva da se s piscem sumisli i da sam do kraja domisli. Tako se misao smireno i gotovo neprimjetno pomiče, samu sebe cijelu i u dijelovima tumači i osvjetljuje, te se dojmljivo pamti.
Posebno mjesto u biblijskoj literaturi zauzimaju Psalmi, specifična forma biblijskog pjesništva (v. Uvod u Knjigu psalama).
U proročkim knjigama Biblije treba razlikovati proroštvo kao sadržaj (pretkazivanje budućnosti) i kao posebnu književnu vrstu u kojoj se autoritativno – pozivajući se na Božji autoritet i posebno poslanje – šibaju narodni poroci, izriču teške prijetnje pojedincima i narodima. Unutar toga razlikuju još i apokaliptičku književnu vrstu, u kojoj se sadržaj iznosi u ruhu viđenja, tajnovitih slika, brojeva, simbola, te se u slikama kozmičkih i povijesnih katastrofa prošlosti naviješta budućnost, da bi se – često prikriveno – izrekao sud o sadašnjosti. U proročkoj i apokaliptičkoj književnoj vrsti nalazi se mnogo snažnih govor-ničkih elemenata i uzvišene pjesničke dikcije.
Spomenuli smo najvažnije književne vrste, osobito u SZ-u. Dakako, biblijski pisac ima smisla i za basnu (Suci 9,7-15) i za alegoriju (Ez 34; Iv 10).
U Novom zavjetu ističu se dvije književne vrste: a) evanđeoska povijest sa specifičnim kerigmatičkim, tj. vjerovjesničkim ciljevima – i b) epistolarna, poslanička, osobito u Pavlovim poslanicama. Unutar toga treba upozoriti na evanđeoske parabole ili prispodobe, koje se pod književnim vidom mogu smatrati kao Isusov doprinos svjetskoj književnosti (npr. Mt 13).
Književne vrste od knjige knjizi, pa i unutar pojedinih knjiga, u širokoj ljestvici variraju. Kad ih poznajemo, bolje razumijevamo Bibliju. To ističe II Vatikanski koncil u Konstituciji »Dei Verbum« o Sv. pismu, br. 12: »Da na vidjelo izađe namjera hagiografa (pisaca Sv. pisma), treba se među ostalim obazirati i na književne vrste. Istina se, naime, drugačije i drugačije iznosi i izražava u tekstovima koji su ili – na različit način – povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili u drugim vrstama govora. Tumač, nadalje, mora istraživati smisao što ga je hagiograf kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima, prema prilikama svoga vremena i svoje kulture, pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme.«

3. Raznovremenost biblijskih knjiga
Biblija dakle nije odjednom nastala: ni kao zbirka, a ni pojedine knjige. Zato uz raznorodnost njezinih vrsta treba uzimati u obzir i raznovremenost njezinih knjiga, odn. njihovih dijelova.
Počeci pismenosti dokumentirani su najstarijim biblijskim knjigama (Izl 37,14 i 34,28 o Mojsiju i Suci 8,14 o nekom mladiću) i tzv. Gezerskim kalendarom koji je, prema sudu arheo-loga, »školska zadaća« dječaka Abije iz X st. pr. Kr. Iz Biblije saznajemo da je u Izraelu vrlo rano postojala prava književnost – dakako, spočetka najviše sačuvana usmenom predajom, a onda i pismeno. Najstarije predaje koje su – nekoć usmeno prenošene – konačno našle mjesta u Bibliji, sežu u davna tisućljeća. Neki poetski fragmenti u starijim knjigama (npr. Br 21,14.27; Jš 10,13; 2 Sam 1,18), zatim neki juridički odlomci (npr. tzv. Knjiga Saveza u Izl 20,22-23,14 i »Deset zapovijedi« u Izl 20 i Pnz 5) upućuju na veliku starost. Jezgre – osobito povijesnih knjiga, koje izvješćuju o starim vremenima Izraela – sastavljene su za usmeno prenošenje: ritmom i posebnim poretkom riječi omogućuju pametovanje. Stručnjaci u tkivu povijesnih knjiga otkrivaju više ciklusa usredotočenih: a) na drevne osobe, graditelje povijesti (ciklus patrijarški, Mojsijev, sudački, Saulov…); b) na ključne događaje (ciklus izla-ska, pustinje, sklapanja Saveza); c) na svetišna mjesta (ciklus Beer Šebe, Šekema, Kadeša, Betela…) itd.
Književna aktivnost živnula bi u političkim i religioznim preporodima. Zato se kao predstavnici njezinih velikih epoha mogu označiti: 1. Mojsije, XIII/XII st.; 2. David i Salomon, X st.; 3. djelovanje proroka, osobito Izaije, VIII st.; 4. kralj Jošija i prorok Jeremija, VII/VI st.; 5. Ezra i Nehemija s nizom malih proroka, V/IV st.; 6. doba Makabejskog otpora, II st.; 7. novozavjetna književnost, naše I st. S tim u vezi treba upozoriti još na dva fenomena koja nisu svojstvena samo Bibliji nego se susreću i u drugim starim književnostima: 1. ne samo što Biblija nije nastala odjednom, nego se i u pojedinim njezinim knjigama može otkriti više slojeva; 2. zato se autorstvo pojedinih knjiga ne poklapa uvijek s našim suvremenim shvaćanjima autorstva. Danas npr. nijedan kvalificirani egzeget ne tvrdi da bi Mojsije, prema našem današnjem smislu autorstva, bio autor cijelog Petoknjižja, ili David većine psalama, ili Izaija cijele današnje Knjige Izaijine. Kako je onda stara židovska i kršćanska predaja, mogla te spise pripisati Mojsiju, odn. Davidu ili Izaiji? U starini je postojalo organsko i dinamičko shvaćanje autorstva, a ne – kao danas – individualno i statičko, što to znači? Početni autor neke jezgre povijesti, odn. zakona, pjesama, proročanstava – jezgre koja se usmeno ili pismeno prenosila – dao je knjizi ime i autoritet. Očito je dakle Mojsije kao narodni vođa, organizator i zakonoša ostao u svijesti Izraela autor Petoknjižja, koje su stari Hebreji nazvali Tora – Zakon. A velik dio psalama nosi Davidovo ime jer je on, prema Bibliji, organizator hramskog bogoštovlja i, dosljedno, svetog pjesništva i glazbe. »Knjiga« je, dakle, na neki način bila više svojina zajednice za koju je napisana i u kojoj se čuvala te sa zajednicom rasla: njezina osnovna jezgra proširivala se novim dijelo-vima, a u svjetlu novih događaja i produbljenog razmišljanja čak se i modificirala dok nije poprimila definitivni oblik. Tako se slobodno može reći: SZ plod je duge predaje koja je vjerno prenošena i slobodno tumačena; vjernost i sloboda dva su temeljna zakona koja su odredila specifičnu formaciju zbirke SZ-a.
Suvremeni se bibličari nastoje našim kriterijima što više približiti tome da točno odrede starost pojedinih knjiga, odn. njihovih dijelova, i da utvrde, prema našem današnjem shvaćanju autorstva, u kojem im je smislu autor onaj čije ime nose. Zbog nedostatka povijesne dokumentacije kao i zbog razdaljenih vremena, nije lako za svaku knjigu SZ-a sa sigurnošću odrediti kad je konačno ustaljena. Općenito se smatra da je u tom odlučnu ulogu odigrala velika narodna, politička i religiozna obnova kojoj su nakon sužanjstva, dakle u V/IV st., bili začetnici Ezra i Nehemija. Knjiga Sirahova, iz početka II st., nabraja gotovo cijeli kanon SZ-a. A Kumranska otkrića potvrđuju koliko su pomno Židovi čuvali svoje svete knjige. Dakako, za knjige NZ-a dokumentacija je mnogo dostupnija i u pogledu vremena postanka (sve su nastale unutar našeg I st.) i u pogledu autora.

4. Povijesni i zemljopisni okviri Biblije
Sva je Biblija povijesno i geografski uvjetovana. To je njezina osobitost među svim ostalim religioznim knjigama čovječanstva: njezina je misao duboko ukorijenjena u vrijeme i u tlo na kojem je niknula. Zato je Biblija nerazumljiva bez svoga povijesnog i zemljopisnog okvira. Ograničenost ovog napisa ne dopušta da uđemo u pojedinosti. Upozoravamo stoga na krono-lošku tablicu koja je dodana na kraju knjige i na zemljopisne karte na koricama Biblije.
Od vremena Abrahamovih, kada se zapravo počinje biblijska povijest, pa sve do Otkrivenja, koje je puno povijesnih prisjećanja i natuknica, biblijska je misao uklopljena u zbivanja na starom Srednjem istoku. O tom, s obzirom na vrijeme Abrahamovo i Mojsijevo, piše L. Woolley, Počeci civilizacije (Historija čovječanstva, sv. I, knj. 2, Izdanje Naprijed 1966, str. 485-494 s pripadnim bilješkama na str. 509-511). Arheološka iskapanja u Egiptu, Mezopotamiji i Palestini osvijetlila su mnoge biblijske stranice. Biblijskom poviješću i misaonošću odlučuju sve migracije, invazije, dizanja i padovi okolnih naroda, usponi i katastrofe različitih imperija – sve se to odrazilo ne samo u povijesti Izraela nego i u razvoju religiozne biblijske poruke. Dovoljno je samo spomenuti doba kralja Nabukodonozora, pad Jeruzalema god. 587. i babilonsko izgnanstvo: suvremena arheološka otkrića osvijetlila su mnogo toga što smo do sada znali samo iz biblijskih knjiga (2 Kr, Jr, Ez i dr.).
Biblijska se povijest odvijala na području koje obuhvaća više-manje sav stari Srednji istok: u Mezopotamiji, Egiptu, a nadasve od XIII st.. pr. Kr. u Palestini. Paradoksalno, Palestina – zemlja koju je Izrael primio u baštinu – dobila je ime po zakletim neprijateljima Izraela, Filistejcima (Pelištim). U Bibliji se ta zemlja zove, prema starosjediocima, Kanaan; zatim zemlja Izraelova (1 Sam 13,9 i Ez 7,2); Sveta zemlja (Zah 2,16); Obećana zemlja (Heb 11,9); Zemlja (Mt 5,4) i konačno Judeja (Lk 1,5; Dj 10,37), po glavnoj pokrajini koja je sa središnjim gradom Jeruzalemom i u starini (do Nabukodonozora god. 587) i u rimsko vrijeme (do god. 70. po Kr.) sačuvala barem neku samostalnost. Biblijska misaonost, pojmovanje i slikovitost govora duboko su ukorijenjeni u palestinski krajolik.

5. Postupnost religiozne misli u Bibliji
Da bi se ispravno ocijenio religiozni sadržaj Biblije, treba imati na umu i postupnost njezine religiozne misli. I vjernici Biblije, koji u njoj nalaze Božju objavu, smatraju da je u njoj religiozna misao dana i u okvirima ljudskog razmišljanja; ono ima svoju povijest, a u njemu sudjeluju i pojedinci i zajednica, i epohe, i susreti sa susjednim religioznim mišljenjem itd. Svakako postoji razvoj od kolektivne religioznosti u doba cvata monarhije od X st. dalje pa do izvijanja individualne pobožnosti u doba narodnih katastrofa, pod utjecajem velikih proroka Jeremije i Ezekiela u VI st. i dalje. Postoji usavršenje bogospoznanja od Abrahamova Boga Svesilnog do Kristova Oca na nebesima; od samoobjave Božje u Izl 3,14 do »Bog je ljubav« u 1 Iv 4,16. Ni bračni moral nije u Bibliji odjednom formuliran: Krist ispravlja kriva shvaćanja koja su dugo tolerirana: Mt 5,27 sl i 19,1-9. Velik je raspon od početnih, vrlo nejasnih predodžbi prekogrobnosti koje se skrivaju u starozavjetnoj riječi i pojmu Šeol (što smo mi češće, možda manje točno ali nama prilagođeno, preveli Podzemlje) pa do novozavjetnih izra-za kojima se, osobito na temelju Kristova uskrsnuća, opisuje život vječni: 1 Kor 15. Dugo je sazrijevala Kristova »nova« zapovijed (Iv 13,34) od usko shvaćene ljubavi prema bližnjemu-sunarodnjaku u Lev 19,18 do zapovijedi ljubavi prema neprijateljima u Mt 5,44 i Lk 6,27.35. Uskogrudno nacionalističko shvaćanje Boga u SZ-u preobražava se u univerzalističke navještaje proroka, osobito u divnom završetku Jonine knjige, dok konačno Krist ne na-vijesti Boga »koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima…« (Mt 5,44). Najzrelija pak formulacija zakona ljubavi u jedno spaja ljubav prema Bogu i prema bližnjemu: od Isusovih pouka (osobito u Mt 22,34-40; Mk 12,28-38; Lk 10,25-28) pa do Ivanove formulacije: »Ako netko tvrdi: ‘Ljubim Boga’, a mrzi svoga brata, lažac je…« (1 Iv 4,20-21).
Tu činjenicu postupnosti religiozne misli u Bibliji svi uočavaju: jedni u tom gledaju puku evoluciju, a drugi – koji Bibliju primaju i kao svjedočanstvo – u tom razvoju gledaju, kako bibličari vole reći, božansku pedagogiju ili, kako se izrazio u IV st. Ivan Zlatousti, Božju susretljivost koja se prilagođuje čovjeku.

6. Biblija u kršćanskim zajednicama
Kršćanske zajednice – katolička, pravoslavna i protestanske – smatraju Bibliju u određenom smislu vjeroobvezatnom, smjerodavnom za život. Na temelju same Biblije ističu tri temeljna njezina svojstva: ona je knjiga u specifičnom smislu nadahnuta, inspirirana – crkvena, kanonska – spasiteljski istinita. Posljednji dokumenat u kojem je npr. Katolička crkva izložila svoj temeljni stav prema Bibliji jest Konstitucija II Vatikanskog koncila o Objavi. Biblija se sama predstavlja kao nadahnuta knjiga, tj. da joj je, uz njezine ljudske autore, začetnik Bog. Na to upozorava npr. uvod proročkih besjeda: »Ovako govori Jahve Gospod« i zaključak: »Neum Jahve – riječ je Jahvina.« Sam Isus Krist pozivao se na SZ kao na Božju riječ (npr. Mt 22,23), a tako i apostoli. Izričito to formulira sv. Pavao u 2 Tim 3,16-17 (usp. 2 Pt 1,20): »Svako je Pismo od Boga nadahnuto – grčki: theopneustos, bogoduho – i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi (dosl. za svako dobro djelo).« Od svog početka Crkva je i apostolskim spisima – evanđeljima i poslanicama – pridavala takav autoritet, kako svjedoči 2 Pt 3,15-16 i prvi popisi biblijskih knjiga, npr. Muratorijev fragmenat. – Crkvenost ili kanonicitet Biblije sastoji se u tom da se u Bibliju, kao zbirku svetih knjiga, računaju samo one koje se takvima odvajkada priznaju u Crkvi, koja ih prima, čuva i tumači kao knjige koje su njoj napisane. A ona u njima traži nadasve spasiteljsku istinu, ili »znanost spasenja« (usp. Lk 1,77), na što upućuje navedeni tekst 2 Tim 3, 16-17 i Rim 15,4. Dakako, taj stav kršćanskih zajednica o bogoduhosti Biblije ne isključuje, nego još više naglašava i njezinu ljudsku uvjetovanost. Zbog toga veliki biblijski instituti znanstveno istražuju Bibliju u njezinoj mnogostrukoj uvjetovanosti: povijesnoj, zemljopisnoj, literarnoj itd.

IZVORI I LITERATURA

Naš se prijevod temelji na kritičnim izdanjima biblijskih izvornika:
Biblia hebraica, edidit RUD. KITTEL, textum masoreticum cura vit P. KAHLE. Editionem septimam auxerunt et emendaverunt A. ALT et O. EISSFELDT. Editio nona emendata tvpis editionis septimae expressa. Privilegierte Wurttembergische Bibelanstalt. Stuttgart7 (1951).
Novum Testamentum graece et latine apparatu critico instructum edidit AUGUSTINUS MERK S. J. Editio nona. Sumptibus Pontificii Instituti Biblici. Romae 1964.
Septuaginta id est Vetus Testamentum graece iuxta LXX interpretes, edidit ALFRED RAHLFS. Vol. I-II. Editio sexta. Privilegierte Wurttembergische Bibelanstalt. Stuttgart.
Novum Testamentum graece et latine, edidit E. NESTLE. Editio vicesima tertia. Stuttgart 1957.

Od starih prijevoda prevodioci su se obazirali na Septuagintu (v. gore) i na Vulgatu:
Biblia Sacra Vulgatae editionis. . . editio emendatissima apparatu critico instructa cura et studio Monachorum Abbatiae Pontificiae Sancti Hieronymi in Urbe Ordinis Sancti Benedicti. Marietti (1959).

Od modernih prijevoda služili smo se:
La Sainte Bible traduite en français sous la direction de l’École Biblique de Jerusalem. 3e edition revue. Les editions du Cerf, Paris 1961-1966.
La Bible. L’Ancien Testament. Bibliotheque de la Pleiade. Edition publiee sous la direction d’EDOUARD DHORME, de l’Institut. Vol. I-II. Editions Gallimard (Bruges 1956).
La Sainte Bible. Version complete d’apres les textes originaux par les moines de Maredsous. Edition de Maredsous (1953).
Die Bibel. Die Heilige Shrift des Alten und Neuen Bundes. Dritte Auflage. Herder. Freiburg- Basel-Wien (1966).
Die Heilige Schrift. Vol. I-VI. Echter-Verlag Wurzburg 1956-1960.
La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali con note, a cura del Pontificio Instituto Biblico di Roma. Casa editrice Adriano Salani (Roma 1961).
La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali a cura dei professori di Sacra Scrittura O.F.M. sotto la direzione del Rev. P. BONAVENTURA MARIANI. Garzanti (Milano 1964).
La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali e commentata a cura e sotto la direzione di Mons. SALVATORE GAROFALO. Marietti 1963.
The Jerusalem Bible. Darton, Longman and Todd. London (1966).
The Holy Bible. Revised Standard Version. Prepared by the Catholic Biblical Association of Great Britain. Catholic Truth Society. London (1966).
The Holy Scriptures According to the Masoretic Text. A New Translation with the Aid of Previous Versions and with Constant Consultations of Jewish Authorities. The Jewish Publication Society of America. Philadelphia 5714-1954.
Pismo Swiete Starego i Nowego Testamentu w przekladzie z jezykow oryginalnych opracowal zespol polskich biblistow pod redakcia Benedyktynow tynieckich. Wydawnictwvo Pallotinum. Poznan 1965.

Hrvatski prijevodi (potpuni):
Sveto pismo Starog’ zakona Sixta V. P. naredbom prividjeno i Klementa VIII pape Vlastjom izdano; Sada u Jezik Slavno-Illyricski Izgovora Bosanskog prinesheno. PETAR KATANCSICH posthumno izdao Grgur Čevapović. Svezak I-IV. U Budimu 1831.
Sveto pismo Novog’ zakona. Svezak I-II. Isti.
Sveto pismo Staroga i Novoga uvita iz latinskoga s obzirom na matične knjige izbistreno i iztumačeno po IVANU MATIJU ŠKARIĆU, Svetoga bogoslovja naučitelju; davninah Svetoga pisma, uvođenja u Svete knjige Staroga uvita, njihovoga tumačenja, i iztokostranskih jezikah u općenom simeništu u Zadru bivšem učitelju, i ost. Slog (svezak): I-XII. U Beču. 1861.
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo i bilješke priredio Dr. IVAN EVANĐELIST ŠARIĆ, nadbiskup vrhbosanski. Izdala »Akademija Regina apostolorum«. Svezak I-III. Sarajevo 1941-1942. Drugo popravljeno izdanje: Madrid 1959.
Sveto pisma Novoga zavjeta. Preveo iz izvornog teksta i bilješke priredio Dr. FRANJO ZAGODA, sveučilišni profesor. Naklada dra. Stjepana Markulina. Zagreb 1925. Drugo izdanje 1938-1939. Treće izdanje 1946.
Sveto pismo. Novi zavjet. S izvornoga grčkog teksta preveo i bilješkama popratio Dr. fra LJUDEVlT RUPČIĆ, hercegovački franjevac. Pastoralna biblioteka. Izdaje: Prof. zbor Franjevačke Teologije u Sarajevu. (Sarajevo 1961.) Drugo izdanje 1967.
Evanđelje. Život i nauka Isusa Krista Spasitelja svijeta, Riječima četvorice Evanđelista. Sveti tekst s grčkog izvornika preveo i hrvatsko izdanje priredio O. BONAVENTURA DUDA, franjevac. Izdalo Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1962.

Srpski prijevodi:
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo Stari zavjet Gj. Daničić; Novi zavjet preveo Vuk Stef. Karadžić. (Pregledano izdanje) London 1962.
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo Dr. Lujo Bakotić. Izdanje Britanskog biblijskog društva. London 1933.

Slovenski prijevod:
Sveto pismo Stare zaveze. Iz hebrejskega jezika prevedel Dr. MATIJA SLAVIČ (in Dr. JAKOB ALEKSIČ), tekste iz grčkega jezika pa Dr. FRANČIŠEK JEKE. Del I-III. Založil Lavantinski Škofijski ordinariat v Mariboru (1960-1962).
Sveto pismo Nove zaveže. Prevedli Dr. FRANČIŠEK JERE, Dr. GREGORIJ PEČJAK in Dr. ANDREJ SNOJ. Založil Lavantinski škofijski ordinariat v Mariboru (1961).

Osim tih cjelovitih prijevoda »posebno su nam poslužili i neki djelomični:
Liber Psalmorum cum canticis breviarii Romani. Nova e textibus primigeniis interpretatio latina cum notis criticis et exegeticis cura Professorum Pontificii Instituti Biblici edita. Editio altera. Romae 1945.
Le Livre de Job. Texte et commentaire. Par JEAN JULIEN WEBER. Desclee et Cie. Paris, Tournai, Rome 1947.
Knjiga o Jobu. Stihometrijski prijevod s bilješkama. Priredio: Dr ANTUN SOVIĆ. Bogoslovska smotra XXIX (1941). 5, 320-340; 6, 385-414; XXX (1942), 1. 1-42.
Epitre aux Romains. Traduction Oecumenique de la Bible. 2e edition revue. L’Alliance biblique universelle et Les editions du Cerf 1967.

Druga pomagala:
Biblija u Hrvatska enciklopedija, 2, str. 470b- 504b. Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda. Zagreb 1941.
Biblija u Enciklopedija Jugoslavije, 1, 494a- 504a. Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ. Zagreb 1955.
CULLMANN, Oscar, Le Nouveau Testament. »Que sais-je?«. Le point des connaissances actuelles. Presses universitaires de France. Paris 1966.
DE VAUX, R, Les institutions de l’Ancien Testament. Vol. I-II. Les editions du Cerf, Paris 1958-1960.
ROBERT, A. – FEUILLET, A, Introduction a la Bible. Tome I-II. 2e Edition revue et corrigee. Desclee et Cie (1959).
Synopsis Quattuor Evangeliorum. Locis parallelis evangeliorum et patrum adhibitis edidit KURT ALAN. Wurttembergische Bibelanstalt Stuttgart (1964).

Rječnici:
GESENIUS, Wilhelm, Hebraisches und aramaisches Handworterbuch uber das Alte Testament, in Verbindung mit Prof. Dr. H. ZIMMERN, Prof. Dr. W. Max MULLER u. Prof. Dr. O. WEBER bearbeitet von Dr. Frants BUHL. Unveranderter Neudruck der 1915 erschienenen 17. Auflage. Springer-Verlag. Berlin-Gottingen- Heidelberg 1962.
ZORELL, Franciscus, Lexicon Hebraicum et Aramaicum. Pontificium Institutum Biblicum. Roma 1960.
SCHLEUSSNER, J. F., Novus thesaurus philologico-criticus sive Lexicon in Septuaginta et reliquos interpretes Graecos. Vol. I-V. London 1820-1821.
BAUER, Walter, Griechisch-Deutsches Worterbuch zu den Schriften des Neuen Testaments und der ubrigen urchtistlichen Litteratur. Funfte, verbesserte und stark vermehrte Auflage. Verlag Alfred Topelmann. Berlin W 1958.
ZERVVICK, Max, Analysis Philologica Novi Testamenti graeci. Editio altera emendata. Sumptibus Pontificii Instituti Biblici. Romae 1960.
ZORELL, Franciscus, Lexicon Novi Testamenti. Editio altera novis curis retractata. Sumptibus P. Lethielleux, editoris. Parisiis 1931.

Uvodi i napomene uz knjige Staroga zavjeta
PETOKNJIŽJE

Petoknjižje, nazvano tako prema grčkom Pentateuhos (pet smotaka, svezaka), jest prvi i temeljni dio Biblije. Židovska ga tradicija,, prema središnjoj temi koju obrađuje, poznaje pod imenom Zakon, Tora. Da se već u starini dijelio u pet knjiga, najbolje svjedoči grčki prijevod Sedamdesetorice (Septuaginta = LXX). U tom prijevodu ima i svaka pojedina knjiga prema svom specifičnom sadržaju svoj poseban naziv. Grčke nazive LXX-e u polatinjenu obliku zadržavaju, uz latinsku Vulgatu, i drugi stari i moderni prijevodi, čuva ih i naša Biblija, samo ih, slijedeći dosadašnju slavensku i hrvatsku tradiciju, prevodi: Genesis – Postanak, Exodus – Izlazak, Leviticus – Levitski zakonik, Numeri – Brojevi, Deuteronomium – Ponovljeni zakon.
Cijelo Petoknjižje jedinstvena je sadržajna cjelina. Uokviruju ga dva zna-čajna termina: počeci svijeta, ljudskog roda i izabranog naroda (Post) – te posljednje pripreme za ulazak u Obećanu zemlju (kraj Pnz). U tom se okviru zbivaju središnji događaji izraelske prošlosti i utvrđuju temeljne misli cijeloga SZ-a: izlazak iz egipatskog ropstva, izabranje, obećanje, sklapanje Saveza, oblikovanje Zakona i putovanje kroz pustinju. U svemu su posebno istaknuti Božji zahvati u život pojedinaca i svega naroda. Božja djela iskustveno dovode Izraelce do spoznaje da je Bog velik, nazočan i dobar. Među njegovim djelima Biblija posebno ističe oslobođenje Izraelaca iz Egipta (Izl 1-l5) i njihov ulazak u Obećanu zemlju (Jošua). S vremenom će ovi događaji, kao osobit Božji dar, postati slika konačnog izbavljenja i spasenja.
Time pokazuju i pravu narav i književnu vrstu Petoknjižja: to je religijska povijest ili, kako suvremeni bibličari vole reći, povijest spasenja (Pnz 26,5-10; Jš 24).
Povijest izabranog naroda počinje s izlaskom iz Egipta i sklapanjem sinajskog Saveza (oko 1250). Nastajanjem izraelske nacionalne svijesti počinje i stvaranje Biblije u širem smislu. Ono što Biblija donosi o ranijim događajima i misli koje pripisuje prijašnjim vjekovima jest, kako se smatra, židovska razradba prijašnjih predaja i domišljanje istaknutih ličnosti židovske starine. Među njima, s obzirom na Petoknjižje, prvo, ali ne i isključivo mjesto pripada Mojsiju, organizatoru religije Izraelaca, njihovu prvom vođi i zakonodavcu. Naknadne razradbe i razmišljanja nad primljenom drevnom baštinom kao i nad događajima nakon izlaska iz Egipta zbivaju se u različitim predajama. U Petoknjižju im nalazimo očite tragove. Literarna je kritika – započinje s radovima J. Astruca 1753, K. H. Grafa 1866. i J. Wellhausena 1876-1878. – uočila složenost i neujednačenost biblijskih izvještaja: dvojako pisanje Božjeg imena (Jahve i Elohim), različit stil, ponovljene izvještaje o istim događajima (Post 1,1-2,4 i 2,4-3,24; 4,17 sl i 5,12-17; 6-8), varijante u zakonima, različitost tenden-cija. Ima hipoteza koja to nastoji protumačiti razlikovanjem četiriju predaja ili dokumenata koji se prepleću u Petoknjižju. Premda je hipoteza sporna i samo jedna od mnogih, ona je danas najrazrađenija i može poslužiti boljem razumijevanju teksta i barem približno pokazati kako je taj dio Biblije nastao. Prema toj hipotezi:
Najstarija je jahvistička predaja ili dokumenat (nazvana tako zbog učestalosti Božjeg imena Jahve u jednima umjesto češćeg imena Elohim u drugim tekstovima). Redigirana je u Judeji u vrijeme kralja Salomona kao reakcija na unošenje egipatske mudrosti, na oponašanje kanaanskog kulta i na sve što je moglo otuđiti narod od Jahve i Mojsijevih zapovijedi. Jahvu smatra sveopćim Bogom: gospodarom prirode i povijesti koji želi preko Judeje vladati svim narodima. Božju nazočnost predočuje najsmionijim antropomorfizmima (Bog posjećuje Adama i Evu u raju; pravi im odjeću od krzna i s njima govori). Odiše religijskim optimizmom. Jahve je u toj predaji ljudima ujedno bliz i transcendentan. Njegovu transcendenciju izražava simbolika zabranjenog voća, nedostiživost neba u pokušaju gradnje babilonske kule, i sl. Sve su zakonske obaveze usmjerene na kult Jahve. Značaj im je više kultni nego moralni. Predaji se pripisuju Post 2-4; 6,1-8; 6-9; 11; 15; 18; 19,1-29 i dr.
Elohistička predaja ili dokumenat oblikovana je nešto prije propasti Samarije (721) u sjevernom kraljevstvu. Pridaje veliku važnost Josipu, praocu sjevernih plemena. Navodi mnoga mjesta i događaje iz toga područja. U događajima iz južnog kraljevstva slijedi jahvističku predaju. Od jahvista se najočitije razlikuje: u isticanju Božje transcendencije, u produhovljenju zakonskih obaveza, u pounutrašnjenju Jahvina kulta. Već se nazrijeva pro-ročki duh: upozorava se na opasnosti pukoga vanjskog štovanja Boga. Nema antropomorfizama. Božja se volja otkriva u vizijama, u snovima ili po tzv. Urimu i Tumimu (Pnz 33,8-10). Stil nema živahnosti, nije slikovit ni dramatski, već bezbojan i suzdržljiv; sa manje nacionalnog žara. Tekstovi te predaje: Post 20; 21,8-20; 22,1-14; 41; Izl 1,15-22; 2,1-15 i dr.
Deuteronomist je predaja (dokumenat) koja nadmoćno prevladava u Ponovljenom zakonu. Razvijaju je poslije pada sjevernoga kraljevstva svećenici oko jeruzalemskog Hrama prispjeli sa Sjevera. Dorađivana je sve do V stoljeća. Ističe jednakost svih sinova Izraelovih, jedinstveni kult, jedno mjesto štovanja Boga te poziva da se izbjegavaju poganska svetišta susjednih kanaanskih plemena i drugih naroda. Govori koje pripisuje Mojsiju vrlo su srdačni, humani i uvjerljivim tonom nastoje pozvati narod na vjernost i spreman odaziv Božjoj ljubavi očitovanoj u velikim događajima izraelske prošlosti. Predaja je imala velik udio u nacionalnoj i religijskoj obnovi koju je počeo kralj Jošija (621). Usp. još uvod u Pnz.
Nekako u isto vrijeme nastaje i svećenička predaja. Stvara je jeruzalemsko svećenstvo iz Levijeva plemena (već od Mojsija određeno za kult), nezadovoljno deuteronomističkim shva-ćanjem o jednakosti svih Izraelaca i kulta (2 Kr 23,9; Pnz 18,8). Odviše ističe vanjski vid kulta i vršenje vanjskih propisa kao put da se narod posveti i privede Božjoj svetosti (Lev 19,2). Prva njezina pismena redakcija potječe vjerojatno iz doba Jošije (621). Ove ideje i cijela predaja sačuvane su uglavnom u trećoj knjizi Petoknjižja, u Levitskom zakoniku, iako je susrećemo i u drugim dijelovima (Post 1-2, 4a; 5; 6,9-22; Izl 1,1-5).
U Petoknjižju se dakle slijevaju različite predaje. One su primljenu Mojsijevu baštinu preformirale, proširile i životno prilagodile potrebama svoga vremena i prilika. Ako se to smetne s uma, Petoknjižje ostaje nejasno u svojoj složenosti i različitosti tendencija.
Kad se Mojsije naziva autorom Petoknjižja, onda se želi reći: on je svojim nastupom, djelima i zakonodavstvom, a vjerojatno i nekom pismenom ostavštinom, udario temelje izraelskoj na-ciji, religiji i kasnijim gibanjima, predajama i, dosljedno, knjigama koje od njega dobivaju svoj bitni sadržaj i narav.
Radi se dakle o poznatoj stvari: u starini knjige općenito, a biblijske napose, nisu nastajale kao što nastaju danas. Suvremeni pisac (redovito pojedinac) zastarjelu knjigu zamjenjuje novom, aktualnijom. Biblijski su autori brižno (Crkva vjeruje: pod posebnom Božjom inspiracijom) čuvali primljeni poklad, posuvremenjivali ga, prilagođavali ga svojim prilikama, tumačili ga, zaodijevali u formulacije koje su im odgovarale i kakve je život tražio, te unosili dodatke. Knjiga je nastajala i rasla sa životom i vremenom.
KNJIGA POSTANKA

Knjiga Postanka sadržajna je osnovica cijeloga SZ-a. U njoj hebrejski pisac u najširim okvirima otkriva biblijski smisao stvaranja i povijesti. Smišljeno postavlja (gl. 1-11) temelje osnovnim starozavjetnim mislima o Bogu stvoritelju i gospodaru svijeta i povijesti, koji izabire i štiti najprije praoce, patrijarhe, a zatim njihov narod, Izraelce, s kojima počinje spa-senje cijelog čovječanstva (gl. 12-50).
Gl. 1-11, dakle, razlikuju se od ostalog dijela knjige time što obrađuju općečovječanska pitanja o podrijetlu i sudbini čovjeka, o problemima dobra i zla i sl. Ta su pitanja inače središnja tema sapijencijalne literature V i IV st. pr. Kr. S druge pak strane jasno znamo da Izraelca neobično zanima u prvom redu njegova prošlost. Za svoju, religijski shvaćenu, povijest ima upravo istančan smisao. Na temelju tih uvida danas se općenito smatra da su gl. 1-11 konačno redigirane u V/IV st. pr. Kr. Izrael je tada, pošto je kroz duge vjekove svoje povijesti doživljavao svoga Boga – Boga povijesti, došao u dodir s drugim narodima, osobito sa spekulativnim Grcima. Sintezu povijesnog doživljavanja Boga i spekulativnog razmatranja nalazimo u tzv. sapijencijalnoj literaturi. U nju idu i ova poglavlja Knjige Postanka. Misaonim razrađivanjem iskustva o Bogu povijesti dolazi do spekulativnog pojma o Bogu stvoritelju. U tom su duhu sada konačno redigirane prastare predaje i, slijedeći logiku kompozicije, stavljene na početak Biblije. Budući da upravo ova poglavlja obrađuju općeljudska pitanja i da se nalaze odmah na početku Biblije, dakle na mjestu gdje još nismo mogli ući u biblijski jezik i mentalitet – psihološki je lako moguće da ih suvremeni čitalac umjesto biblijskim čita svojim (prirodno)znanstvenjačkim očima, što vodi u bitno neshvaćanje. I ovdje valja imati na umu da su ova poglavlja nastala u semitskoj sredini i da im odatle valja tražiti smisao.
Ni Knjiga Postanka, a tako ni cijela Biblija, nije i ne može se uzeti kao izvor prirodoznanstvenih naučavanja (prirodne su znanosti nekoliko tisućljeća mlađe od nje). Njezina je nakana: religijski osmisliti svijet i događaje u njemu. Ruho, pojmovi o svijetu i prirodi, pripada vremenu i sredini u kojemu je nastalo. Ovaj uvid u pravu narav knjige nije samo pomoć čitaocu nego i temeljna norma za njezino znanstveno proučavanje.
KNJIGA IZLASKA

U žarištu cijele izraelske povijesti, kako svjedoče psalmi 113. i 43. i mnogi drugi biblijski tekstovi, stoji izlazak iz Egipta i sklapanje sinajskog Saveza. To su upravo teme Knjige Izlaska. Knjiga Postanka završava se s Josipovom nadom i oporukom: »Ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu.« (Post 50,24) Knjiga Izlaska nadovezuje se na završetak te oporuke i opisuje izlazak Izraelaca iz ropstva. Nepodnosivo stanje Izraelaca u Egiptu dokrajčeno je, prema njihovu uvjerenju, oslobodilačkim zahvatom Božjim. Oni su u tom izlasku upoznali Boga kao dobrostiva pomoćnika i zaštitnika i osjetili duboku zahvalnost prema njemu. Ta je spoznaja urodila zanosom koji je Mojsiju omogućio da od dvanaest plemena stvori jedan narod, kojemu je usadio pouzdanje i nadu u bolju budućnost zajamčenu sinajskim Savezom i koji je kao Božji narod kroz pustinju doveo u predvorje Obećane zemlje. Povijesni sadržaj tih predaja potvrđen je mnogim arheološkim nalazima u Egiptu i u Palestini. Prema njima se, u skladu s biblijskom kronologijom, izlazak iz Egipta smješta u XIII stoljeće. Ali povijesnost ni u ovim opisima nije temeljna, premda je bitna. Izraelski je narod već od početka u povodu tih događaja ustanovio velike blagdane, kao što su Pasha i Blagdan pedesetnice, koji žive kroza svu povijest i ulaze u Novi zavjet kao simboli izbavljenja. Knjiga se dijeli u dva odsjeka: izbavljenje iz Egipta (1,1-15,21) i sklapanje sinajskog Saveza, s obrednim propisima bogoslužja (19,1-40,38). Međusobno ih povezuje izvještaj o putovanju kroz pustinju (15,22-18,27).
U Knjizi Izlaska Mojsije je istaknut kao Božji posrednik i vođa naroda. Kao što Abraham ostaje kroza svu Bibliju čovjek vjere, tako Mojsije ostaje čovjek Zakona. Mojsije postavlja izabranom narodu temelje na kojima će kasnije pokoljenje graditi nacionalnu i duhovnu svijest.

LEVITSKI ZAKONIK

Levitski zakonik u prvom je redu knjiga kulta. Nosi ime po svećenicima koji su pripadali Levijevu plemenu (8-10). Izvještaji te knjige vrlo su značajni za razumijevanje židovstva, a pružaju i velik doprinos povijesti religija uopće.

Knjiga se sadržajno može smatrati sintetičkim prikazom žrtava, svećenstva i liturgijske prakse o židovstvu. Svoje posljednje sređivanje doživljava poslije izgnanstva, ali donosi propise iz daleke prošlosti. Neki od njih potječu iz kanaanskog kulta, drugi iz agrarnog kulta prapovijesti, a neki iz asirsko-babilonskog ili egipatskog svijeta; neki iz vremena prije, a neki i poslije Mojsija. Izraelci su ih djelomično primili od susjednih religijskih običaja. Toj raznovrsnoj orijentalnoj baštini Izraelci su utkali svoj vlastiti duh, sačuvan od praotaca i razrađivan tijekom povijesti.

Knjiga se dijeli na odsjeke: 1. Žrtveni obrednik (1-7). U njemu nalazimo nabrojene žrtvene prinose Izraelaca kao nomada. 2. Posveta, prava i dužnosti svećenika (8-10). Ističe svećenstvo i levitstvo kao zakonito predstavništvo kulta. S tom je službom svećenika i levita povezana i služba tumačenja volje Božje. Budući da oni djeluju iz središta judaizma (Hrama), njihov je utjecaj vrlo jak i kult Bogu prožima sav društveni život Izraela. 3. Obredna čistoća i nečistoća (11-16). Svi orijentalni tabui što su ih Izraelci baštinili i čuvali u svome društvenom životu dobivaju u Bibliji religijski značaj te se uzakonjuju i religijskim propisima. Za Bibliju ne postoji tako podjela na profane i religiozne manifestacije života. 4. Zakon svetosti. U duhu svećeničke predaje, vršenje svih obrednih propisa, u koje su uključeni i društveni, omogućavalo je ljudima susret sa svetim Bogom. Koliko je uzakonjivanje cjelokupnog života i razrađivanje Zakona u pojedinosti moglo uščuvati izabrani narod kao odijeljenu i »svetu« zajednicu (êdah), toliko je moglo dovesti i doista dovelo do židovskog formalizma, koji će doći do kulminacije kod farizeja i doživjeti tešku osudu Isusa Krista i njegovih apostola.

KNJIGA BROJEVA

Naslov ove knjige o hebrejskoj Bibliji glasi: U pustinji. Taj naslov više odgovara sadržaju knjige nego naslov Brojevi. Ovaj se odnosi samo na prva poglavlja i na neke dijelove, a ne na sadržaj cijele knjige. Od grčkog prijevoda LXX preuzeli su ga svi ostali, pa i naš prijevod. Knjiga se dijeli na slijedeće odsjeke: 1. Priprava za odlazak sa Sinaja (1,1-10,10); 2. Putovanje prema Kadešu, odakle je izvršen napad na južni Kanaan (10,11-21,13); 3. Put od Kadeša do Transjordanije (21,14-36,13). Čitalac će u Knjizi Brojeva lako uočiti mnoge sličnosti s izvještajem Levitskog zakonika i Knjige Izlaska. To su osobito poglavlja 1-10, 15-19 i 28-30. Izvor je te sličnosti svima zajednička svećenička predaja (v. Uvod u Petoknjižje). Ali se Knjiga Brojeva ne nastavlja ni na Izl ni na Lev. Ona sadržava vrlo stare predaje koje su zajedničke svim knjigama Petoknjižja. Suvremeni bibličari stavljaju njezinu posljednju redakciju u vrijeme poslije izgnanstva. Svrha je knjige da izraelske religijske zajednice utvrdi na starim predajama koje govore o događajima iz pustinje. Prema tim je predajama Mojsije stvarao religioznu svijest svoga naroda na osnovi jedinstvene vjere, jednoga kulta, istih zakona i vjernosti istom Savezu. Suha nabrajanja rodoslovlja po kojima knjiga i dobiva ime Brojevi žele zajamčiti Izraelcima jednakost njihove krvi. A primjerima iz prolaska pustinjom želi Knjiga poučiti narod da je Bog njihov suputnik i u toku njihova povijesnoga hoda. Kao što je On bio nazočan u šatoru u pustinji, tako je nazočan i u Hramu u Jeruzalemu. Nevolje izgnanstva, i one u pustinji, treba da budu pouka kako Bog kuša i odgaja narod, a ne povod za mrmljanje protiv njega.
U toj se knjizi neprestano prepleću povijesni događaji sa zakonskim propisima. To svjedoči da se zakoni temelje na povijesti i da povijest uči što znači obdržavanje ili kršenje propisa; što znači vjernost, a što nevjernost prema Bogu-suputniku.

PONOVLJENI ZAKON

Knjiga Ponovljenog zakona usko je povezana s nacionalnom i vjerskom obnovom koju je, uz pomoć proroka Jeremije, proveo kralj Jošija (621). Temelj te obnove, prema 2 Kr 22-23, jest »Knjiga zakona«, nađena u Hramu! Ta »Knjiga zakona« jest Ponovljeni zakon.
Kraljevi prije Jošije, osobito bezbožni Manaše (2 Kr 21), nisu vodili narod putem obećanja zadanih Jahvi pri sklapanju Saveza na Sinaju. Pronađeni je Zakon pobožnog Josiju upozorio na te obveze. Zato on sa svim narodom obnavlja Savez s Jahvom (2 Kr 23, 1-3).
Ali Ponovljeni zakon nije samo »ponovljeni«, nego je nadasve »obnovljeni« Mojsijev Zakon: primijenjen i prilagođen prilikama i potrebama Jošijina vremena. On je, možemo tako reći, duh Mojsijeva Zakona zaodjeven u ruho obnoviteljskog zanosa Jošijina vremena. Odatle specifična tematika ove knjige. Dok je prvi Mojsijev Zakon, sačuvan u starijim dijelovima Petoknjižja, upravljen zajednici koja živi u vrlo primitivnim prilikama, bavi se stočarstvom, još ne poznaje kralja, dotle Ponovljeni zakon govori ljudima koji već poznaju suce, kraljeve, svećenike i proroke, ljudima koje više dira humani poziv na zahvalnost i ljubav prema Bogu (usp. osobito 6,4 sl) nego strogost prijetnja i krutost zakletava. Zato su omiljele teme Ponovljenog zakona: Izrael je narod Božji (4,24 sl), izabrani (7,6), njegov zbor (5,19); stoga su svi Izraelci braća (15,7 i dr.). Sve ove njihove povlastice plod su izvanredne, »ljubomorne« (6,15) ljubavi Božje (7,8). I zato su pozvani da Bogu uzvrate tu ljubav, da ga ljube »svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom« (6,4 sl) i da priznaju kako ih on »odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga« (8,5). Zakon za Izraelca više nije neumoljivi imperativ, nego »Riječ posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš« (31,14).
S pravom je dakle Ponovljeni zakon nazvan »Teologijom Božjega naroda i životvorne Riječi« (Cazelles).

POVIJESNE KNJIGE

Iako i mnogi dijelovi Petoknjižja imaju pečat povjesnosti, njihov je specifični sadržaj stara židovska tradicija označila: Tora – Zakon, jer govore o etničkoj, etičkoj i religioznoj formaciji izabranog naroda. Stoga se u užem smislu povijesnima zovu knjige koje slijede, a možemo ih podijeliti u tri dijela: 1. Jošua, Suci, Ruta, Samuel I i II, Kraljevi I i II (hebr. ih Biblija zove »rani proroci«) izlažu izraelsku povijest od osvojenja Palestine do babilonskog sužanjstva, god 587; 2. Ljetopisi (ili Dnevnici) I i II, Ezra i Nehemija obuhvaćaju izraelsku povijest od po-četaka (Ljetopisi) pa do obnove židovske zajednice iza babilonskog sužanjstva, oko god. 430; 3. Tobija, Judita, Estera osvjetljuju neke pojedinačne događaje VII-V st., a Prva i Druga knjiga o Makabejcima izvješćuju o sudbonosnim danima izabranog naroda u II st pr. Kr.
Nije bez značenja što se najstarije od tih povijesnih knjiga u hebr. Bibliji zovu »rani proroci«. Smatralo se da je Jošuu napisao sam Jošua, Suce Samuel, Prvu o Kraljevima Jeremija. Iako im, danas znamo, pisci ne bijahu proroci, one po svom shvaćanju povijesti nose snažan proročki pečat: ne pišu »profanu«, nego religioznu povijest; ne mare toliko za susljednost koliko za reljefnost, da do izražaja dođu, kako Biblija voli reći, »djela Božja« u povijesti Izraela. (U tom smislu tipičan je Ps 79.) Predaje i dokumenti, od kojih su satkane te knjige, potječu iz najstarijih vremena, iako su same knjige kasnije nastale, odn. prerađene ili preinačene i upotpunjene. A napisane su tako da povijest bude poruka ondašnjoj sadašnjici. To je specifično u bibl. povijesti.
Povijesne su knjige krcate povijesnim i zemljopisnim podacima i zahtijevaju opširna arheološka objašnjenja, što prelazi opseg našeg izdanja. Upućujemo na zemljopisne karte na koricama i na Kronološku tablicu na kraju knjige, str. 337-356.
JOŠUA

Jošua, čije ime nosi ova knjižica, pomoćnik je (1,1) i nasljednik Mojsijev. Dovršio je djelo koje je Mojsije započeo: Mojsije je izveo Izraelce iz Egipta, vodio ih kroz pustinju (Izl, Br), a Jošua ih je uveo u Obećanu zemlju.
Sva je izraelska povijest usmjerena prema Obećanoj zemlji. Zato je ulazak u nju vrlo svečan trenutak: u njemu Izrael vidi ispunjenje svih obećanja što mu ih je Jahve dao (v. osobito Post 15,18; 17). A u kasnijoj će biblijskoj, i izvanbiblijskoj, literaturi Obećana zemlja postati simbol eshatološke, konačne, Obećane zemlje u kojoj će ta obećanja biti do kraja ispunjena.
Sadržajno dakle Jošua nastavlja, i djelomično dovršava, povijest Izlaska koji je opisan u različitim dijelovima Petoknjižja. Zbog toga su ga neki stručnjaci smatrali dijelom ovoga po-tonjega i govorili o Šestoknjižju. Ali su novija istraživanja pokazala da je točnije smatrali ga početkom povijesnih knjiga, s kojima je duhom i stilom srodan.
Pažljivu je čitaocu kroz cijelu knjigu jasno: ovo nije knjiga povijesti ili zemljopisa Obećane zemlje (takve se knjige nisu pisale u biblijska vremena), nego knjiga s naglašenom religioznom tendencijom. Ušavši u Obećanu zemlju, narod se duboko i trajno utvrdio u uvjerenju da je Jahve pravi Bog, gospodar svijeta i povijesti: Jahve je ispunio svoja obećanja i time svim budućim pokoljenjima zajamčio vjernost i očinsku brigu za svoj izabrani narod. Zato događaji ovdje opisani odjekuju svom Biblijom.

KNJIGA O SUCIMA

Knjiga o Sucima sadržajno se nadovezuje na Jošuu: Jš 24,28-31 = Suci 2,6-10. Izvješćuje o događajima od Jošuine smrti do Samuelova rođenja, 1220/200-1040. Suci su drevni junaci, vođe – npr. Gideon, Jifitah, Samson koji su u svoje vrijeme izveli ovo ili ono pleme, odn. klan iz teških situacija, napose u sukobima s poganskim starosjediocima Palestine ili susjednim plemenima. Po Bibliji, oni su izvršivali zadaće koje im je postavio sam Jahve, zaštitnik svoga naroda. Opći uvod u povijest sudaca čitamo u 2,6-3,6: Jahve je svet, on je Bog velikih obećanja. Narod njegova Saveza treba da mu ostane vjeran. Ako sagriješi, bit će kažnjen; ako se pokaje, Jahve je milosrdan pa će oprostiti. Tako u knjizi svaki sudac nastupa podjednako: narod, koji je sagriješio, ali koji se, kažnjen, pokajao, Jahve po nekom izabranom junaku izbavlja iz nevolje. Opisi upućuju na nakanu redaktora svih drevnih povijesti: on se ne zanima prvenstveno za točne povijesne podatke, nego religijski ocjenjuje narod i suce. Zato od podataka i iz predaje odabire samo ono što potkrepljuje pouku koju želi dati.
U knjizi se prepleću predaje sjevernog i južnog kraljevstva. Mogla je dakle nastati tek nakon pada sjevernog kraljevstva, god 721; izbjeglice iz izraelskog kraljevstva donijele su tada u Judeju svoje predaje. A budući «da je knjiga protkana deuteronomističkim duhom (usp. Pnz 28), smatra se da je konačno redigirana u vrijeme Ezrine obnove, nakon Kirova edikta 538. Povratnicima iz babilonskog sužanjstva mogla je izvrsno poslužiti kao poticaj na vjernost Savezu i Zakonu: usp. Sir 46,11-12; Heb 11,22-32; 12,1-2. Iako je ova knjiga relativno kasno redigirana, sadržava vrlo stare predaje što plastično rišu, pomalo surov, polunomadski život sudačkih vremena.

RUTA

Ova knjižica u idiličnom obliku i vrlo živopisnim slikama opisuje Davidovu prabaku Rutu. Pisac možda i nesvjesno ulazi u obranu stranih naroda. Moapkinja Ruta prihvaćajući Jahvu, Boga svoje svekrve, kao svojega Boga postaje pramajkom najvećega kralja. Po jeziku i stilu stručnjaci zaključuju da je knjiga nastala u vremenu nakon sužanjstva, a po idejama koje zastupa, kažu određenije: da je nastala neposredno prije Ezrine i Nehemijine obnove (oko 550). Ta je obnova postavila čvrste propise o zabrani mješovitih ženidaba, o rodbinskim ženidbama te o leviratu (Ez 9,10; Neh 13,1-13.23.27).
Ti su propisi već prije nego što su postali zakonom, izazvali oporbu konzervativnijih krugova u narodu. U tim je krugovima mogla nastati i ova knjižica, koja donosi pouku o Jahvinoj bri-zi za sve ljude i brani stare običaje o ženidbi i leviratu, posvećene Rutinim primjerom.
Da li je Ruta povijesni izvještaj ili samo literarna kreacija? Nemamo dovoljno dokaza da na to pitanje sa sigurnošću odgovorimo. Svakako, ako nije povijesni izvještaj, onda je njezina biblijska pouka mnogo jača i izričitija: tada su sve pojedinosti namjerno izabrane da bolje izraze nakanu pisca.
Ruta je, unatoč svojoj kratkoći, veoma uspjelo književno djelo. Na mahove sliči pjesmi u prozi. Na njoj su se inspirirali mnogi veliki lirici. Victor Hugo ima u svojoj zbirci La legende des siecles (Legenda vjekova) pjesmu Booz endormi (Booz spava). A John Keats u sedmoj strofi svoje Ode slavuju (Ode to a Nightingale) sjeća se Rute i misli da je i ona, dok je »tužna srca, puna nostalgije stajala suzama oblivena pokraj žita u tuđini«, možda slušala onakvu slavujevu pjesmu kakvu on sluša. A naš Nazor ispjevao je također lijepu pjesmu Ruta Moapka.

KNJIGE O SAMUELU

Prva i Druga knjiga o Samuelu (prema LXX: Prva i Druga o Kraljevima) izvorno nisu dvije knjige, nego jedna. Sadržajem se nastavljaju na Knjigu o Sucima (usp. Suci 13-16 i 1 Sam 4-6). Opisuju događaje od početka hebrejske monarhije do posljednjih godina kralja Davida (1040-970). Zbog pogrešna tumačenja teksta 1 Ljet 29,29 nastaje stara predaja da ih je napisao Samuel, pa je i u njihov naslov kasnije stavljeno Samuelovo ime. Ali knjige ne potje-ču od Samuela niti je on središnja ličnost u njima. Samo prvi dio prve knjige govori o njemu. Drugi dio prve knjige (1 Sam 16-2 Sam 1) govori o Šaulu, a cijela druga knjiga gotovo isključivo o Davidu, tako da bi se ova mogla nazvati i »Knjiga o Davidu«.
Knjige nas upućuju na teškoće u kojima su se nalazili vođe izraelskog naroda kad su uspostavljali religijsko i nacionalno jedinstvo. Isprva je svako pleme bilo zaokupljeno svojim brigama i sukobljavalo se sa svojim neprijateljima. Tek kad su Filistejci postali svima zajedničkim neprijateljem, probudila se u njima nacionalna svijest i želja da se ujedine pod zajedničkim vođom – kraljem. Prvim je kraljem postao Šaul (1 Sam 11). Ali se on iznevjerio Jahvi; Jahve ga je odbacio (1 Sam 15,23), a na njegovo mjesto izabrao pastira Davida. David podiže svojom mudrošću i snagom kraljevstvo do velevlasti: širi mu granice, stiče vazale i sprema Hram. Ni David nije uspio ujediniti plemena: sjeverna su plemena uvijek sačuvala neku neovisnost (2 Sam 11,11; 24,9). Zbog toga će kasnije doći do rascjepa kraljevstva (1 Kr 12).
David ostaje uzorna ličnost i velik kralj u cijeloj starozavjetnoj književnosti. Njegov grad postaje svetim gradom, a njegovo kraljevstvo slikom novog mesijanskoga kraljevstva (2 Sam 7) koje će izrasti iz njegova doma (Am 9,11; Hoš 3,5; Iz 9,1-6; 11,1-9; Jr 30,9;
23,5-6; Ez 34,23-24; 37,24-25; Sir 46,13-47,11). Novi zavjet povezuje ga s Mesijom koji je izišao iz njegova roda (Iv 7,42; Mt 1,1; Lk 2,4; Mk 10,47-Mt 21,9 i dr.).
Stručnjaci drže da je ova knjiga nastala iz dva raznodobna izvora. Jedan od njih, stariji, imao bi potjecati iz Salomonova doba. U njemu se osnivanje kraljevstva ocjenjuje kao Božji blagoslov. Samuel je manje istaknut; on je više skromni prorok nego vođa naroda; Šaul je plemenit, ali nesretan, a David je pravi junak, ali ima i ljudskih slabosti. Druga je knjiga nastala uglavnom na temelju toga izvora.
Mlađi izvor imao bi potjecati negdje iz posljednjih desetljeća monarhije (750-650). U tom se izvoru ističu ove misli: Samuel je bio sudac i pravi vođa naroda; Jahve mu je bio sklon (7,7- -17); osuđuje se osnivanje monarhije (1 Sam 8,11-22; 12,19). Kralj David bio je vrijedan i bogobojazan (13,14; 16,13; 24,16-21).
Ove značajke i različite tendencije važne su za razumijevanje knjige. Pokazuju da knjiga iznosi povijest ne po zakonima moderne historiografije, nego s poučno-religioznim ciljem: na povijesnim činjenicama želi pokazati da je Jahve pravi kralj izraelske zajednice.

KNJIGE O KRALJEVIMA

Knjige o Kraljevima (izvorno ne dvije, nego jedna) nastavljaju religijsku povijest izabranoga naroda od vremena kralja Davida do izgnanstva. Kao uvod služi svečani prikaz kralja Salo-mona s njegovim sjajem i bogatstvom. U 1 Kr 12,16 opisuje se rascjep kraljevstva na dvoje: sjeverno – izraelsko – i južno – judejsko. U 1 Kr 14 – 2 Kr 17 opisuju se kraljevi jednoga i drugoga kraljevstva izmjenično po sličnoj shemi. Za judejske kraljeve shema je: sinhronizacija s kraljem sjevernoga kraljevstva, dob kralja kada je stupio na vlast, trajanje njegove vlasti, ime njegove majke i religijski sud o njemu. Za kraljeve sjevernoga kraljevstva shema je: sinhronizam s kraljem na jugu, trajanje vlasti, negativan sud o njegovu vladanju zbog prihvaćanja religijske i nacionalne politike njegova prethodnika Jeroboama, koji je proveo shizmu. 2 Kr 18,1-25,21 ostaje samo južno kraljevstvo, ali se zbog Ezekijine i Jošijine reforme, kojoj je bila svrha sjediniti oba kraljevstva, spominje i sjeverno područje (2 Kr 18-20; 22- 23).
Iz naravi opisa, izričitih sudova koje pisac donosi ne samo o pojedinim kraljevima već i o pojedinim događajima, te po posebnoj brizi koju pokazuje za Hram i kult, Zakon i njegove obveze, vidljivo je da se radi o religijskoj povijesti. Svi se događaji i osobe ocjenjuju s deuteronomističkog gledišta: odbacuje se svaki i najmanji ostatak poganstva, štiti se jedinstvo kulta i Hram. Obdržavanje obveza Saveza donosi mir i blagostanje (1 Kr 3,10 i dr.), prekršaj donosi propast i pojedincu i samom Salomonu (1 Kr 11,9-13,31), i narodu (2 Kr 17). Propast i jednog i drugog kraljevstva o tom svjedoči (1 Kr 12,16). Prema samom tekstu, Knjige o Kraljevima nastaju na osnovi triju izgubljenih izvora: Povijesti Salomona, Kraljevskih anala iz Judeje i Kraljevskih anala iz Samarije (1 Kr 11,41). Stručnjaci vide u knjizi tragove dviju redakcija starih dokumenata i predaja. Jedna bi imala potjecati iz vremena prije sužanjstva: Hram još postoji (1 Kr 8,8), Edom je još pod vlašću Jude (2 Kr 8,22) do ‘današnjega dana’, a opis Jošijine obnove tako je zanosan te je nemoguće zamisliti da je knjiga nastala nakon prekida te obnove (2 Kr 22,8 sl). Druga predaja potječe iz vremena sužanjstva; nastala je nakon g. 561, kad je, kako izvješćuje 2 Kr 25,21, Evil-Merodak pomilovao Jojakina.
O vrijednosti povijesnih izvještaja knjige i njezine kronologije sudovi su različiti. Međutim, uz manje ili veće kronološke ispravke koji se mogu provesti uspoređivanjem s točnim i pouz-danim asirskim analima, Knjige o Kraljevima pružaju općoj svjetskoj povijesti onoga vremena vrlo dragocjene podatke.
Knjige Ljetopisa imaju s Knjigama o Kraljevima mnogo doslovno paralelnih odlomaka. Donosimo najvažnije (»Sadržajno« (S) znači da sličnost nije verbalna):

1 Kr 2,10-11 = 1 Ljet 29,26-27 (S)
3,4-15 = 2 Ljet 1,3-12
5,15-29 = 2,2-17 (S)
6,1 sl usp. 3,1-13
7,23-26 = 4,2-5
7,40-46 = 4,11-18
8,1-9 = 5,2-10
8,10-13 = 5,11-6,2
8,14-52 = 6,3-40
8,62-66 = 7,4-10 (S)
9 = 7-8 (S)
10,1-26 = 9,1-24
11,41-43 = 9,29-31
12,1-20 = 10
14,21-22 = 12,13-14 (S)
14,25-28 = 12,2.9-11 (S)
15,11-12 = 14,1-3
15,13-15 = 15,16-19 (S)
15,16-22 = 16,1-6
15,23-24 = 16,11-14 (S)
22,1-35 = 18,2-34
2 Kr 8,17-24 = 21,5-10.20
8,25-29 = 22,1-6
9,21 = 22,7-8
9,27 = 22,8-9
11,1-20 = 22,9-23,21
12,1-17 = 24,1-16 (S)
12,18-22 = 24,23-27 (S)
14,1-20 = 25,1-4,11-12,17-28
14,21-22 = 26,1-2
15,1-7 = 26,3-4.21-23
15,32-37 = 27,1-4.7-9
16,1-4 = 28,1-4
16,10-20 = 28,26-27
18,1-3 = 29,1-2
18,4 = 31,1
18,9 sl = 2 Kr 17,3-6
18,13 = 2 Ljet 32,1 = Iz 36,1
18,17-37 = 2 Ljet 9-19 = Iz 36,2-22
19,1-9 = Iz 37,1-9
19,9-34 = Iz 37,9-35
19,35-37 = 2 Ljet 32,21-22= Iz 37,36-38
20,1-11 = Iz 38,1-8
20,12 sl = Iz 39
21,1-9 = 2 Ljet 33,1-10
22,1-2 = 2 Ljet 34,1-2
22,3-20 = 2 Ljet 34,8-28
23,1-3 = 2 Ljet 34,29-31
23,4-25,17 = 2 Ljet 34-36 (S)
24,18-20 = 2 Ljet 36,11-12=Jr 52,1-3
25,1-8 = Jr 39,1-10
25,22-24 = Jr 40,7 sl
25,27-30 = Jr 52,31-34

KNJIGE LJETOPISA

Knjige Ljetopisa (prema LXX i Vg: Paralipomenon), a tako i Ezra i Nehemija, posebna su vrsta biblijskih povijesnih knjiga. Svima im je zajednički autor. To se očituje u stilu, osnovnim mislima, a napose u izričitom povezivanju svršetka Ljetopisa s početkom Ezre (2 Ljet 36,22-23 = Ezr 1,1-3). Pisac je vrlo vjerojatno neki levit iz Jeruzalema koji se suživio sa svojom sredinom i vremenom. On piše poslije nastupa Ezre i Nehemije, a prije postanka Knjige Sirahove, koja je nastala u II stoljeću (pod njegovim je utjecajem).
Izvješćuje o sredini, gdje uza svećenstvo i levite, prema deuteronomističkoj i svećeničkoj predaji iz Petoknjižja, veliku ulogu igraju pjevači i niži kler, hramska posluga i svjetovnjaci: svi koji su bili okupljeni oko kulta i Hrama. Na sve se protežu blagodati žrtava pričesnica. Ističe se zajedništvo svih plemena. Ni pogani nisu sasvim isključeni iz Hrama. Da bi potkrijepio te ideje, poziva se pisac na Davidovo žezlo, pod kojim su se nalazili svi »sinovi izabranoga naroda«. U Davidovo je vrijeme bilo ostvareno idealno kraljevstvo. Na taj ideal upućuje pisac i svoje sunarodnjake. To je glavni ton kojim su prožete sve te knjige. Pisac veliča Davida, vjernog izvršitelja Saveza, davaoca propisa o Hramu i žrtvama, a slavi i njegov dom, koji je nosilac žezla (gl. 17).
1 Ljet 1-9 donosi rodoslovlja Judina plemena, levitskog roda i stanovnika Jeruzalema. Želi dokazati njihovu zakonitu povezanost s Davidom, koji je središnja ličnost Knjige (10-29).
U 2 Ljet 1-9 riječ je o Salomonu i gradnji Hrama. Nakon shizme (931) pisac je zauzet isključivo Judom. On sudi kraljeve po njihovu odnosu prema Savezu i prema tome kako ostvaruju Davidove planove (2 Ljet 10-36). Veliku važnost daje Ezekijinoj i Jošijinoj obnovi (2 Ljet 28-36).
Poput Knjiga o Kraljevima, i ove knjige imaju teološke i odgojne, a ne čisto povijesne pretenzije. Autor želi štititi nosioce religijskog života svojih dana i pokazati idealnu sliku Božjega kraljevstva. Glavni izvori za ovu knjigu jesu Knjige o Samuelu i o Kraljevima (usp. Uvod u Knjige o Kraljevima), zatim Knjiga Postanka, Izlaska i Brojeva, te Jošua i Ruta. Sam Pisac navodi još »šesnaest dokumenata«. Radi se najvjerojatnije o nekoj kronici sa šesnaest naslova. Nesuglasja u izvještajima sa starijim povijesnim knjigama pripisuju se nakani pisca da idealizira prošlost, jer pred sobom ima odgojni cilj.

EZRA I NEHEMIJA

G. 538. pr. Kr. perzijski kralj Kir posebnim ediktom odobrava Izraelcima povratak u domovinu.
Čini se da su se Izraelci vraćali u domovinu u četiri navrata: prvi put g. 538, za Kira, pod vodstvom Šešbasara, koji je počeo gradnju Hrama; drugi put za Darija I (521-485), pod vodstvom Zerubabela i Jošue, koji na poticaj Hagaja i Zaharije g. 515. dovršiše Hram; treći put za Artakserksa I (464-423), pod vodstvom Nehemije, koji podiže jeruzalemske zidove. On je obnovitelj izraelske zajednice u društvenom i religijskom pogledu (Neh 1,4-10). Četvrti put za Artakserksa II (404-358), pod vodstvom Ezre, koji je obnovio Savez naroda s Jahvom (Neh 8). O tim događajima izvješćuju Ezra i Nehemija. Pažnja im je usredotočena na obnovu izraelske zajednice, Jeruzalema i Hrama. Obnova je postavila u središte pažnje Mojsijev Zakon, a to je potpomoglo stvaranje čvrste nove zajednice nakon sužanjstva. Ali je prenaglašeno, gotovo isključivo vanjsko i formalističko obdržavanje Zakona polako dovelo do kasnijeg židovskog ekskluzivizma. To se odrazilo osobito u farizejskoj stranci, koja je nastala negdje početkom I stoljeća pr. Kr., a protiv koje se osobito Krist borio za pounutrašnjenje religioznosti.
Pri čitanju Knjige dobro je voditi računa o poremećaju redaka. Neki su dijelovi iz Nehemije dospjeli u Ezru i obratno. Stoga bi trebalo čitati ovim redom: Ezr 1; 2,1-70 (Neh 7,6-13a); 3,1-4,6; 4,24-6,22; 4,7-23; Neh 1,1-73; 11-13; 9,38-10,39; Ezr 7-10; Neh 8,1- -9,37.

TOBIJA, JUDITA I ESTERA

Ove su knjižice pisane hebrejskim ili aramejskim jezikom, ali su se, osim Estere, sačuvale samo na grčkom, i to u nekoliko različitih recenzija. Esterin je, međutim, hebrejski tekst različit od grčkoga. Tobija i Judita nisu ušle u hebrejski ni u protestantski kanon.
Sve te knjige odrazuju posebnu književnu vrstu. Vrlo su slobodne u iznošenju povijesnih i geografskih podataka: naglašenije nego ostale biblijske knjige očituju da im je glavni cilj ne povijest, nego pouka što iz povijesti proizlazi.

Tobija

Knjiga o Tobiji zapravo je povijest jedne obitelji. Pokazuje velike sličnosti s opisima Knjige Postanka i s pripoviješću o Ahikaru, poznatu u istočnjačkoj mudrosnoj književnosti (usp. 1,22; 2,10; 11,18; 14,10). Tobit je pobožan i bogobojazan Židov iz Ninive. Spremno vrši djela milosrđa. On oslijepi. Njegov rođak u Ekbatani ima nesretnu kćer Saru koju je opsjeo sotona; sotona ubija sve njezine muževe. I Tobit i Sara mole smrt. Bog im šalje svoga poslanika Rafaela, koji im pripremi veliku radost i utjehu. Rafael je uputio Tobitova sina Tobiju kako će vratiti vid ocu i Saru osloboditi od sotone. Pošto je postigao i jedno i drugo, oženi se Sarom. Knjiga želi pokazati kako Bog vodi ne samo velike povijesne događaje nego i pojedine obitelji, i kako obilno nagrađuje dobročinstva i milostinju. Pisana je u IV ili III stoljeću pr. Kr.
Stil i način izražavanja odaju semitskog autora. Djelce je vjerojatno napisano na hebrejskom ili, još vjerojatnije, na aramejskom jeziku (Jeronim je u 4 st. još imao aramejski predložak za svoj prijevod), ali je do nas došlo samo u grčkom prijevodu, i to u nekoliko različitih recenzija. Naš prijevod slijedi recenziju sačuvanu u rukopisima A i B (aleksandrijski i vatikanski); mjestimično popunjavan recenzijom S (sinajskog) rukopisa.

Judita

Judita je jedan od najdramatskijih biblijskih opisa. Iako je sadržaj najvjerojatnije samo piščeva literarna fikcija, on je svojom poukom i idejom vrlo stvaran. Čini se da se autor na-mjerno udaljio od svakog povijesnog i zemljopisnog konteksta da bi lakše istakao pravi smisao knjige. Knjiga veliča židovsku religiju i rodoljublje. Religija je toliko nacionalna, zakonska i praktična da se zapravo izjednačuje sa samim životom naroda i domoljubljem. Obrana domovine jest obrana života i vjere. Holoferno, navodni Nabukodonozorov vojskovođa, utjelovljena je neprijateljska sila; Judita – Židovka – simbol je židovskog naroda, koji, bijedan i osiromašen poput udovice Judite, dolazi u sukob sa svojim neprijateljem. Prizor se događa u Ezdrelonu blizu Harmagedona (usp. Otk 16,16). Knjiga je pisana apokaliptičkim stilom, u Palestini u vrijeme grčke vladavine, u II ili početkom I stoljeća pr. Kr.
I Judita je, poput Tobije, izvorno napisana hebrejskim ili aramejskim jezikom, ali nam se sačuvala samo u grčkom prijevodu. Vulgata, napravljena prema aramejskom prijevodu, znatno se razlikuje od toga prijevoda (LXX).
»Djelce se odlikuje izvanrednom umjetničkom snagom. Zbijenost izražavanja, fino zapaženi detalji i plastični opisi podsjećaju češće na neka od najuspjelijih ostvarenja Flaubertova i Gideova pera. I nije čudo što je Judita i u prošlosti i u sadašnjosti privlačila mnoge umjetnike kista i dlijeta (Botticelli, Donatello), pisane riječi (Hebbel) i zvuka (Honegger). I ‘otac hrvatske umjetničke književnosti’, Marko Marulić (1450-1524), napisao je svoj religio-zni ep ‘Juditu’ (Venecija 1521) potaknut ovim biblijskim djelom. Tko se od znalaca naše stare književnosti čitajući ovu izvanrednu prozu neće sjetiti veoma uspjelog Marulićeva opisa Juditina kićenja i Holofernove vojske?« (Delorko.)

Estera

Estera je po sadržaju slična Juditi: jedna žena spašava svoj narod od neprijatelja. Jako je istaknuto izraelsko domoljublje i ponos. Dok opisuje događaje iz vremena perzijske vladavine (538-333), pisac misli na svoje suvremenike (živi u vrijeme Makabejaca).
Pripovijedajući im kako je Bog spasio svoj vjerni narod u prošlosti, on želi održati njihovu nadu u sadašnjim nevoljama. Poslužio se za to starim predajama o životu Židova pod Perzijancima. Usvaja i tradicionalno obrazloženje nastanka Blagdana Putim (9,20-32).
Djelo je do nas doprlo u dva »izdanja«: hebrejskom i grčkom. Grčki je tekst za otprilike dvije trećine dulji od hebrejskoga. Naš prijevod slijedi hebrejski tekst i u nj kurzivom umeće iz grčkoga one dijelove kojih hebrejski nema.

KNJIGE O MAKABEJCIMA

God. 331. pr. Kr. Aleksandar Veliki (336-323) skršio je perzijsku vlast; nastaje helenistička epoha. Nakon Aleksandrove smrti njegovi generali podijeliše vlast. Palestina je najprije pot-pala pod vlast egipatskih Ptolemejevića, do god. 197, a zatim sirijskih Seleukovića. Najteže doba nastade pod Antiohom IV Epifanom (175-164/163) koji je počeo provoditi prisilnu helenizaciju te izazvao narodni otpor pod vodstvom svećenika Matatije i njegovih pet sinova, od kojih se najistaknutiji zvao Juda, s nadimkom Makabej (možda: Malj). Po njemu su se prozvale ove dvije knjige i cijelo to razdoblje, uglavnom od 175. do 134. pr. Kr., kad je zavladao Ivan Hirkan, veliki svećenik i etnarh. Osnovni sadržaj ovih knjiga izražava sukob dvaju svjetova, dvaju mentaliteta: židovskog i helenističkog. U borbi protiv nadiranja tu-đinske civilizacije i kulture Židovi su istovremeno nastojali sačuvati i čistoću svoje religije i narodnu samostojnost. Zakon, Hram, vjera otaca stoje u središtu borbe koja se opisuje kao ponovno osvajanje Svete zemlje.
Pisac Prve knjige nije nam poznat; po svemu, bio je Židov, jer dobro poznaje geografiju i topografiju Palestine, upućen je u bibl. literaturu i stil; mjestimice piše kao očevidac. Piše dakle potkraj II st. Knjiga je bila izvorno napisana hebrejski ili aramejski, ali je do nas došla samo na grčkom. Sv. Jeronim vidio je i hebrejski primjerak. Historijska kritika priznaje piscu povjesničarsku vrsnost. Izvještaj mu je jednostavan, trijezan, jasan, objektivan, a opet plastičan i razrađen (usp, 4,1-24; 6,28-54; 7,26-50). Poslužio se arhivskom dokumentacijom: 14,49; 16,24. Kronološki su mu podaci točni i provjereni. (Kronologija polazi od god. 312, tj. od ere Seleukovića.) Ali piščev cilj nadilazi povijesne pretenzije; knjiga mu ima izrazit religiozni cilj: utješiti i ohrabriti vjerne Židove da revnuju za čistoću vjere, za očuvanje Saveza, za svetost Hrama i bogoštovlja, za vjernost Zakonu.
Druga knjiga o Makabejcima podosta se razlikuje od prve. Pisac joj je također bezimen, ali vjerojatno izvanpalestinski Židov, helenistički naobražen. Knjiga je izvorno napisana grčki. U NJOJ PISAC, KAKO SAM VELI, SAŽIMA MONUMENTALNO DJELO JASONA CIRENCA (I PISAC I DJELO DOSAD JE NEPOZNATO). STIL JE PIŠČEV POVIJESNO-PATETIČKI; ON NIJE PRVENSTVENO POVJESNIČAR, NEGO GOVORnik i moralizator koji želi pokrenuti čitatelja. S te polazne točke valja ocjenjivati pojedine odlomke u knjizi, koja je ipak u osnovici povijesna. Teološki, ova je knjiga, uz Knjigu Mudrosti, najbolji svjedok židovske vjere i pobožnosti na pragu kršćanske ere: usp. izlaganje o stvaranju (7,23.28 sl) o uskrsnuću, prekogrobnoj naplati i vječnom životu (7,11.22.29.33.37; 14,15.46), o vrijednosti mučeništva (7,32-38), itd.
Teško je točnije odrediti kad je Druga knjiga napisana; prema njenim podacima, bilo je to između 124. i 63. god. pr. Kr. Njezin je pisac obilno iskoristio podatke iz Prve knjige o Makabejcima. Odatle tolika usporedna mjesta, na koja upozorava ova tablica:

1 Mak 2 Mak
1,10-15 4
16-28 5,1-20
29-32 21-26
33-40
41-45 6,1-9
54.59
56-63 10-11
18-7,42
2,1-28 usp. 527
29-38 usp. 5,25; 6,11
39-48
49-70
3,1-26 8,1-7
27-37 usp. 10,10-13
3,38-4,25 8,8-29; 34-36
30-33
4,26-35 11,1-12
13-21; 27-38
36-61 10,1-8
5,1-67 10,14-23; 12,1-45
10,24-38
6,1-16 9. usp. 1,13-17
11,22-26
17 10,9-11
18-27
28-54 13,1-22
55-63 23-26
7.1-4 14,1-2
5-25 3-4
26-32 5-30
33-38 31-36
37-46
39-49 15

PSALMI

Kao i drugi narodi starog Orijenta, posjedovao je Izrael istančan smisao za pjesnički način govora, za slikovito i snažno izražavanje; imao je bogato razvijen osjećaj za ritam, a napose za paralelizam, koji je glavno obilježje hebrejske poezije (drugi polustih razvija, sličnim ili suprotnim riječima ponavlja, razrađuje misao prvog polustiha).
Pjesme nalazimo gotovo u svim dijelovima SZ: one su, osobito u Prorocima, izmiješane s prozom. Ipak izraelska religiozna lirika nalazi svoj najjači izražaj u zbirci od 150 pjesama koje se u hebrejskom nazivaju »himni«, pohvalnice, hvalospjevi, a u grčkom »psalmi« (pjevanje uz pratnju glazbala sa strunom, psalterija).
Redni brojevi psalama u hebr. izvorniku nešto se razlikuju od brojenja u starom grčkom (Septuaginta) i latinskom (Vulgata) prijevodu, gdje se Ps 9-10 i Ps 114-115 uzimaju kao jedan psalam, dok se Ps 116 i 147 razdvajaju u po dva psalma. Brojenje kakvo je u Septuaginti i Vulgati postalo je tradicionalno do naših dana. U našem prijevodu psalme brojimo prema hebrejskom, a u zagradu stavljamo tradicionalni broj.
Nekoć su se psalmi dijelili po sadržaju. Danas ih dijelimo po književnom obliku, jer sadržaj ovisi o obliku. Imamo tri glavne skupine, koje se često u pojedinim slučajevima ne mogu jasno lučiti, te se i međusobno miješaju i jedan oblik često nestaje i prelazi u drugi u istom psalmu.

1. Himni ili hvalospjevi. U tu skupinu ubrajamo Ps 8, 19, 29, 33, 46-48, 76, 84, 87, 93, 96-100, 103-106, 113, 114, 117, 122, 135, 136, 145-150. Sastav im je gotovo uvijek jednak. Iza poziva na hvalu Boga slijedi glavni dio u kojem se iznose razlozi ove hvale, a to su čudesa u prirodi, napose stvaranje, i čudesno Božje djelovanje u povijesti spasenja. Unutar ove skupine sadržajem se izdvajaju dvije vrste psalama: Kantici Siona (46, 48, 76, 87) i Psalmi Jahve Kralja (47, 93, 96-98) u kojima se zapaža proročki utjecaj univerzalnosti Jahvina kraljevstva i eshatološka usmjerenost.

2. Prozbeni psalmi ili tužbalice. To su molbe u nevolji upravljene Jahvi. Tužbalice mogu biti općenarodne, ako nevolja pogađa sav narod. Takvi su Ps 12, 44, 60, 74, 79, 80, 83, 85, 106, 123, 129, 137. U teškim časovima, u ratu, porazu, za suše i nerodice, u vrijeme različitih po-šasti, za navale skakavaca i u drugim nesrećama naređivan je post, i vjernici bi dolazili u Svetište da izmole Božju pomoć. Ovakvi prozbeni i pokornički dani jesu okviri ovakvih psalama. Ako nevolja pogađa pojedinca, imamo individualne, pojedinačne tužbalice. Ovamo pripadaju Ps 3, 5-7, 13, 17, 22, 25, 26, 28, 31, 38, 42-43, 51, 54-57, 59, 63, 64, 69- 71, 77, 86, 102, 120, 130, 140-143. Obično počinju zazivanjem Boga da pritekne u pomoć. Tada iznosi molitelj svoju nevolju pred Jahvom, i to u slikama, koje su već poprimile ustaljeni obrazac, da se stvarno stanje molitelja-patnika jedva može raspoznati: smrtna pogibao, bolest, neprijatelji, krive optužbe pred sudom, progonstvo, grijesi. Molba prelazi u čvrsto pouzdanje da će biti uslišana, a pouzdanje se oslanja na Božje milosrđe i vjernost; molitelj se sjeća prijašnjih uslišanja, priznaje svoje grijehe ili ističe vlastitu nedužnost. Često prozbeni psalam postaje izričito pjesma pouzdanja (Ps 4, 11, 16, 23, 62, 121, 125, 131).

3. Psalmi – zahvalnice. Mogu biti zahvalnice naroda ili pojedinaca. Ovamo ubrajamo Ps 18, 21, 30, 33,34, 40, 65-68, 92, 116, 118, 124, 129, 138, 144. Veoma su bliski himnima. Hebrejac za pojmove »hvaliti« i »zahvaljivati« upotrebljava istu riječ. Iza uvodne najave zahvale slijedi jezgra psalma u kojem se spominje primljeno dobročinstvo. Slično prozbenim psalmima, opisuje se nevolja, navodi se usrdna molitva za pomoć, uznosi se spasiteljski Božji zahvat. Zaključak je često pouka i opomena nazočnima.

U ove temeljne oblike bili su tijekom vremena unošeni novi elementi. Proroštva susrećemo u Ps 2, 50, 75, 81, 82, 85, 95, 110. Proročkom porukom prožeti su Kantici Siona i Psalmi Jahve Kralja. Nauka izraelske mudrosti odražava se u poučnim psalmima (Poučni psalmi i mudrosne pjesme). Ovamo idu npr. »alfabetski« psalmi (9, 10, 25, 34, 37, 111, 112, 119, 145), psalmi o Zakonu (1, 19, 119), psalmi o životu usklađenu s voljom Božjom (14, 15, 24, 32, 52, 62, 101, 112, 127, 133). Posebno treba spomenuti »Pjesme kralja«. To su psalmi pisani u različitim književnim formama, sežu do kraljevskih vremena i odnose se na izraelskoga kralja, npr.: proroštvo za kralja (2, 110), molba ili zahvala za kralja (20, 21, 61, 72, 84), molitva za kralja (18, 28, 63, 101).
Kralj se izabranog naroda, budući da je pomazan, zove »pomazanik« (hebr. Mašiah, Mesija). Najvećem od svih kraljeva, Davidu, Jahve je, prema 2 Sam 7,16, obećao da će mu »prijesto (dinastija) ostati dovijeka«! To se proroštvo vrlo često spominje u Bibliji. Oko njega se s vremenom sve jasnije oblikovala nada u jednog Davidova potomka po kome će Bog ispuniti svoj spasiteljski plan. Uz kralja-pomazanika vezano je tako očekivanje Pomazanika – Me-sije. Zbog toga su mnogi kraljevski psalmi, u djelomično prerađenu obliku, postali mesijanski psalmi. Izričito o Mesiji govore Ps 2, 45, 72, 110 (Ps 110 je u NZ od svih psalama najčešće citiran). K tome su NZ i prvobitna Crkva cio niz psalama, ili dijelova psalama, koji nisu izvorno mesijanska primijenili na Krista kao Mesiju (Ps 8, 16, 22 35, 40, 41, 68, 69, 97, 102, 118, 119).
Kao što je stara tradicija pripisala Salomonu mudrosne knjige, tako je i psalme pripisala Davidu, velikom pjesniku i organizatoru kulta u Izraelu. Sasvim je vjerojatno da mnogi psalmi sežu do Davida. Samo je teško u pojedinim slučajevima to dokazati. Naslovi psalama – koji se inače ne smatraju nadahnutim biblijskim tekstom – ne pružaju nam sigurno svjedočanstvo, jer izvorno označuju samo pripadnost nekoj zbirci pjesama, a ne ističu autor-stvo. Brižljivom se analizom može utvrditi povezanost pojedinog psalma s drugim spisima SZ (npr. s Ponovljenim zakonom, s nekim proročkim ili mudrosnim spisima). To nam može pružiti dragocjene podatke za određivanje vremena postanka.
I Knjiga psalama ima povijest svoga razvoja. Kao živa molitva doživjela je ona tijekom izraelske povijesti mnoga prilagođivanja novim religioznim pogledima, preinake, nadopune i razvoj. U njihovu nastajanju i njihova je liturgijska upotreba u Hramu igrala izvjesnu, iako ne isključivu, ulogu. Mnogi psalmi izričito su povezani sa službom Božjom, npr. Ps 20, 26, 27, 66, 81, 107, 116, 134, 135. Kao pjesme koje se pjevaju u Hramu raspoznaju se Ps 48, 65, 95, 96, 118. Psalmi 120-134 pjesme su hodočasničke: Izraelci su ih pjevali kad su hodočastili u Svetište.
Psalmi su postali knjiga za molitvu i za pjevanje u Hramu i sinagogama. U njima se odražava sva biblijska pobožnost. U njima se otkriva cijeli Stari zavjet, što Izraela oduševljava za Boga Saveza, nalazi ovdje svoj neprolazni izraz. Psalmi žive i dalje u kršćanstvu. Oni su službena knjiga molitve Crkve. Punina objave u Kristu dopušta da se Psalmi pokazuju u novom svjetlu. Oni su zaista kršćanska molitva ili – kako kaže Augustin – Evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu.

MUDROSNE KNJIGE

U tzv. mudrosnu književnost SZ ubrajaju se: Job, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti i Knjiga Sirahova. Kako je ime Mojsijevo povezano uz Petoknjižje i Davidovo uz Psalterij, tako je i ime Salomonovo povezano uz mudrosnu književnost. Salomon je utemeljio pisarsku školu u Jeruzalemu, promicao je i njegovao mudrosnu književnost, i sam je bio cijenjen kao najveći mudrac svoga vremena.
Mudrosna književnost nije nešto specifično izraelsko. Postojala je davno prije pojave Izraela. Bila je razvijena u Egiptu na dvoru faraonovu, u Mezopotamiji, na cijelom plodnom srpu. Poznati su bili mudraci kanaanski, edomski i arapski. I najljepša je pohvala za Salomona to da njegova mudrost nadvisuje svu mudrost sinova Istoka i Egipta (usp. 1 Kr 5,11).
Mudrosna književnost razvijala se na kraljevskim dvorovima: ta je »mudrost« bila povlasticom obrazovanih ljudi, vodećih krugova i upravljača zemlje. Do nje se ne dolazi filozofskom refleksijom, već se ona temelji na tradiciji i vlastitom životnom iskustvu, i ta se stečena životna mudrost predaje drugima redovito u sažetim mudrim izrekama (mašal) koje sadržavaju pravilo života i pokazuju put k uspjehu i istinskoj životnoj sreći. Životna istina izrečena sažeto, konkretno, jednostavno, a ipak životno snažno, često hiperbolično izražava dublje, stvarnije, osobnije čovjekov odnos prema životu i svijetu.
Izraelska mudrosna književnost u početku se razvijala na kraljevskim dvorovima i u sličnim prilikama. Ona se bavi sudbinom pojedinca, želi ga poučiti i uvesti u pravu životnu mudrost, koja jedina omogućuje uspjeh i životnu radost. U starijim mudrosnim tekstovima ne nailazimo na velike religiozne teme SZ kao što su obećanje, izbor, Savez, Zakon, spasenje, kojima su prožeta povijesna i proročka djela. Mudrac prije svega gleda na životne okolnosti pojedinca u sadašnjem vremenu, i ne zanima ga toliko ni religiozna prošlost njegova naroda, ni Hram, ni svećenstvo, ni kult. Ipak je i ova životna mudrost u najdubljoj dubini prožeta vjerom u Jahvu. Ona se razlikuje od mudrosti susjednih poganskih naroda po tome što je ona bitno religiozna, monoteistička, ćudoredna. I to se sve očitije vidi u novijim djelima mu-drosne literature. Suprotnost: mudrost – ludost postaje pravednost – bezbožnost. Mudrost je isto što i Zakon; mudar je onaj koji živi po Zakonu i Boga časti dužnim bogoslužjem. Sva ljudska mudrost dolazi od Boga, ona je Božji dar. Sama božanska mudrost čovjeku je nedokučiva, od vječnosti je kod Boga, sudjeluje u stvaranju, izlazi iz usta Svevišnjeg i poslana je Izraelu, slika je Božje slave (Sir 24).
JOB

Knjiga o Jobu bez sumnje je jedno od najljepših i najpotresnijih djela ne samo u biblijskoj nego i u svjetskoj literaturi (E. Dhorme). Uspoređuju ga s Božanstvenom komedijom, Parsifalom i Faustom: u toj tetralogiji po starini i sadržaju Knjiga o Jobu zauzima prvo mjesto (A. Sović). Sam Goethe piše da se inspirirao Jobom, osobito za svoj Prolog u nebesima na početku Fausta.
Problem pravednika koji trpi susreće se i u izvanbiblijskim istočnjačkim književnostima. Poznajemo dva akadska »Joba« i jednog sumerskoga (2. tisućljeće pr. Kr.), a tako i dijalog što ga neki egipatski patnik vodi sa svojom dušom. U grčkoj literaturi nalazimo slične motive o Prometeju, Edipu i Heraklu. Sve to dokazuje da je posrijedi općeljudski problem.
Kratki uvod u prozi (1-2) prikazuje Joba kao čovjeka pobožna, pravedna, bogata i sretna. Satan pred Bogom tvrdi da je Job pravedan zato što mu to jamči zemaljsku sreću. Bog dopušta Satanu da na Joba svali različite nevolje. I Job bude lišen velikog bogatstva i djece, bude pogođen teškom bolešću; vlastita ga žena prezre, te bude izbačen iz kuće. Dolaze tri prijatelja da ga tješe.
Slijedi glavni dio knjige, dijalog između Joba i njegova tri prijatelja. Prijatelji zastupaju tradicionalnu tezu: Trpljenje je kazna za grijeh. Job trpi, dakle je grešnik. Job se brani, izjavljuje svoju nedužnost i poziva se na pravednog Boga. Ovaj dio završava se himnom mudrosti u gl. 28, Jobovom tužbom nad izgubljenom srećom, gl. 29-30, i zakletvom da je nedužan, gl. 31.
Nenadano se pojavljuje, a tako i nestaje, nova osoba, Elihu. I on u svoja četiri govora u gl. 32-37 zastupa tradicionalnu tezu o nagradi, ali unosi nešto novo: bol može biti sredstvo pročišćenja i škola poniznosti. Konačno se pojavljuje sam Bog, na koga se Job pozvao. On pokazuje svoju nedokučivu mudrost i svemoć, koja se otkriva u djelima stvaranja. Tako neizravno odgovara na Jobov problem: Ako je tako malen da ne može shvatiti tajne prirode, kako može i misliti da će riješiti problem trpljenja, koji je kudikamo teži. Job priznaje da se čovjek ne može s Bogom parbiti, već se mora podložiti njegovoj mudrosti i providnosti (38,1-42,6).
U epilogu (42,7-17) Bog vraća Jobu prijašnju sreću, i to povećanu, jer se Job odrekao vlastite pravednosti i postao pred Bogom »siromah«.
Starozavjetna nauka o naplaćivanju za dobra, odn. zla djela nije prelazila granica ovozemaljskoga života. Prekogrobni je život za Izraelca bio boravak u Šeolu (Podzemlju), gdje nema ni radosti, ni spoznaje, ni djelovanja, ni nade. Onamo se nije mogla smjestiti nikakva nagrada za dobra djela u ovom životu. Ali iskustvo pokazuje kako u ovom životu plaća nije adekvatna: često pravednici mnogo trpe, a zli uživaju. Rješenje se toga problema isprva tražilo u kolektivnoj odgovornosti: pravednik trpi zbog nepravednika. Semit je imao mnogo jače nego zapadnjak razvijen osjećaj za zajednicu: obitelj, klan, pleme, narod.
Proroci, međutim, ističu individualnu odgovornost: svatko će biti nagrađen ili kažnjen za svoje čine (v. osobito Ez 14 i 18). Tako se problem trpljenja nametnuo u svoj svojoj oštrini i mučnosti. Na nj pokušava odgovoriti Knjiga o Jobu.
Rješenje što ga daje Knjiga o Jobu bilo je za onaj stupanj objave dovoljno, ali nije konačno. NZ taj će problem konačno riješiti ne filozofski nego egzistencijalno: »mudrošću križa«, tj. njegovom otkupitelj skom moću i prekogrobnom plaćom koja se bitno temelji na Kristovu uskrsnuću (usp. osobito 1 Kor).
Job je, literarno, jedan od najljepših dragulja Biblije. Najuzbudljivija su svakako poglavlja 29-31 u kojima Job izlijeva svu gorčinu ojađene duše. Divni su opisi: zemlje (38,4-7), mora (8-11), zore (12-15), Seola (16-18), svjetla i tame (19-21), snijega, kiše i leda (22-30), zvijezda (31-33), oluje (34-48) itd.
Junak knjige nije izmišljeno lice. Vjerojatno je živio u vrijeme patrijarha. Tradicija je njegovu dramu, iskitivši neke pojedinosti, usmenim ili pismenim putem prenosila s pokoljenja na pokoljenje. Pisac knjige živio je negdje u V st. pr. Kr. On je Izraelac: dobro poznaje problematiku izraelskih mudraca. Dobar je psiholog: zna u malo riječi zorno ocrtati i najdublje psihičke borbe i sukobe. Dobro poznaje i prirodne znanosti svoga vremena. Poslu-žio se tradicijom o Jobu, pravednom poganinu (Us se nalazi u Edomu ili u Arabiji), da bi rješenje problema što šire postavio.
Knjiga ima svoj dugi povijesni razvoj. Vjerojatno je kasnije umetnut Himan mudrosti, gl. 28, i Elihuov govor, gl. 32-37, koji se stilom, rječnikom i slijedom misli razlikuje od ostalog dijela knjige.
Tekst Knjige o Jobu došao je do nas prilično oštećen: bio je književno i idejno težak pa se prepisivanjem iskvario. Stoga je često vrlo teško shvatiti ga jednosmisleno. Naš se prijevod nastoji što tješnje priljubiti uz kritično izdanje izvornika. Gdje su bile nužne korekture teško ili nikako razumljiva teksta, slijedili smo uglavnom Jeruzalemsku Bibliju, napose onda kad se njezini ispravci temelje na Septuaginti. Ovdje-ondje poslužio nam je i rukopisni prijevod Silvija Grubišića.
Karakteristično je za hebrejsku poeziju da lako prelazi iz dijaloga u monolog, iz monologa u solilokvij; iz jednine u množinu, iz jednog lica u drugo. Tu smo karakteristiku nastojali zadr-žati i u prijevodu, gdje god to nije bilo nauštrb jasnoći i smislu.

MUDRE IZREKE

Ova je knjiga tipičan primjer biblijske mudrosne literature. To je skup više zbirki izreka napisanih u različitim vremenima. U njoj možemo pratiti razvoj mudrosne književnosti u Izraelu: u prva vremena životna je mudrost bila izražena mudrom izrekom (mašal), poslovicom, maksimom u jednom ili u dva stiha, a zatim se razvila u usporedbu, alegoriju, poučni nagovor i moralnu pouku. To nam omogućuje da utvrdimo vrijeme postanka pojedi-nih dijelova ove zbirke. Najstariji dio knjige sačinjavaju dvije velike zbirke poslovica (10-22 i 25-29) koje se pripisuju Salomonu. Za drugu se kaže (25,1) da su je sakupili ljudi kralja Ezekije (oko 700). Na Istoku je običaj da se mudrost i mudrosna književnost pripisuje kraljevima. Osim toga, semitski mentalitet ne ide za egzaktnošću pojedinosti, nego za onim što je bitno. Dosta mu je stoga da od Salomona potječe ova književna vrsta i osnovna zamisao knjige, pa da sve što joj je kasnije nadodano njemu pripiše.
U (kratkim mudrim izrekama dana je životna mudrost koja vodi k sreći u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Iako to nije uvijek naglašeno, ova se životna mudrost temelji na vjeri u Boga i na predanju Bogu, jer početak je mudrosti strah Božji (1,7). Pojedine mudre izreke dopiru do Salomonovih vremena. Mnogima je mogao biti autor sam Salomon, koji se u tradiciji slavi kao osnivač ove književne vrste u Izraelu (1 Kr 5,12). Na tu su jezgru tijekom vremena bile nadodane druge manje zbirke kojima je teško odrediti vrijeme postanka i porijeklo. To su dvije zbirke Izreke mudraca (22,17 – 24,22; 24,23-34), Riječi Agura (30,1-14), Brojčane izreke (30,15-33) i Riječi Lemuela (31,1-9). Zaključna pohvala kreposne žene, supruge, gospodarice, majke (31,10-31), i uvod (1-9), nastali su sigurno nakon babilonskog sužanjstva. Sve ove zbirke sakupio je u jednu knjigu nepoznati autor negdje u 5. ili 6. st pr. Kr. Pouka izraelskih mudraca imala je velik utjecaj na izabrani narod. Ona je pripremala njegov Ostatak na dolazak evanđeoske poruke. U NZ ova se knjiga navodi četrnaest puta, i preko dvadeset puta na nju se aludira. Isus Krist jest Utjelovljena Mudrost, veća od mudrosti Salomonove (Mt 12,42). Ova nam je mudrost i danas korisna, jer se istinska religioznost i kršćanska savršenost može razvijati samo na naravnim, ljudskim moralnim temeljima koje su nam u ovim mudrim izrekama ostavili stari nadahnuti izraelski »mudraci«.

PROPOVJEDNIK
Naslov knjige (hebr: Kohelet, LXX: Ekklesiastes) označuje službu ili djelatnost onoga koji u zajednici (hebr: kahal, LXX: ekklesia = zbor, ovdje zbor učitelja i učenika mudrosti) vodi glavnu riječ, govori, poučava, »propovijeda«. Tema knjige – Sve je ispraznost – ne obrađuje se logičkim i suvislim redosljedom misli, nego se razvija u različitim varijacijama, snažnim kontrastima, u koje autor unosi vlastite refleksije u prvom licu, opomene u drugom licu i opća razmatranja uz pojedinačne mudrosne izreke. Sve je ispraznost: i muka, i rad, i moć, i bogatstvo, i ljubav, i život, pa i sama mudrost. Sve je podložno promjenama i prolaznosti. Život je, prema Propovjedniku, niz nesuvislih i nevažnih čina što se završavaju bijednom starošću (12,1-7) i neumitnom smrću. Smrt sve izjednačuje: mudrace i luđake, bogataše i siromahe, ljude i životinje (3,14-20).
Problem trpljenja postavlja Propovjednik još pesimističnije od Joba. Bol i patnja, misli on, nužno su povezane s našom egzistencijom i ostaju neriješena tajna. Tu i tamo Propovjednik kao da svojim skeptičnim i pesimističkim gledanjem osuđuje život, u kojem kao da vidi samo gorčinu, tamu i stravičnost. Neki su mu pisca nazvali materijalistom, epikurejcem, skeptikom. Pomnija analiza pokazuje da on to nije. Posjeduje prave pojmove o Bogu i životu (3,10-17), vjeruje u prekogrobni život i Božji sud (8,12; 9,1). On samo osuđuje grozničavo traganje za srećom i upućuje na »zlatnu sredinu«. Sreća se može naći, poučava on, samo ako je razborito i umjereno tražimo.
Pitanje je trpljenja u Propovjedniku jasno i akutno postavljeno, ali nije pružen odgovor koji bi mogao zadovoljiti. Ipak, time što postavlja problem, Propovjednik utire put njegovu rješenju. On, očito, nije zadovoljan tradicionalnim rješenjem nego traži novo. Novo rješenje nalazimo djelomično u Knjizi Mudrosti, a potpuno u životu i nauci Isusa Krista. Formulirat će ga Rim 8,18: »Patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.«
Pisac Propovjednika predstavlja se kao sin Davidov, kralj u Jeruzalemu (1,1.12 sl). To je, očito, književna fikcija, uobičajena u starini oupće, a u mudrosnoj literaturi napose (v. Uvod u Mudre izreke). Kasnije pisac govori kao podanik koji daje upute kralju (4,13; 8,1-4), a na kraju i kao mudrac (12,9). Zbog nesuvislo prepletenih, često međusobno suprotnih misli neki naslućuju da je ovu knjižicu napisalo više (susljednih) autora. Drugi opet, pozivajući se na jedinstvo djelca, stila i načina izražavanja, misle da je ono djelo samo jednog autora.
Knjižica je vjerojatno napisana negdje u 3. st. pr. Kr., kad je i u Palestinu počela prodirati helenistička kultura, koja je svijet zanosila čisto ovozemaljskim vrednotama. Tada je, u duhu biblijske tradicije, bilo potrebno istaknuti da isključivo ovozemaljske vrednote ne mogu posvema usrećiti čovjeka. To je, semitski, često učinjeno tako snažno i smiono te se čini da je Propovjednik otišao u protivnu krajnost: u prezir tih vrednota. U svakom slučaju njegova pouka o prolaznosti zemaljske raskoši i bogatstva pripravlja svijet na primanje evanđeoske poruke: »Blago vama, siromasi« (Lk 6,20).

PJESMA NAD PJESMAMA

Remek-djelce Pjesma nad pjesmama, od davnine zanosi ljude najrazličitijih nazora i tendencija: mistike, svece, bibličare; pjesnike, slikare, estetičare; zaručnike, poklonike plemenitih osjećaja i iskrene ljubavi.
Nastala je najvjerojatnije negdje u 4. st. pr. Kr. Tradicija (1,1) je doduše pripisuje Salomonu (oko 1000. pr. Kr.), ali čitalac već zna da je to literarni pseudonim (usp. Uvod u Mudre izreke).
Po sadržaju je ona pjesma o ljubavi. Samo se tumači već preko dvadeset stoljeća muče da odgonetnu o kojoj je ljubavi riječ. Svi su do 18. st. smatrali da Pjesma nad pjesmama uznosi uzajamnu ljubav Jahve i njegova izabranog izraelskog naroda, odnosno, primijenjena na NZ, međusobnu ljubav Krista i Crkve. U cijeloj se Bibliji veza između Jahve i Izraela izražava pojmovima i slikama zaručničke i bračne ljubavi. To je osobito često i snažno kod proroka (Hoš 2-3; Iz 5,1; 50,1; Jr 2-3; Ez 16 itd.). I u NZ-u Krist sam sebe naziva zaručnikom (Mt 9,15; 25,1 sl; Lk 3,35). Njemu Otac priprema svadbu: Mt 22,2. Crkva je zaručnica (Iv 3,29; 2 Kor 11,2; 5,25-33; Otk 21,9) koja se sprema na svadbu (Otk 19,9) i čezne za svojim Zaručnikom (Otk 22,17). Čini se dakle sasvim naravno da se i zaručnička ljubav opjevana u Pjesmi nad pjesmama u biblijskom kontekstu shvati kao ljubav Boga prema ljudima.
Ali od 18. st. sve se jasnije kristalizira mišljenje da je u Pjesmi opjevana ljubav između zaručnika i zaručnice. Biblija često, napose Propovjednik i Sirah, ističe uzvišenost te ljubavi. To tumačenje potkrepljuje i činjenica da se u Pjesmi Bog nikada izričito ne spominje. Rječnik i izražaj, osim toga, upućuju na čeznutljivu zaručničku ljubav, a iz konteksta nigdje nije jasno da bi je trebalo shvatiti alegorički.
U izvorniku nema nikakvih naslova, ni podjele teksta, ni oznake lica. Zato i ovo posljednje tumačenje ima mnogo nejasnoća. Radi li se o jednoj ili o više pjesama? Ako ih je više, što svaka od njih znači? Kada je i za koju zgodu nastala? Ako je po sadržaju jedna i jedinstvena, valja li je smatrati dramskom kantatom, dijalogiziranom poemom, lirskim dijalogom, dramskom radnjom ili dramskom recitacijom? I nadasve: radi li se samo o dvoje zaljubljenih, ili je riječ o više djevojaka i mladića, ili pak o jednoj djevojci o koje se ljubav otima više muškaraca? U ovom bi drugom tumačenju trebalo odgovoriti i na pitanje: kako je i zašto ova pjesma (odnosno zbirka pjesama) ušla u jednu zbirku izričito religioznih knjiga kakva je Biblija? Na sva ta pitanja još nema pravog i dobro obrazloženog odgovora. Postoje samo hipoteze koje s više ili manje vjerojatnosti zastupaju jednu ili drugu od nabrojenih mogućnosti.
Zato smo smatrali da je najbolje te u prijevodu budemo što neutralniji. Naslovi koje smo morali dodati radi razumijevanja teksta svjedoče da nismo mogli ostati sasvim neutralni. Naš prijevod oslanja se na tumačenje koje se može ovako formulirati: Pjesma (ili pjesme) najprije se pjevala za vrijeme svadbenih svečanosti (koje na Istoku još i danas traju po više dana): opjevala je zaručničku i bračnu ljubav u prigodi nastajanja novog obiteljskog ognjišta. Uvrštena u Bibliju (ako nije bila sastavljena baš za nju), na temelju novog konteksta, mogla je dobiti i novu funkciju: da veliča ljubav Jahve prema njegovu narodu i težnju Izraela da i posred politeizma što ga okružuje ostane vjeran ljubavi Jahve, koga smatra svojim Zaručnikom. U svakom slučaju to je Pjesma nad pjesmama – najljepša, najuzvišenija pjesma.

KNJIGA MUDROSTI

Ovu knjigu grčka Biblija zove Mudrost Salomonova, a latinska Knjiga Mudrosti. Knjiga ističe vrijednost mudrosti u životu pojedinaca i u povijesti čovječanstva, osobito u povijesti izabranog naroda. Stoga je neki nazvaše »religioznom filozofijom povijesti«. Mudrost, o kojoj je riječ, nije samo čovjekovo odličje; nije samo Božje svojstvo, nego se poosobljena upotrebljava kao Božji sinonim: usp. Izr 1,20-33; Sir 24.
Pisac se predstavlja uobičajenim književnim pseudonimom mudrosne hebrejske literature kao Salomon: 9,7-8.12. Knjiga je djelo nepoznata autora, napisana je izvorno grčkim jezikom, i to u Egiptu, vjerojatno u Aleksandriji, važnom središtu židovstva u doba helenizma. Govori o progonstvima i o negativnom djelovanju židovskih odmetnika koji, zadojeni epikurejstvom, napustiše vjeru otaca i Zakon. Zato se smatra da je napisana u prvoj polovici I st. pr. Kr. kao najmlađa knjiga SZ-a. Pisac se obraća svojim sunarodnjacima, Židovima, da ih učvrsti u vjernosti i štovanju pravoga Boga, da ih ohrabri u kušnjama i očuva od zavodljivosti poganske civilizacije. Računa i na pogansko čitateljstvo kojemu progovara prilagođenim jezikom; govori im o ludosti idolatrije i želi ih privesti Bogu svojih otaca. Zato nastoji što jasnije izložiti nauk o Bogu (teologija) i o čovjeku i njegovoj sudbini (antropologija). Bog je stvoritelj, svemoguć i pravedan, svakome naplaćuje po djelima; milosrdan je i pun ljubavi prema ljudima. U Knjizi Mudrosti prvi put se u Bibliji postavlja pitanje Božje opstojnosti: po načelu uzročnosti svaki čovjek može doći do spoznaje Boga – usp. 13,1-9; Rim 1,18 sl.
Antropološki je ova knjiga već na pragu NZ-a: čovjek je stvoren za život (1,12-15); smrt je na svijet ušla zavišću sotone (2,24), ali je ona za pravednika samo prijelaz u besmrtan i neraspadljiv život (2,23; 3,4; 6,18-19; 8,17; 15,3), dok teško pogađa nepravednika (1,16; 2,21-24; 5,6-13). Zato se pravednik, sin Božji, predaje vodstvu mudrosti; cijeni i zemaljske vrednote (8,5; 9,14), ali im pretpostavlja duhovne, kao što krepost (8,6-7), prijateljstvo s Bogom (7,14) i dr.
Pisac dobro poznaje filozofska strujanja svoga vremena i njihov rječnik. Služi se filozofskim pojmovima i terminologijom, ali u novom, bogatijem i dubljem značenju. Tako i sadržajno i rječnički Knjiga Mudrosti pripravlja NZ. Zato su je osobito cijenili u Pracrkvi. Napose joj je srodno Ivanovo evanđelje.

KNJIGA SIRAHOVA

Poznat nam je pisac, a približno nam je poznato i vrijeme postanka ovog »spjeva vjere Izraelove«, koji u grčkoj Bibliji nosi naslov Mudrost Isusa, sina Sirahova, a u latinskoj Ecclesiasticus, hrv. Crkvenica. Sirah je – prema 50,27 – prezime pisca; zato noviji bibličari ovu knjigu jednostavno zovu Knjiga Strahova. S hebrejskoga ju je na grčki preveo Sirahov unuk u 38. g. egipatskog kralja Euergeta (II), tj. 132. god. prije Krista, kako doznajemo iz proslova. Hebrejski je dakle izvornik napisan oko 190. pr. Kr.
Mali izraelski narod u to vrijeme proživljava teške dane. Palestina prelazi pod vlast Seleukovića (god. 197). U zemlju sve jače prodire poganski grčki način života i gledanje na svijet. Vladajuća stranka širom otvara vrata zavodljivoj poganskoj kultura. Ubrzo će je pokušati i silom provesti u narodu. Mnogi se odriču vjere otaca i kidaju Sveti savez. U tim teškim i napetim religioznim i kulturno-povijesnim prilikama Sirah pruža svom narodu, napose mladićima i duhovnim vođama, praktične moralne opomene, pouke i smjernice, koje crpe iz bogate prošlosti i vjere, iz Biblije i povijesti, da se snagom vjere i tradicije mogu oduprijeti kobnim strujanjima izvana.
Sirah je učen učitelj mudrosti, pismoznanac, dobar poznavalac Zakona i otačke Predaje. Putovao je svijetom, dobro poznaje strujanja u svijetu, sam je bio izložen mnogim opasnostima i potvorama (34,12; 51,2-12). Veći je dio života proveo u svom rodnom gradu Jeruzalemu. On je predstavnik »pobožnih« (hasidim), ispunjen revnošću za Hram i kult, pun poštovanja prema svećenstvu, vjeran izvršitelj Zakona. Svoje opsežno znanje i bogato osobno iskustvo ostavio je u knjizi koja je po njemu dobila ime.
Na početku daje kratku pouku o mudrosti, koja se subjektivno poklapa sa strahom Božjim, a objektivno je isto što i božanski Zakon: 1,1-30. Zatim slijedi prvi dio (2,1-42,14): zbirka mudrih izreka, međusobno slabo povezanih; savjeti za bogobojazan život; opomene za čuvanje vjernosti; životna pravila mladima i starijima, roditeljima i djeci, siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, učenima i priprostom narodu, u duhu stare izraelske mudrosne književnosti, a posebno knjige Mudrih izreka. U drugom dijelu (42,15-43,33) izlaže se teologija povijesti – »povijesti spasenja«. Ona se počinje stvaranjem (Pohvala stvaranju: 42,15-50,21) i čudesno se nastavlja u povijesti izabranog naroda (Pohvale otaca: 44,1-50,21). Uza sve zapreke i zastranjivanja ljudskoga roda. Bog ostvaruje svoj plan spasenja. Knjiga se završava himnom zahvale za izbavljenje (51,1-12) i poticajem da ljudi stječu mudrost.
Nauk je tradicionalan. Mudrost je dar Božji. Početak mudrosti jest strah Božji. Ona donosi uspjeh i sreću. Knjiga šuti o prekogrobnom životu i o nagradi poslije smrti. Ističe vjeru u Božju pravednost, osjeća tragičnu važnost časa smrti, ali ne zna kako će Bog platiti svakome po djelima njegovim. Ipak unosi nešto novo: mudrost poistovjećuje sa Zakonom (24,23 sl), a opsluživanje Zakona se ostvaruje u što savjesnijem bogoštovlju (35,1-10). Povijest spasenja ostvaruje se u velikim ličnostima povijesti izabranog naroda, koje su ujedno uzori mudrosti, vjernosti Savezu i zakonskoj pobožnosti. Pisac iskazuje posebnu ljubav sve-ćenstvu; oduševljeno govori o velikim svećenicima Aronu, Pinhasu i o pojavi velikog svećenika Šimuna II (oko 200. god.). Razmatra divnu prošlost svoga naroda i s tugom gleda na sadašnjost moleći Boga da se smiluje Sionu i da ispuni obećanje te opet procvatu kosti »dvanaest proroka« i umnože se »spasitelji« njegova naroda: 46,12; 49,10.
Povijest teksta ove knjige zadaje posebne teškoće. Izvorni je hebrejski tekst izgubljen. Crkva je prihvatila grčki tekst kao kanonski. U novije vrijeme ponovno su pronađene (u Kairu i Kumranu) preko 3/5 hebrejskog teksta. Te je tekstove sabrao Lévi Izrael, The Hebrew Text of the Book of Ecclesiasticus. Leiden 1951. Rabini doduše često navode Knjigu Sirahovu; ipak je ne nalazimo u popisu svetih knjiga Sinagoge. Crkva od svog početka smatra knjigu svetom i kanonskom. NZ rjeđe je navodi, ali je kršćanska liturgija, uza Psalme, od svih knjiga SZ-a najviše upotrebljava.
Podjela teksta na retke nije uvijek ista u grčkom i u Vg. Vulgatina numeracija gotovo je uvijek za nekoliko brojeva viša od one u grčkom. Naš prijevod slijedi grčko brojenje prema izdanju Rahlfsa. Zato nekih brojeva nema, jer je ovo izdanje izbacilo retke koji su naknadno ušli u tekst. Prevodiočev Proslov nije sastavni dio knjige i nije kanonski. Tu nam grčki prevo-dilac, piščev unuk, daje važne podatke o piscu, mjestu i vremenu u kojem je prijevod nastao, o nakani i načinu rada. Židovsko ime Ješua, grecizirano Jesus, u to vrijeme zamjenjuje prvotni oblik Jehošua = Jahve je spasenje. Ovdje prvi put susrećemo razdiobu hebrejske Biblije na Zakon, Proroke i ostale spise (= Pisci). Naobrazba tu znači pouku (Job 2,12), ukor (Iz 53,5) i opomenu (Job 36,10). Mudrost je moralni odgoj, koji se stječe naobrazbom.

PROROCI

Prorok u biblijskom smislu – prema najvjerojatnijem temeljnom značenju hebrejske riječi nabi – jest pozvani glasnik (usp. Izl 7,1). Grčka riječ profetes, prorok, znači u prvom redu ne onoga tko proriče buduće stvari, nego čovjeka koji govori u ime nekoga drugoga. Proroci su, prema Bibliji, ljudi koje Bog poziva za svoje glasnike: oni objavljuju njegovu poruku. Sami tvrde da ih Bog poziva tako neodoljivo te se ne mogu oduprijeti (usp. Jr 20,7-9 i dr.). On stavlja svoje riječi u njihova usta (Jr 1,9), i oni ne mogu šutjeti. Postavlja ih za znak u Izraelu ne samo po njihovim riječima nego i po njihovim činima, cijelom njihovom egzistencijom.
Prvi i najveći prorok SZ jest Mojsije: usp. Izl 20,19-21; Pnz 5,23-28; 34,10-12. Prema Pnz 18,18 on je uzor svih proroka. NZ će u njemu vidjeti prototip Isusa Krista proroka (usp. npr. Iv 1,17).
Na prijelazu iz razdoblja sudaca u doba kraljeva djeluje prorok Samuel: 1 Sam 1-12. Knjige o Samuelu i o Kraljevima spominju proročke zajednice (»sinove proroka«). U tim se knjigama iscrpno govori i o najznačajnijim prorocima: Natanu, Iliji, Elizeju. To bi, prema hebrejskoj Bibliji, bili »prijašnji proroci« (tako hebrejska Biblija zove naše povijesne knjige: Jošuu, o Sucima, o Samuelu i o Kraljevima).
»Potonji proroci« hebrejske Biblije oni su koji se obično nazivaju »Pro-roci-pisci«: oni kojih su riječi i djela zapisana u odnosnim proročkim knjigama. To su tri »velika« (Iz, Jer, Ez; Dn hebrejski kanon ne svrstava među proroke) i 12 »malih« (nazvani su tako ne po važnosti nego po opsegu). Zovu se »Proroci-pisci«. Time se ne misli reći da su oni kao »pisci« (u dana-šnjem smislu te riječi) jednim potezom napisali sve ono što je napisano u knjigama koje nose njihova imena. Ove knjige, naprotiv, imaju svoju dugu povijest i sastavljene su od različitih elemenata: proročkih pouka, prijetnja, prijekora, njihovih autobiografskih i biografskih podataka i izvještaja o njima. Važnu ulogu u formiranju tih knjiga imaju krugovi učenika i duhovni baštinici proroka. U njima i dalje živi proročka pouka; oni su njihovu usmenu ili pismenu predaju sakupili, u jedno sabrali i tokom vremena dosta toga doradili, preradili, prilagodili ili dodali. Ovo je potrebno imati na umu da bi se mogao razumjeti današnji književni sastav ovih knjiga; tko zna kako su te knjige nastajale, lakše će shvatiti manjak jasne kronološke povezanosti ili sistematičnosti u njima.
Proroci, idejni vođe teokracije, čuvari Saveza i graditelji budućnosti, čine bilo cijeloga Staroga zavjeta. Oni razmišljanjem nad prošlošću, suživljavanjem sa suvremenošću i dubokim nu-tarnjim iskustvom, uronjeni u promisao svoga Jahve, doživljuju njegovu objavu, koju posebnim žarom najavljuju narodu. Oni od 9. do 4. st. prate povijest Izraela: njegove lomove i boli. Puni su optimizma, jer vjeruju u konačnu pobjedu pravde i ćudoređa, te tako vode narod od sinajskog do Novog saveza, od zakona do slobode, od kamenih ploča do ljubavi (Jr 31,31; Ez 36,25 sl), od slova do duha, od prvog do drugog Mojsija.
Otkrivajući duhovnost, transcendentnost, svemoć, pravdu, dobrotu i blizinu Jahve istovremeno ukazuju na ljudsku osobnost, odgovornost i nutarnju vrijednost čovjeka u poslušnosti i odazivu Božjoj ljubavi. Ističući »obrezanje srca« i obnovu duha produhovljuju religiju, čiste je od formalizma i samo vanjskog vršenja Zakona. Time daju značajan doprinos općem personalizmu i humanizmu.
U društvenim odnosima nastoje uspostaviti bratstvo i jednakost u pravednim plaćama, malim posjedima i humanom upravljanju. Proroci su revolucionari čovjekove nutrine i odatle započinju obnovu društva.
Kao savjetnici dvora, ulaze službeno i u politički život, gdje se kao branitelji Božjeg gospodstva i moralnog monoteizma protive sklapanju saveza sa susjednim narodima. Ti su savezi češće dovodili do ratova i do religijskog sinkretizma, tj. do slabljenja izabranoga naroda.
Jeka proročkog navještaja dopire do nas u knjigama koje nose njihova imena. Iz tih knjiga dade se sagledati ne samo domašaj i narav proročke djelatnosti već i način i ton njihovih nastupa. Uz kratke, tipično proročke izričaje koji se obično počinju riječima: »Ovako govori Jahve« ili »Riječ je Jahvina«, nalaze se ondje i prijekori; oni se služe i liturgijskim oblicima, propovijedima, sudskim govorima, pogrebnim žalobnicama, pučkim tužaljkama, himnima i simboličkim činima. U svim se tim navještajima odražava duboko samouvjerenje proroka da govore Božju riječ.
IZAIJA

U hebrejskoj Bibliji i Vulgati stoji Izaija na prvom mjestu u proročkim spisima (u Septuaginti su prije njega »mali proroci«). Dijeli se u dva vrlo različita dijela: 1-39 i 40-66. Potonji se dio stilski i sadržajno dade podijeliti na dva manja različita dijela: 40-55 i 56-66. Zbog toga se govori o Protoizaiji (1-39), Deuteroizaiji (40-55) i Tritoizaiji (56-66). Želi se istaći da postoje barem tri suauktora ili redaktora Izaijine knjige. A kako cijela knjiga odiše istim duhom, stručnjaci smatraju da ju je konačno sredio netko iz Izaijine škole koja je nastavila djelo svoga velikog učitelja (8,2).
Proroku se Izaiji s pravom pripisuje samo prvi dio knjige. On je član ugledne aristokratske porodice i po svoj prilici svećenik. Pozvan je u proročku službu i djeluje kao savjetnik dvora u vrijeme Ahaza i Ezekije, tj. u vrijeme političkog preokreta u Palestini i na Istoku (740-700). Asirska se moć silno uzdigla dolaskom na prijestolje Tiglat Pilesera III (745-727) i prijetila redom svim susjedima. Sirski kralj Resin i izraelski kralj Pekah sklopiše savez u koji su htjeli uvući i Ahaza. Kad je Ahaz to odbio, oni mu navijestiše rat (sirsko-efrajimski). Protiv savjeta proroka Izaije Ahaz je pozvao u pomoć asirskog vladara i svladao protivnike. Izazvan i kasnijim protuasirskim djelovanjem u Siriji i u sjevernom izraelskom kraljevstvu, asirski je kralj zauzeo Damask (732) i Samariju (721). Time propada i Sirija i sjeverno izraelsko kraljevstvo.
Ahaza je naslijedio sin Ezekija. On je najvjerojatnije onaj knez mira i Emanuel što ga Izaija naviješta kao znak Ahazu (7,14). Prema Novom zavjetu (Mt 1,23), taj je Emanuel slika Isusa Krista.
Ezekija je u suradnji s Izaijom počeo obnovu (2 Kr 18,3-7; 2 Ljet 29,1-31). U to vrijeme počinje se deuteronomistička redakcija Petoknjižja (usp. uvod u Petoknjižje). Kasnije je Izaija nastojao odvratiti kralja od saveza s Egiptom. Iz toga vremena potječu govori protiv stranih naroda (28-32). Ezekija je ipak po nagovoru Egipta napao Filistejce, asirske saveznike, i time izazvao Sanheriba. Kad se htio predati protivniku, Izaija ga je bodrio da to ne čini. Asirci su se povukli (36-39). Sa 700. godinom Izaiji nestaje traga. Poput svojih suvre-menika, Amosa, Hošeje i Miheja, Izaija osuđuje društvene nepravde kao zlo po kojem se Juda nalazi u vrlo bijednom položaju pred Jahvom. On sokoli svoje slušaoce da s pouzdanjem u Jahvu provode život. Njihovo će im ponašanje po Božjoj volji pribaviti blagoslov.
Prvi dio (1-39) dijeli se na: 1. Proroštvo protiv Jude i Izraela prije sirsko-efrajimskog rata (1-5); 2. Knjiga o Emanuelu, gdje su sadržani govori iz vremena sirsko-efrajimskog rata (6-12); 3. Proroštvo o stranim narodima (13-23); 4. Izaijina apokalipsa (24-27); to je dodatak njegovih učenika; 5. Pjesme o Samariji i Judeji protiv njihove politike i protiv pogan-skih naroda (28-35); 6. biografski podaci o proroku (36,39); i to je dodatak njegovih učenika.
Drugi se dio (40-55) naziva Knjigom utjehe (40,1; usp. Sir 48,24); otkriva drugačiju povijesnu pozadinu: Jeruzalem je razoren, narod u sužanjstvu, a perzijski vladar Kir (539) istupa kao osloboditelj. I stil i sadržaj upućuje na to da je taj dio napisan potkraj babilonskog sužanjstva. Pisac se zanosi konačnim oslobođenjem. U povijesnim događajima on čita Jahvine planove koji se protežu od stvaranja do izbavljenja. Najveći je grijeh ne vidjeti taj promisao Jahve. U tom se dijelu nalaze četiri pjesme o Sluzi Jahvinu. One sadržajno odskaču od ostalog teksta. Po značajkama koje se pridaju tom Sluzi teško je otkriti o kome je riječ: da li o patničkom izabranom narodu, o njegovu vođi ili o nekoj povijesnoj ličnosti. Najvjerojatnije je riječ o idealnoj osobi: štovatelju Jahve, zakonodavcu, nosiocu tuđih krivnja, onome koji svojom patnjom spašava i sabire rasijane narode. On je kao janje vođen na klanje (53,7). Novi zavjet prepoznaje u njemu Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17-21; Dj 3,13; 8,32-33).
Isus Krist, prema tim tekstovima, utjelovljuje u sebi mnoge značajke toga Sluge.
Treći je dio knjige (55-66), najvjerojatnije, zbirka raznih anonimnih pisaca iz doba izganstva (60-62) i nakon njega (56,58,66). Neki stavci sigurno govore o Izraelcima u domovini gdje se zalažu za obnovu Hrama i kulta.
Izaijina poezija ide u najljepše stranice SZ. Smatra se klasikom Biblije. Pravi je umjetnik: zna jednako lijepo izraziti prijeteći govor snažne oštrine kao i svečani hvalospjev, bogatstvo i smionost svoga predodžbenog svijeta. I u najvišoj strastvenosti zna sačuvati pravu i plemenitu mjeru.
A svojim bogatstvom i mesijanskim idejama Izaija ide u red najistaknutijih proročkih spisa. Njezin je upliv na druge knjige upadan, a Novi zavjet navodi tu knjigu više nego ikoju dru-gu. Njezinim citatima počinje svoje propovijedi Ivan Krstitelj, a sam Isus javno nastupa prvi put u Nazaretu otvarajući proroka Izaiju (Lk 4,16-21; Mt 12,17-21; Mk 4,11-12).

JEREMIJA

Djelovanje proroka Jeremije pada u posljednja desetljeća južnog kraljevstva: 625-587. On je svjedok i sudionik vrlo dramatičnih zbivanja starog Istoka koja su zahvatila i Palestinu: prati uzdizanje novobabilonskog carstva i pad dotadašnje asirske sile; doživljuje Nabukodonozorov prodor u Palestinu 605, opsjedanje i osvajanje Jeruzalema 597. te konačno razorenje grada i drugo veliko izgnanstvo Židova u Babilon 587. Sam nam Jeremija, čovjek dubokih osjećaja, u svojim govorima i ispovijestima otkriva svoju bol.
Kad kronološkim redom poredamo povijesne izvještaje njegove knjige (19,1-20,6; 26; 36; 45; 28-29; 51,59-64; 34, 8-22; 37-44) i njegove autobiografske »ispovijesti« (11,18-12,6; 15,10-21; 17,14-18; 18,18-23; 20,7-18), dobivamo, uz pomoć ostalih povijesnih doku-menata, ovu historijsku pozornicu njegova djelovanja. Kao savjetnik Jošije, prema Bibliji (2 Kr 22-23; Jr 36-40) jednoga od rijetkih dobrih kraljeva, pokušao je u narodu nastaviti obnovu koju je bio počeo prorok Izaija s kraljem Ezekijom (2 Kr 18-20). Kad je opala asirska moć, pružila se prilika da se sjeverno kraljevstvo otme stranoj vlasti i združi s Jeruzalemom. U zemlji punoj idola, razvrata, tlačenja i nepravde počela se tada buditi nada u novo uređenje vjerskoga, društvenog i političkog života izabranog naroda. God. 622. nađen je stari dokumenat, Ponovljeni zakon, koji je imao poslužiti kao osnovica obnove.
Uto je egipatski faraon Neko II, hoteći predusresti Nabukodonozorovu navalu, pošao u pomoć svome savezniku Asiriji. Dok je prolazio Palestinom, Jošija mu se opro i pao u boju kod Megida g. 609. Time je osujećena obnova i izgubljena politička nezavisnost. Egipćani su Judeji nametnuli kralja Jojakima, koji nije slijedio politiku svoga oca. Prevladavalo je uvje-renje da se Jeruzalemu i kraljevstvu ništa ne može dogoditi jer je Hram nepovrediv i bogoslužje u njemu osigurava spas. Jeremija je stoga oštro napadao i Hram, i raskošno bogoslužje, i obrezanje, i državno uređenje. Kralj je 597. odveden u izgnanstvo, da Nabukodonozor na njegovo mjesto postavi najmlađeg Jošijina sina Sidkiju. No i Sidkija se poveo za Egiptom: udružio se s njim u savez protiv babilonskog carstva. Jeremija se tomu bezuspješno protivio. Dospio je dvaput u zatvor (Jr 36-40). U to se vrijeme već obraća izgnanicima u Babiloniji: u njima vidi klicu željene obnove (24,29). Nabukodonozor 587. zauzme Jeruzalem, skine Sidkiju i postavi na prijestolje Gedaliju. Ovaj je slušao Jeremiju i nastojao oko mira i nutarnjeg blagostanja (40,12), ali ga je neki fanatik ubio. Mnogi su Judejci, u strahu od asirske osvete, pobjegli u Egipat te silom odveli onamo i Jeremiju. Ondje je prorok izrekao posljednji govor (44) i iščezao iz javnosti.
Dok je osjećajni Jeremija kao patnik i izgnanik sudjelovao u ovim burnim događajima, nije mogao ne sjetiti se teških trenutaka iz prošlosti svoga naroda. Kao pravi Izraelac shvatio je povijest kao učiteljicu života. U prošlosti je Jahve uvijek uspješno izbavljao narod iz nevolja. To će učiniti i sada. Narod može propadati, Hram se može rušiti, Jeruzalem može biti opu-stošen, ali se nutarnja veza s Jahvom ne može prekinuti: v. osobito »Knjigu utjehe« (30-31). On stoga poziva svoje sunarodnjake na pounutrašnjenje Saveza s Jahvom, na »obrezanje srca«, i pripravlja ga na Novi savez koji će Jahve sklopiti s narodom u duhu i po srcu. Pravu vezu između Jahve i njegova naroda izražava slikom, u Bibliji tako čestom, zaručničke ljubavi (2,2; 3,11), koja nužno mora biti uzajamna.
Hebrejski se tekst Jeremijine knjige prilično razlikuje od grčkoga teksta. U knjizi, osim toga, ima dosta ponavljanja, umetaka, a podaci su u njoj i logično i kronološki slabo povezani. Sve to upućuje na dugu povijest postanka ovog spisa. Pojedini su njegovi dijelovi najprije usmenom predajom prenošeni, prerađivani, možda i pismeno fiksirani, dok ih neki redaktor, brižno pazeći da ništa ne propadne, nije konačno skupio u jednu knjigu. Na takav nas zaključak upućuje osobito gl. 36, koja izvješćuje o tom kako je Baruh sređivao Jeremijine govore.
Radi lakšeg snalaženja u tekstu donosimo tablicu iz koje se vide razlike u poretku tekstova u hebrejskoj i grčkoj Bibliji (hebrejska je numeracija, koju slijedimo u našem prijevodu, prije znaka jednakosti, a grčka iza njega): 1,1-25,13 = 1,1-25,13; 25,15-38 = 32,1-24; 26-43 = 33-50; 44 = 51,1-30; 45 = 51,31-35; 46 = 26; 47 = 29,1-7; 48 = 31; 49,1-6 = 30, 17-22; 49,1-22 = 30,1-16; 49,23-27 = 30,29-33; 49,28-33 = 30,23-28; 49, 34-39 = 25,14-19; 49,42 = 25,20; 50-51 = 27-28; 52 = 52.

TUŽALJKE

Tužaljke, prema latinskom Lamentacije, sadržavaju pet malih elegija koje pjevaju o propasti Jeruzalema, o razorenju Hrama i kobi izabranoga naroda god. 587. Hebrejska i kršćanska tradicija pripisuje ih Jeremiji, v. 2 Ljet 35,25. Tužaljke su, u izvorniku, zanimljive zbog svoje posebne književne vrste i zbog metrike i strofike. Treća je tipičan primjer za tzv. individualne tužaljke, a peta za kolektivne, narodne žalopojke. Prve su četiri spjevane u ritmu nadgrobnica, hebr. kinah, koji donekle odgovara pentametru sa 3 + 2 naglaska: nedovršenost drugog polustiha označuje zastajanje daha, pri čemu bi se i glas spustio kao izraz boli. Osim toga, prve četiri tužaljke spjevane su alfabetski: svaka od 22 strofe počinje susljednim slovom hebr. alfabeta: Alef, Bet, Gimel… Treća je još složenija: svaka se strofa sastoji od tri distiha od kojih se svaki počinje istim slovom alfabeta. Peta; prema Vulgati Molitva Jeremijina, ima također 22 strofe, samo ne alfabetizirane, a ritam joj je heksametarski, 3 + 3 naglaska. Svih pet tužaljki prodahnute su dubokom boli, tugom, kajanjem, ali i nepokolebljivom nadom da Jahve neće zauvijek ostaviti svoj narod. U izvor-niku se usporedbe sa zaručnicom, ženom, udovicom još snažnije doimlju, jer su u hebrejskom imenice narod, grad, Jeruzalem ženskog roda. Životnu uvjetovanost Tužaljki (»Sitz im Leben«) naslućujemo iz Jr 41,5: pjevale su se u liturgiji narodne žalosti na spomendan razorenja Hrama: Zah 7,3; 8,19; Jl 2,15-17 i 7,2-3. U kršćanskoj liturgiji pjevaju se u dane muke Isusove, na Veliki četvrtak, petak i subotu.
BARUH

Knjiga nosi naziv Jeremijina pomoćnika i tajnika Baruha (Jr 32,12; 36,4). Dijeli se na dva različita dijela. Prvi dio sačinjava uvod 1,1-14 i ispovijedanje krivnje cijeloga naroda 1,15-3,8. Taj je dio pisan prozom. Drugi dio donosi dvije pjesme: jednu o mudrosti (3,9-4,4), a drugu o obnovi Izraela (4,5-5,9). Različitost stila, dikcije i pogleda svjedoči o različitim auto-rima. Prvi je dio, čini se, u Babiloniji napisao sam Baruh i poslao ga da se čita u Jeruzalemu za blagdan okajanja grijeha.
Iz knjige se vidi kako je bila čvrsta veza između Izraelaca u izgnanstvu i onih u domovini. Ta je veza održavana istim Zakonom, običajima, molitvom, a nakon podizanja Hrama, bogoslužjem i Svetištem.
Posljednja redakcija knjige izvršena je oko 150-60. g. pr. Kr. U grčkoj Bibliji (LXX) 6. glava stoji kao posebno Jeremijino pismo sužnjima u Babilonu. U toj se glavi napada idolopoklonstvo i ona vrlo upadno sliči Jr 10,1-16 i iz 44,9-20.

EZEKIEL

Propast Jeruzalema i južnoga kraljevstva znači i politički i religijski prijelom u izraelskoj povijesti. U tom trenutku nastupaju proroci kao nosioci nacionalne svijesti i čuvari religi-oznog poklada. Uz Jeremiju se u to doba posebno ističe Ezekiel. Njihove su knjige bile u rukama izgnanicima u Babilonu. Dok je Jeremija ostao u Jeruzalemu i kasnije, odveden u Egipat, završio život odijeljen od svoga naroda, Ezekiel je (591-570) svojom nazočnošću u progonstvu dizao duh i budio nadu svojim sunarodnjacima. Pažljivim čitanjem njegove knjige otkrivamo svježeg propovjednika, jakog čovjeka koji se ljudski obraća ljudima, razgovara s njima, osvjetljuje im stvarnost simbolima, slikama i prispodobama koje su kod njega vrlo česte i izvanredno snažne. U viziji vatrenih Jahvinih kola (gl. 1) želi istaći kako je Jahve spreman da pomogne narodu: nije vezan na Hram, nego je svugdje nazočan. A vizijom o uskrisenju suhih kostiju (37,1-10) ukazuje na Jahvinu svemoć kojom može oživiti svoj narod. Uporno naglašuje Jahvinu ulogu u zbivanjima da bi i Izraelci i drugi narodi spoznali i priznali Jahvu: »I znat će da sam ja Jahve« – zaključak je gotovo svakog Ezekielova izvještaja. U bespomoćnom i beznadnom narodu održava nadu o povratku u domovinu, o obnovi Hrama i bogoslužja. Njihov pravedni i sveti Bog podići će pod novim Davidom, dobrim pastirom, novi Izrael (34,23-31). Sam će im Jahve dati novo srce i novi duh da bi svi narodi mogli spoznati kako je Bog svet (36,26). Ezekiel, svećenik, uređuje već plan novoga društva i bogoslužja (40-48). On je jedan od rjeđih biblijskih pisaca koji u židovskoj religiji sintetizira materijalni i duhovni elemenat: poštuje Zakon, bogoslužje i Hram, toliko da su ga neki smatrali začetnikom farizeja, a s druge strane »novi Izrael« gradi na »novom duhu i novom srcu«, tj. na nutrini koja je daleko od svakog farizejskog formalizma.
I upravo navještajem Novoga saveza, a tako i slikom o izgubljenoj ovci i dobrom Pastiru, Ezekiel pripravlja Novi zavjet, a svojim živopisnim slikama pruža sadržajne motive kršćanskoj umjetnosti.
Knjiga nam se u glavnim crtama očituje kao pomno smišljena i dobro povezana cjelina. Nakon uvoda (1-3) slijede prijetnje Judi i Jeruzalemu (4-24), pa proroštva protiv pogana (25-32), zatim događaji za vrijeme opsade Jeruzalema i nakon nje (33-39) i konačno dosta minuciozno razrađen plan za buduću obnovljenu zajednicu (40-48). Ipak mnoga paralelna mjesta, prekidi, umeci i proširenja upućuju na postepeni literarni razvoj ovoga djela. Njegovu sadašnju jedinstvenost valja pripisati konačnomu redaktoru, koji svakako potječe iz svećeničkih krugova.

DANIEL

U hebrejskoj Bibliji smješten je Daniel među Ketubim, tj. pisce (poučne). Grčki prijevod (LXX) i Vulgata ubrajaju ga među »velike« proroke. To je prvi biblijski apokaliptički spis. Apokaliptične opise nalazimo već kod Izaije (24-27), Ezekiela (1,4-28; 10, 1-22; 37,1-14; 40-48), Zaharije (9-14) i Joela (3-4). Ta književna vrsta nastaje u vrijeme nacionalnih potresa. Prvotni joj cilj nije da opisuje povijesna djela, nego da ih osmisli. Pisac, uvjeren da je Bog planirao tok povijesti, simbolima i znakovima nastoji otkriti (apokalypto) tajnu povijesti, tj. konkretne događaje protumačiti kao prolaznu kušnju koju treba izdržati dok umjesto nje ne dođe trajni mir. U apokrifnoj, izvanbiblijskoj, literaturi ima više djela te književne vrste. Obično nose ime velikih ljudi iz prošlosti: Adama, Henoka, Noe, Abrahama i dr.
U Dn 11 do u pojedinosti opisane su prilike i vrijeme progonstva Židova pod Antiohom IV Epifanom (175-164), a ne spominje se pobjeda Makabejaca g. 165. Iz toga se zaključuje da je knjiga nastala neposredno prije g. 165. Napisao ju je neki pobožni Židov koji je za prvi dio (1-6) upotrijebio još živu predaju o Danielu iz teških vremena babilonskog sužanjstva (Ez 14,14; 28,3; 1 Mak 2,59-60). Na poznatim primjerima prošlosti htio je svojim su-narodnjacima buditi nadu u konačni trijumf nad neprijateljima. Uvjet je vjerno i ustrajno čuvanje svoje religije po Danijelovu uzoru.
U drugom dijelu knjige (7-14) u četiri viđenja pisac želi pokazati kako su tjeskobe ondašnjeg progona ipak podnošljive; jer će se one završiti sigurnom pobjedom »svetih« kad se pojavi Sin čovječji i uspostavi Božje kraljevstvo (Dn 7,13; 3,33; 4,31; usp. Mt 24,30; 26,64; Mk 13,26; Lk 21,27; Otk 1,7; 14,14; 2 Sol 1,7). Time se i Danielova knjiga svrstava u red mesijanskih navještaja, i dosljedno među proročke knjige, i to vremenski najbliže Novom zavjetu.

DVANAEST PROROKA

Knjiga Sirahova (2. st. pr. Kr.) spominje »dvanaest proroka« i vidi u njihovim spisima posebnu zbirku:
A što se tiče dvanaest proroka,
procvale im kosti iz rake njihove
jer su utješili Jakova
i izbavili ga ufanjem i nadom
(49,10).
To znači da su te knjige u 2. st. pr. Kr. smatrane posebnim dijelom Biblije. Budući da su opsegom malene, nazivaju se one same, kao i oni proroci čija su imena u njmovim naslovima, malim prorocima.

Amos, prorok pravde
Amos djeluje u sjevernom kraljevstvu u doba Jeroboama II (786-746). Taj je kralj dobrim trgovačkim vezama uspio podići ugled zemlji i pružiti velikom dijelu naroda blagostanje. Vanjski sjaj i bogatstvo očitovalo se i u bogoslužju koje je, raskošno, prikrivalo mnoge nerede i društvene nepravde. Niži su slojevi naroda bili izloženi tlačenju. Te je pojave mogao uočiti samo čovjek poput Amosa koji kao pastir dolazi s juga. Zapanjuje ga vanjski sjaj i razočarava se nad neredima. Uzrok svemu tomu vidi u vezama koje su postojale s idolopokloničkim Tirom i bogatim Sidonom koji opoganjuju dvor i Svetište. Promatrajući veliku razliku između velikih i malih, istupa kao prvi branitelj narodnih prava. Taj svoj nastup zasniva na Jahvi koji je sama pravda i red. Jahve će pravdu provesti, jer je on gospodar (9,11-15).

Hošea, prorok Božje ljubavi
Hošea djeluje u sjevernom kraljevstvu neposredno nakon Amosa. Amos je nastupio kao stranac i u vrijeme mira, a Hošea kao domaći sin u vrijeme najezde Asiraca (v. Uvod u Iz). Sam prorokov život može se smatrati zornim utjelovljenjem drame koju je iznio u knjizi. Sadržaj je njegove knjige tužba na nevjernost i »preljubništvo« Izraela prema Jahvi. I sam prorok imao je ženu preljubnicu. Volio ju je trajno, tražio i opraštao joj. Iz drame vlastitog života mogao je shvatiti ljubomoru Jahve prema svom narodu. U svetištu gilgalskom (9,15) Izrael se odao idolopoklonstvu, drugim bogovima, što u biblijskom rječniku znači preljub i bludništvo koje se doista u poganskim svetištima i provodilo (sveta prostitucija). Knjiga se dijeli na dva dijela, 1-3 i 4-14. Tekst je vrlo težak, oštećen i mjestimice teško svatljiv. Ali je sav ujedinjen strastvenom ljubavlju kojom Jahve želi spasiti Izraela. Bog je nepromjenljiv, ali ne kao hladni kamen, već nepromjenljiv u sveudilj velikoj ljubavi prema svome narodu (11,8-9; 2,25).

Mihej,navjestitelj Mesijina dolaska
Prorok djeluje u Judeji u vrijeme kralja Ezekije: usp. Uvod u Izaiju. Kao Amos na sjeveru, žigoše on na jugu društvenu nepravdu, tlačenje i druga zla koja su pogađala osobito malene i nemoćne. Kako je potjecao iz nižega sloja, najavio je da će spas Izraelu donijeti upravo maleni (to je istaknuto i na drugim mjestima Biblije; David pastir), pa proriče (5,1 – usp. Mt 2,5 sl; Iv 7,52):
A ti, Betleheme Efrato,
najmanji među kneževstvima
Judinim, iz tebe će mi izaći
onaj koji će vladati Izraelom.
A Jeruzalemu i svim velikima u njemu koji tlače malene najavljuje propast (3,9.12): usp. Jr 26,18.

Sefanija, navjestitelj Jahvina dolaska
Pisac knjige dobar je poznavalac Jeruzalema, dvora, Hrama i bogoslužja te bi najvjerojatnije mogao potjecati iz kraljevskoga roda (možda je bio potomak kralja Ezekije 716-687: usp. 1,1). Oštar kritičar izopačenosti koja je vladla u kultu (1,4-6.8.9.12; 3,1-7), čini se da je bio prethodnik Jošijine obnove. Djeluje oko 640-630. Knjiga se dijeli na tri poglavlja i tri glavne teme: osuda Jude zbog religijskog sinkretizma; Jahvin sud nad stranim narodima; utjeha i bodrenje onih koji strpljivo čekaju »dan Jahvin«. Opis Jahvina dana nadahnjuje Joela i inspirira srednjovjekovnu sekvenciju »Dies irae« i druga velika glazbena djela.

Na hum, prorok Božje pobjede
Čitalac će u teškim prijetnjama koje su upravljene Ninivi, i u živom opisu njezina razaranja što su ga imale izvesti novobabilonske sile, prepoznati pero suvremenika koji je doživio propast višestoljetne asirske vlasti i buđenje velikih nada s obzirom na obnovu Izraela. Pad Ninive (612) znači za proroka oslobođenje izabranog naroda od neprestanih prijetnja i očiti je znak Božje svemoći koja uništava i najjače njegove neprijatelje. Jaki nacionalni osjećaji naveli su proroka da opiše Jahvu kao kruta i bešćutna osvetnika nad Ninivom. To odudara od sveopćeg Božjeg očinstva i ljubavi prema svim narodima pa i prema Ninivi, kako svjedoči knjiga proroka Jone. Takvi će jaki nacionalni osjećaji biti uskoro prigušeni daljnjim prodorom Kaldejaca, Novobabilonaca (Habakuk) i padom Jeruzalema (Jeremija).
Knjiga je pisana 626-612. god. pr. Kr., tj. neposredno prije pada Ninive. Nahum nije navjestitelj novih budućih i nepredviđenih događaja, već u svjetlu svojih religijskih spoznaja tumači ondašnja povijesna zbivanja. Značenje je njegova djela u tom što događaje prenosi u bogoslužje, tj. u natpovijest gdje žive kao trajni poticaj, nada i znak neprekidna ostvarivanja istoga Božjeg plana spasenja (2,1).

Habakuk, navjestitelj Božje tajnovitosti
Knjiga je sastavljena od raznolikih dijelova: početak je npr. u stilu knjiga mudrosti, a završetak je liturgijska molitva. Svi su dijelovi povezani jednom mišlju: Božji su putovi tajnoviti (1,13); Jahve bira pogane i neprijatelje kao oruđe kojim kažnjava svoj narod (2,4). Jahve ipak nije sfinga ni hladno kameno veličanstvo. On odgovara (1,5-6.10,11) ne cinički već očinski. Tako Habakuk shvaća i donosi Jahvine odgovore (1,12-13; 2,1). Jahve ostaje i u objavi Velik i Tajnovit (3,2-4).
Habakuk se pojavljuje neposredno nakon Nahuma. Prati naglo širenje novobabilonskoga carstva poslije bitke kod Karkemiša (605) kojom konačno propada asirska moć na Istoku. Nova sila još je veća opasnost za njegov narod. U razgovoru s Jahvom prorok iznosi svoju tugu i strah, upravlja Jahvi molitvu i zaklinje ga da spasi svoj narod (1,2-2,5); u drugom dijelu (2,6-20) prorok napada stranoga bezbožnog osvajača (Novobabilonce), a u trećem dijelu pjesničkim izrazom želi razbuditi kod Izraelaca nadu u konačnu pobjedu i trijumf.

Ha gaj, prorok obnove
S Hagajem, u doba poslije babilonskog sužanjstva, počinje se novo razdoblje proročke djelatnosti. U proročkim navještajima prije sužanjstva, do god. 587, prevladava kazna, tijekom sužanjstva utjeha, a poslije sužanjstva obnova. Hagaj djeluje u vrijeme vrlo zna-čajno za cijelo susljedno židovstvo, kada se naime poslije sužanjstva stvarala nova zajednica. Hagaj i Zaharija svim silama nastoje da se što prije sagradi Svetište i obnovi cio život. Oni potiču političkog vođu Zerubabela i religijskog vođu velikog svećenika Jošuu da ne klonu u nastojanju oko podizanja Hrama (1,15; Ezr 5,1). Knjiga je nastala oko g. 520. pr. Kr., a Hram je dovršen g. 515. pr. Kr. Oko Hrama budi se nada da će doći do obnove Da-vidova doma i da će se osnovati mesijansko kraljevstvo. To će još jače istaći Zaharija.

Zaharija, prorok mesijanskih nada
Prorok je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove iza babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu Hrama, vjere i ćudoređa, u perspektivi velikih mesijanskih nada. Njegova se knjiga dijeli na dva vrlo različita dijela: gl. 1-8 i 9-14. Prvi je dio svakako Zaharijin, potječe iz god. 520/518. pr. Kr. U snažnim slikama i vizijama proriče se budućnost Hrama koji se upravo tada ponovno gradio. Drugi se dio naslovom, sadržajem i stilom znatno razlikuje od prvoga, te je po nekim bibličarima zbirka različitih tekstova, sabranih negdje u IV st. i dometnutih knjizi Zaharijinoj. Tu se već pojavljuje jaka grčka sila, Javan, koja prijeti i Jeruzalemu. Tekstovi su bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što će poslužiti novozavjetnim piscima da orišu lik Isusa Mesije: Mt 21,4-5; 27,9; 26,31; Mk 14,27; Iv 19,37.

Malahija, prorok novog bogoštovlja
Knjiga potječe od anonimnog proroka iz vremena kad se pripremala velika obnova koju su proveli oci novog judaizma Ezra i Nehemija. Naslov dolazi od 3,1: – Maleaki – Moj glasnik. Pisac je dobro upućen u stanje 500-450. g. pr. Kr. kada je Hram već sagrađen, život još nesređen, a izvana neprestano stižu prijetnje Edomaca. Prorok govori u duhu Ponovljenog zakona i glavne su mu teme: vjernost Savezu, čistoća bogoslužja i društvena pravda. S tog stanovišta i ocjenjuje nedostatke u Svetištu, kod svećenstva i u društvu – osobito mješovite ženidbe i rastavu braka. Jahve će pokazati svoju vlast nad svim narodima, i svi će mu prinositi čist prinos slaveći njegovo ime po svoj zemlji. Konačni cilj obnove jest: »čisto bogoštovlje« i mir i sloga u narodu. U Dan Jahvin bit će otkriveni i kažnjeni zlotvori. Ovaj spis svojim se mesijanskim i apokaliptičkim mislima približava NZ-u.

Obadija, apokaliptički prorok
Kada je Jeruzalem pao pod babilonsku vlast (587), susjedni su se Edomci (Post 36,1-8; 19,43) vrlo drsko i smiono ponijeli prema Judeji te zauzeli njezin južni dio (10-14). To je u Izraelaca izazvalo gorko negodovanje. Odatle žučljivi proročki napadi na taj narod: Jr 49,7-22 i ova knjiga 1-9. Budući da su ti tekstovi napadno slični – a Jeremijin sporan – može se zaključiti da ga je Obadija preuzeo iz usmene predaje proročkih krugova. – U drugom dijelu (15-18) prorok naviješta propast Edoma (Edom je doista g. 312. pr. Kr. pao pod vlast Nabatejaca), a u završnim recima (19-21) tu najmanju knjigu Biblije zaključuje Jahvinim danom kada će obnovljeni Izrael u Obećanoj zemlji doživjeti procvat. Knjiga je pisana između g. 587. i 312. pr. Kr.
Joel, prorok Duha Božjega
U spisu proroka Joela Bog nije samo ideja, nešto apsolutno i numinozno, nego je on – još jasnije nego u ostalim knjigama SZ-a – živi i zamjetljivi upravljač kozmičkih i povijesnih zbivanja. Jahvin plamteći žar i snaga izražena je biblijskim izrazom ruah – duh, i to duh ne u smislu zapadnjačkog, intelektualističkog pojmovanja, nego kao stvaralačka snaga: Ps 32,6. Toj snazi stoje na raspolaganje prirodne sile, ali ne zato da njima uništi čovjeka, nego da ga privede te se, pritisnut nevoljama, baci u naručaj Jahvin. Pokloniti se Jahvi ne znači »pasti« pred njim, nego uzvinuti se, uzdići se; Jahvin sud ne znači propast nego milost. Navala skakavaca, inače česta na Istoku, daje proroku povoda da ukazuje na Božji sud nad narodom i da poziva na obraćenje: 1,2-2,27. Iz toga se izvija pouka o Danu Jahvinu: 2,28-3,21. Joel obogaćuje stare proročke navještaje apokaliptičkim slikama i liturgijskim izrazima. Tim što ističe ruah – duh Božji, nadovezuje se na Jeremiju i Ezekiela, upotpunjuje ih, te utire put novozavjetnoj pneumatologiji, nauku o Duhu Svetom: Dj 2,17-21; Rim 8; 2 Kor 3,3-9 (v. Izl 23,16 bilj.). Biblijski stručnjaci stavljaju Joela između god. 400. i 300, u vrijeme perzijske prevlasti u Palestini. To zaključuju iz ovih činjenica: a) Joel je pod snažnim utjecajem Jeremije i Ezekiela; b) ne spominje Asirce ni Babilonce; c) Hram je opet sazidan; d) ističe svećenstvo i bogoslužje.

Jona, prorok sveopćeg spasenja
Knjiga Jonina, za razliku od svih ostalih proročkih knjiga, ne donosi nikakvih prorokovih govora ni protiv Izraela ni protiv susjednih naroda, nego vrlo živopisno ocrtava dramu nje-gova proročkog poziva i odaziva Božjoj volji. U drugim proročkim knjigama prorok je sav zauzet kako će ostvariti Božje zamisli; ovdje nas sastavljač Knjige o Joni suočava s prorokom koji svim silama nastoji izbjeći poslanju koje je dobio od Boga. Uistinu, bio je to pretežak zadatak za jednog Izraelca, osobito za Galilejca Jonu (2 Kr 14,25) u vrijeme Jeroboama II (786-746), kada je osobito bila jaka nacionalna svijest. A Jona je bio pozvan da naviješta spasenje smrtnom neprijatelju Izraela: asirskoj prijestolnici Ninivi. Dramatski opisi Jonine prvotne pustolovine i konačnog posluha izražavaju stoljetnu dramu izabranoga naroda koji se bori između partikularizma i univerzalizma. Izraelci su teško shvaćali svoj pravi poziv: da ljubav i brigu kojom Jahve njih okružuje protegnu ne samo na svemir (Post 1-3) nego i na sve, osobito susjedne narode (Post 12,1-3; Iz 42,6-7; 49,6 i dr). Knjiga o Joni posebna je književna vrsta, s jakim alegoričkim i paraboličkim elementima: sastavljena prema starijoj predaji i pomalo legendarnoj povijesti, tumači stoljetnu dramu poslanja Izraela koja se raspleće istom u nalogu Isusa Krista (Mt 28,1) i u djelovanju »apostola naroda« sv. Pavla (Rim 11,11-12). Knjiga je sastavljena u IV ili III st. te pod jakim utjecajem Jeremije i Izaije, tipičnog univerzalista SZ-a, ispravlja pretjerani nacionalizam Ezre, Nehemije i Ljetopisa. Poruka joj je sažeta u 4,10-11.

UVODI I NAPOMENE
UZ KNJIGE NOVOGA ZAVJETA
Već se u Knjizi Izlaska (24,7) zbirka zakona prvog Saveza naziva »Knjiga Saveza«. Novi zavjet, dakle, sačinjavaju knjige koje su napisane pošto je sklo pljen Novi savez, tj. poslije smrti Isusa Krista, a kršćanska ih je zajednica (Crkva) primila kao Bogom nadahnute (2 Tim 3,16) i zato kao pravilo (kanon) svoga vjerovanja i djelovanja. NZ broji 27 knjiga. Nekoć su razlikovali dva dijela NZ-a: Evanđelje (četiri evanđelja) i Apostol (svi ostali spisi). Danas se NZ obično dijeli na knjige povijesne, poučne i proročke: povijesne su knjige Evanđelja i Djela apostolska, poučne su Poslanice apostola, a proročka je knjiga Otkrivenje.

EVANĐELJA

Evanđelje je izvorno grčka riječ, a znači »blagovijest«, radosni manifest – Radosna vijest. Bitni mu je sadržaj »sve što je Isus činio i učio«: Dj 1,1. Ono je zapravo, prema spisima NZ-a, blagovijest o spasenju u ime Isusovo: Mk 16,15-16 i Mt 28,18-20 i dr. Evanđelje je usredotočeno na osobu Isusa Krista koji kao »Sin Božji« i »sin čovječji« propovijeda i uspostavlja intimnu zajednicu između Boga i čovjeka, bogosinovstvo, i zato opće bratstvo svih ljudi. U tom smislu Evanđelje je samo jedno, a s obzirom na knjige u kojima ga zapisaše četiri evanđelista – Matej, Marko, Luka, Ivan – ono je »četveroliko«, kako je već potkraj II st. upozorio lionski biskup i crkveni pisac sv. Irenej. Prije nego što su evanđelja zapisana, Evanđelje se više desetljeća propovijedalo. No, apostolska je propovijed vrlo rano zapisivana u male spise koji su služili obrednim, apologetskim, misionarskim i drugim potrebama Pracrkve. Ti su prvotni mali spisi zajedno s usmenom predajom poslužili evanđelistima kao građa za sastav današnjih evanđelja (Lk 1,1-4), koja su bila u upotrebi već potkraj I sto-ljeća.


EVANĐELJE PO MATEJU

Prema zajamčenoj predaji, kojoj korijeni sežu u I stoljeće, pisac prvog evanđelja jest Matej. Po zanimanju je bio carinik, a imao je dva imena: Matej (Mt 9,9) i Levi (Mk 2,14). U njegovu Evanđelju odražava se život prve kršćanske zajednice jeruzalemskoga kruga koja je bila sastavljena od obraćenik Židova: njezine duhovne potrebe utjecale su na izbor građe i na obradbu koju je mogao dati samo očevidac Isusovih djela. Matejeve čitatelje, obraćene Židove, zanimao je najviše odnos Starog i Novog zavjeta, Mesijina osoba, mesijansko kraljevstvo, žrtva i pouka te nutarnje ustrojstvo nove zajednice. S tom svrhom Matej opisuje Isusovu osobu te njime i njegovim riječima i djelima normira sav život Pracrkve.
Matejevo evanđelje sadrži pet velikih besjeda koje Krist nije izrekao odjedanput. U te »besjede« Matej unosi izvještaje o čudesima i djelima Isusovim. Besjede su ovako raspoređene: 1) Isusov proglas Kraljevstva nebeskoga, tj. glasovita »Besjeda na gori«: gl. 5-7; 2) pouke apostolima, misionarima Kraljevstva: 9,35-11,1; 3) unutrašnja narav Kraljevstva: 13,1-58; 4) odnosi među njegovim članovima: 18,1-19,1; 5) konačna uspostava Kraljevstva: 24,1-26,2. Uz tu središnju temu o Kraljevstvu nebeskom, Matejevo evanđelje jednako je usredotočeno na osobu Isusa kao Krista, Mesije. To je dvoje povezano: Isus je prorok Kraljevstva: 4,17-23; on je Mesija na kome se ispunjavaju stara proročanstva: 11,2-6. U isto vrijeme on je Sin nebeskog Oca (11,25-27) i sin Davidov (20,30; 21,16; 22,41). Kao takav ostvaruje Izaijino proroštvo o Jahvinu Sluzi-Patniku (16,24) da tako uspostavi Novi savez-zavjet: 26,26-27. Ušao je u slavu i opet će doći kao Sudac na posljednji dan: 26,26-27.
Matejevo evanđelje prvotno je napisano na aramejskom jeziku, kako početkom II stoljeća svjedoči Papija, biskup u Hierapolisu u Frigiji. Do nas je to Evanđelje došlo na grčkom jezi-ku: ono nije običan prijevod aramejskog teksta, nego je obogaćeno novim sadržajima i sustavom. Nije pouzdano da je grčki spis napisao sam Matej, ali je grčki tekst u biti istovetan s aramejskim. Ovo je Evanđelje u kršćanskoj starini imalo najveći utjecaj posebno zbog toga što posvećuje osobitu pažnju Isusovim riječima i nauci, a i zato što je najpotpunije i najpreglednije:

MARKO

Prijelaz od Matejeva evanđelja na Markovo, iako se u prvi mah čini da čitamo iste odlomke, vrlo je značajan. Kod Mateja kao da smo u golemoj katedrali, utemeljenoj na Zakonu i Pro-rocima, ukrašenoj mesijanskim tekstovima SZ-a koje Matej obilno navodi da pokaže da je Isus Krist obećani Mesija; život Isusov prikazan je kao liturgijska svečanost koja kulminira u žrtvi križa; njegove izjave odjek su vječnosti; u zemaljskim njegovim činima prosjajuje njegovo božanstvo koje potiče na klanjanje. Marko nas, naprotiv, u svojem evanđelju vodi po galilejskim poljima, da hodamo s Isusom prašnim putovima Galileje i Judeje pod jakim suncem i po vjetru, da ga slušamo na nasmijanim obalama Galilejskoga »mora« (L. Deiss). Dok je Matej sistematičan i hijerarhičan, Marko je živ, živopisan – neposredan. Tu je raz-liku među njima zapazila već najstarija kršćanska literatura. Papija, biskup Hierapolisa u Maloj Aziji, u prvoj polovici II stoljeća, piše: »Matej je sredio hebrejskim jezikom riječi (Isusove)…« A o Marku primjećuje: »Marko, tumač Petrov, zapisao je sve što je zapamtio, ali ne onim redom kojim je to Gospodin (Isus Krist) rekao ili učinio. On osobno nije Gospodina ni slušao ni pratio, nego kasnije Petra. A Petar je propovijedao Evanđelje ne kao da sastavlja povijest Gospodinovih govora, nego prema potrebi slušateljstva. Stoga Marko nije pogriješio što je tako pisao kako se sjećao: nastojao je samo oko toga da ništa ne izostavi od onoga što je bio čuo i da tome ništa lažno ne dometne.«
Papijin odlomak o Marku upućuje nas na dvoje: 1. općenito, na način kako su nastala Evanđelja i koja im je prva svrha; ona su prije propovijedana, onda zapisana, a zapisana su u prvom redu ne kao povijesna djela, nego je u njima sav materijal, iako povijestan, sređen prema potrebama vjerovjesničkog propovijedanja i pouke. 2. Posebno iz tog Papijina svjedočanstva saznajemo da se već u starini znalo, što danas utvrđuje biblijska znanost; Markovo je evanđelje u posebnom odnosu s vjerovjesništvom sv. Petra u Rimu. Napisano je, dakle, za rimsku kršćansku zajednicu, te je u posebnom smislu »latinsko« i »petrovsko«. Latinske riječi ostale su češće neprevedene i u grčkom izvorniku: legion – legija (5,9) denarion – denar (12,15), praitorion – pretorij, sudnica (15,16), kentourion – centurion (15,39) i dr. A Petrova je ličnost u Marka, ako se usporedi s ostalim evanđelistima, najnaglašenija. Tako npr. javno djelovanje Isusovo počinje s pozivom Petrovim: 1,16-18. U izvještajima o preobraženju (9,2-13), o Getsemaniju i o saslušavanju Isusovu i zatajenju Petrovu (14,32-72) Čuju se pojedinosti od Petra očevica: 9,5 i 14,37.54.66-72. Uskrsli daje nalog ženama da odnesu njegovu poruku »učenicima i Petru«: 16,77. Više nego ostali, izvješćuje i o onomu što nije u prilog Petru: 8, 33; 9,5; 14,30.66.
Iz svega se, dakle, može zaključiti da ispod Markova pera vidimo propovijed Petra očevica. I zato Markovo evanđelje ima sve odlike, a i nedostatke pučkoga spisa u kojemu pučanin puku pripovijeda Isusova djela i čine. Zato Marko nema literarnih pretenzija, ne izglađuje svoj stil. Bez uvoda, nakon kratkog sažetka o djelovanju Ivana Krstitelja, smjesta prelazi na početak djelovanja Isusova. Svršava u neku ruku bez svršetka, pogotovu ako se kao Markov svršetak uzme Mk 16,8. Voli tzv. historijski prezent; prečest mu je u grčkom veznik kai (i) i priloške oznake »odmah« (42 puta) i »opet« (28 puta), što je sve svojstveno pripovijedaocu očevicu pučaninu. Česti su u njega i deminutivi koje voli pučki jezik: lađica (3,9), kćerkica (5,23), djevojčica (5,41), psići (7,27) ribice (8,7)… Umjesto naširoko obrađenih govora Isusovih, koje voli Matej, u Marka imamo niz malih epizoda, bogatih konkretnim pojedinostima koje očituju pažljiva očevica. Tako Marko – ili bolje: Petar – privrženim očima slijedi oči Isusove koje kruže po sugovornicima (3,34; 5,32; 10,23) i u tom pogledu čita nježnost (10,21), srdžbu i žalost (3,5) – zapaža kako prodire do dna srca (10,21). I zato nam Marko od evanđelista daje najviše podataka o ljudskim, psihološkim crtama Isusa iz Nazareta.
Odmah u 1. retku svog evanđelja Marko nam naviješta svoj cilj: on želi napisati »Evanđelje Isusa Krista Sina Božjega«. Ova Markova formulacija u grčkom izvorniku može se dvostruko shvatiti: a) »Evanđelje, Radosna vijest koju je donio Isus Krist Sin Božji«, ili b) »Evanđelje, Radosna vijest: Isus Krist jest Sin Božji.« Zapravo, kasnije Pavlovo pitanje: »Tko si ti?« (Dj 9,5) bilo je pitanje i Isusovih suvremenika (Mk 4,41; 8.27). To pitanje i odgovor na nj, možemo reći, osnovica su Markova evanđelja. On piše Evanđelje kao progresivno samoočitovanje Isusa Krista. To se zbiva u dva susljedna čina: najprije se Isus posvećuje propovijedanju Evanđelja mnoštvu židovskog naroda, a onda se od njih povlači i posvećuje pouci o izgrađivanju svojih učenika. Gdje je tome razlog? Mnoštvo je imalo iskrivljen pojam o Mesiji, Osloboditelju, i nije bilo raspoloženo da se preusmjeri. Isus je imao drugu svijest o svojem mesijskom poslanju i nije htio preuzeti ulogu političkog Mesije koji bi u ruke uzeo sudbinu naroda da ga oslobodi od rimske okupacije. Zato se u drugom dijelu svog djelovanja – što osobito Marko pomno bilježi – povlači od mnoštva i posvećuje preusmjerenju svojih učenika, kojima otkriva pravi smisao svoga spasiteljstva, pripravlja ih na svoju muku i križ da oni iza njegova uskrsnuća proslijede njegovu misiju. S tim u vezi najznačajnija su mjesta:
a) Mk 6,3 – Isus tesar, sin Marijin;
b) 8,29 – Petar izjavljuje: Ti si Mesija;
c) 15,39 – rimski centurion proglašuje: Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji. Ovo posljednje ponovo utvrđuje da je Marko pisao za Rimljane, pa svoj izvještaj o muci i smrti Isusovoj, a donekle o cijelom Evanđelju – drugačije nego drugi evanđelisti – traženo završava ovom svečanom izjavom jednoga njihova, rimskog centuriona.

LUKA

Najstarija kršćanska predaja – zajamčena već polovicom II stoljeća (Muratorijev fragmenat) – jednodušno pripisuje treće evanđelje Luki, koji je bio pratilac sv. Pavla. Prve, dakle, po-datke o njemu crpemo iz Djela apostolskih; iz tzv. »mi-dijelova«. U njima Luka, pisac Djela, izvješćuje o Pavlovim putovanjima u 1. licu množine. Prema tim podacima, Luka se rodio u Antiohiji Sirijskoj (Dj 11,28, duži grčki tekst), vjerojatno od poganskih roditelja, gdje je vrlo rano, oko god. 40, postao kršćanin. Pavao ga je susreo u Troadi na svojem II misijskom putovanju, odakle ga je poveo u Filipe, gdje ga je vjerojatno ostavio kao dušobrižnika u prvom evropskom centru kršćanstva: Dj 16,10-17. Ponovo je u Pavlovoj pratnji kad se Pavao vraća sa III misijskog putovanja po Grčkoj u Jeruzalem: 20,5-21,18. Otada se Lukin život najuže povezuje sa životom Apostola naroda: Dj 27,1-28,16 i osobito 2 Tim 4,11 (»Samo je Luka sa mnom«).
Luka ide u redove helenistički obrazovanih širitelja kršćanstva, što pokazuje i samo njegovo dvočlano literarno djelo: Evanđelje i Djela apostolska. Pavao ga zove »predragi liječnik« (Kol 4,14), a biblijski stručnjaci otkrivaju u njegovim izvještajima smisao za veću medicinsku točnost. Svakako je (Lk 8,43) prema liječnicima mnogo obzirniji nego paralelni Mk 5,26. Dobro poznaje tadanji suvremeni grčki jezik. Jeronim ga smatra »najgrčkijim« piscem NZ-a. Piše s lakoćom, otmjeno, što pokazuje osobito kad ispravlja literarne nesavršenosti svog izvora – Markova evanđelja. Umije se prilagoditi svom čitateljstvu – kršćanima obraćenicima iz helenističkih krugova, kao što je »odlični Teofil«, komu namjenjuje svoje Evanđelje: zato pazi na eleganciju govora, stil, ljepotu. U isto vrijeme on je poklonik drevne svetopisamske dikcije, pa ovdje-ondje, osobito u Povijesti djetinjstva (gl. 1-2), voli nasljedovati jezik i stil LXX-e. »Ono što očarava u Lukinim izvještajima nije toliko stil… nego neka psihološka nota, dubok smisao za svijet duše, prodorni ton, nešto sto od srca dolazi i u srce dira« (A. Loisy). Zato E. Renan smatra Lukino evanđelje najljepšom knjigom.
Luka se odlikuje i smislom za kritičnu povjesnost. Dovoljno je pročitati četiri uvodna retka u njegovo evanđelje: on svoj izvještaj o Kristu temelji na usmenim i pismenim svjedočanstvima samih očevidaca koje je on u cjelini preispitao i utvrdio njihovu činjeničnost, te čitalac može biti siguran u vjerodostojnost. Luka ipak, kao i svi evanđelisti, svojim djelom u prvom redu želi poslužiti vjerovjesničkim, katehetskim potrebama prakršćanske zajednice. Zato je i u njega povijest u funkciji propovijedi, pa, gdje to smatra zgodnim, svoje izvještaje smještava u okvir koji diktira ne toliko vremenski slijed nego nutarnja logika događaja. Odatle i razilaženje s drugim evanđelistima: npr. Lk 4,16-30 i Mk 6,1-6 (Isusov posjet Nazaretu), pa Lk 5,1-11 i Mk 1,16-20 (Poziv učenika). Pažljivije nego ostali evanđelisti, Luka upozorava na istovremenost (sinkronizam) Isusova života s tadanjom suvremenom poviješću: 2,1-3 (Isusovo rođenje u vrijeme cara Augusta) i 3,1-2 (početak djelovanja Ivana Krstitelja u doba cara Tiberija).
O. Cullmann upozorava da Luka promatra Isusov život retrospektivno, unatrag: ne želi kao puki povjesničar kronološki izvijestiti o prošlim događajima, već piše kao vjernik koji zna da Kristovo uskrsnuće daje pravi smisao svemu što prethodi. U tom je smislu značajna gl. 24 Lukina evanđelja. On, dakle, piše Kristov život u svjetlu uskrsnuća, a Krista Isusa oslovljuje naslovom koji je bio drag prvoj kršćanskoj zajednici: Kyrios – Gospodin – Gospodar. Taj naslov – piše O. Cullmann – više nego ijedan drugi izražava da je Krist uzdignut uz desnu Očevu, te i sada, kao Proslavljeni, posreduje za ljude. Kad prvi kršćani oslovljuju Krista Kyrios, proglašuju time da on ne spada samo u prošlost povijesti spasenja, a niti je samo ono što se očekuje od budućnosti: on je i sada živa stvarnost, on može ući u odnos sa svakim Čovjekom, njemu njegov vjernik može upravljati molitve, a Crkva ga zazivati u svojem bogoslužju da on Bogu prinese i pred njim pouspješi njezine molitve. Tako se jedna od prvih kršćanskih vjeroispovijesti može sažeti u dvije riječi: Kyrios Iesous – Krist je Gospodin, Gospodar (Fil 2,11). Pogled na Krista kao Kyriosa osobito upućuje na srodnost i blizinu Lukine misli i izraza, s Pavlom.
Svaki evanđelist na svoj način daje neke temeljne crte Isusova portreta. Za Luku, dakle, Isus je u prvom redu Gospodin, Kyrios, koji ljude zanosi plemenštinom, ljepotom, milinom, otmjenošću poruke i sjajem nastupa kroz koji probija njegova božanstvenost: npr. 2,52; 4,22; 5,8; 5,15; 6,19; 11,27 i dr. Krista voli prikazati osobito kao prijatelja siromaha, solidarna sa svima socijalno ugroženima, milosrdna i obzirna prema grešnicima. Siromasi – po Evanđelju: grešnici, carinici, udovice, djeca, razbojnici, bolesnici – mogu se po Luki smatrati povlaštenima: 4,18; 7,22. Lukin »Govor na gori« počinje apsolutno: »Blago vama, siromasi« (Lk 6,20), što pojačava još četverostruki »jao« bogatašima (6,24-26). Isus se u Lk 19,10 izjašnjava da je radi grešnika poslan. U tom je smislu gl. 15 srce njegova Evanđelja sa tri parabole o božanskom milosrđu prema grešnicima koje kulminira u paraboli o izgubljenom sinu. Zapaženo je i to kako Luka pažljivo ističe nazočnost žena u djelu Isusovu: Marija, »blagoslovljena među ženama«: 1,42.45 i 11,27; Elizabeta: 1,25; javna grešnica kao simbol pravog obraćenja: 7,36-50; Nainska udovica: 7,11-17; žene u pratnji Isusovoj: 8,2-3; 23,27-31; 24,1-11. Luka ima oko da zamijeti i pero da izrazi kako sa svima Isus postupa, tako da je u njemu utjelovljen ideal ljudskog savršenstva, o kojem je sanjala grčka duša: kalokagatija – ljepota i dobrota. U tom smislu već je Dante istakao da je Luka scriba mansuetudinis Christi – »pisac Kristove dobrote«.

IVAN

Sredinom XIX st. pokrenuta je rasprava kojemu Ivanu treba pripisati IV evanđelje: Ivanu apostolu ili nekom drugom – Ivanu Presbiteru, iz druge kršćanske generacije, o kome da govore neki spisi ranog kršćanstva. Valjani argumenti govore u prilog prvog mišljenja koje je u Crkvi tradicionalno: pisac IV evanđelja jest Ivan apostol, iako se time još ne isključuje mo-gućnost da su pojedini dijelovi nastali u raznovremenom spisateljskom zamahu, te su mogući i kasniji redakcijski zahvati.
Spis je, doduše, prema tadanjem semitskom ukusu, anoniman, ali tu anonimnost nije teško odgonetati. Pisac se skriva za formulom: »učenik koga je Isus ljubio«: 13,23; 19,24.35; 20,3; 1,7. Iz Evanđelja znamo za trojicu povlaštenih u društvu Isusovu: Petra, Ivana, Jakova. Od te trojice na navedenim mjestima može doći u obzir samo Ivan.
Prema najstarijim svjedočanstvima, to je Evanđelje napisano posljednje, potkraj I stoljeća. Evolucionisti prošlog stoljeća, osobito F. C. Baur, smatrali su da zbog visoke evolviranosti teologije treba postanak IV evanđelja pomaći u drugu polovicu II stoljeća. No god. 1935. pronađen je – i to u Egiptu – mali ulomak toga evanđelja koji papirolozi datiraju početkom II ili čak krajem I stoljeća.
Osobitosti Ivanova Evanđelja zapažaju se ako ga usporedimo sa tri prijašnja. Naime, prva su tri Evanđelja tako srodna – ne samo sadržajem i slijedom događaja nego, štoviše, i sa-mim izrazima i riječima – da se njihov tekst može izdati u tri usporedna stupca kako bi se prvim pogledom uočile njihove međusobne dodirne točke. Takva se izdanja zovu »sinopsa« (što grčki znači »istovremeno čitanje«), zbog čega se prva tri Evanđelja zovu »sinoptička«. Ivan se od njih znatno razlikuje: izborom građe, povijesno-zemljopisnim okvirom, načinom izlaganja. Dok su sinoptička Evanđelja – Matej, Marko, Luka – sastavljena od malih pojedinačnih odlomaka, Ivanovo je evanđelje zatvorena cjelina. On iz mnoštva evanđeoskih podataka o Kristu odabire nekoliko široko zasnovanih povijesti, sa oštro postavljenom scenom, uklopljenih u cijelo djelo. Sinoptici spominju, barem na prvi pogled, samo jedan Isusov put u Jeruzalem, gdje je o Pashi raspet i uskrsnuo. Prema Ivanovu evanđelju, Isus je za svoga javnog djelovanja barem o tri Pashe hodočastio u Jeruzalem i o trećoj, odn. četvrtoj bio raspet i uskrsnuo. Po sinopticima se Isusovo djelovanje odvija uglavnom u Galileji, a Ivan donosi ponajpače Isusove susrete, sukobe, govore koji su se zbili u Judeji, odn. u Jeruzalemu. Dok nam sinoptici donose mnoštvo logija – tj. Isusovih kratkih i odsječenih izreka – glavni sadržaj Ivanova evanđelja sačinjavaju Isusovi govori koji obrađuju široko zasnovanu temu. Tri su od tih govora pravi dijalozi: s Nikodemom o novom rođenju (3,1-12), sa Samarijankom o novom bogoštovlju (4,1-42), s Martom o uskrsnuću (12,20-27). U sinoptika Isus govori pučki, živo, zorno; u Ivana apstraktno, jednolično, učiteljski, uzvišeno, usp. osobito tzv. oproštajni govor (gl. 13-16) i velikosvećeničku molitvu (gl. 17). Ivan se od sinoptika osobito razlikuje teološkim pogledima. Tako je npr. kod sinoptika cijelo Isusovo propovijedanje usredotočeno na Kraljevstvo nebesko, a kod Ivana na »život vječni«. Ivanov »život vječni« nije samo neko buduće dobro nego stvarnost koja počinje već sada prihvaća-njem Krista i opredjeljenjem za nj, a sastoji se u najprisnijoj zajednici pojedinca i svih vjernika s Kristom, i preko njega – u Duhu Svetom – s Ocem: 17,20-22; 15,23 i dr.
Sve to pokazuje da je Ivan kao pisac imao sasvim drugi mentalitet, a osobito da je imao drugu svrhu nego prva dvojica evanđelista. Na to je upozorio već početkom III stoljeća Klement Aleksandrijski, koji piše: »(Od evanđelista) posljednji je Ivan: videći da su ostala trojica osvijetlila ljudsku stranu Isusova života… on je sastavio duhovno evanđelje.« On dakle ne izvješćuje »gole« činjenice, nego upozorava na njihovu dubinsku uvjetovanost i otkriva njihovo simboličko značenje. Svestrani proučavatelj Ivanova evanđelja O. Cullmann upozorava: »Ivan promatra iste činjenice kao i sinoptici, ali piše iz udaljenosti«, nakon više desetljeća iskustva prve Crkve. Zato se može reći da nam on daje »promišljeni« život Isusov. »U njemu nalazimo dubinsko promatranje središnjih događaja povijesti spasenja. On želi istaći istovetnost Isusa povijesnoga i Krista u Crkvi prisutnoga; hoće da povuče crte koje spajaju svaki događaj Isusova zemaljskog života s pojedinim očitovanjima života Isusa, proslavljenoga Gospodina, u njegovoj Crkvi« (O. Cullmann). Ivan, dakle, i opet nije prven-stveno povjesničar, nego evanđelist – upravo teolog, kako ga od davnine zove Istočna crkva; on nije hladni mislilac, puki izvjestitelj, nego intuitivni mistik i – kako sam voli reći – svje-dok.
Svaki događaj Isusova života tako pod perom intuitivnog i kontemplativnog mistika Ivana postaje znakom budućih stvarnosti u životu zajednice Kristovih vjernika. Zato Ivan voli sim-boliku, utemeljenu na ranijim biblijskim knjigama, a perspektivnu za budućnost: Isus je tako, npr., Zaručnik (3,29), Pastir (10,11-14), Trs (15,1), Kruh (6,35), Svjetlo (8,2), Put (14,6), Janje (1,29-36), Hram (2,21), Vrata (10,7-9) itd. No, specifičnost te simbolike ističe atribut koji Ivan često dodaje: alethinos – pravi, istiniti. Da bismo ušli u njegov svijet, vrijedno je upozoriti na ključne riječi njegova Evanđelja, koje su još značajnije ako znademo da mu je inače rječnik vrlo siromašan i stil netražen. C. K. Barret nabrojio je, dakako u grčkom izvorniku, tipični ivanovski rječnik: ljubiti, ljubav 44 puta; istina, istinit = 46 puta; upoznati (i upoznato uzljubiti) = 56 puta; »Ja jesam« = 54 puta; život = 34 puta; svjedočiti, svjedočanstvo = 47 puta; Židovi (kao simbol neprijateljskog stava prema Kristu) = 66 puta; svijet = 78 puta; Otac (za Boga) = 118 puta…
Biblijski sladokusac starine, Origen, piše početkom III st.: »Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Evanđelje Ivanovo.«

DJELA APOSTOLSKA
Djela apostolska, kako već njihov prvi redak upozorava, sačinjavaju jedinstvenu cjelinu s Lukinim evanđeljem. I stil i rječnik i teološka misao upućuju da im je isti pisac: on se, kako je već Harnack upozorio, očituje kao očevidac u tzv. mi-dijelovima, kad o događajima izvješćuje u 1. licu: 16,10-17; 20,5-15; 21,1-18; 27,1-28,16. O onomu čemu nije bio nazočan pomno se raspitao: Lk 1,1-4.
Tradicionalni naslov knjige ne odgovara sasvim njezinu sadržaju: ona ne izvješćuje o životu i djelima svih apostola. Zapravo, do izražaja dolaze samo Petar (u prvom dijelu) i Pavao (u drugom dijelu).
Djela su nastavak Evanđelja: hoće pokazati kako se život Isusov produžuje u njegovu djelu, u Crkvi. Pravi cilj ovog spisa naznačen je u 1,8: pokazati kako se Evanđelje, usprkos pro-gonstvima, vanjskim i nutarnjim zaprekama i slabostima, »silom« Duha Svetoga i svjedočkim sudjelovanjem apostola nezaustavljivo i iznenadno proširilo od Jeruzalema »do kraja zemlje«, do Rima. Tako Djela obuhvaćaju vrijeme od Kristova uzašašća (oko god. 33) pa do Pavlova dolaska u Rim god. 61.
Djela imaju i apologetsku tendenciju: hoće obrazložiti kršćanstvo, napose svojim izvještajima o obraćenjima (9,10-20; 16,13-15.24-34) i ozdravljenjima (3,1-11; 9,33-35; 14,8-10); idealnim opisima Pracrkve (2,42-47; 4,32-37; 5,11); teološki bogatim govorima Petra (2,14-36; 3,12-26; 11,5-17), Stjepana (7,2-53) i Pavla (13,16-41; 17,22-31; 22,1-21 i dr.).
U skladu sa svojom svrhom, Luka ne piše susljednu povijest Pracrkve, nego odabire povijesni i pobudni materijal. Premda, dakle, Djela nisu prvenstveno povijest, pružaju nam dragocjenih podataka, te bez njih nije moguće razumjeti povijest i život Pracrkve, a ni povijesni fenomen kršćanstva. Osim toga, Djela izvrsno uvode u razumijevanje djela Pavla Apostola i njegovih poslanica.

POSLANICE APOSTOLA PAVLA

Najstariji popisi kanonskih knjiga – tj. spisa koje je Crkva od početka smatrala nadahnutima i mjerodavnima za svoju vjeru – pripisuju apostolu Pavlu 14 poslanica: četiri velike poslanice – Rimljanima, dvije Korinćanima, Galaćanima; četiri poslanice iz su-žanjstva – Efežanima, Filipijanima, Kološanima, Filemonu; dvije Solunjanima; tri pastoralne poslanice – dvije Timoteju i jedna Titu; i konačno – poslanicu Hebrejima. Taj njihov davni redoslijed ne temelji se na vremenu postanka. Prva je, čini se, napisana prva poslanica Solunjanima god 51. Da bismo bolje razumjeli Pavlove poslanice, treba da ih stavimo u najuži odnos s njegovim misionarskim radom. Poslanice su, naime, sastavni dio Pavlova misionarenja. U njima, odsutan, održava vjeru utemeljenih crkava, rješava nastale doktrinarne i praktične teškoće, objašnjava i dopunja svoje propovijedanje. Iz poslanica saznajemo temeljne točke Pavlove propovijedi kojoj je u središtu Krist raspeti i proslavljeni: 1 Kor 22; 15,12 sl.
Pavlov život i djelovanje možemo rekonstruirati iz dvaju izvora: iz Djela apostolskih i iz autobiografskih mjesta u njegovim poslanicama. Postoji nekoliko dodira Pavlove povijesti s općom poviješću, što omogućuje da, barem približno, odredimo kronologiju Pavlova života. Prema Dj 18,12-17: dok se Pavao na drugom misijskom putovanju nalazi u Korintu, spominje se kao rimski prokonzul Ahaje Galion. Iz natpisa pronađena u Delfima slijedi da je Galion bio prokonzul Ahaje za cara Klaudija, god. 51. ili 52. To je temeljni podatak za izračunavanje Pavlove kronologije.
Pavao, židovski: Šaul, rodio se god. 5-10. po Kr. u maloazijskom gradu
Tarzu od židovskih roditelja: Dj 21,39; 22,3; 2 Kor 11,22. Od roditelja je baštinio i rimsko građansko pravo: Dj 22,28. Bio je odgojen u strogo tradicionalnom, farizejskom duhu: Fil 3,5; Dj 23,6. U Tarzu je primio opću helenističku naobrazbu: poslanice pokazuju da je ovladao grčkim, a slike i usporedbe očituju čovjeka građanina, vična pravnom, vojničkom, sportskom rječniku. Kao farizej izučio je i šatoraški, ili možda kožarski zanat. To mu je u misionarenju koristilo da ne bude na teret siromašnih kršćanskih zajednica i da može potpomagati siromahe: Dj 18,3; 1 Kor 4,12; 1 Sol 2,9; 2 Sol 3,8. Kao dvadesetogodišnji mladić pošao je u Jeruzalem da izuči židovski Zakon kod glasovitoga učitelja Gamaliela I. Tu je »u prevelikoj privrženosti svojim očinskim predajama napredovao u židovstvu i nadmašio sve vršnjake« (Gal 1,4). Farizejski odgojen, vatrena temperamenta, zauzeo je brzo neprijateljski stav prema kućanstvu kao »novoj herezi«: Dj 24,14. Postade najvatreniji progonitelj mlade Crkve: 1 Kor 15,9; Gal 1,13; Fil 3,6. Djela apostolska zapisala su njegovu neprijateljsku ulogu pri kamenovanju Stjepana i u pothvatu židovskih vlasti protiv kršćanske zajednice u Damasku: Dj 7,58; 8,1 i Dj 9,1-2; 22,4-6; 26,9-12.
No baš tu, pred vratima Damaska – negdje oko god. 36. – Pavao doživljava iznenadno obraćenje (Dj 9,3… 22,6…; 26,12…) koje on sam pripisuje objavi Isusa Krista u slavi: Gal 1,12; 1 Kor 9,1 i kao iznenadan i neodoljiv prodor Kristov u svoj život: Fil 3,7-11.
Od progonitelja postaje širitelj kršćanstva: najprije u Damasku (Gal 1,17); zatim, pošto je nakratko pošao u Jeruzalem da upozna Petra (Gal 1,18), u Siriji i Ciliciji (Gal 1,21) i, valjda, u svojem rodnom gradu Tarzu. Odatle ga oko god. 44. poziva Barnaba za suradnika u dušobrižništvu kršćanske zajednice u Antiohiji. Nakon godinu dana djelovanja obojica po karizmatičkom nalogu (Dj 13,1-3) kreću na prvo misijsko putovanje, od god. 45. do 49: Dj 13-14. Na apostolskom saboru god 49/50. obojica zastupaju načelo kršćanske slobode od Mojsijeva zakona: Dj 15. Malo poslije toga Pavao, pošto se odijelio od Barnabe, s novim suradnicima kreće na drugo misijsko putovanje, god. 50-52: preko Male Azije dolazi u Evropu, gdje je osnovao prve kršćanske zajednice u Makedoniji: u Filipima, Solunu, Bereji. Preko Atene dolazi u Korint gdje se zadržao 18 mjeseci i ondje udario značajan centar kršćanstva: Dj 15,36-18,22. Iz Korinta god. 52. piše dvije poslanice Solunjanima. Na trećem misijskom putovanju god. 54-57. Pavao se najduže zadržao u Efezu: Dj 18,23-20,38. Odande piše 1 Kor, a vjerojatno i Gal. Nakon uspješnog efeškog propovijedanja od dvije godine i tri mjeseca naglo je morao ostaviti Efez. Preko Makedonije ide u Korint. S puta piše 2 Kor, a iz Korinta, gdje je prezimio god. 57/58, piše Poslanicu Rimljanima. Iz nje saznajemo da je naumio premjestiti područje svog misionarenja s Istoka na Zapad, samo je prije naumio poći u Jeruzalem da ponese tamošnjoj siromašnoj Crkvi pomoć makedonskih i ahajskih crkava: Rim 15,19-28. Ali o smjeru njegova života odlučiše novi događaji.
U Jeruzalemu ga u Hramu uhvatiše Židovi koji su ga odavna vrebali; bili bi ga i ubili da ga nije zaštitila rimska vlast: Dj 21,27-23,22. Bio je najprije dvije godine u zatvoru u Cezareji (god. 58-60), odakle je, prizvavši na carski sud, otpravljen u Rim: Dj 27-28. Tu je u blagom zatvoru (»custodia libera«) »dvije pune godine« (Dj 28,30) nastavio svoj apostolat jer je »sasvim slobodno i bez zapreka propovijedao o kraljevstvu Božjem i izlagao nauku o Gospodinu Isusu Kristu« (Dj 28,31). U to razdoblje treba staviti tzv. »poslanice iz sužanjstva«.
Općenito se smatra, na osnovu podataka iz »pastoralnih poslanica« Timoteju i Titu, da je Pavao oslobođen te je ponovo poduzeo misijska putovanja na Istok, a možda i do Španjolske, dok nije za Neronova progonstva ponovo uhvaćen i bačen u drugo rimsko sužanjstvo, strože i teže od prvoga: 2 Tim 1,8.12; 2,9; 4,9-16. Mačem je pogubljen vjerojatno god. 67.
Pavao je u isto vrijeme bio nezaustavljiv misionar, koji je kršćanstvo zasadio u srce rimskog imperija, i genijalni mislilac, koji je na malo stranica ostavio golemu duhovnu baštinu. Kršćanstvo je od početka njegove poslanice, uz Evanđelje, smatralo nadahnutima i mjerodavnima za svoju vjeru.

POSLANICA RIMLJANIMA

U ustaljenom redoslijedu Pavlovih spisa, Poslanica Rimljanima od davnine stoji na prvom mjestu. To je najopsežniji i teološki najbogatiji Pavlov spis. Pavao piše tu poslanicu iz Korin-ta, god. 58, u prijelomnom času svojega misionarenja: svjestan da je završio apostolski posao na Istoku, naumio je pomaknuti doseg svog djelovanja na Zapad, sve do Španjolske; očekuje da će ga u tom potpomoći rimska crkvena zajednica (15,19-24). Osim toga, svjestan svoga poziva da poganima propovijeda Evanđelje (Gal 2,7), smatra se »dužnikom« da i Rimljanima propovijeda: 1,13-15. Upućuje im, dakle, ovu poslanicu kao neku vrstu akreditivnog pisma: izlaže im temeljne stavke svoga propovijedanja. Zato ova poslanica, kako njezini dobri poznavaoci tvrde, više sliči teološkom traktatu nego pismu: naširoko je zasnovana i razrađena, a cijelo izlaganje, prelazeći okvire lokalne crkve, zahvaća u općekršćansku problematiku. Temeljnu tematiku naviješta 1,16-17: »Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono slika Božja za spasenje svakomu vjerniku … jer se u njemu očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od vjere.« Od svoga obraćenja, u toku dvadesetak godina misionarenja – raspravljajući s protivnicima kršćanstva i prateći život i rast novih kršćanskih zajednica što ih je po svijetu osnivao – Pavao je sve više produbljivao ključnu spoznaju, »svoje« Evanđelje: o jedinstvenoj ulozi Isusa Krista Sina Božjega za spasenje čovječanstva. To osvjedočenje bilo je pokretač Pavlova misionarenja. U tom svjetlu on je razumio Bibliju, povijest, smisao i nesmisao židovskoga Zakona, smisao čovjeka, čovječanstva, svemira. To svoje dugotrajno iskustvo i refleksiju Pavao izlaže u poslanici Rimljanima. U njoj su osobito značajne teme: smisao apostolstva: 1,1-7; definicija Evanđelja: 1,16-17; naravna spoznaja Boga: 1,19 i dalje; čovječanstvo bez Krista: 1,18-2,19; spasenje po Kristu: 2,21 i dalje; Abraham kao prototip vjere: gl. 4; Krist i Adam: 5,12-21; misterij krštenja kao pokristovljenja: gl. 6; ropstvo Zakona i sloboda ljubavi: gl. 7; bit spasenja: posinaštvo Božje gl. 8; poziv Izraela, gl. 9-11; moral koji proistječe iz povezanosti s Kristom, gl 12 i dalje. Sve se te teme slijevaju u jednu: opravdanje po vjeri (v. komentar, osobito 6,1-8,39 bilj.).
Pavlova poslanica Rimljanjma ide u najznačajnija djela svjetske književnosti koja se bave podjednako problemom čovjekove bijede i čovjekova dostojanstva.

POSLANICE APOSTOLA PAVLA

PRVA POSLANICA KORINĆANIMA

Korint je u Pavlovo vrijeme bio bogat grčki grad sa dvije luke, na dva mora. U tom pomorskom, trgovačkom i uistinu kozmopolitskom gradu, u kojem je, računa se, živjelo više od pola milijuna stanovnika, miješale su se rase, kultovi i filozofije, te bi svaki čas buknuo kakav politički, društveni ili vjerski nered. Nadaleko Korint bijaše čuven sa svog slobodarstva i raskalašenosti, te je postojala uzrečica: »živjeti po korintsku«.
Djela apostolska 18,1-18 potanko nas izvješćuju o počecima korintske crkve. Pavao je došao u Korint na svom 2. misijskom putovanju. Nakon neuspjeha u Ateni (Dj 17,15 sl) u Korintu je Pavao požeo velik uspjeh (Dj 18,1 sl) i ostao ondje 18 mjeseci, god. 50-52. Crkvenu zajednicu u Korintu sačinjavali su većinom kršćani prijašnji pogani (1 Kor 12,2) i nekolicina obraćenih Židova: 7,18. U njoj bijaše mnogo članova iz nižih društvenih slojeva, osobito robova: 1,26 i 7,21.
Dvjema Pavlovim poslanicama Korinćanima možemo, točnije nego ostalima, odrediti neposredan povod. Pavao ih je napisao na svom 3. misijskom putovanju. Prva je napisana iz Efeza (16,8) oko Pashe god. 57. (5,7-8), prije nego što će Pavao o Duhovima (16,8) krenuti u Korint. Pavlu je u Efezu bilo dojavljeno da su se u korintskoj crkvi pojavile nesuglasice i razdori. Zato piše ovu poslanicu da uspostavi jedinstvo duhova i da odgovori na više praktičnih pitanja koja su nastala u životu mlade Crkve ovog velegrada. Dakle, unutar zajednice pojaviše se stranke (1,12): Pavlova, Apolonova, Petrova, Kristova. Pavlom su se vjerojatno više oduševljavali prvi obraćenici iz god. 51. Skupina intelektualaca okupila se oko Apolona, aleksandrijskoga Židova, koji se u Korintu afirmirao kao odličan propovjednik i poznavalac Biblije: Dj 18,24-28 bilj. i 19,1. Čini se da toj skupini Pavao upućuje osobito snažne pouke o razlici između ljudske i božanske mudrosti i o pravom predmetu kršćanskog propovijedanja: gl. 1-2. Petrom su se, po svemu sudeći, dičili judeokršćani podrijetlom iz Palestine. Najzagonetnija je »stranka« Kristova, ako Pavao ne misli reći da u kršćanstvu nema stranaka jer su svi – Kristovi.
U ovoj poslanici može se jasnije nego u drugima nazreti raspored tema. Gl. 1-4. raspravlja o jedinstvu u Crkvi i razvija temeljne teme kršćanske propovijedi. Gl. 5-7. izlaže kršćanski spolni i ženidbeni moral s odsjekom o djevičanstvu. Gl. 8. daje temeljne smjernice o kršćanskoj slobodi savjesti. Gl. 9 utemeljuje dužnosti i prava propovjednika Evanđelja. Gl. 10-11. govori o bogoštovlju, a napose o Euharistiji. Gl. 12-14 raspravlja o izvanrednim darovima i službama u Crkvi. Gl. 15, možda najvažnija, govori o uskrsnuću Kristovu koje je jamstvo i pralik našega uskrsnuća. Poslanica doseže najviši zamah u poznatoj Himni ljubavi u gl. 13

DRUGA POSLANICA KORINĆANIMA

Između sadašnje Prve i Druge poslanice Korinćanima, koliko možemo razabrati iz same ove poslanice, dogodilo se nešto što je teško uvrijedilo apostola Pavla. On ie bio prekinuo svoj dugi boravak u Efezu da pohodi Korinćane: 2 Kor 2,1; 12,14; 13,1-2. Tom ga je prilikom teško i nepravedno napao jedan član zajednice: 2,5-11; 7,12. Vrativši se u Efez, Pavao radi općeg dobra pismeno zatraži da zajednica prekršitelja kazni. To je pismo Poslanica suza, spomenuto u 2,3-4.8 i 7,12. To bi bila Treća poslanica Korinćanima, ali je izgubljena, osim ako joj se dijelovi ne nalaze u 2 Kor 11-13. Pavao je u Korint poslao svog suradnika Tita da uredi stvar. Tit ga je, vrativši se u Efez, obradovao dobrim vijestima: 7,6-16. U međuvremenu, Pavao, prisiljen, ostavlja Efez (Dj 20,1 sl) te preko Makedonije silazi u Grčku. Obilazi svoje crkve i organizira pomoć jeruzalemskoj zajednici, jer je nakon Pashe naumio poći u Jeruzalem. S tog puta, potkraj god. 57, piše Drugu poslanicu Korinćanima.
Okolnosti u kojima je ova poslanica napisana udariše joj pečat: Pavao piše uzbuđeno, braneći se od napada, a ujedno pun ljubavi prema Korinćanima. Zbog toga slijed misli prekidaju »razlozi srca«, te je mjestimice teška za prevođenje. U 2 Kor, uz Gal, nalazimo najviše autobiografskih podataka koji nam omogućuju uvid u dušu i srce velikog apostola. Napadnut, piše samoobranu ne toliko svoje osobe koliko svog apostolata: 2,14-7,4. Zato ćemo iz ove poslanice najbolje saznati kako on gleda na svoje apostolsko poslanje. U gl. 8-9. izlaže teologiju svoga karitativnog djelovanja: uzajamno pomaganje među crkvama znak je njihova jedinstva, te ih utvrđuje u vjeri da su jedno tijelo Kristovo. Osobito su značajne gl. 11-12. u kojima Pavao daje retrospektivan pogled na svoj tegobni ali i karizmatični apostolski život i rad.

POSLANICA GALAĆANIMA

Poslanica Galaćanima sadržajno je srodna s Poslanicom Rimljanima, a stilistički s Drugom poslanicom Korinćanima. Pisana je uzbuđeno, polemički. Poslanice Korinćanima suprot-stavljaju ispraznoj mudrosti svijeta Krista – Mudrost Božju. Poslanice Galaćanima i Rimljanima suprotstavljaju Krista, Pravednost Božju, pravednosti koju bi ljudi htjeli postići vlastitim snagama. Protiv ohologa grčkog duha, koji se uzda u Razum (1 i 2 Kor), i protiv preuzetnoga židovskog duha, koji se uzda u Zakon (Rim i Gal), Pavao ističe otkupiteljsku snagu vjere u Krista.
Prijeporno je da li je Poslanica Galaćanima napisana prije apostolskoga sabora god 49/50. ili nekako istovremeno s Poslanicom Rimljanima, dakle god. 57/58. U vezi s tim raspravlja se da li je upravljena kršćanima sjeverne Galacije (oko današnje Ankare) ili južne. Neki podaci iz Djela apostolskih i iz same poslanice potkrepljuju prvo mišljenje, a velika srodnost s Poslanicom Rimljanima govori u prilog drugoga.
Iz poslanice je očit njezin povod. Pavao je i inače imao velikih borba s tzv. judaizantima. Bili su to kršćani iz židovstva, vrlo odani prijašnjim religioznim, osobito obrednim praksama Mojsijeva zakona. Zato su naučavali da za spasenje nije dosta prionuti uz Krista i prihvatiti kršćansko bogoštovlje; treba vršiti i Mojsijev zakon, pa i obredni. Pitanje se usredotočilo na obrezanje i krst. Pavao se svagdje, osobito nakon zaključaka apostolskog sabora, zalagao za kršćansku slobodu od Mojsijeva zakona, osobito obrednog, te je naučavao punu vrijednost Kristova otkupiteljskog djela koje u čovjeku postaje djelotvorno vjerom.
Judaizanti su nakon Pavlova odlaska bili uzbunili crkvu u Galaciji. Opovrgavali su Pavlu i apostolski ugled i poslanje. U drugim poslanicama nalazimo većinom samo dva dijela: dog-matski i moralni, tj. Pavao najprije izlaže vjerski nauk da iz toga izvede zaključke o moralnom djelovanju. Ova pak – zbog posebnih okolnosti u kojima je napisana – ima tri dijela: apologetski (samoobrana), dogmatski i moralni. Očito, dakle, judaizanti nisu shvatili u čemu je novost kršćanstva. Zato Pavao u I dijelu piše samoobranu u kojoj opravdava svoje apostolstvo: primio ga je izravno od Krista. U II dijelu razlaže u čemu je novost kršćanstva i koji je odnos između Mojsijeva zakona i Evanđelja. U III dijelu izlaže temeljna načela kršćanske slobode. Raspravljanje mu je osobito u II dijelu zamršeno, jer pretpostavlja židovski način mišljenja i rabinski postupak u razlaganju i dokazivanju iz Svetog pisma.

POSLANICA EFEŽANIMA

Tri poslanice koje slijede, zajedno s Poslanicom Filemonu, općenito se zovu poslanice iz sužanjstva jer se Pavao u njima predstavlja kao sužanj
Kristov: Ef 3,1 i 4,1; Fil 1,7.13-14; Kol 4,4.10.18; Flm 1 i 9. Uz tu vanjsku okolnost te poslanice imaju više sadržajnih zajedničkih značajki. Smatra se da je u njima sačuvana zrelija Pavlova misao. Osobito se odlikuju: 1. kristološkim naukom: npr. himni Kristu u Ef 1,3-14; Fil 2,6-11; Kol 1,15-20; 2. shvaćanjem Crkve kao »tijela Kristova«, i 3. specifičnim obrazlaganjem kršćanskog morala koje odatle proizlazi: usp. npr. Ef 4,1-6,20. No, Pavao je bio više puta »sužanj«, pa iz pojedinih poslanica nije sasvim jasno o kojem je sužanjstvu riječ. Povrh toga, o nekima od ovih poslanica postoji raspra, dijelom neriješena, da li su autentične, tj. da li su sve neposredno Pavlove. To se pitanje još izrazitije postavlja o pastoralnim poslanicama Timoteju i Titu i o Poslanici Hebrejima. Ne ulazeći u pojedinosti, nije nevjerojatno da su u nekim Pavlovim poslanicama više-manje sudjelovali Pavlovi suradnici, tajnici, pisari – udomaćeni u Pavlovoj misli. U starini se autorstvo shvaćalo mnogo šire nego danas.
Pavao je bio najprisnije povezan s crkvom u Efezu gdje je djelovao tri godine: Dj 18,19-20,1; 1 Kor 15,32 i 16,8. Ali nije pouzdano da je ova poslanica prvotno napisana Efežanima. Dok su druge Pavlove poslanice individualno ambijentirane, tj. iz njih se samih vidi kojim su crkvama upravljene, ova daje više dojam »encikličkog pisma«, okružnice. Poslanica Efežanima, uz Poslanicu Rimljanima, najzaokruženiji je i najidealniji Pavlov spis. Značajno je da pisac u njezinu naslovu ne ističe naslovnike, kako to inače Pavao u svojim poslanicama čini. Iz 1,15 čak bi se moglo zaključiti da Pavao piše zajednici koju osobno ne poznaje. U najstarijem Marcijanovu popisu Pavlovih poslanica koji poznajemo, oko god. 140, ova se poslanica zove Poslanica Laodicejcima. Iz Kol 4,16 znamo da je Pavao uistinu pisao Laodicejcima, i nije nevjerojatno da bi to mogla biti upravo ta poslanica: kao i druge Pavlove poslanice čitala se po okolnim crkvama; tijekom vremena – možda zbog lošega glasa crkve u Laodiceji (Otk 3,16) – prvi se naslov izgubio, te je poslanica naposljetku dobila ime po kršćanskoj središnjici Male Azije (O. Cullmann).
Teološka vrijednost poslanice izvan je ove diskusije. Sadržajno je inače vrlo srodna s Poslanicom Kološanima, i obje su napisane nekako u isto vrijeme. U cjelokupnosti biblijske poruke njezin je osobit doprinos kristološko-ekleziološki: rasvjetljuje odnos Krista i Crkve. Krist je glava, Crkva tijelo (1,23); Krist zaručnik, Crkva zaručnica: 5,23-32. Cijeli taj kristološko-ekleziološki nauk iznesen je u kozmičkoj perspektivi. Poslanica obuhvaća prvi, dogmatski dio (gl. 1-3), i drugi, moralni (gl. 4-6), s osobitim naglascima na crkvenom jedinstvu (4,1 sl) i stale-škim dužnostima (5,21-6,9).

POSLANICA FILIPLJANIMA

Filipi bijahu prvi evropski grad u kojem je Pavao osnovao kršćansku zajednicu: Dj 16,8-40. U njoj je, čini se, ostavio kao prvoga stalnog dušobrižnika svog pratioca evanđelista Luku. To se može zaključiti po tome što Luka u Djelima dotle izvješćuje u 1. licu (»mi-izvještaji«), a o daljnjem Pavlovu radu, sa mnogo manje pojedinosti, piše u 3. licu. Pavlu će se opet pridružiti nakon tri godine: Dj 20,6. Po svemu se čini da je to bila vrlo napredna kršćanska zajednica, Pavlu osobito privržena. Poznavaoci Pavlovih poslanica smatraju ovu Filipljanima najosobnijim Pavlovim spisom: u njoj je dao maha svom srcu. Dosta je pročitati pohvalnicu koju piše Crkvi u Filipima: 1,3-5. Možda je zato i pristao, protiv svojih načela, da od te Crkve primi darove: 4,10-20.
Poslanica je, reklo bi se, napisana iz Rima, god. 61-63, gdje je Pavao bio sužanj (1,7.13-14) pod paskom rimskog vojnika: Dj 28,16, ali djeluje razmjerno slobodno. No, argumenat za rimsko podrijetlo ove poslanice nije apsolutan; u 1,13 spominje pretorij, što može označavati carsku palaču u Rimu, ali i državne zgrade izvan Rima: upraviteljev dvor i sudnicu (Iv 18,28.33). U 4,22 piše: »Pozdravljaju vas oni… iz careve kuće«, a to ne označuje samo članove carske obitelji i dvora nego i robove, slobodnjake, vojnike, službenike u carskoj službi, kakvih je bilo po svim većim mjestima carstva.
U toj poslanici idejni je raspored podložen srdačnom razgovoru s voljenom zajednicom. Poziv »Radujte se uvijek u Gospodinu« (3,1) karakterizira tu vedru i srdačnu poslanicu koja je u isto vrijeme intimna i duboka (O. Cullmann).

POSLANICA KOLOŠANIMA

Kolosi bijahu važan grad Frigije, nedaleko od Hierapolisa i Laodiceje. Crkvu u Kolosima osnovao je Kološanin Epafra, Pavlov obraćenik (1,7 i 4,11-12), dok je Pavao, na svom 3. misijskom putovanju, boravio u Efezu. Pavao, dakle, piše Crkvi koju nije osnovao niti ju je još pohodio: 1,4-9; 2,1.
Poslanica je po svoj prilici napisana iz rimskog sužanjstva god. 61-63. kao i poslanica Efežanima i Filemonu. I temom i rječnikom ova je poslanica vrlo srodna Poslanici Efežanima, samo je osobnija i polemičnija. Pavao u njoj, čini se, ispravlja misaona skretanja koja prijete Crkvi u Kolosima: npr. požidovljenje kršćanstva (Kol 2,16- 21) i neka vrsta gnosticizma koji se izražava u pretjeranom kultu anđela (2,18). Nasuprot tomu, Pavao u prvom dogmatskom dijelu poslanice razvija misao o jedinstvenoj, svemirskoj ulozi Krista i njegova djela: osobito 1,15-20 i 2,9-15. Odatle u drugom dijelu izvodi zaključke za moralni kršćanski život: 3,1-4,6. Ovdje opet nalazimo mali »socijalni kodeks« kršćanstva: Kol 3,18-4,1 = Ef 5,22-6,9.

PRVA POSLANICA SOLUNJANIMA

Solun je u Pavlovo vrijeme bio glavni grad Makedonije, trgovačko i intelektualno središte, grad u kojem se miješao Istok i Zapad. Pavao je ovamo došao na svom II misijskom putovanju: Dj 17,1-15. Nakon prvih misijskih uspjeha (17,4) morao je iznenada odanle noću pobjeći: Židovi su protiv njega uzbunili grad, podmećući mu protudržavne političke namjere, jer da uči »da ima drugi kralj, neki Isus« (17,7).
Iz poslanice saznajemo da je Pavao iz Atene bio poslao u Solun Timotej a da »utvrdi i ohrabri« početničku solunsku zajednicu. Timotej mu je iz Soluna donio dobre vijesti (3,6) i niz doktrinalnih pitanja o kojima se nakon Pavlova dolaska ondje živo raspravljalo. Ticala su se poglavito Parusije ili drugoga Kristova dolaska.
Pavao je razdragan dobrim vijestima. To su bili njegovi prvi misijski uspjesi. Zato je ton poslanice familijaran, kakav nalazimo još samo u Poslanici Filipljanima. Osjeća se srce Pavlovo i sa koliko usrdnosti mladi misionar piše svojim vjernicima: usp. osobito 2,5-12, gdje Pavao opisuje metodu svog misionarenja. Po važnosti je središnji odsjek 4,13-5,11, u kojem Pavao rješava pitanja Solunjana o Parusiji time što dopunja svoju prvu pouku i ispravlja njihova kriva shvaćanja. Ponajprije u 4,13-18, na osnovu riječi Kristovih (4,15), tješi one koji su žalili pokojne kršćane kao da neće sudjelovati u dočeku slavnoga dolaska Kristova: Prije negoli Krist ponovo dođe u slavi, svi će pokojni uskrsnuti. Pavao nadalje ističe neizvjesnost dana Gospodnjeg (5,1-11) i iz toga izvodi važnu moralnu pouku: ne valja se neradino predati tjeskobnom iščekivanju, nego, naprotiv, treba dobro djelovati da spremni dočekamo dan Gospodnji: Mt 24,25 i par. O Parusiji – Dolasku govore i drugi novozavjetni spisi, osobito 1 i 2 Pt i Otk. Poslanica je napisana na II Pavlovu putovanju, po svoj prilici iz Korinta, kamo je Pavao doputovao iz Atene (Dj 18) – dakle god. 51. To je dakle, prva Pavlova poslanica, a možda i najstariji spis NZ-a. Ona nam, možda više nego ostale Pavlove poslanice, otkriva metodu Pavlova apostolata, kao i to kako se uz usmenu riječ, propovijedanje, brzo osjetila potreba i za pisanom riječju, za poslanicama: one dopunjuju, tumače apostolsku propovijed i tako i u odsutnosti misionara utvrđuju mlade kršćanske zajednice.

DRUGA POSLANICIMA SOLUNJANIMA

Druga poslanica Solunjanima, kako se pretpostavlja, napisana je također iz Korinta, ubrzo poslije prve, dakle god. 51. Pošto je Pavao izrazio zadovoljstvo zbog uspješnosti prve poslanice, brzo prelazi na predmet: želi ispraviti kriva shvaćanja o vremenu Dana Gospodnjeg, Parusije. Neki su, naime, smatrali da se to vrijeme već počelo, ili barem da je na domaku. Pozivali su se na krivo shvaćeno mjesto iz 1 Sol 4,14 sl, odn. na neki navodni Pavlov spis ili tobožnje objave (2,2). U poslanici Pavao više puta ističe da se drže onoga što im je, bilo usmeno bilo pismeno, o tome izložio: 2,15; 3,6 i dr. Dan Gospodnji još nije došao jer se još ne opažaju znakovi koji će mu prethoditi: 1. apostazija – otpad od vjere; 2. očitovanje Čovjeka grijeha koji je Sin propasti, a koga tumači od najstarijih vremena poistovećuju s Ivanovim Antikristom (1 Iv 2,18.22; 4,3; 2 Iv 7) što će se dići protiv Boga, zasjesti u Božjem hramu i proglasiti se Bogom. Taj Čovjek grijeha još se nije očitovao jer ga nešto odn. netko zadržava. Kad prestane zapreka dolasku Čovjeka grijeha, pojavit će se on, Bezbožnik, koji će tvoriti i čudesa samo da zavede one što ne vjeruju Evanđelju, ali će ga Krist naposljetku uništiti. Taj je odlomak poslanice vrlo značajan, ali u pojedinostima nejasan: v. 2,3-12 bilj. Pavao upozorava da je o svemu tome Solunjane i usmeno bio poučio, a nama njegova živa riječ nije dostupna. Inače, i sam je Krist u svom apokaliptičkom govoru upozorio na veliku nevjeru (Mt 24,10), na lažne proroke (Mt 24,11) i na lažne mesije (Mt 24,24) prije drugoga Dolaska Sina čovječjega.
Značajna je moralna pouka koju Pavao iz svega toga izvodi: on najenergičnije govori protiv onih koji se, zaneseni krivim iščekivanjem Dana Gospodnjega, predadoše neradu. Uistinu, 2 Sol 3,6-13 novozavjetna je himna radu. Apostol je neumoljiv: »Tko neće da radi« – piše – »neka i ne jede« (3,10; 1 Sol 2,9 i 4,11).

PRVA POSLANICA TIMOTEJU

Tri male poslanice koje slijede, 1 i 2 Tim i Titu, zbog svog sadržaja zovu se od XVIII st. »pastoralne«: kako to označuje Muratorijev fragmenat, najstariji popis svetih knjiga NZ-a iz II st., te su poslanice napisane »za uređenje crkvene discipline«.
U drugim Pavlovim poslanicama lakše je odrediti povijesne okolnosti u kojima su napisane; u pastoralnima je to teško. Prema 1 Tim 1,3, Pavao je pošao u Efez, a onda u Makedoniju. Prema 2 Tim 1,8.16, Pavao je u zatvoru. A opet, ako podatke 2 Tim usporedimo s onima koje čitamo u Dj 28,30-31 i u Poslanicama iz sužanjstva, moramo zaključiti da je u 2 Tim riječ o nekom drugom »zatvoru«, odn. sužanjstvu, koje je mnogo strože od onoga prvog iz Dj 28,30-31. U »prvom sužanjstvu« Pavao je slobodno propovijedao, a u 2 Tim 2,9 s njim postupaju kao sa zločincem; svi su ga njegovi ostavili (4,16) te star i iscrpljen očekuje smrt: 4,6-8.18.
Zato bibličari raspravljaju koliko te poslanice, barem u obliku u kojem su došle do nas, potječu od Pavla. Jedni im poriču autentičnost: ne bi ih napisao sv. Pavao. Ti se, osim na spomenute razloge, pozivaju još i na to da u ovim poslanicama dolaze razvijeniji teološki pojmovi i shvaćanja nego u ostalim Pavlovim poslanicama; i da one pretpostavljaju razvijenije crkveno uređenje, osobito monarhički episkopat, što bi pokazivalo da su napisane potkraj I stoljeća, odnosno početkom II st. Nije, vele, isključena ni pseudo-epigrafija: neki kasniji pisac, udomljen u Pavlovim mislima, napisao je – koje desetljeće poslije Pavlove smrti – ove poslanice pod Pavlovim imenom, a Crkva ih je zbog njihova sadržaja primila među svoje svete i vjeroobvezatne knjige.
Drugi bibličari smatraju da te poslanice upotpunjuju povijesne podatke Djela apostolskih i ostalih Pavlovih poslanica. Prema tome, trebalo bi uspostaviti ovaj redoslijed događaja: nakon svoga prvog sužanjstva (god. 61-63) Pavao je bio pušten na slobodu, te je poduzeo daljnja apostolska putovanja: možda u Španjolsku, a onda u Efez, na Kretu, u Makedoniju. Kad se razbjesnjelo prvo, Neronovo progonstvo, rimsko ga je redarstvo uhvatilo i zatvorilo u Rimu – prema predaji: u Mamertinskoj tamnici – dok mu god. 67. nije na Ostijskom putu bila odrubljena glava. Na tom mjestu u IV st. car Konstantin podigao je Baziliku sv. Pavla. A što se ove poslanice jezikom i teološkim pojmovima razlikuju od ostalih Pavlovih, to se tumači već samom njihovom osobitošću: Pavao ih piše svojim skorim nasljednicima, o sasvim određenom predmetu – o upravi Crkve. I zato su, vele ovi bibličari, one najstariji dokumenti u kojima se nazire apostolsko podrijetlo monarhičkoga episkopata.
Svakako, ove se poslanice svojom porukom nadovezuju na ostale Pavlove, te ih upotpunjuju. Crkva ih je uvijek cijenila i čuvala kao svete knjige.
Timotej – brat (1 Sol 3,2), suradnik (Rim 16,21) i predragi sin Pavlov (1 Kor 4,17) – priključio se apostolu na njegovu 2. misijskom putovanju: Dj 14,16-20; 2 Tim 3,11. Rodio se u Listri, od oca poganina i majke Židovke, imenom Eunike; baka mu se zvala Loida (2 Tim 1,2). S Pavlom je proveo najtegobnije godine utemeljenja prvih crkava u Filipima (Fil 1,1), Solunu (1/2 Sol 1,1), Ateni (Dj 17,15) i Korintu (Dj 18,5). Povremeno je vršio posebna poslanja, npr. ono u Solunu: 1 Sol 3,2; 5,1-3. S Pavlom je i na 3. putovanju, u Efezu, odakle obilazi crkvama: Dj 19,22; 1 Kor 4,17; 16,10. Uz Pavla je prezimio u Korintu god. 57-58: Rim 16,21. Po svoj prilici s njim putuje u Jeruzalem: Dj 20,4. Uz učitelja je u rimskom sužanjstvu: Fil 1,1; Kol 1,1; Flm 1. Poslije toga nemamo više podataka do 1 Tim 1,3, odakle saznajemo da ga je, razmjerno još mlada, Pavao postavio za predstojnika crkve u Efezu. U teškim okolnostima 2. sužanjstva Pavao poziva svoga vjernog suradnika u Rim: 2 Tim 4,9 (Heb 13,24).
Poslanica upozorava mladog crkvenog starješinu da bude budan protiv krivih učitelja: 1,3-20; 4,1-11; 6,3-10. Poučava ga o disciplini unutar crkvene zajednice (2,1-15), o odnosu prema vlastima (3,1-13) i o biskupskim dužnostima: 4,12-6,2.

DRUGA POSLANICA TIMOTEJU

Pismo je, po mišljenju jednoga dijela bibličara, napisano iz drugoga rimskog sužanjstva, potkraj Pavlova života, god. 67: 1,2.16 sl; 2,9. Pavao predosjeća svršetak (4,6) i potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju (1,6-2,13; 4,1-8) te da čuva pravovjerje: 3,10-17. Tu poslanicu mnogi smatraju duhovnom oporukom Pavlovom.

POSLANICA TITU

O Titu znamo vrlo malo, iako ga Pavao često spominje. Potječe iz poganske grčke obitelji: Gal 2,3. Obratio ga je vjerojatno sam Pavao: Tit 1,4. Bio je među najrevnijim kršćanima, te ga je Pavao poveo na apostolski sabor kao predstavnika kršćana iz poganstva: Gal 2,3; Dj 15,2. Prema 2 Kor 2,12 sl; 7,6 sl; 12,8, on je morao biti s Pavlom u Korintu god. 50-52; tu je mogao steći poznavanje te Crkve pa ga je Pavao kasnije poslao da u njoj sredi prilike: 2 Kor 7,6 sl. S Pavlom je na 3. misijskom putovanju u Efezu, zajedno s Timotejem: 1 Kor 16,8. Odatle kao osoba Pavlova povjerenja ide dvaput u Korint: prvi put da sredi prilike u korintskoj Crkvi: 2 Kor 2,4.13; 12,18 i 1 Kor 16,5 sl (Dj 20,1-3); drugi put kao nosilac Druge poslanice Korinćanima i kao organizator sabiranja milostinje za jeruzalemsku Crkvu: 2 Kor 8,6. Nakon toga ne znamo o Titu ništa do Tit 1,5, odakle saznajemo da ga je Pavao postavio predstojnikom Crkve na Kreti, odakle je možda misionario i u Dalmaciju: 2 Tim 4,10.
Poslanica daje naputke o svojstvima kandidata za crkvene službe: 1,5-9; o različitim skupinama vjernika: 2,1-10; o odnosima kršćana s vlastima i ostalim građanima: 3,1-2; o budnosti protiv krivih učitelja: 1,10-16; 3,9-11.

POSLANICA FILEMONU

Poslanica Filemonu najkraći je – ima samo 25 redaka – ali i najosobniji Pavlov spis. E. Renan zove ga »biserom rane kršćanske književnosti«: s jedne strane očituje Pavlovu otmjenost, pažnju prema suradnicima, mekano očinsko srce prema svima, dosjetljiv stil; a s druge strane osvjetljuje stav kršćanstva prema pitanju ropstva. Filemon je bio ugledan građanin grada Kolosa, »prijatelj« (r. 17) i »suradnik« (r. 1) Pavlov. Zajedno sa ženom Apijom i sa sinom Arhipom u svojoj je kući omogućio sastajanje crkvene zajednice (r. 2): prve su »crkve«, dakle, bile u privatnim kućama. Svoje bogatstvo znao je upotrijebiti na korist svoje braće kršćana (r. 4-7). Pavao se sada kod njega zauzima za njegova roba Onezima koji je bio pobjegao od Filemona i pribjegao k Pavlu. Pavao ga, prema tadanjem građanskom pravu, vraća gospodaru, ali se sav zalaže da mu osigura što bolji prijem: zauzima se za nj kao za »sina« (r. 10) – jer ga je »rodio«, tj. krstio – štoviše, kao za »moje srce« (r. 12). Podsjeća Filemona na ono što je kao kršćanin »dužan« učiniti (r. 9), da Onezima, koji je sada također kršćanin, primi »ne više kao roba, nego više od roba – kao drugog brata« (r. 16). Pavao je uvjeren da će Filomen »učiniti i više nego što pitam«, tj. podariti Onezimu slobodu. Pavao u tom pismu ne nastupa doduše kao socijalni reformator, mijenjajući društvene strukture izvana; on je »evangelizator« jer propovijeda nove nutarnje odnose među ljudima na osnovu novih odnosa prema Kristu koji je svima Gospodin: Kol 3,22-25 i Ef 6,5-7. Značajno je u tom smislu Pavlovo načelo: »…nema više ni roba ni slobodnjaka… jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu«: Gal 3,28; 1 Kor 12,13.
POSLANICA HEBREJIMA

Među spisima NZ-a posebno mjesto zauzima Poslanica Hebrejima. Pavlovim poslanicama više-manje već iz samog uvoda i zaglavka možemo odrediti autora, zajednicu kojoj su upravljene, u kojim su okolnostima napisane itd.: Rim 1,1-15 i 16,1-27; 1 Kor 1, 1-17 i 16,1-26. Poslanici Hebrejima teško je iz samog teksta utvrditi autora, krug čitateljstva, vrijeme i okolnosti postanka. Ona je svakako idejno srodna s Pavlovim poslanicama, ali se i jezično i stilski znatno od njih razlikuje. Značajna je poč. III st. Origenova opaska: »U stilu Poslanice Hebrejima nema one neizglađenosti koja je svojstvena Apostolu (Pavlu). Naprotiv, ova poslanica i po svom književnom sastavu pokazuje savršeniju grčku formu, što će svatko priznati koji se razumije u stil. A u pogledu sadržaja, u njoj nalazimo divne misli koje ne zaostaju za Apostolovim spisima … Zato bih ja ovako presudio: misli su Apostolove, a izraz i sastav od nekoga je drugog koji je zapamtio njegovo naučavanje te zapisao ono što je od učitelja čuo… Stoga je naši preci nisu bezrazložno smatrali Pavlovom« – osobito prema ondašnjem shvaćanju autorstva. Najstariji svjedok ove poslanice jest papa Klement Rimski, koji je potkraj I st. navodi u svojim spisima. Klement Aleksandrijski smatra je Lukinom, Tertulijan Barnabinom. U novije joj vrijeme traže sastavljača među ostalim Pavlovim suradnicima: Klement Rimski, Apolon, Akvila… U Zapadnoj je crkvi nakon kolebanja u III i IV st. ustaljena u popisu svetih knjiga, poglavito pod utjecajem Istočne crkve, gdje su je od najranijih vremena smatrali Pavlovom, nadahnutom i vjero-obvezatnom.
Naslov »Hebrejima« potječe iz II st. kad se, na osnovu raščlambe sadržaja, nastojalo barem najopćenitije ustanoviti kojem je krugu čitateljstva poslanica upravljena. »Hebreji« su Židovi obraćeni na kršćanstvo. Zato se pisac poziva na »oce«: 1,1; često se vraća na biblijski pojam Božjega naroda. Crkva je novi narod Božji, novi Izrael: 2,17; 5,3; 7,11; 11,15; 13,12; naširoko razrađuje usporedbu s nevjernim Izraelom u pustinji: 3,7-4,13. Ipak, do danas je teško točnije odrediti o kojoj je »hebrejskoj« zajednici riječ. Postoje uglavnom tri mišljenja koja je smještaju u jedan od tri centra: Jeruzalem, Aleksandriju, Rim. U svakom slučaju, posrijedi je specifična židovsko-kršćanska zajednica u kojoj je bio snažno razvijen ukus za starozavjetno bogoslužje i koja se razumjela u tzv. tipički smisao prema kojemu starozavjetni obredi naviještahu novozavjetne stvarnosti. Zato i danas Poslanica Hebrejima traži izvježbana čitatelja koji je upućen u njezin specifični vidik i u njezin posebni način razumijevanja Biblije.
Poslanica je napisana u odlučnom povijesnom času, možda u doba Neronova progonstva (god. 64. i dalje) ili prije katastrofalnih godina za Židove (god. 67-70). Uistinu, u spisu se osjeća kritičnost trenutka: 10,25.37; 12,26; 13, 13 sl. I zato poslanica upućuje svom čitateljstvu »riječ ohrabrenja«: 13,22; hoće osmjeliti kršćane na izdržljivu vjernost Kristu, te se može reći da je »ustrajnost« ili »izdržljiva vjernost« njezina temeljna poruka: 4,14 i 10,23; 3,7-4,13; 6,11; 10,32-36 i dr. U tom smislu značajna je osobito gl. 11, u kojoj pisac, kao na kakvoj bogatoj freski, sažima svetu povijest i prikazuje niz »otaca« židovskoga naroda koji su, oduševljeni vjerom, vjerno izdržali kušnje i postigli obećanja.
Poslanica je vrlo svečana i monumentalno zasnovana. Uistinu, djeluje više kao doktrinalni traktat s homiletskim prizvucima nego kao poslanica. Središnja joj je tema: Krist jedini pravi veliki svećenik koji je, kao takav, posrednik najintimnijeg »pristupa« k Bogu, što se ostvaruje u NZ-u. Pisac tu središnju temu postepeno razvija: 1. Krist nadvisuje anđele jer su oni Božje sluge, a Krist je Božji sin: gl. 1 i 2; 2. Krist nadvisuje Mojsija: gl. 3; 3. Kristovo svećenstvo nadvisuje svećenstvo velikog svećenika SZ-a: gl. 5-7; 4. Nebesko svetište u koje je Krist ušao svojim uzašašćem nadvisuje stari židovski Hram: gl. 8-9; 5. jedinstvena Kristova žrtva na križu nadvisuje mnoštvo žrtava SZ-a: gl. 10. U ta doktrinalna razlaganja – obrazložena posebnim tumačenjem SP-a, prema ukusu čitateljstva kojemu je poslanica upravljena – umetnuti su poticajni dijelovi: 3,1-4,16 i 5,11-6,20. Poslanicu otvara svečani uvod o Kristu konačnom i vrhovnom proroku (1,1-4), a gl. 13, kao zaglavak, daje spisu poslanički ton donoseći pojedinačno opomene i osobne obavijesti, želje i pozdrave.
Po svojem ustrojstvu Poslanica Hebrejima slična je Poslanici Rimljanima, samo što joj je vidik posve drugi. U Poslanici Rimljanima uzvisuje se Kristovo evanđelje, uspješno za spasenje, nasuprot bezuspješnosti Mojsijeva zakona, odn. uspoređuje se čovječanstvo bez Krista s čovječanstvom Kristom otkupljenim. U Poslanici Hebrejima ističe se nadmoć NZ-a nad SZ-om (8,6-13; 10,1 i dr.), osobito sa stanovišta savršenog ostvarenja religioznosti.
S obzirom na kristologiju, tj. nauk o Kristu, Poslanica Hebrejima približava se svijetu Ivanovih spisa (O. Cullmann). Ona nam, kao nijedan drugi spis NZ-a, zajedno s Ivanovim spisima omogućuje da osjetimo što je o Isusu Kristu mislila i vjerovala prva Crkva i koja su bila njezina eshatološka očekivanja. U tom smislu osobito se približuju svečani uvodi Heb 1,1-4 i Iv 1,1-18: Krist, kao Sin, objavitelj Očev. Prema Poslanici Hebrejima, Krist je »gospodar« koji posreduje za nas kod Oca; on je vršak i ključ cijele Biblije; njegov zemaljski život središnji je događaj koji određuje povijest spasenja i povijest svijeta. Doslovno: »Krist – isti jučer, danas, zauvijek« (13,8).

KATOLIČKE POSLANICE

Sedam poslanica koje slijede iza Pavlovih zovu se od najstarijih vremena, a osobito od sv. Jeronima, katoličke poslanice. Taj se naziv »katoličke« (grčki: katholikos = općenit) može razumjeti u tom smislu što nisu, kao Pavlove, upućene određenim zajednicama (Rimljanima, Korinćanima itd.), nego su upravljene više-manje cijeloj Crkvi: Jak 1,1; 1 Pt 1,1 itd. Tako je Crkva zapravo od početka primila sve spise, premda su pojedini od njih i bili naslovljeni mjesnim Crkvama: cijela ih je zajednica vjernika smatrala Sv. pismom, za život smjerodavnim. Kraj tolikog broja Pavlovih poslanica i kraj njihova sadržajnog bogatstva, katoličke poslanice općenito su manje poznate. No i one se odlikuju izvornošću poruke i raznolikošću sadržaja te spadaju u cjelovitost NZ-a.
JAKOVLJEVA POSLANICA

Autor se ove poslanice predstavlja kao »Jakov, sluga Boga i Gospodina Isusa Krista«: 1,1. U NZ-u susrećemo više osoba s tim imenom: a) Jakov (Stariji), apostol, brat Ivanov, koga je oko god. 44. dao ubiti Herod Agripa: Mt 10,2 i Dj 12,2; b) Jakov (Mlađi), sin Alfejev: Mt 10,3; c) Jakov koji se spominje kao jedan od »braće Gospodinove«: Mt 13,55, a koji je valjda onaj isti koga spominje sv. Pavao u Gal 1,19 kao jednu od najuglednijih ličnosti prve Crkve: Gal 2,9.12, te se ističe u Dj 12,17; 15,13; 21,18, vjerojatno kao biskup jeruzalemski. On je jamačno autor ove poslanice. Uistinu, samo je takav mogao pisati s autoritetom koji se osjeća u njezinoj nauci, opomenama, ukorima, prijetnjama: u njezinih 108 redaka nalazimo 60 imperativa.
Mnogi smatraju da je ova poslanica najstariji spis NZ-a, napisana prije jeruzalemskoga sabora god. 49/50. To se mišljenje zasniva ponajpače na tom što je, čini se, sastavljena još u duhu sinagogalnog moralnog propovjedništva. To, međutim, ne mora biti dokazom njezine starine. Ako joj je pisac Jakov, prvi biskup jeruzalemski, onda je svakako napisana prije god. 62, kad je on, prema Josipu Flaviju, pretrpio mučeničku smrt od Židova. U svojim je spisima navodi kao svetu knjigu Klement Rimski potkraj I st.
Jakovljeva poslanica upravljena je »dvanaesterim među poganima rasijanim plemenima«. Grčki izraz diaspora (rasijanost) označivao je Židove koji su emigrirali iz Palestine: Jr 15,7; Ps 147,2; Jdt 5,19; Iv 7,35. No, ovdje se taj izraz može razumjeti dvojako: a) etnički – poslanica je upravljena obraćenim Židovima; b) teološki – svi su se kršćani općenito smatrali novim Izraelom koji živi raseljen među ostalim svijetom na putovanju u pravu domovinu: 1 Pt 1,1; 2,11 i dr.
Po svom književnom obliku ova se poslanica dosta razlikuje od ostalih, osobito Pavlovih poslanica; u njoj nema tipičnih »poslaničkih« elemenata kao što su uvodni i zaključni pozdravi, osobne obavijesti itd. Završetkom podsjeća na Mudr 19,22 i Sir 51,20. I inače, pisana je u duhu starozavjetnih poučnih ili sapijencijalnih knjiga, te u njoj susrećemo izrazite sapijencijalne teme SZ-a: a) nasuprot zemaljskoj mudrosti ističe se mudrost koja potječe od Boga: 1,5 sl; 3,13-17; b) kušnja (napast) koju pravednik treba da izdrži da omili Bogu: 1,2 sl; 1,12-15; 5,7-11; c) grijesi jezika: 1,19-26; 3,1-12; d) krhkost ljudskog života: 4,13 sl; e) nepravedno bogatstvo: 2,6 sl; 5,1-6. No u isto vrijeme poslanica je sva prodahnuta izvornim evanđeoskim duhom, tako te su stručnjaci otkrili da i Jakov, uz četvoricu evanđelista, na svoj način prenosi misao Kristovu kako se ona sačuvala u usmenoj predaji Crkve: od 108 njegovih redaka barem 22 izvorno su evanđeoska. Inače, otkriveni su i dodiri Ja-kovljeve poslanice s izvanbiblijskom židovskom literaturom, napose s Oporukom dvanaestorice patrijarha. Osobito je značajna njezina socijalna poruka: u njoj odjekuju proročki gromovi protiv ugnjetavača sirotinje: 5,1-6; Jr 22,13-17; sa svom brižljivošću zauzima se za siromahe, potlačene, nevoljnike: 1,9.27; 2,1-13; 5,7-11. koji su povlašteni u kraljevstvu nebeskom: 2,5; 1,9; zastupa socijalnu jednakost u kršćanskoj zajednici: 2,1-10. To je osobito približava duhu Isusova Govora na gori i daje joj autentičan kršćanski pečat.

PRVA PETROVA POSLANICA

Da je ova poslanica uistinu Petrova, potvrđuju ne samo njezini osnovni podaci nego i cjelokupna njezina poruka kao i izvanjski dokumenti. Pisac se predstavlja kao Petar, apostol Isusa Krista (1,1) i svjedok Kristovih muka 5,1); nastupa kao starješina koji opominje ne samo vjernike nego i druge starješine (5,1-4); Marka naziva sinom (5,13), što je u skladu s Papijom i Irenejem koji Marka nazivaju Petrovim tumačem. Što se tiče sadržaja, u poslanici susrećemo tipične elemente tzv. Petrove kateheze kakvu nam zapisaše Djela apostolska; usp. npr. 1,10 = Dj 3,18; 2,4 = Dj 4,11; 3,22 = Dj 2,33, itd. Najstarija predaja (Klement Rimski, Polikarp, Irenej itd.) tu poslanicu jednodušno pripisuju Petru apostolu.
Istina, njezin je grčki jezik i književni sastav jednostavan, ali odveć pravilan i elegantan za starog galilejskog ribara. No, iz same poslanice saznajemo da je pri sastavljanju sudjelovao Petrov tajnik Silvan (5,12) koji je, čini se, istovetan sa Silom koji se spominje kao karizmatik u jeruzalemskoj crkvi (15,27 sl) i koji je bio suradnik Pavlov u apostolatu: Dj 15,40 sl; 18,5; 1 Sol 1,1; 2 Sol 1,1; 2 Kor 1,19. Možda se time mogu protumačiti idejne srodnosti između ove Petrove poslanice i nekih Pavlovih spisa, osobito Rim i Ef. Postoje također dodirne točke između te poslanice i Jakovljeve. One se mogu protumačiti i time što im je, možda, zajednički izvor: čini se, naime, da su pisci NZ-a upotrebljavali neki florilegij starozavjetnih tekstova i katehetskih materijala. U 1 Pt nalazi se i više aluzija na riječi Gospodinove: 1,6 sl. 10 sl. 13.21; 3,14 sl; 4,3.7. 13.17 sl; 5,4.8 sl. Poslanica je napisana iz Babilona (5,13), tj. iz Rima (prema Otk 17,5.18), pa je to – prema O. Cullmannu – jedino mjesto NZ-a koje izričito svjedoči o Petrovu boravku u Rimu. Upravljena je, kao i Jakovljeva, Diaspori, tj. kršćanima u raseljeništvu u pet provincija Male Azije. Diasporom su se nazivali Židovi izvan Palestine. Petar taj izraz primjenjuje na kršćane: oni su novi izabrani narod Božji; njihova je domovina na nebu (Fil 3,20; Kol 3,1-4), te su na ovom svijetu stranci (2 Kor 5,6; 1 Pt 1,11) koji putuju prema domovini (Heb 3,1-4, 11). U vezi s velikim kušnjama i progonstvima kojima su ti kršćani izloženi (2,12.19-21); 3,15-17; 4,4.12-16) i u očekivanju skorog svršetka svijeta (4,7), Prva Petrova želi potaći kršćane: a) na pouzdanje kojemu je temelj uskrsnuće Kristovo: 1,3-12; b) na svetost koja se sastoji u tome da se kao živo kamenje ugrade u duhovnu zgradu, Crkvu, kojoj je temelj Krist: 1,3-2,10; c) da zlo svladaju dobrim nasljedujući trpljenje Kristovo: 2,11-4,19. U tkivu poslanice osobito se ističu ovi odlomci: 1. kršćanska etika za pojedine slojeve vjernika: 2,11-3,7; 2. soteriološka (spasiteljska) teologija izgrađena na temi o Kristu Patniku, Sluzi Jahvinu. Ta tema – nadahnuta iz Iz 52,13-53,12, živa je osobito u Petrovoj propovijedi u Dj 3,13; 3,26; 4, 25, a prodahnjuje čitavu ovu poslanicu: 1,11.18; 2,2-25; 3,18.
Poslanica je stilski živa i snontana, podsjeća na živu riječ. Mnogi smatraju da nam je u njoj – osobito u 1,13-4, 11 – sačuvana prvotna Kršćanska kateheza o krstu, s brojnim aluzijama na Izlazak, u kojemu je Prva crkva gledala pralik krsnoga misterija: oslobođenje izabranog naroda iz ropstva prijelazom preko morskih voda itd. U njoj odzvanjaju prastare liturgijske formule i hvalospjevi, npr. četiri hvalospjeva Kristu: 1,3-9; 1,18-21; 2,22-25; 3,18-22. Po njoj možemo rekonstruirati prvotni Credo koji su novokrštenici izjavljivali na krštenju: 1. Bog je Otac (1,2.17), svemogući 5,6), stvoritelj (4,19), početnik spasenja (5,10); 2. Isus Krist jest Gospodin (1,13; 2,13; 3,15), Sin Božji (1,3), koji je umro na križu za naše otkupljenje (3,18; 2,21-25), uskrnuo od mrtvih (3,21; 1,3), sjedi o desnoj Očevoj (3,22) i opet će doći suditi žive i mrtve (4,5); 3. Duh Sveti nekoć je pokretao proroke da svjedoče za Krista (1,11), a sada »počiva« u vjernicima (4,14) da ih posveti (1,2) i ohrabri (4,14); 4. Crkva je duhovna zgrada koju kao živo kamenje izgrađuju vjernici (2,5): oni sačinjavaju sveopće i svesvjetsko bratstvo (5,9; 1,22; 2,17; 3,8). Tako nas Prva Petrova poslanica, kao možda nijedan drugi spis NZ-a, uvodi u teologiju i terminologiju prve Crkve.

DRUGA PETROVA POSLANICA

Prema naslovu, i ovu je poslanicu napisao Šimun Petar… apostol Isusa Krista, koji je bio očevidac Isusova preobraženja (1,16-18 = Mt 17,1 sl i par) i komu je Isus prorekao smrt (1,14 = Iv 21,18-19); subrat Pavlov (3,15), svjestan svoje odgovornosti za propovijedanje istine (1,14). U tekstu imamo više crta u kojima se zrcali karakter prvaka apostolskoga kako ga poznajemo iz Evanđelja, osobito Markova: pun pouzdanja u božansko milosrđe (3,9.15), žestok u polemici (2,1 sl; 3,3 sl), pun revnosti (1,12-15; 3, 1-2.14 sl).
Međutim, ima podataka koji dovode u sumnju barem izravno autorstvo Petrovo: 1. stil se Druge Petrove znatno razlikuje od Prve; 2. u Drugoj Petrovoj spominju se sve poslanice Pavlove (3,16) kao zbirka opće poznata i autoritativna, a to upućuje da je Druga Petrova napisana u kasnijim desetljećima I st.; 3. postoje velike srodnosti između Druge Petrove i Judine poslanice: a) već sam početak obiju poslanica gotovo je istovetan; b) istim redom donose pad anđela (Jud 6 = 2 Pt 2,4), primjer Sodome i Gomore (Jud 7 = 2 Pt 2,6), slučaj s Balaamom (Jud 11 = 2 Pt 2,15-16); c) od 25 redaka Judinih 19 ih nalazimo gotovo doslovce u 2 Pt; 4. prvi je kršćanski naraštaj već preminuo, a pisac spada u drugi naraštaj (3,2); 5. u drugoj se perspektivi govori o Kristovu ponovnom dolasku, koji u 1 Pt 4,7 tek što nije došao, a 2 Pt 3,1-10 odgovara zašto Krist još nije došao.
Na osnovu toga ima bibličara koji smatraju da je Druga Petrova poslanica kasnijeg podrijetla, pa je stavljaju čak u II st. Drugi drže da je posrijedi pseudonimija koja nije bila nepoznata u staro vrijeme i koju susrećemo u nekim sapijencijalnim knjigama SZ-a: npr. Knjiga Mudrosti predstavlja se kao Salomonova. Već je sv. Jeronim upozorio na to da se Petar »prema potrebi poslužio različitim sastavljačima«, te nam je tako Petrovu propovijed napisao Marko u svojem Evanđelju, Silvan u Prvoj Petrovoj, a netko treći u Drugoj Petrovoj poslanici. Ona je, dakle, izišla iz Petrova kruga, kao Poslanica Hebrejima iz Pavlova. Možda ju je zapisao neki Petrov suradnik koji je, prema svojim uspomenama, često ostavljao stare riječi i fraze Petrove (npr. Šimun u 1,1; do dana vječnosti u grčkom 3,18; izvještaj o preobraženju u 1,16-19), a ostalo je napisao frazeologijom i terminologijom svojeg naraštaja, pobijajući tadanje zablude.
Najvažnija poruka ove poslanice: a) kršćaninov život jest dioništvo božanske naravi: 1,4; b) bogonadahnutost Svetog pisma: 1,20-21; 3,16; c) sigurnost Parusije, tj. drugoga dolaska Kristova, premda je dan njegova nastupa neizvjestan: 3,1-10.

PRVA IVANOVA POSLANICA

Prva Ivanova poslanica pokazuje mnogostruku srodnost s IV evanđeljem – gramatičku, stilističku, idejnu – što pokazuje da im je isti autor: Ivan apostol. Uistinu, autor se u samom početku (1,1-4) predstavlja kao povlašteni svjedok – očevidac i zato vjerodostojan, što nikomu drugome ne pristaje tako kao apostolu Isusovu. Najranija kršćanska književnost II st. obilno navodi ovu poslanicu. Mnogi smatraju da je napisana kao popratnica Evanđelju. U svakom slučaju i u njoj nalazimo iste »ključne riječi« kao što su: život, svjetlo, ljubav; upoznati, biti rođen od Boga, od istine … Poslanica, kao i Ivanovo evanđelje, odaje kontemplativna pisca kod koga ne smijemo tražiti toliko logički slijed misli koliko zanesenost predmetom o kojem, premišljajući, razmišlja, te mu se misao pomiče u tezama i antitezama sad gore sad dolje, sad naprijed sad natrag – nalik na morski val (F. Hauck).
Teško je odrediti kojim je naslovnicima poslanica upravljena. Pisac ih svakako dobro poznaje: zove ih dječica (2,1.12.18) i ljubljeni (2,7; 3,2.21); dobro poznaje njihove teškoće, jer ih poslanicom želi sačuvati od zabluda koje se među njima šire. Naslovnike bismo mogli točnije odrediti kad bi bilo jasnije protiv kojih je zabluda poslanica napisana. U njoj se uistinu osjeća polemički ton: npr. 2,18-22; 3,7; 4,1-3 i dr. Općenito se napadaju moralne i dogmatske zablude: 1,5-2, 11; 3,4-24; 4,20-5,3. No, teško je reci da li je već potkraj I st. postojala neka određena krivovjerna struja protiv koje Ivan piše. Neki misle da je poslanica uperena protiv tzv. doketa koji su nijekali u Kristu božansko-ljudsku stvarnost i učili da je Krist samo prividno imao tijelo. Drugi smatraju da poslanica pobija ebionite koji su zastupali misao da je Isus samo prorok, a ne Bog. Zato se u poslanici emfatički ističe stvarnost Utjelovljenja (4,2) i da je Isus Krist, tj. Mesija (2,22; 5,1) i Sin Božji (4,15; 5,5). Općenitije se drži da se poslanica osvrće na najranija gnostička strujanja koja su se širila među kršćanima Male Azije, kako to znamo iz Pavlovih poslanica Efežanima i Kološanima. Tako bi i 1 Iv bila upravljena kršćanima Male Azije, što bi odgovaralo općim podacima o životu i djelovanju apostola Ivana, koji je umro u Efezu. Dok je središnja tema Ivanova evanđelja borba svjetla i tame, Krista i svijeta, dotle je Prva Ivanova usredotočena na temu o zajedništvu s Bogom koje se ostvaruje u Kristu po ljubavi. To je početna i završna misao poslanice: 1,3-7 (triput se ponavlja riječ koinonia – zajedništvo) i 5,20 (»Mi smo u Istinitome, u njegovu Sinu«). Tako, dok pisac pobija gnostička mišljenja, u isto vrijeme daje kršćanski odgovor najintimnijim težnjama gnostika: kako ostvariti zajedništvo s Bogom i doći do gledanja Boga. U smislu kršćanske gnoze, istinskog bogospoznanja i bogosjedinjenja, ključne su riječi poslanice: ginoskein = upoznati (2,3.4. 5.13.18.29; 3,1.6.16.19; 4,2.6.8.16; 5,2.20 i dr.) i menein = ostati, biti u (2,6.10.14. 17.19.24.27; 3,6.9.14.15.17.24; 4,12.13.15,16; 5,20 i dr.).
Sve tri poslanice Ivanove, a navlastito prva, mogu se nazvati poslanicama ljubavi: u njima dolazi 31 put glagol agapan = ljubiti i 21 put imenica agape = ljubav. U tom pogledu, u Prvoj Ivanovoj objava doseže teološki i antropološki vrhunac. U SZ-u, u Knjizi izlaska, Bog se očitovao kao: Ja sam koji jesam. U Prvoj Ivanovoj (4,16) Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. Tim je postavljen temeljac i ljudskim odnosima, jer: Ako netko tvrdi: Ljubim Boga, a mrzi svoga brata, lažac je, jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi (4,20). Taj je nauk nadahnut Kristovim: Iv 3,16; Mt 22,34-40 i Mk 1,28-34. I u tom se Prva Ivanova približava rječniku i ideologiji IV evanđelja, a osobito tzv. Isusova oproštajnog govora u Iv 13-17.

DRUGA IVANOVA POSLANICA

Starješina, grčki Presbyteros, koji piše II i III poslanicu, uistinu može biti Ivan apostol koji je nadživio sve apostole, pa ga drugi kršć. naraštaj, zbog njegova jedinstvenog autoriteta, zove jednostavno Stari. Tako se može protumačiti i poznata rasprava o dva Ivana kojoj je dao povoda prastari Papijin tekst što govori o Ivanu i o Presbiteru-Starom, ali odatle ne mora slijediti da su dvojica, već jedan.
Izabrana Gospođa, kojoj je upravljena Druga Ivanova, po svoj prilici označuje neku maloazijsku kršć. zajednicu, kako sugerira r. 13, u kojem izabrana sestra može označivati crkvu u Efezu gdje je sv. Ivan provodio starost. Sadržajno, Druga Ivanova ponavlja osobito dvije teme iz Prve: temu o bratskoj ljubavi 2 Iv 5 = 1 Iv 2,7-11 i upozorenje protiv zavodnika koji ne priznaju da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija 2 Iv 7 = 1 Iv 2,28; 4,2-3; 2,22. Riječima Tko god ide dalje u 3,9 pisac po svoj prilici smjera na kršćane zahvaćene gnosticizmom koji su smatrali da smiju prekoračiti granice predane apostolske nauke i zaći u svojevoljne spekulacije o Kristu: Tit 3,9 i 2 Tim 2,16.
TREĆA IVANOVA POSLANICA

Treća Ivanova upućena je nekom Gaju. Teško je reći je li to isti Gaj o kome čitamo u Dj 19,29; Rim 16,23; 1 Kor 1,14. Prema nekim starim spisima, Gaj je bio prvi biskup u Pergamu, a Demetrije u Filadelfiji. O Diotrefu se ništa pobliže ne zna. Vjerojatno je i on bio biskup u nekom mjestu i nije priznavao autoritet Starješine. U pismu se preporučuje uzajamna kršćanska ljubav koja se izražava gostoljubivošću, osobito prema misionarima.
POSLANICA JUDINA

Ova je poslanica, uz Poslanicu Filemonu, najkraći spis NZ-a. Napisao ju je »Juda… Jakovljev brat«. Iz NZ-a, osim Jude Iskariota, poznajemo dvojicu Juda: 1. apostol Juda (Tadej), sin Jakovljev: Lk 6,16; Dj 1,13; Iv 14,22 – i 2. Juda, kao i Jakov, jedan od »braće Gospodinove«: Mt 13,55. Obojica su, čini se, u novozavjetnoj zbirci ostavili po jednu poslanicu. Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62. nastupio u njegovo ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja u mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krive nauke i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u SZ-u proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvan-biblijske židovske spise kao što su Uznesenje Mojsijevo (r. 9-10) i Knjiga Henokova (r. 14-16) te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku, kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu. Poslanica završava sa svečanom doksologijom – pohvalnicom Bogu. To upućuje na zaključak da je čitav napis sastavljen više kao propovijed nego kao poslanica, te nam tako daje da osjetimo prakršćanske propovijedi.

OTKRIVENJE

S Otkrivenjem (grčki: Apokalypsis) završava se biblijska zbirka. To je vremenski jedna od najmlađih knjiga, napisana potkraj našega I st. I sadržajno zaokružuje biblijsku poruku: sva je usmjerena k budućnosti. Dok Knjiga postanka na prvim stranicama Biblije donosi himnu o stvaranju sadašnjega svijeta, Otkrivenje, kao posljednja knjiga Svetog pisma, zaključuje Bibliju vizijom novog svijeta, »novog neba i nove zemlje« (21,1-22,5).
Pisac Otkrivenja jest Ivan: 1,1.4.9; 22,8. Najstarija pisana predaja poisto-većuje ga s Ivanom Apostolom. U Justinovu Dijalogu s Trifonom (oko 151 do 155) piše: »Jedan je od naših, po imenu Ivan, Kristov apostol, u objavi koja mu je bila dana prorokovao…« No već u III st. Dionizije Aleksandrijski upozorava na očite različitosti jezika, stila, teologije u Otkrivenju i u drugim ivanovskim spisima. Međutim, te se različitosti daju protumačiti posebnom tematikom i posve drugom književnom vrstom u kojoj je Otkrivenje napisano. A sličnosti su između Otkrivenja i npr. Ivanova evanđelja tolike da se ne može lako poreći da im je isti autor: u oba spisa dolaze značajni izrazi, npr. svjedočanstvo odn. svjedočenje; žive vode: Iv 7,37-38 = Otk 21,6; Krist kao Jaganjac Božji Iv 1,29.36 = Otk 5.6-14; i pastir dobri: Iv 10 = Otk 7,17.
Kad je Otkrivenje napisano? Svakako potkraj I st. Suvremeni bibličari podijeljeni su između god. 68-70. i 90-96. Za ovo posljednje rješenje može se navesti i najstarije zapisano svjedočanstvo sv. Ireneja, lionskog biskupa. On, potkraj II st., u svojem djelu Adversus haereses 5,30,3 tvrdi da je Ivan napisao Otkrivenje »potkraj Domicijanove vladavine«, dakle oko god. 96, i to na otoku Patmosu. Ondje bijaše rimski politički zatvor, kamo je Ivan deportiran. Oslobođen je za Domicijanova nasljednika cara Nerve. Nije isključeno da su u konačnoj redakciji u djelo utkani i raniji dijelovi, te imaju pravo i oni koji upozoravaju na književnu slojevitost Otkrivenja.
Kao nijedna druga knjiga Biblije, Otkrivenje je tijekom stoljeća bilo najrazličitije tumačeno. Spominjemo npr. fantastično tumačenje kalabrijskoga monaha Joakima na Fiore (umro 1202) koji u pojedinim poglavljima Otkrivenja otkriva prorokovane epohe crkvene i svjetske povijesti. Jednako su fantastična i tumačenja tzv. milenarista ili tisućgodišnjaka svih vremena i smjerova, koji su, oslanjajući se na Otk 20,1-5, sanjali o raju na zemlji. Na putove zdrave egzegeze usmjerio se već početkom IV st. sv. Viktorin Ptujski, od koga imamo najstariji sačuvani komentar Otkrivenja. Tako je još on uočio da se piščeva misao u tom spisu ne odvija susljedno, jednolinijski, nego spiralno – u koncentričnim krugovima: najprije nešto navijesti pa to onda u drugoj slici razvije, u trećoj popuni, pa se onda vrati na početak i isto pod drugim vidom nastavi: usp. npr. otvaranje sedam pečata (gl. 6 i dalje), sedam truba (gl. 8 i dalje), izlijevanje sedam čaša (gl. 16), dolazak sedam zala (gl. 17), itd.
Da pravo shvatimo Otkrivenje, potrebno je – još više nego u drugim biblijskim knjigama – ocijeniti: a) književnu vrstu u kojoj je ono napisano; b) povijesne okolnosti onog vremena; c) biblijske odjeke koji se u Otkrivenju čuju: d) koliko je spis izrastao iz života prve kršćanske zajednice I stoljeća.
Prije svega, Otkrivenje je napisano u posebnoj književnoj vrsti koju upravo po tome zovu apokaliptičkom. Zapravo, u njemu se miješaju dvije književne vrste: proročka i apokaliptička. U čemu se one razlikuju? Prorok izravno navješćuje, služeći se uobičajenim književnim izrazom. Apokaliptik navješćuje u ruhu viđenja, tajnovitih slika, brojeva, simbola. Apokaliptička je literatura cvala, osobito u židovstvu, na početku kršćanske ere. Klasik apokaliptika u Bibliji jest prorok Daniel i Ezekiel, ali ima apokaliptičkih dijelova i u drugih proroka, npr. Iz 24-27. Ta je vrsta zastupana i u Evanđeljima (Mt 25,31-46 i usporedni dijelovi kod Mk i Lk) i u Pavlovim poslanicama: 1 Sol 4,13-5,11 i 2 Sol 2,1 sl. Da razumijemo apokaliptika, treba njegov govor u slikama prevesti u jezik pojmova, simbole u ideje itd. Tako npr. u simbolici boja: bijelo je boja pobjede; crno smrti; crveno nasilja i rata; purpurno boja bluda i razuzdanosti. Ponekad nam pisac sam tumači svoju simboliku i jezik – 19,8: »Lan zapravo označuje pravedna djela svetih.« Ali najredovitije pisac upotrebljava konvencionalne motive kojima je njegovo slušateljstvo bilo vično, a nama su u prvi mah nerazumljivi. Tako je npr. početna apokaliptička vizija Sina čovječjega sva prodahnuta slikama većinom iz proroka Daniela. Te vizuelne ugođaje treba prevesti u logičke kategorije (v. komentar 1,13-16).
Apokaliptička literatura općenito, a Ivanovo Otkrivenje napose, voli simboličke brojeve: 3 je Božji broj; 4 je broj svijeta (četiri strane svijeta, četiri vjetra): 7 (3 + 4) broj savršenstva, potpunosti; 8 (7 + 1) broj dovršenosti, vječnog blaženstva; 3½ (polovica od 7) znači ograničenost. Zato 12,14: »vrijeme, više dva vremena, više pola vremena«, tj. tri godine i pol, kao i »četrdeset i dva mjeseca« u 11,2 i 13,5, i »tisuću dvjesta i šezdeset dana« u 12,6 označuje ograničeno trajanje zla i protubožje vlasti. Broj 1000 označuje neizmjernost. Broj 12 jest broj Izraela, naroda izabranoga, i zato broj Crkve – broj savršen: vrhunac savršenstva postignut je u broju 144.000, tj. 12 × 12 × 1000, koliko ima spašenih u 7,4-8. To je ključ odgonetke znamenitoga broja 666 u 13,18. Broj 6 dvostruko je nesavršen broj: 7-1, kao i polovica od 12. Zato broj 666 označuje potpunu bespomoćnost »druge Zvijeri«.
Za razumijevanje Otkrivenja treba znati povijesne prilike u kojima je napisano. Ono se odnosi na razdoblje sedam careva, od Nerona do Domicijana, god. 54-96. Temeljni problem tadašnjega kršćanstva bio je imperatorski kult koji je sve više rastao. Značajan je u tom smislu zapisnik o mučeništvu sv. Polikarpa, biskupa iz Smirne, polovicom II st. O Smirni v. Otkr 2,8-11. Starac biskup bio je postavljen pred izbor: da nasuprot kršćanskoj vjeroispovijesti Kyrios Hristos (Krist je Gospodar, tj. Bog) izjavi Kyrios Kaisar – Cezar je Gospodar. Otkrivenje je uskipjeli protest protiv te ludosti rimskog imperijalizma: osobito gl. 12; 13; 14.6-12; 17; 18.
Probleme svoga časa Ivan prosuđuje i ocjenjuje Biblijom; događaje objašnjava dogođenim. I zato se u Otkrivenju neprekidno mijenja perspektiva: prošlošću se rasvjetljuje sadašnjost, a sadašnjost je perspektivna za budućnost. Tako je Otkrivenje izvrstan rukovođ kako su kršćani prvih vremena čitali i razumijevali Bibliju. U Otkrivenju je utkano više od pola tisuće biblijskih citata, osobito iz klasičnih knjiga Biblije: Postanka, Izlaska i Zaharije. U našem tekstu svi su ti navodi posebno označeni, što doduše otežava čitanje, ali pokazuje biblijsku zasićenost Otkrivenja SZ-om. Ono je, dakako, nerazumljivo bez Evanđelja i Pavlovih poslanica, tj. bez Krista povijesti i Krista vjere Prve crkve. Ono se najprisnije naslanja na novozavjetnu eshatologiju, na očekivanja po kojima će Krist u svoj Dan nastupiti kao konačni ostvaritelj Božjih planova: Otk 19,11-22,5. Očito je pisac Otkrivenja bio nadaren kontemplativac, i u tom smislu biblijsko-teološki sintetičar, te je uspio, slično današnjim filozofijama povijesti – napisati ovako osebujnu, dramatično zasnovanu i vješto provedenu teologiju povijesti. U tom smislu on se sam u svojem spisu predstavlja kao prorok i kao povlaštenik božanskih objava: 1,1-3 i 22,6.
Glavno lice Ivanova Otkrivenja jest Jagnje (osobito 5,6-14; 14,1-5; 15,3-4; 22,27 i dr.) koje je očito istovetno sa Sinom čovječjim iz početne vizije (1,13-16), a to je Krist. On je »alfa i omega«, tj. »početak i svršetak«: 21,6 i 22,13 – ostvaritelj Božjeg plana sa svijetom dok se »prvo nebo i prva zemlja« ne dovede k svojem savršenstvu u »novom nebu i novoj zemlji«: 21,1. Temeljni zakon koji rukovodi tim ostvarenjem jest borba. U tom smislu središnja je glava spisa 12, koja predstavlja tri velika aktera u povijesti svijeta: Žena (Crkva) – Dijete (Krist) – Zmaj (Antikrist). Ivan razvija do savršenstva prastaru biblijsku temu iz Knjige Postanka 3,15, Praevanđelja.
Tako postavljeno, Otkrivenje je u isto vrijeme spis, za sadašnji čas, dualistički i ekskluzivistički, a u svojoj konačnici trijumfalistički i optimistički: dok upozorava na katastrofu, propovijeda i poziva na izgradnju novog svijeta koji mora nastati božanski potpomognutom konspiracijom svih snaga.


O ovom unosu